Što je koji predmet, ruho i prostor u crkvi — imena stvari koje vidimo svake nedjelje, objašnjena jednostavno.
Crkva nije neutralna dvorana — svaki njezin dio nosi značenje.
Stol na kojem se slavi euharistija — središte cijele crkve.
Oltar je istodobno stol gozbe i žrtvenik. Na njemu se ponazočuje Kristova žrtva i s njega se dijeli pričest, pa je sve u crkvi okrenuto prema njemu. Zato ga svećenik na početku mise poljubi, a često ga se i okadi. U oltar se tradicionalno ugrađuju moći mučenika, kao znak da Crkva stoji na svjedočanstvu onih koji su za vjeru dali život.
KKC 1182
Zaključani ormarić u kojem se čuva posvećena euharistija.
U svetohraništu se čuvaju posvećene hostije preostale od mise — za bolesnike i za klanjanje. Zbog toga je crkva mjesto Kristove trajne prisutnosti, a ne samo dvorana za bogoslužje. Pred njim se prigiba koljeno pri ulasku i izlasku iz crkve.
Također: tabernakul.
KKC 1379
Svjetiljka koja gori kraj svetohraništa dok je u njemu euharistija.
To malo svjetlo je znak: dok gori, Krist je u svetohraništu prisutan. Na Veliki petak i Veliku subotu svetohranište je prazno i svjetlo se gasi — jedan od najtiših i najrječitijih trenutaka cijele godine.
Uzdignuti prostor oko oltara, odvojen od prostora za vjernike.
Svetište obuhvaća oltar, ambon i sjedište predsjedatelja. Obično je uzdignuto za nekoliko stuba, ne zato da bi se nekoga uzvisilo, nego da svi vide ono što se događa i da prostor sam govori o tome što je u njemu najvažnije.
Također: prezbiterij.
Stalak s kojega se naviješta Božja riječ.
S ambona se čitaju čitanja, psalam i evanđelje te propovijeda. Nije obična govornica: rezerviran je za Božju riječ, pa se s njega ne čitaju obavijesti ni svjetovni tekstovi. Dostojanstvo ambona odgovara dostojanstvu oltara — riječ i sakrament dva su stola s kojih se Crkva hrani.
Također: propovjedaonica (stariji naziv za sličan, uzdignuti oblik).
Glavni prostor crkve u kojem stoji zajednica vjernika.
Ime nije slučajno: Crkva se od najstarijih vremena zamišlja kao lađa koja kroz oluje nosi svoje putnike prema sigurnoj obali. Kad uđete u crkvu i sjednete, nalazite se upravo u toj lađi.
Zdenac ili posuda s posvećenom vodom u kojoj se krsti.
Tradicionalno stoji blizu ulaza, jer se krštenjem ulazi u Crkvu. U vazmenoj noći u njoj se blagoslivlja krsna voda za cijelu godinu.
KKC 1217–1222
Mjesto na kojem se slavi sakrament pomirenja.
Rešetka između pokornika i svećenika nije prepreka nego zaštita: omogućuje da se čovjek ispovjedi ne izlažući svoje lice. Ispovijed se može obaviti i licem u lice, ako pokornik tako želi.
KKC 1455–1458
Prostorija u kojoj se čuva ruho i posuđe i u kojoj se svećenik priprema za misu.
U sakristiji se oblači, provjerava se je li sve spremno i moli se prije izlaska pred oltar. Ondje se obično dogovaraju i mise nakanjenice te upisuju krštenja i vjenčanja.
Posudica s blagoslovljenom vodom kraj ulaza u crkvu.
Ulazeći, vjernik umoči prste i prekriži se. Ta je gesta podsjetnik na vlastito krštenje — ulazak u crkvu ponavlja u malome ono što se jednom dogodilo na krstionici.
Četrnaest prizora Kristove muke raspoređenih po zidovima crkve.
Postaje omogućuju da se Kristov put na Kalvariju prohoda i onda kad se ne može otputovati u Jeruzalem. Mole se osobito petkom i kroz korizmu.
Ruho ne ukrašava osobu nego označuje službu koju ta osoba vrši.
Duga bijela haljina koja se nosi ispod ostaloga liturgijskog ruha.
Bijela boja podsjeća na krsnu haljinu — na čistoću koju je krštenik primio. Albu ne nosi samo svećenik: mogu je nositi i đakoni, akoliti i ministranti, jer je znak zajedničkoga krsnog dostojanstva.
Opasuje se cingulom.
Uska traka tkanine oko vrata — znak zaređene službe.
Štola je vidljivi znak da onaj koji je nosi ima sveti red. Svećenik i biskup nose je oko vrata tako da pada ravno prema dolje, a đakon ukoso, preko lijevoga ramena. Boja štole prati boju liturgijskoga vremena.
Gornje ruho koje svećenik nosi za misu, preko albe i štole.
Misnica pokriva cijelo tijelo i ruke, i time skriva osobu: onaj koji slavi misu ne nastupa u svoje ime nego u Kristovo. Njezina boja odgovara liturgijskom vremenu ili slavlju.
Također: kazula.
Gornje ruho đakona, s rukavima, u boji vremena.
Ono što je misnica svećeniku, dalmatika je đakonu. Po njoj se u svečanim slavljima na prvi pogled razlikuje đakon od svećenika.
Uzica kojom se opasuje alba.
Osim praktične uloge, cingul ima i značenje: opasati se znači biti spreman za službu i vladati samim sobom.
Bijelo platno preko ramena, ispod albe.
Nosi se kad ovratnik svakodnevne odjeće inače viri ispod albe. Isti naziv nosi i veliki naramenik kojim svećenik prekriva ruke dok nosi pokaznicu, da je ne dodiruje golim rukama.
Svečani ogrtač za bogoslužja izvan mise.
Nosi se za blagoslov s presvetim, procesije, večernju i druga slavlja koja nisu misa. Kopča se na prsima velikom kopčom.
Također: pluvijal.
Biskupska kapa i štap — znakovi biskupske službe.
Pastoral je oblikovan kao pastirski štap jer je biskup pastir svoje mjesne Crkve. Mitru biskup skida za vrijeme molitve, a nosi je kad naučava i blagoslivlja.
Duga crna haljina koju svećenik nosi izvan bogoslužja.
Talar nije liturgijsko ruho nego svećenička odjeća. Boja se razlikuje po službi: crna za svećenike, ljubičasta za biskupe, grimizna za kardinale, bijela za papu.
Također: reverenda.
Predmeti koji dodiruju euharistiju posvećuju se i čuvaju odvojeno od svake druge uporabe.
Čaša u kojoj se posvećuje vino koje postaje Kristova krv.
Zbog onoga što sadrži, kalež se posvećuje i ne upotrebljava se ni za što drugo. Izrađuje se od plemenite kovine ili barem s pozlaćenom unutrašnjošću.
KKC 1333–1336
Plitki tanjurić na kojem stoji hostija.
Uz veliku patenu za svećenikovu hostiju, postoji i mala patena koju poslužitelj drži pod bradom pričesnika, da nijedna čestica ne padne na pod.
Posuda s poklopcem u kojoj se čuvaju posvećene hostije.
Iz ciborija se dijeli pričest, a između misa on stoji u svetohraništu. Po tome se razlikuje od kaleža: kalež je za vino, ciborij za hostije.
Zrakasto oblikovano postolje u kojem se izlaže posvećena hostija za klanjanje.
Zrake oko središta govore što je u sredini: sunce koje obasjava. U pokaznicu se hostija stavlja u malom staklenom okviru, a nosi se pokrivenih ruku, jer je čast koja se iskazuje namijenjena Kristu, a ne onome tko je nosi.
Također: monstranca.
Bijelo platno koje se rasprostire na oltar, a na njega stavljaju kalež i patena.
Nakon mise se pomno presavija i pregledava, jer se na njemu mogu naći sitne čestice hostije. Ime dolazi od latinske riječi za tijelo.
Ubrusić kojim se nakon pričesti čiste kalež i patena.
Pere se odvojeno od ostaloga rublja, a prva se voda izlijeva u posebno mjesto koje vodi izravno u zemlju, a ne u odvod.
Posuda na lančićima u kojoj na žaru gori tamjan.
Dim koji se diže znak je molitve koja uzlazi k Bogu. Kadi se oltar, evanđelje, darovi, svećenik i zajednica — sve ono u čemu je Bog na neki način prisutan.
Tamjan se nosi u posudici koja se zove lađica.
Ps 141,2
Dva bočića s vinom i vodom za pripravu darova.
Svećenik u kalež ulijeva vino i dodaje kap vode. Ta kap znači ljudsku narav sjedinjenu s Kristovim božanstvom — i nas same, uključene u njegov prinos.
Štapić kojim se škropi blagoslovljenom vodom.
Upotrebljava se pri blagoslovima, na sprovodu i pri nedjeljnom obredu škropljenja koji zamjenjuje pokajnički čin.
Također: aspergil.
Tri ulja koja biskup blagoslivlja na Veliki četvrtak.
Krizma se upotrebljava kod krštenja, potvrde i ređenja; ulje katekumena kod priprave za krštenje; ulje bolesnika kod bolesničkoga pomazanja. Čuvaju se u posebnim posudicama u crkvi.
KKC 1241, 1289, 1513
Bogoslužje se ne improvizira: ono se čita iz knjiga koje Crkva daje.
Knjiga s molitvama i uputama za slavljenje mise.
Sadrži sve što svećenik moli kroz godinu te rubrike — upute otisnute crvenim slovom koje govore što se kada čini. Zahvaljujući misalu misa je posvuda ista, a ne ovisi o dosjetljivosti pojedinca.
Knjiga biblijskih čitanja raspoređenih po danima crkvene godine.
Čitanja su podijeljena u trogodišnji nedjeljni ciklus (A, B, C) i dvogodišnji za svagdan, tako da se kroz nekoliko godina u crkvi pročita najveći dio Biblije. Zato čitanja nisu stvar izbora propovjednika: ista se riječ istoga dana čita po cijelome svijetu.
Posebno ukrašena knjiga koja sadrži samo evanđelja.
Nosi se u ophodu na početku mise i polaže na oltar, a zatim svečano prenosi na ambon. Ta pažnja pripada knjizi zato što u evanđelju govori sam Krist.
Molitva Crkve raspoređena po satima dana.
Sastavljen je najvećim dijelom od psalama. Mole ga svećenici, redovnici i sve više laika — jutarnja i večernja njegova su glavna uporišta. Njime dan postaje neprekinuti hvalospjev.
Također: brevijar.
KKC 1174–1178
Knjiga obreda koji nisu misa — krštenja, vjenčanja, sprovoda, blagoslova.
Ono što je misal za misu, obrednik je za ostale sakramente i blagoslove.
U misi nitko nije publika. Svatko ima svoju službu.
Nasljednik apostola i pastir mjesne Crkve.
Biskup ima puninu svetoga reda. Samo on redi svećenike i đakone, redovito dijeli potvrdu i blagoslivlja sveta ulja. Svaka je misa u biskupiji u zajedništvu s njim, pa se njegovo ime spominje u euharistijskoj molitvi.
KKC 1555–1561
Biskupov suradnik koji slavi misu i dijeli sakramente.
Svećenik slavi euharistiju, oprašta grijehe, pomazuje bolesnike i naviješta riječ. Kad to čini, djeluje u Kristovo ime — zato oprost u ispovijedi ne ovisi o njegovoj osobnoj svetosti.
Također: prezbiter.
KKC 1562–1568
Zaređeni službenik za službu riječi, oltara i ljubavi prema bližnjemu.
Đakon naviješta evanđelje, može krstiti, vjenčati, propovijedati i voditi sprovod, ali ne slavi misu i ne ispovijeda. Đakonat može biti korak prema svećeništvu ili trajno zvanje — trajni đakon smije biti oženjen.
KKC 1569–1571
Poslužitelj koji pomaže kod oltara.
Nosi svijeće i križ, donosi ampulice, zvoni zvoncima i drži knjigu. Služba nije ukras: bez nje bi slavlje bilo osiromašeno, a mnogima je upravo ona bila prvi ozbiljni susret s liturgijom.
Vjernik koji naviješta čitanja s ambona.
Čitač ne izvodi tekst nego ga naviješta — polako, razgovijetno i pripravljen unaprijed. Evanđelje ne čita on nego đakon ili svećenik.
Također: lektor.
Vjernik ovlašten dijeliti pričest kad redovitih djelitelja nema dovoljno.
Redoviti su djelitelji biskup, svećenik i đakon. Kad ih nema dovoljno ili je pričesnika mnogo, biskup može ovlastiti vjernika laika, koji često nosi pričest i bolesnicima kući.
Glazbena služba koja nosi pjevanje cijele zajednice.
Zbor ne nastupa pred zajednicom nego pjeva zajedno s njom i pomaže joj da pjeva. Orgulje se u latinskoj Crkvi tradicionalno drže najprikladnijim glazbalom, jer podupiru pjevanje ne nadglasavajući ga.
KKC 1156–1158
Okupljeni narod — ne gledatelji, nego suslavitelji.
Misu slavi cijela zajednica, predvođena svećenikom. Odgovori, pjevanje, šutnja i držanje tijela nisu popratna pojava nego stvarno sudjelovanje u onome što se događa.
KKC 1140–1144
Molimo tijelom jednako koliko i riječima.
Gesta kojom kršćanin počinje i završava molitvu.
U jednom pokretu ispovijedaju se dvije glavne istine vjere: Trojstvo, jer se izgovaraju tri Osobe, i otkupljenje, jer se crta križ. Zato se njime otvara svaka molitva.
KKC 2157
Držanje tijela kojim se izražava klanjanje i poniznost.
U misi se kleči za vrijeme posvete, kad kruh i vino postaju Kristovo tijelo i krv. Klečanje je i uobičajeno držanje u osobnoj molitvi pred svetohraništem.
Kratko spuštanje desnoga koljena pred svetohraništem.
Čini se pri ulasku u klupu i izlasku iz nje. Nije pozdrav zgradi nego Osobi: prigiba se pred Kristom prisutnim u euharistiji. Ako svetohranište nije u svetištu, umjesto toga se pred oltarom čini naklon.
Također: genufleksija.
Držanje spremnosti i poštovanja — osobito za evanđelje.
Stoji se na ulaznoj pjesmi, za evanđelje, za vjerovanje i za Očenaš. Ustajanje za evanđelje je čin poštovanja prema Kristu koji u njemu govori.
Gesta priznanja vlastite krivnje u pokajničkom činu.
Čini se pri riječima kojima se priznaje grijeh. Ruka pokazuje na srce jer odande dolazi i grijeh i obraćenje — gesta koju u evanđelju čini carinik koji se vraća kući opravdan.
Lk 18,13
Mali križ na čelu, ustima i prsima prije evanđelja.
Prati ga tiha molba: da Božja riječ bude u mislima, na usnama i u srcu. Jedna od najljepših gesta u misi, a mnogi je ponavljaju ne znajući što znači.
Pozdrav koji se izmjenjuje prije pričesti.
Nije stanka za druženje nego izraz pomirenja: ne može se pristupiti pričesti u zavadi s bratom. Zato dolazi upravo na tom mjestu, neposredno prije lomljenja kruha.
Mt 5,23-24
Trenuci tišine koji su dio obreda, a ne praznina u njemu.
Šuti se nakon poziva na molitvu, nakon čitanja i propovijedi te nakon pričesti. Te su šutnje predviđene i potrebne: bez njih riječi nemaju gdje sjesti.
