Liturgijska godina

Crkvena godina ne počinje u siječnju nego četiri nedjelje prije Božića. Došašće ima dva lica: prvi dio gleda prema Kristovu konačnom dolasku, a od 17. prosinca sve se okreće prema Betlehemu. Nije to pokora kao korizma nego budno i radosno iščekivanje — zato se izostavlja Slava, da se na Božić čuje kao nova.

Traje od Božića do nedjelje Krštenja Gospodinova. Uz sam Božić obuhvaća Svetu obitelj, Marijino bogomaterinstvo na Novu godinu i Bogojavljenje. Vrijeme je to u kojem se Crkva ne umara ponavljati jednu istinu: Vječni je ušao u vrijeme i uzeo tijelo poput našega.

Počinje Pepelnicom i traje do Velikoga četvrtka. Četrdeset dana odgovara Kristovu boravku u pustinji. Tri stupa korizme su molitva, post i djela ljubavi — okrenutost Bogu, sebi i bližnjemu. Aleluja se ne pjeva, cvijeće se uklanja, a četvrte nedjelje boja omekša u ružičastu kao nagovještaj Uskrsa.

Od večernje mise Velikoga četvrtka do večernje Uskrsne nedjelje. Ta tri dana Crkva drži jednim jedinim slavljem: Veliki četvrtak s ustanovljenjem euharistije i pranjem nogu, Veliki petak bez mise, s klanjanjem križu, i vazmeno bdjenje u kojem se u mraku pali uskrsna svijeća i vraća se Aleluja. Ništa u godini nije važnije od ove tri noći.

Od Uskrsa do Duhova, i drži se kao jedan produženi blagdan — jedna nedjelja koja traje sedam tjedana. Uskrsna svijeća gori na svakoj misi, čita se iz Djela apostolskih, a završava izlijevanjem Duha Svetoga na Duhove. Da je slavlje dulje od pokore, nije previd nego poruka.

Teče u dva dijela: kratko između Božićnoga vremena i korizme, pa dugo od Duhova do došašća. Nije to prazan hod između blagdana nego vrijeme rasta — nedjelju za nedjeljom čita se evanđelje u nizu i uči se svakodnevno kršćanstvo. Zeleno je boja upravo toga rasta. Završava svetkovinom Krista Kralja.

Nosi se u božićnom i vazmenom vremenu, na blagdane Gospodinove koji nisu vezani uz muku, na Marijine blagdane i na spomendane svetaca koji nisu mučenici. Bijelo je i na sprovodu znak uskrsne nade, pa je danas češće od crne.

Dvije stvari iste boje: krv prolivena za vjeru i plamenovi Duha Svetoga. Zato se nosi na Cvjetnicu i Veliki petak, na Duhove, na blagdane apostola i evanđelista te svih mučenika. Nosi se i pri podjeljivanju potvrde.

Najčešća boja u godini, jer pokriva njezin najdulji dio. Zeleno je boja živoga, onoga što raste polako i neprimjetno — što je dobar opis običnoga kršćanskog života između velikih blagdana.

Nosi se u došašću i korizmi, a može i na sprovodu i pri ispovijedi. Nije boja tuge nego trijeznosti: vrijeme je da se nešto poravna prije nego što dođe slavlje.

Nosi se samo treće nedjelje došašća i četvrte nedjelje korizme. To je ljubičasta koja je počela svijetliti: znak da je polovica puta prijeđena i da se blagdan već nazire. Zbog rijetkosti je posebno dojmljiva.

Nekoć uobičajena na sprovodima i na Dušni dan, danas je uglavnom ustupila mjesto bijeloj ili ljubičastoj. Nije ukinuta i smije se nositi ondje gdje je običaj sačuvan.