U dosadašnjem raspravljanju izloženo je i dokazano, kako je velike i uzvišene zadaće vršio sv. Josip kod osnivanja kraljevstva Božjeg, dosljedno koje mjesto i položaj on u tom kraljevstvu zauzimlje te kako je uzvišeno njegovo dostojanstvo i svetost. O svemu tome u biti zavisi vrijednost religioznog štovanja i prema tomu se ono također i mjeri. No u ovu svrhu, da se naime odredi vrijednost i veličina štovanja sv. Josipa, potrebno je još nešto spomenuti i objasniti. To jest, da je sv. Josip zaštitnik sv. Crkve i da je takvim od pape Pija IX. svečano proglašen.
To se je zbilo dekretom »Quernadmodum Deus«, koji je izdao ovaj veliki štovatelj sv. Josipa preko kongregacije obreda 8. prosinca 1870. i dao svečano proglasiti u svim rimskim crkvama. Na ovaj se dekret isti papa vraća u apostolskom pismu »Inclytum Patriarcham B. Joseph« 7. srpnja 1871. Papa je u ovom pismu s priznanjem i odobravanjem spomenuo promicanje štovanja sv. Josipa sa strane svojih predhodnika. Upućuje zatim na svoje napore u tom pogledu, a napose spominje proglašenje sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Naglasivši iza toga značenje ovog protektorata sv. Otac se brine i za dostojno liturgijsko poštovanje sv. Josipa na temelju ove odlike te kaže:
«I mi sami, nakon što smo po nedokučivoj odluci Božjoj podignuti na uzvišenu Petrovu stolicu, potaknuti i primjerom slavnih naših predšasnika i posebnom pobožnošću, kojom smo od djetinjstva prožeti prema istom svetom patrijarhu, proširili smo dekretom od 10. rujna 1847. velikim veseljem svoje duše svetkovinu njegova zaštitništva kao svetkovinu za svu Crkvu, što se već na više mjesta snagom posebne povlastice ove svete Stolice slavi.
Ali u ovo posljednje doba, u kojem je strašan i oduran rat navješten protiv Kristove Crkve, tako je porasla pobožnost vjernika prema sv. Josipu i tako se razvila, da su sa sviju strana došle k nama bezbrojne i pretople molbe, koje su nedavno, dok je zasjedao sveti ekumenski vatikanski koncil, bile obnovljene od skupa sviju vjernika, a što je najvažnije, od mnoge časne naše braće kardinala i biskupa, u kojima su silno molili, da proglasimo sv. Josipa zaštitnikom Katoličke Crkve, ne bi li u žalosnim ovim vremenima za odstranjenje sviju zala, koja nas sa sviju strana tište, uspješnije izmolili milosrđe Božje zaslugama i zagovorom sv. Josipa.
Mi dakle ganuti ovim molbama, zazvavši Božje prosvjetljenje, držali smo, da moramo udovoljiti tako pobožnim molbama te smo posebnim dekretom naše kongregacije svetih obreda, za koji smo naložili, da se u našim patrijarhalnim bazilikama vatikanskoj, lateranskoj i sv. Liberija na dan 8. prosinca prošle godine 1870. Bezgrešnog začeća njegove zaručnice objavi, svečano proglasili istog svetog patriarhu Josipa, zaštitnikom katoličke Crkve». I sada u dekretu slijede razne odredbe za liturgijsko štovanje sv. Josipa. Sve te odredbe zajedno uzete, daju sv. Josipu u liturgiji prvo mjesto iza njegove zaručnice Majke Božje.
Spomenuli smo gore, da je sv. Josip po Piju IX. proglašen zaštitnikom Crkve. Nije dakle on istom postavljen i učinjen, da to bude. Tu službu i s time spojenu čast nužno ima sv. Josip. Ta služba izrasta i izvodi se iz zadaće i časti, koja je Josipu od Boga povjerena. On je naime bio djevičanski muž Djevice Marije i djevičanski otac Djeteta Isusa i time glava ili predstojnik svete Obitelji, kako je i zazivan u litanijama odobrenim od Crkve. Odatle po naravi stvari slijedi, da je on protektor, zaštitnik, što više otac velike Božje obitelji, sv. Crkve. To jasno naglašava sv. Otac papa Leon XIII. u enciklici »Quamquam pluries«:
«Da se sv. Josip posebno smatra zaštitnikom Crkve, a ona se od te zaštite i njegove pomoći mnogo nada, tome je temelj i posebni razlog to, što je on bio muž Marijin i, kako se držalo, otac Isusa Krista. A iz ove dvostruke časti po sebi su slijedile one dužnosti, koje je očevima obitelji propisala sama narav tako da je sv. Josip kući kojoj je bio na čelu bio zakoniti i naravni čuvar, skrbnik i branitelj. A te je dužnosti i službe sv. Josip, dok je bio na životu, uistinu izvršio. On se brinuo, da velikom i neumornom ljubavi zaštićuje svoju ženu i Božansko Djetešce. U dnevnom radu priskrbljivao je za oboje, sve što je bilo nužno za hranu i život. On je potraživši sigurno zaklonište spriječio životnu pogibelj, koju je prouzročila kraljeva zavist. U teškoćama puta, u gorčinama progonstva, bio je on Djevici i Djetetu Isusu trajni pratilac, pomoćnik i tješitelj.
No božanska kuća, koju je Josip vodio očinskom vlašću, sadržavala je u sebi početke Crkve, koja je nastala. Presveta Djevica, kao što je Isusova majka, tako je i majka sviju kršćana, jer ih je rodila na Kalvariji sudjelujući u najvećim Spasiteljevim mukama. Isus Krist je opet prvorođenac sviju kršćana, koji su mu braća po posinstvu i otkupljenju. Odatle se izvodi razlog, zbog kojeg se drži, da je Josipu na poseban način povjereno mnoštvo kršćana, iz kojih se sastoji Crkva, to jest ona bezbrojna po cijeloj zemlji raširena obitelj, nad kojom on, jer je Marijin muž i otac Isusa Krista, posjeduje gotovo očinsku vlast. Dolično je dakle i sv. Josipa osobito dostojno, da on, kao što se je nekoć najvećom skrbi brinuo za svetu obitelj u Nazaretu, tako i sada sv. Crkvu svojom visokom zaštitom s nebesa zakriljuje i brani.«
Tako piše sv. Otac papa. Samo nešto da dodamo. Kao što se je fizičko majčinstvo prečiste Djevice prema Božanskom Otkupitelju razvilo posve naravno u duhovno materinstvo prema svima onima, koji su postali dionici Otkupljenja, tako će se analogno očinstvo sv. Josipa prema Božanskom Djetetu naravno razviti i proširiti na sve one, koji na istom Otkupljenju imaju udjela. Svi su naime oni po Otkupljenju postali posinjena djeca Božja, braća i sestre Kristove, te s njime čine duhovno ili mistično tijelo, u kome je Krist glava a svi otkupljenici članovi, u koje iz glave trajno struji i teče nadnaravni život.
Ovo mistično tijelo jest Crkva. Budući pak da je sv. Josip otac Kristov, to on iz okvira svoje očinske ljubavi i skrbi ne može isključiti one, koje je Krist svojim otkupljenjem učinio svojom braćom i sestrama te članovima svoga mističkoga tijela, nego će on, kao što je posve prirodno, svoju očinsku ljubav i skrb proširiti na sve, koji su po sv. krštenju ucijepljeni u Krista i tako pripadaju njegovom mističkom tijelu. On je bio zato otac Kristov, da Krist uzmogne izvršiti djelo otkupljenja. U tom mu je smislu bilo i navješteno utjelovljenje po anđelu: «Ono što se u njoj (Mariji) začelo od Duha je Svetog; Ona će roditi sina i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njihovih» (M. 1, 20).
Dakle jer je sv. Josip otac Kristov, nužno ga smatramo i ocem sviju, koji su Kristova braća i sestre i time ocem čitavog Kristovog mističnog tijela, ocem i zaštitnikom čitave sv. Crkve. Iz ovog je jasno da zaštitništvo sv. Josipa nad sv. Crkvom nije možda istom Pijo IX. stvorio i učinio i tada ga povjerio sv. Josipu, nego ono pripada sv. Josipu kao ocu Božanskog Spasitelja, kao čistom mužu Djevice Marije i kao glavi sv. Obitelji po samoj naravi stvari. Josip će u nebeskoj slavi sa svojim Božanskim Sinom i njegovom Prečistom Majkom s velikim veseljem srca primiti ovo priznanje i poštovanje, koje mu Crkva iskazuje, te će zacijelo svoju brigu i zaštitu prema Crkvi izvršiti to više, što više bude priznavan i čašćen kao njezin zaštitnik.
Protektorat sv. Josipa, koji slijedi iz njegova očinstva prema Djetetu Isusu, Otkupitelju svijeta, opet nam pokazuje u čudesnom sjaju i uzvišenoj veličini čast, stupanj i položaj, koji sv. Josip zauzima u Božjem kraljevstvu. U tom kraljevstvu, i dosljedno u vječnoj slavi, sv. Josip zauzima iza Krista i Marije prvo mjesto pred svima anđelima i svecima. On je iza Kristova čovještva i Majke Božje najbliže prijestolju Božjem. To je doista uzvišenje divno, osobito ako ga usporedimo s tihim, čednim, ali požrtvovnim predanjem i Josipovim radom za Isusa i Mariju. (Dr. Stjepan Bakšić, Sv. Josip, katoličko bogoslovlje o svrhunaravnom dostojanstvu i štovanju sv. Josipa, st. 73-77, tiskano s imprimaturom zagrebačke nadbiskupije 27.2. 1939. Dr. F.Salis -Seewis)