Dijelovi svete mise

Pjesma nije uvod u ono pravo — ona već jest ono pravo. Njome se ljudi koji su ušli svatko iz svoje brige stapaju u jedan glas i postaju zajednica. Svećenik na dolasku poljubi oltar, a o svetkovinama ga i okadi.

Pozdrav nije uljudnost nego tvrdnja: Gospodin je s vama. Odgovorom zajednica potvrđuje da vjeruje da je Krist prisutan među njima, prije nego što se išta drugo dogodi.

Nitko ne dolazi na misu čist. Zato se odmah na početku, u kratkoj šutnji i zajedničkom priznanju, staje pred Boga onakav kakav se jest. Ovaj čin oprašta lake grijehe; teški se ispovijedaju u sakramentu pomirenja. Nedjeljom ga može zamijeniti škropljenje blagoslovljenom vodom, koje podsjeća na krštenje.

Kratki trostruki vapaj upućen Kristu. To nije jadikovka nego pozdrav vladaru koji ima moć pomoći — u starini se tim riječima dočekivao car. Često se pjeva u grčkom obliku Kyrie eleison, jedinom ostatku grčkoga u latinskoj misi.

Pjeva se nedjeljom i o svetkovinama, ali ne u došašću i korizmi — i upravo ta šutnja tada čini da se na Božić i Uskrs čuje kao nešto novo.

Prije nje svećenik poziva na molitvu i slijedi šutnja — ona nije praznina nego prostor u kojem svatko iznosi svoju nakanu. Zatim ih svećenik jednom molitvom sabire i predaje Bogu. Odatle joj i ime.

Nedjeljom prvo čitanje i evanđelje stoje u dosluhu: staro obećanje i njegovo ispunjenje. U uskrsno vrijeme umjesto Staroga zavjeta čitaju se Djela apostolska.

Psalam nije glazbeni umetak nego odgovor: Bog je progovorio, a zajednica mu uzvraća njegovim vlastitim riječima. Zato se pjeva, a ne samo čita.

Poslanice se čitaju u nizu iz nedjelje u nedjelju, neovisno o evanđelju — tako se kroz godine prođe kroz veći dio apostolskih pisama.

Aleluja je hebrejski poklik hvale koji se nije prevodio ni na jedan jezik. U korizmi se ne pjeva, nego ga zamjenjuje drugi poklik — i njegov povratak u vazmenoj noći jedan je od najsnažnijih trenutaka godine.

Naviješta ga đakon ili svećenik, nikad čitač. Prati ga niz znakova poštovanja: ustajanje, svijeće, kad, poljubac knjige. Prije naviještanja svi se malim križićem prekriže po čelu, ustima i prsima, moleći da Riječ bude u mislima, na usnama i u srcu.

Homilija nije govor na slobodnu temu nego rastvaranje upravo onoga što je pročitano. Nedjeljom i o svetkovinama je obavezna. Nakon nje se šuti — riječ treba trenutak da sjedne.

Moli se nedjeljom i o svetkovinama. Upotrebljava se nicejsko-carigradsko vjerovanje, sažetak vjere koji su sastavili prvi sabori, a u misama s djecom i u korizmenom vremenu često apostolsko. Kod riječi o utjelovljenju svi se duboko naklone, a na Božić i Blagovijest kleknu.

Naziva se i molitvom vjernika jer je vrše krštenici, vršeći svoje svećeništvo. Redoslijed nakana ide od najšire prema najbližoj: Crkva, oni koji upravljaju, oni koji trpe, pa naposljetku ova zajednica.

Kruh i vino nisu samo tvar nego plod zemlje i ljudskoga rada — sve što smo i što radimo stavlja se na oltar da bude preobraženo. U vino se dodaje kap vode: znak da je u Kristov prinos uključena i naša ljudska narav. Tada se skuplja i milostinja, koja je dio istoga prinosa.

Počinje pozivom da se srca uzdignu i da se zahvaljuje. Predslovlje se mijenja prema vremenu i blagdanu, pa se u njemu na nekoliko rečenica sažme upravo ono što se toga dana slavi.

Sastavljena je od dvaju biblijskih odlomaka: poklika serafa koje je vidio prorok Izaija i pozdrava kojim je Krist dočekan u Jeruzalemu. Pjevajući je, zajednica tvrdi da u tom trenutku ne moli sama.

Gesta raširenih dlanova nad kruhom i vinom prizor je koji vrijedi zapaziti — njome se moli da Duh Sveti učini ono što ljudska riječ ne može. Zvonce koje se tada oglasi poziva na pozornost.

Ovo je središte cijele mise. Svećenik izgovara riječi koje je Krist izrekao uoči muke, i one nisu izvještaj o prošlom događaju nego ga uprisutnjuju. Ono što se potom podiže pred zajednicu više nije kruh, nego Krist — sav, živ i cjelovit, pod prilikama kruha i vina.

Zajednica ne šuti pred onim što se dogodilo nego navješćuje Kristovu smrt, ispovijeda njegovo uskrsnuće i iščekuje njegov dolazak. U jednoj rečenici stane cijela vjera.

Spominju se papa, mjesni biskup, svi vjernici, pokojni i sveci. Time se pokazuje doseg onoga što se slavi: misa nikad nije samo za one koji su u crkvi.

Euharistijska molitva završava slavljenjem Trojstva, a jedini odgovor zajednice na cijelu tu molitvu jest to jedno Amen. Zato se od davnina naziva velikim: njime zajednica potpisuje sve što je svećenik izmolio u njezino ime.

Na ovom mjestu osobito odzvanja molba za kruh i molba za oproštenje — jedno se prima za koji trenutak, a drugo je uvjet da se pristupi. Moli se stojeći, često raširenih ruku.

Stoji upravo ovdje jer se pričesti ne pristupa u zavadi. Evanđelje traži da se dar ostavi pred žrtvenikom i da se čovjek najprije pomiri s bratom — obred mira je to, izvedeno.

Po toj su gesti učenici u Emausu prepoznali Uskrsloga, a prva je Crkva po njoj i nazivala euharistiju. Jedan kruh koji se lomi i dijeli mnogima znak je da mnogi postaju jedno tijelo.

Pristupa se u stanju milosti, nakon barem jednosatnoga posta od jela i pića. Hostija se prima na jezik ili na ruku, uz odgovor kojim se ispovijeda vjera u ono što se prima. Tko ne može pristupiti, može moliti za duhovnu pričest i ostati sjediti — bez srama, jer i to je sudjelovanje.

Ova je šutnja predviđena obredom i vrijedi je čuvati: to je najosobniji trenutak cijele mise. Popričesnom molitvom svećenik zatim moli da ono što je primljeno urodi plodom u životu.

Namjerno stoje ovdje, a ne usred bogoslužja: prije nego se ode, zajednica čuje što je pred njom.

Blagoslov nije lijepa želja nego djelotvoran Božji dar za put koji slijedi. O svetkovinama se proširuje u svečani blagoslov od tri zaziva, na koje zajednica odgovara.

Latinska riječ za otpust, missa, dala je ime cijelom slavlju — a to nije slučajno. Misa ne završava tako da se nešto ugasi, nego tako da se pošalje: ono što je primljeno na oltaru nosi se van, među ljude.