Pojmovnik liturgije

Oltar je istodobno stol gozbe i žrtvenik. Na njemu se ponazočuje Kristova žrtva i s njega se dijeli pričest, pa je sve u crkvi okrenuto prema njemu. Zato ga svećenik na početku mise poljubi, a često ga se i okadi. U oltar se tradicionalno ugrađuju moći mučenika, kao znak da Crkva stoji na svjedočanstvu onih koji su za vjeru dali život.

U svetohraništu se čuvaju posvećene hostije preostale od mise — za bolesnike i za klanjanje. Zbog toga je crkva mjesto Kristove trajne prisutnosti, a ne samo dvorana za bogoslužje. Pred njim se prigiba koljeno pri ulasku i izlasku iz crkve.

To malo svjetlo je znak: dok gori, Krist je u svetohraništu prisutan. Na Veliki petak i Veliku subotu svetohranište je prazno i svjetlo se gasi — jedan od najtiših i najrječitijih trenutaka cijele godine.

Svetište obuhvaća oltar, ambon i sjedište predsjedatelja. Obično je uzdignuto za nekoliko stuba, ne zato da bi se nekoga uzvisilo, nego da svi vide ono što se događa i da prostor sam govori o tome što je u njemu najvažnije.

S ambona se čitaju čitanja, psalam i evanđelje te propovijeda. Nije obična govornica: rezerviran je za Božju riječ, pa se s njega ne čitaju obavijesti ni svjetovni tekstovi. Dostojanstvo ambona odgovara dostojanstvu oltara — riječ i sakrament dva su stola s kojih se Crkva hrani.

Ime nije slučajno: Crkva se od najstarijih vremena zamišlja kao lađa koja kroz oluje nosi svoje putnike prema sigurnoj obali. Kad uđete u crkvu i sjednete, nalazite se upravo u toj lađi.

Tradicionalno stoji blizu ulaza, jer se krštenjem ulazi u Crkvu. U vazmenoj noći u njoj se blagoslivlja krsna voda za cijelu godinu.

Rešetka između pokornika i svećenika nije prepreka nego zaštita: omogućuje da se čovjek ispovjedi ne izlažući svoje lice. Ispovijed se može obaviti i licem u lice, ako pokornik tako želi.

U sakristiji se oblači, provjerava se je li sve spremno i moli se prije izlaska pred oltar. Ondje se obično dogovaraju i mise nakanjenice te upisuju krštenja i vjenčanja.

Ulazeći, vjernik umoči prste i prekriži se. Ta je gesta podsjetnik na vlastito krštenje — ulazak u crkvu ponavlja u malome ono što se jednom dogodilo na krstionici.

Postaje omogućuju da se Kristov put na Kalvariju prohoda i onda kad se ne može otputovati u Jeruzalem. Mole se osobito petkom i kroz korizmu.

Bijela boja podsjeća na krsnu haljinu — na čistoću koju je krštenik primio. Albu ne nosi samo svećenik: mogu je nositi i đakoni, akoliti i ministranti, jer je znak zajedničkoga krsnog dostojanstva.

Štola je vidljivi znak da onaj koji je nosi ima sveti red. Svećenik i biskup nose je oko vrata tako da pada ravno prema dolje, a đakon ukoso, preko lijevoga ramena. Boja štole prati boju liturgijskoga vremena.

Misnica pokriva cijelo tijelo i ruke, i time skriva osobu: onaj koji slavi misu ne nastupa u svoje ime nego u Kristovo. Njezina boja odgovara liturgijskom vremenu ili slavlju.

Ono što je misnica svećeniku, dalmatika je đakonu. Po njoj se u svečanim slavljima na prvi pogled razlikuje đakon od svećenika.

Osim praktične uloge, cingul ima i značenje: opasati se znači biti spreman za službu i vladati samim sobom.

Nosi se kad ovratnik svakodnevne odjeće inače viri ispod albe. Isti naziv nosi i veliki naramenik kojim svećenik prekriva ruke dok nosi pokaznicu, da je ne dodiruje golim rukama.

Nosi se za blagoslov s presvetim, procesije, večernju i druga slavlja koja nisu misa. Kopča se na prsima velikom kopčom.

Pastoral je oblikovan kao pastirski štap jer je biskup pastir svoje mjesne Crkve. Mitru biskup skida za vrijeme molitve, a nosi je kad naučava i blagoslivlja.

Talar nije liturgijsko ruho nego svećenička odjeća. Boja se razlikuje po službi: crna za svećenike, ljubičasta za biskupe, grimizna za kardinale, bijela za papu.

Zbog onoga što sadrži, kalež se posvećuje i ne upotrebljava se ni za što drugo. Izrađuje se od plemenite kovine ili barem s pozlaćenom unutrašnjošću.

Uz veliku patenu za svećenikovu hostiju, postoji i mala patena koju poslužitelj drži pod bradom pričesnika, da nijedna čestica ne padne na pod.

Iz ciborija se dijeli pričest, a između misa on stoji u svetohraništu. Po tome se razlikuje od kaleža: kalež je za vino, ciborij za hostije.

Zrake oko središta govore što je u sredini: sunce koje obasjava. U pokaznicu se hostija stavlja u malom staklenom okviru, a nosi se pokrivenih ruku, jer je čast koja se iskazuje namijenjena Kristu, a ne onome tko je nosi.

Nakon mise se pomno presavija i pregledava, jer se na njemu mogu naći sitne čestice hostije. Ime dolazi od latinske riječi za tijelo.

Pere se odvojeno od ostaloga rublja, a prva se voda izlijeva u posebno mjesto koje vodi izravno u zemlju, a ne u odvod.

Dim koji se diže znak je molitve koja uzlazi k Bogu. Kadi se oltar, evanđelje, darovi, svećenik i zajednica — sve ono u čemu je Bog na neki način prisutan.

Svećenik u kalež ulijeva vino i dodaje kap vode. Ta kap znači ljudsku narav sjedinjenu s Kristovim božanstvom — i nas same, uključene u njegov prinos.

Upotrebljava se pri blagoslovima, na sprovodu i pri nedjeljnom obredu škropljenja koji zamjenjuje pokajnički čin.

Krizma se upotrebljava kod krštenja, potvrde i ređenja; ulje katekumena kod priprave za krštenje; ulje bolesnika kod bolesničkoga pomazanja. Čuvaju se u posebnim posudicama u crkvi.

Sadrži sve što svećenik moli kroz godinu te rubrike — upute otisnute crvenim slovom koje govore što se kada čini. Zahvaljujući misalu misa je posvuda ista, a ne ovisi o dosjetljivosti pojedinca.

Čitanja su podijeljena u trogodišnji nedjeljni ciklus (A, B, C) i dvogodišnji za svagdan, tako da se kroz nekoliko godina u crkvi pročita najveći dio Biblije. Zato čitanja nisu stvar izbora propovjednika: ista se riječ istoga dana čita po cijelome svijetu.

Nosi se u ophodu na početku mise i polaže na oltar, a zatim svečano prenosi na ambon. Ta pažnja pripada knjizi zato što u evanđelju govori sam Krist.

Sastavljen je najvećim dijelom od psalama. Mole ga svećenici, redovnici i sve više laika — jutarnja i večernja njegova su glavna uporišta. Njime dan postaje neprekinuti hvalospjev.

Ono što je misal za misu, obrednik je za ostale sakramente i blagoslove.

Biskup ima puninu svetoga reda. Samo on redi svećenike i đakone, redovito dijeli potvrdu i blagoslivlja sveta ulja. Svaka je misa u biskupiji u zajedništvu s njim, pa se njegovo ime spominje u euharistijskoj molitvi.

Svećenik slavi euharistiju, oprašta grijehe, pomazuje bolesnike i naviješta riječ. Kad to čini, djeluje u Kristovo ime — zato oprost u ispovijedi ne ovisi o njegovoj osobnoj svetosti.

Đakon naviješta evanđelje, može krstiti, vjenčati, propovijedati i voditi sprovod, ali ne slavi misu i ne ispovijeda. Đakonat može biti korak prema svećeništvu ili trajno zvanje — trajni đakon smije biti oženjen.

Nosi svijeće i križ, donosi ampulice, zvoni zvoncima i drži knjigu. Služba nije ukras: bez nje bi slavlje bilo osiromašeno, a mnogima je upravo ona bila prvi ozbiljni susret s liturgijom.

Čitač ne izvodi tekst nego ga naviješta — polako, razgovijetno i pripravljen unaprijed. Evanđelje ne čita on nego đakon ili svećenik.

Redoviti su djelitelji biskup, svećenik i đakon. Kad ih nema dovoljno ili je pričesnika mnogo, biskup može ovlastiti vjernika laika, koji često nosi pričest i bolesnicima kući.

Zbor ne nastupa pred zajednicom nego pjeva zajedno s njom i pomaže joj da pjeva. Orgulje se u latinskoj Crkvi tradicionalno drže najprikladnijim glazbalom, jer podupiru pjevanje ne nadglasavajući ga.

Misu slavi cijela zajednica, predvođena svećenikom. Odgovori, pjevanje, šutnja i držanje tijela nisu popratna pojava nego stvarno sudjelovanje u onome što se događa.

U jednom pokretu ispovijedaju se dvije glavne istine vjere: Trojstvo, jer se izgovaraju tri Osobe, i otkupljenje, jer se crta križ. Zato se njime otvara svaka molitva.

U misi se kleči za vrijeme posvete, kad kruh i vino postaju Kristovo tijelo i krv. Klečanje je i uobičajeno držanje u osobnoj molitvi pred svetohraništem.

Čini se pri ulasku u klupu i izlasku iz nje. Nije pozdrav zgradi nego Osobi: prigiba se pred Kristom prisutnim u euharistiji. Ako svetohranište nije u svetištu, umjesto toga se pred oltarom čini naklon.

Stoji se na ulaznoj pjesmi, za evanđelje, za vjerovanje i za Očenaš. Ustajanje za evanđelje je čin poštovanja prema Kristu koji u njemu govori.

Čini se pri riječima kojima se priznaje grijeh. Ruka pokazuje na srce jer odande dolazi i grijeh i obraćenje — gesta koju u evanđelju čini carinik koji se vraća kući opravdan.

Prati ga tiha molba: da Božja riječ bude u mislima, na usnama i u srcu. Jedna od najljepših gesta u misi, a mnogi je ponavljaju ne znajući što znači.

Nije stanka za druženje nego izraz pomirenja: ne može se pristupiti pričesti u zavadi s bratom. Zato dolazi upravo na tom mjestu, neposredno prije lomljenja kruha.

Šuti se nakon poziva na molitvu, nakon čitanja i propovijedi te nakon pričesti. Te su šutnje predviđene i potrebne: bez njih riječi nemaju gdje sjesti.