Sv. Terezija Avilska: Počela sam obavljati pobožnosti s misama i druge vrlo prokušane stvari s molitvama, jer nikada nisam bila prijateljica dugih pobožnosti koje obavljaju neke osobe, posebice ženske, uz ceremonije koje nisam mogla podnositi, a njima su bile pobožnost. Kasnije je obznanjeno da nisu bile prikladne, jer su bile praznovjerne. Ja sam pak uzela za zagovornika i gospodara svetog Josipa i njemu sam se usrdno preporučila. Jasno sam vidjela - iz ove nevolje i iz drugih još većih, u vezi s čašću i duševnom pogibelji - da me je ovaj otac i moj gospodar izvukao s više dobra nego što sam ja od njega znala tražiti. Ne sjećam se dosad da sam ga išta molila što bi on propustio učiniti. Začuđujuća su stvar one velike milosti koje mi je Bog udijelio posredstvom ovoga blaženog Sveca. Kakvih me je samo opasnosti oslobodio, i tjelesnih i duševnih!
Čini mi se da je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu (imam iskustva) da pritekne u svima. Gospodin nam hoće pokazati sljedeće: Kako je sv. Josipu bio podložan na zemlji - budući da ga je zvao ocem, a bio mu je hranitelj - mogao mu je zapovijedati i na nebu, te on čini što god od njega traži. To su doživjele, također iz iskustva, još neke druge osobe kojima sam govorila da se preporuče njemu, a puno je i onih koje doživljavaju ovu istinu iznova gajeći pobožnost prema njemu.
Nastojala sam slaviti njegov blagdan sa svom svečanošću kojom sam mogla, punija ispraznosti negoli duha, želeći da se slavi vrlo kićeno i lijepo, premda s dobrom nakanom. No kod mene je bilo loše ovo: ako bi mi Gospodin dao da napravim neko dobro, bilo je to s puno nesavršenosti i s puno nedostataka. Za zlo, izvještačenost i ispraznost imala sam puno spretnosti i mara. Gospodin neka mi oprosti.
Htjela bih privoljeti sve da gaje pobožnost prema ovome slavnom svecu, zbog velika iskustva koje imam s dobrima što ih postiže od Boga. Nisam upoznala osobu koja bi uistinu gajila pobožnost prema njemu i obavljala posebne službe a da ne bih vidjela kako je uznapredovala u kreposti. Jako koristi dušama to što se njemu preporučuju. Čini mi se da ima nekoliko godina kako od njega svake godine tražim nešto, i to uvijek biva ispunjeno. Ako je molba malo iskrivljena, on je ispravlja za moje veće dobro.
Da sam osoba koja ima ovlaštenje pisati, rado bih oduljila iznoseći u tančine milosti koje je ovaj slavni svetac udijelio meni i drugim osobama. No da ne bih prekoračila ono što mi je zapovjeđeno, u mnogim ću stvarima biti kraća nego što bih htjela, a u drugima opširnija nego što je potrebno; baš kao onaj koji u svemu dobrome ima malo razboritosti. Jedino molim, za ljubav Božju, da to kuša onaj tko mi ne bude vjerovao, pa će iz iskustva vidjeti kako je veliko dobro preporučivati se ovome slavnom patrijarhu i gajiti pobožnost prema njemu.
«Osobito su mu osobe od molitve uvijek morale biti naklonjene; jer ne znam kako se može misliti na Kraljicu anđela za onog vremena kada je toliko prošla s djetetom Isusom, a da se ne zahvaljuje svetom Josipu na dobru kojim im je pomogao u tome. Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovoga slavnoga sveca za učitelja i neće zastraniti na putu.
Dao Gospodin da nisam pogriješila time što sam se usudila govoriti o njemu, jer, iako izjavljujem da gajim pobožnost prema njemu, u služenjima i u nasljedovanju njega uvijek sam zakazivala. On pak, kakav jest, uredio je da sam se mogla dignuti, hodati i da ne budem ukočena, a ja, kakva jesam, da loše koristim tu milost.
Sv. Ivan od Križa: Otac Ivan od Križa je bio ispovjednik Bosonogih Karmelićanki. Ali jednoga dana nije mogao sići njima. Zamijenit će ga otac Petar od Utjelovljenja i otac Ivan Evanđelista. Redovnice u to doba stanuju u ulici Elvira. Samostan im je pokraj stupa 'Pilar del Toro», kamo su se preselile iz kuće done Ane de Penalosa. Kada na povratku dva Bosonoga dođoše na Plaza Nueva (Novi Trg), susretoše čovjeka od kojih pedeset godina, visoka stasa, svježe boje lica i ćelave glave. Obučen je u crno odijelo i vrlo je časna izgleda. Približi se Bosonogim i zapita ih, odakle dolaze.
Otac Petar odgovori: 'Iz samostana Bosonogih redovnica». Tajanstveni ih tuđinac pohvali: «Velečasni oci čine veliko dobro, što se za njih brinu, jer Gospodin u tom Redu nalazi svoje veselje, i visoko cijeni taj Red, i on će se vrlo raširiti.»
A zatim ponovo pita: «Oci, kako to, da se u Vašem Redu toliko štuje Sveti Josip?» Otac Petar odgovori: 'Naša sveta Majka Terezija od Isusa bila mu je vrlo odana, jer joj je Svetac mnogo pomogao, kad je osnivala nove kuće i on joj je isprosio od Boga velikih milosti. Zbog toga mu je posvetila svoje samostane Stranac mu sve odobri i još mu rekne: «Ima još više milosti. Pogledajte u oči i mnogo štujte toga Sveca, jer ga ništa nećete moliti, a da to ne bi postigli». Onda ga Bosonogi karmelićani više ne vidješe. Zamišljeni dolaze kući i ispripovjede svome prioru što su doživjeli. Otac Ivan od Križa nimalo se ne čudi nego im kaže: 'Šutite! Vi ga niste prepoznali! Znajte, daje to bio sveti Josip! Trebali ste kleknuti pred Njim! Nije se ukazao radi vas, nego radi mene, jer ga do sada nisam štovao, kako bih morao. Ali ću to od sada činiti».
Sv. Terezija od Djeteta Isusa: Veliku pobožnost sv. Josipu koju je živjela, sv. Terezija Avilska je ostavila u baštinu bosonogim karmelićankama i ona se raširila u cijelom redu, a na poseban je način pobožnost sv. Josipu zablistala u životu sv. Terezije od Djeteta Isusa. Ona je bila najmlađa od 5 sestara. Da su sva djeca iz obitelji odrasla, obitelj bi imala još dvije kćeri i dva sina, koji su nosili ime Josip, a svi su umrli kao maleni.
U drugom mjesecu života i Marija Tereza Franciska Martin (buduća svetica) je bila u velikoj opasnosti. Liječnik je izjavio: «Samo hranjenje prirodnim mlijekom s grudi može spasiti djevojčicu». Ali mama više nije imala mlijeka i odmah su tražili dojilju, a djevojčica je odbila dojiti i postala jako slaba. Majka sva zabrinuta baci se pod noge kipa sv. Josipa koji su imali u kući i moli: «Sv. Josipe, molim te zbog ljubavi koju si imao prema Isusu, spasi moju malenu. Ako je pak želiš sobom uzeti, neka bude volja Božja».
Terezija je spašena, ozdravila je. A kip je dugo vremena bio milovan od djevojčice koja je odrastajući uvijek gajila veliku pobožnost prema sv. Josipu. U Francuskoj katoličkoj tradiciji tih godina bile su jako raširene 2 pobožnosti: Srcu Isusovu i sv. Josipu. Kao dokaz tome donosimo podatak da je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća bilo objavljeno 908 knjiga koje su govorile o sv. Josipu, deset puta više nego u prvoj polovici istog stoljeća.
Može se reći da je sv. Josip bio trajni pratilac u duhovnom životu sv. Terezije od Djeteta Isusa, kao što je zapisala: «Počevši od proljeća mog života, ljubila sam sv. Josipa i Djevicu Mariju».
S 13 godina je izabrala školski rad na temu sv. Josip, i između ostalog napisala: «Evanđelje, kad govori o sv. Josipu kaže samo da je bio muž pravedan i vjeran Bogu. Isus je htio zakloniti zastorom tajne život onoga koga je on zvao svojim ocem, da bi Josipova djela bila samo za njega. Ali kroz zastor, Isus nam dopušta nazrijeti nekoliko zraka Josipove veličine: uvijek je odgovorio Božjim milostima i nikad mu nije bilo preteško izvršiti volju Božju».
S 15 godina Terezija je pošla na najduži put svoga života; u Rim kako bi pitala papu Leona XIII dopuštenje da uđe u Karmel prije nego li za to ima dovoljno godina.
O svojoj žarkoj želji za redovništvom i čuvanju potpune nevinosti duše svetica piše: «još sam molila Našu Gospu od Pobjede da udalji od mene sve što bi moglo okaljati moju čistoću. Znala sam dobro da će se na putu u Italiju dogoditi mnoge stvari koje bi me mogle smesti, nadasve zato što sam se, ne poznajući zla, bojala da ću ga otkriti. Nisam bila iskusila da je «čistima sve čisto» (Tit 1,15) i da duša bezazlena i iskrena ne vidi zla ni u čemu jer zaista zlo postoji samo u nečistim srcima a ne u neosjetnim predmetima....
Molila sam sv. Josipa da bdije nada mnom; od svoga sam djetinjstva prema njemu gajila posebnu pobožnost koja se sjedinjavala s mojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici. Svaki sam dan molila molitvu: «Sveti Josipe oče i čuvaru djevica». Tako sam bez straha pošla na svoje dugo putovanje, bila sam tako dobro zaštićena da mi se činilo nemogućim bojati se».
Usput je posjetila svetište u Loretu koje čuva ostatke kuće svete Obitelji. Ona je tu molila i razmišljala te zapisala: «Bila sam jako uzbuđena videći da se nalazim pod istim krovom Svete Obitelji, kontemplirajući zidove koje je Isus gledao svojim božanskim očima, gazeći zemlju koju je sv. Josip natopio svojim znojem i gdje je Marija grlila Isusa u svom naručju».
Godine 1888. Terezija je ušla u Karmel u Lisieuxu i uzela ime Terezija od Djeteta Isusa i svetoga Lica gdje se po uzoru na Tereziju Avilsku gajila velika pobožnost prema sv. Josipu. U samostanskom vrtu je bio kip sv. Josipa. Ona je imala posebnu nakanu koju je molila od sveca: «Isprosi mi dopuštenje, da se mogu češće pričešćivati». Tadašnja praksa to nije uobičavala. Ubrzo je Terezija dobila dopuštenja da to ovisi samo o njenom ispovjedniku.
Terezija je živjela u jednostavnom i potpunom povjerenju u društvu svete Obitelji. Častila je sv. Josipa moleći devetnice i tražila pomoć u duhovnim potrebama i za obraćenje onih članova obitelji koji su se bili udaljili od prakticiranja vjere. U svom srcu svetica se poistovjećivala sa životom svete Obitelji tražeći u njoj uzor življenja vjere u svakodnevici: «Ono što mi se posebno sviđa kada mislim na svetu Obitelj, je zamisliti jedan potpuno uobičajeni život».
Bl. Katarina od sv. Augustina: Jedna od najpobožnijih osoba sv. Josipu je svakako bila bl. Katarina od sv. Augustina. Ova službenica Božja, kao znak svoje posebne pobožnosti sv. Josipu je na dan kad je primila sv. Potvrdu svome imenu je dodala druga dva. Htjela je da je zovu Marija Katarina Josipa. I od toga dana nije prestala biti gorljivo pobožna Isusovom poočimu. Bog ju je pozvao iz Francuske u Quebec na počecima kolonizacije Kanade da poslužuje u bolnici.
Jednoga dana na svetkovinu Uznesenja Isusova u Nebo Katarina je imala viđenje. Bila joj je pokazana velika procesija svetaca koji su išli u Nebo. U sredini tog silnog mnoštva je bio Kralj kraljeva, Isus Krist koji se veličanstveno okružen blaženicima i blaženicama uputio prema vratima Raja. Pred svima je išao sv. Josip.
Kada je svečana povorka ušla u Raj, Gospodin Isus Krist je u ljudskoj naravi bio postavljen s desna Ocu. Tada se sv. Josip obrati Bogu: «Evo Vječni Oče talenta kojeg ste mi povjerili na zemlji, vraćam Ti ga ne samo udvostručena, nego bezbrojno umnožena, sve ovo mnoštvo duša sve je plod istog talenta kojeg Ti vraćam i polažem u tvoje božanske ruke».
Na to mu Vječni Otac odgovori: «Vjerni slugo, budući da si na zemlji bio upravitelj moje kuće, želim da isto tako u ovoj mojoj nebeskoj kući ne budeš sluga nego upravitelj i imaš veliku ovlast nad mojim dobrima, jer moj Sin kome si imao čast zapovijedati, želi da se to odrazi i u vječnosti».
Tada se bl. Katarina u viđenju obrati sv. Josipu i reče: «O veliki sveče, moli Kralja slave da se nikad ne odvojim od njegove svete ljubavi, nego da cijeli vječnost budem s njime sjedinjena. S tvojim zagovorom, on neće odbiti ove milosti». I blaženica nastavlja: «Vidjela sam da mi je molitva bila uslišana, pod uvjetom da živim potpuno predana volji Božjoj i bilo mi je pokazano i mjesto koje ću imati u Nebu, gdje ću cijelu vječnost ljubiti Isusa, Mariju i Josipa i biti od njih ljubljena».
Naučimo dakle živjeti po volji Božjoj, i što budemo željeli i tražili po zagovoru sv. Josipa, dobiti ćemo.
Sv. Alfons Marija Liguori: Sv. Alfons Marija Liguori, je bio veliki štovatelj Majke Božje kojoj je bio potpuno predan i posvećen. Svetac koji je nježno ljubio Mariju je bio i gorljivi štovatelj njenog zaručnika sv. Josipa, o kome je govorio i pisao potičući sve na pobožnost Isusovom poočimu. Sv. Alfons uči:
«Zamislimo da Gospodin Isus, videći nas u patnjama i poteškoćama, u brigama svakodnevice, i nama upućuje poziv koji je faraon u Starom Zavjetu uputio narodu za vrijeme oskudice: Idite Josipu i sve što vam rekne učinite (Pos 41,55). Idimo dakle sv. Josipu ako želimo da nam se pomogne i budemo utješeni. Ne zaboravimo nikada više puta dnevno njemu se preporučiti, jer moć njegova zagovora kod Boga nadilazi sve druge svece i jedino ga zagovor Majke Božje nadilazi».
Sv. Franjo Saleški: Svetac blagosti, Franjo Saleški, koji je toliko krivovjernika obratio na katolički vjeru bio je divan uzor pobožnosti čistom Marijinom zaručniku, držeći najvećom čašću što može služiti i častiti tako velikog sveca. Zato ga je nakon Majke Božje najviše častio posebnim štovanjem i ljubavlju. U svom časoslovu je držao sliku sv. Josipa i često ju je ljubio, a uz Mariju sv. Josipu je posvetio svoje glavno djelo Rasprava o Božanskoj ljubavi.
Bio je gorljivi propovjednik pobožnosti sv. Josipu. Često je o njemu govorio u svojim knjigama i rado poticao razgovore o tom velikom svecu. Uoči svetkovine sv. Josipa postio je o kruhu i vodi.
Jednoga dana kad se nalazio u Lyonu bio je pozvan da dva puta propovijeda na svetkovnu sv. Josipa što je rado učinio. Običavao je govoriti: «Ne pronalazim ništa slađe nego zamisliti Isusa u naručju sv. Josipa, kako ga tisuće i tisuće puta dječjim glasom i ljupkim sinovskim srcem zove svojim ocem». Nije se dakle čuditi da je sv. Franjo u Lyionu o sv. Josipu propovijedao s toliko pomazanja i rječitosti da su kardinal Macquemont i drugi slušatelji izišli iz Crkve preobraženi jer im je propovjednik ispunio srca povjerenjem i ljubavlju prema Mariji i Josipu.
Sv. Brigita Švedska: Pobožnost sv. Josipu nije izvor blagoslova samo za pojedince nego i za cijele kršćanske obitelji. Blago onim obiteljima u kojima vlada sloga, duh mira i pobožnosti koji su resili svetu Obitelj. Jedna takva obitelj je bila ona sv. Brigite Švedske koja se bila udala za Ulfona, kneza od Nericia s kojim je rodila osmero djece. Među djecom se posebno isticala Katarina, koja je nakon kreposnog života imala utjehu vidjeti uspješno okrunjen svoj napor za proglašenje svetom svoje vlastite majke.
Sv. Brigita je tako kreposno živjela u poniznosti i mrtvljenju, toliko se molila i ljubila Boga i bližnjega da je zaslužila biti uzdignuta na čast oltara samo nekoliko godina nakon svoje smrti. Na putu svog duhovnog napretka bila je pod posebnom zaštitom sv. Josipa i Majke Božje te je zadobila milost da je sama Marija poučava. Pouke su zapisane u knjizi Objava sv. Brigite Švedske.
Jednog dana Gospa je Brigiti govorila i o sv. Josipu i rekla: «Uskoro se u meni počela buditi misao na koji način i kojom pribranošću se trebam vladati nakon takvih milosti koje su se u meni dogodile; razmišljala sam također i što trebam odgovoriti ako me budu pitali, te kako sam začela i tko je otac djeteta koje trebam roditi; razmišljala sam ne bi li me Josip na nagovor protivnika mogao čudno sumnjičiti.
Razmišljajući tako stupio je pred mene anđeo sličan onome koga sam prije vidjela i rekao: «Naš Bog, koji je vječan, jest s tobom i u tebi. Ne boj se stoga, On će ti dati pravu riječ; On sam će voditi tvoje korake i prirediti za tebe mjesta; On će svoje djelo na tebi moćno i mudro dovršiti».
No Josip kome sam bila povjerena, čudio se kada je primijetio da sam u blagoslovljenom stanju; smatrao se nedostojnim prebivati kod mene, bio je pun straha i nije znao što treba činiti. Anđeo mu tada reče u snu: «Ne bježi od tebi povjerene Djevice, jer doista je posve istinito što si čuo, Ona je začela po Duhu Svetome i roditi će Sina, Spasitelja svijeta! Služi joj dakle vjerno i budi čuvar i svjedok njezine čistoće»! Od tog dana Josip mi je služio kao svojoj gospodarici i obrnuto, ja bijah ponizna po najnižim službama za njega.
Josip se trudio oko mene tako uslužno, da nikada nikakva nepromišljena riječ nije prešla preko njegovih usta. Podnosio je štoviše posve strpljivo siromaštvo i na svom poslu bio vrlo brižan i savjestan. Prema srditim i opakim ljudima bio je osobito blag i strpljiv; poslušno i pokorno je činio svoje dužnosti. Prije svega uvijek je bio neumorni i neustrašivi zaštitnik i branitelj prema onima koji su željeli poniziti moje djevičanstvo. Bio je vjerni svjedok velikog čuda koje se meni dogodilo. Josip je svijetu i tijelu toliko odumro da je čeznuo još samo za nebeskim. Vjerovao je tako čvrsto u Božja obećanja da je uvijek samo govorio: Ah, kad bi samo mogao doživjeti da se ispunja volja Božja!
Sv. Josip je bio toliko suzdržan u riječima da mu preko usta nije promakla niti jedna riječ koja nije bila sveta i dobra, ni jedna bespotrebna, nikakvo mrmljanje. Bio je najstrpljiviji čovjek, marljiv u naporima, krajnje siromašan, blag u uvredama, do kraja poslušan mojim riječima, jak i postojan protiv mojih neprijatelja, vjerni svjedok nebeskih čudesa; umrtvljen tijelu i svijetu živio je samo za Boga i za nepropadljive vrijednosti. Sv. Josip je bio potpuno suobličen volji Božjoj i uvijek je ponavljao: Ispuni Gospodine na meni svoju svetu volju. Rijetko je razgovarao s ljudima, a stalno s Bogom čiju je volju htio vršiti, zbog svega toga sada uživa veliku slavu na Nebu».
Jednom drugom zgodom Marija je govoreći sv. Brigiti o svom zaručniku rekla da se trudi nasljedovati uzore svih kreposti koje nam svjedoči ovaj velik svetac.
Sv. Margareta iz Cortone: Prošlost ma koliko bila označena grijesima ma kako oni bili teški, nije po sebi nepremostiva prepreka na putu svetosti, kao što to pokazuje i život sv. Margarete iz Cortone. Ona se kao što je poznato uzdigla do tolikog savršenstva, usprkos nereda u kojima je nekada živjela, da ju je sam Gospodin Isus počastio slavnim naslovom predraga kći i zaručnica njegova Srca.
Svoje čudesno obraćenje Margareta je pripisivala moćnom zagovoru sv. Josipa. Isus komu je drago kada iskazujemo bilo koju čast njegovu poočimu, je jednog dana kazao sv. Margareti: «Znaj, o Margareta, da se naslađujem zbog pobožnosti koju iskazuješ mome poočimu Josipu; budući da je on meni jako drag, želim da mu ti svaki dan iskažeš neku pohvalu i uputiš prošnju».
Bl. Josip Benedikt Cotolengo: Poznati prijatelj siromaha i umirućih koji je učinio velika čuda ljubavi u Torinu i osnovao velike karitativne ustanove bl. Cotolengo je u srcu gajio neograničeno povjerenje u Majku Božju i veliku ljubav prema njoj te nježnu pobožnost prema njenom prečistom zaručniku sv. Josipu čije je ime nosio te mu je bio i posebni zaštitnik. Često je bolesnima i umirućima govorio o pobožnosti sv. Josipu. Za proslavu svetkovine sv. Josipa pripravljao se postom, a sam je predvodio i propovijedao devetnicu u čast svome zaštitniku.
Pod zaštitu sv. Josipa je stavio i malu kući providnosti u kojoj je sa suradnicima prihvaćao siročad, te su ta djeca bez roditelja još više trebala pomoć i ljubav. Koliko je velika ljubav sv. Josipa i njegov zagovor prema onima koji pomažu siromasima vidi se iz slijedeće zgode. Bl. Cotolengo je kuću providnosti bez redovitih prihoda stavio pod zaštitu sv. Josipa. Često se na kraju mjeseca, kao upravitelj, nalazio u situaciji da je morao plaćati račune.
Jedanput kada je platio sve račune ostao mu je još dug kod pekara. Budući da nije mogao odmah platiti zamolio je da pričeka još 8 dana na što je ovaj pristao. U međuvremenu je pojačao molitvu sv. Josipu. Budući da nije dobio niotkud novce tijekom tih 8 dana, otišao je k bogatom trgovcu i zamolio da mu posudi sumu koju je bio dužan pekaru, obećavši da će dug vratiti za 10 dana. Trgovac je na to pristao, a Cotolengo jednostavno odgovorio: «Blagoslovljen neka je sv. Josip». I kad je došao kod pekara da plati dug bio je još više iznenađen kad mu je ovaj odgovorio da je malo prije neki čovjek došao govoreći da ga šalje Cotolengo da podmiri dug. Na to pobožni svećenik odgovori: «Ja ga nisam poslao, ali sigurno ga je poslao sv. Josip».
I na povratku kući je navratio kod trgovaca da mu vrati posuđeni novac, a ovaj mu nadoda: «Što mislite da ja ne mogu darovati vašoj kući providnosti taj novac. U međuvremenu sam još toliko zaradio te više nemam pravo uzeti natrag posuđeno. To vam je moj dar». Tako je sv. Josip pomagao mons. Josipa Benedikta Cotolenga, velikog zaštitnika siromaha u Torinu.
Bl. Magdalena Sofija Barat: Blaženica koju je proglasio papa Pio X, nikada nije išla na spavanje a da prije nije pobožno poljubila sliku sv. Josipa. U jednom pismu koje je pisala poglavaricama redovničke zajednice koju je sama osnovala piše: «Od prvih godina našeg postojanja brinuli smo se za širenje pobožnosti sv. Josipu kojega smatramo našim čuvarom i zaštitnikom, zato mu se svake srijede treba moliti i častiti ga, a njegovu svetkovnu treba svečano slaviti. Mnoge naše kuće su pod njegovom zaštitom, a on nam daje trajne znakove svoje očinske dobrote.
Njemu su bile podložne dvije najuzvišenije osobe koje su živjele na zemlji. Isus je htio biti dužnikom sv. Josipu u svemu, i samo za sv. Josipa se može reći: Spasio je život svoga Spasitelja. Ljubimo Isusa iznad svega; ljubimo Mariju kao našu Majku, a kako bi bismo mogli ne ljubiti sv. Josipa koji je tako usko povezan skupa s njih oboje? A najbolji način da ga častimo je nasljedovati njegove kreposti. Što nam on poručuje svojim životom? Radeći svagdanje poslove kontemplirao je, promatrao i neprestano se klanjao svome Isusu. Evo, dakle, našeg uzora».
Sv. Ivan Baptista de la Salle: Budući da je sv. Josip bio uzor potpune čistoće i da je od bio Boga izabran za Isusova čuvara i odgojitelja, ne treba se čuditi da je općenito izabran za zaštitnika mladih. Zbog toga svi koji se trude kršćanski odgajati djecu redovito izabiru sv. Josipa za zaštitnika i prikazuju ga onima koje odgajaju kao uzor.
Tako je učinio i sv. Ivan Baptista de la Salle, poznati odgojitelj mladih i utemeljitelj redovničke zajednice Braće kršćanskih škola koju je stavio pod posebnu zaštitu Marije i sv. Josipa. Kod Marijina zaručnika najviše ga se dojmila potpuna podložnost odredbama Božje Providnosti, njegovo predanje i najneugodnijim naredbama, spremna poslušnost riječi Božjoj, anđeoska čistoća, skroviti život i njegova nježna ljubav prema Isusu i Mariji.
Jedna zgoda iz života sv. Ivana nam kazuje kako je imao nježnu pobožnost prema sv. Josipu. Već dugo vremena je bio bolestan u krevetu i nije mogao slaviti svetu misu. Na dan bdijenja uoči svetkovine sv. Josipa bratu koji mu je pomagao u bolesti reče: «Koje li radosti kad bih sutra mogao služiti sv. misu i dijeliti kruh anđeoski, kad bih mogao pred slikom našeg svetog zaštitnika sav se njemu posvetiti». Ta njegova želja je bila uslišana. Iako zbog bolesti već duže vremena nije ustajao iz kreveta niti slavio sv. mise, Ivan navečer nije osjećao više nikakvih bolova i povratila mu se snaga. Sutradan je ustao iz kreveta i slavio sv. misu na oltaru sv. Josipa u čast zaštitniku družbe koju je osnovao. Bila je to zadnja misa koju je u životu slavio sv. Ivan Baptista de la Salle.
Taj događaj je doprinio da se u njegovu srcu kao i u družbi Braće kršćanskih škola još više povećala pobožnost sv. Josipu. Umirući utemeljitelj je kao jednu od zadnjih preporuka svojim redovnicima kazao da ljube sv. Josipa i da svim sredstvima nastoje nasljedovati njegove kreposti.
Sv. Petar Julijan Eymard: Sv. Julijan Eymard, utemeljitelj Družbe Presvetog Oltarskog Sakramenta je gajio posebnu pobožnost prema sv. Josipu kojega je častio skupa s Marijom kao prvog klanjatelja našeg Gospodina. Zbog toga je u svojim nagovorima rado govorio o krepostima sv. Josipa. On se za vrijeme duhovnih vježbi 1865. posvetio sv. Josipu. Poslušajmo poticajne riječi samog sveca:
«Naš Gospodin Isus Krist mi je danas udijelio posebnu milost, to jest udijelio mi je slatku i istovremeno snažnu misao da se na poseban način potpuno posvetim sv. Josipu, kao mome ocu, upravitelju i zaštitniku... On će biti duhovni učitelj mojoj nutrini kako bih s njime živio od nutranjeg života, skriven s Isusom, Marijom i njime samim, nasljedujući na poseban način njegovu šutnju o sebi samome... On će biti moj učitelj, u mojim obavezama upravitelja, da bih se vršeći ih, pokazao, kao on ljubak i ponizna srca, blag s mojom braćom, ponizan u sebi samome i pred Bogom. Izabrao sam sv. Josipa za svog savjetnika i povjerenika. Uzeo sam ga za svog zaštitnika u poteškoćama i mukama, za zaštitnika Družbe budući da je ona mala Isusova obitelj.
Nisam tražio od njega da me oslobodi od mojih križeva i muka nego od sebeljublja koje ih kalja i htjelo bi biti povodom za ispraznost. Molio sam Isusa da mi dadne sv. Josipa za oca, kao što mi je dao Mariju za Majku, da usadi u meni pobožnost, povjerenje, sinovsku ljubav, podložnost, koje sam dužan imati prema sv. Josipu. Nadam se da me je dobri Gospodin uslišao». Uistinu od toga dana p. Eymard nikada nije prestajao utjecati se sv. Josipu u svim situacijama života sa svom sigurnošću da će uvijek biti uslišan.
Sestre Karmelićanke iz Brezovice: Za vrijeme Drugog svjetskog rata sestre karmelićanke iz
Brezovice su se zavjetovale svetom Josipu: ako ih zaštiti od Nijemaca, koji su već bili pred vratima i htjeli zauzeti samostan, da će ga zazivati devet puta na dan prije svake molitvene ure dolje navedenom molitvom Josipe, Sine Davidov … (Događaj opisan u knjizi «Ostala je samo radost» o Majci Regini od Isusa.…) te će svakodnevno poslije Službe čitanja moliti molitvu Spomeni se sv. Josipe i Litanije sv. Josipu zatim da će moliti Veliku i Malu devetnicu pred blagdan sv. Josipa, da će svake srijede dati služiti misu na čast sv. Josipu, a da će na sam blagdan biti cjelodnevno klanjanje Presvetom. Sv. Josip, se kao i mnogo puta prije, pokazao pravim zaštitnikom Karmela, a sestre kao znak zahvalnosti i danas obavljaju svoj zavjet u Brezovici i drugim hrvatskim Karmlima. Sestre također pripovijedaju da za vrijeme rata nisu mogle imati oblačenje novih sestara jer nij bilo sukna za habite. Tada je iznenada jedan nepoznati čovjek donio balu sukna. Poslije ga nikad više nisu ni čule ni vidjele. Sestre i to pripisuju sv. Josipu kojega su vjerno svaki dan zazivale.
Molitva: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će Sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. Moli za nas, sveti oče Josipe. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Svemogući Bože, ti si vjernoj skrbi blaženog Josipa povjerio početak našeg spasenja; daj, po njegovu zagovoru, da Crkva otajstva tog spasenja sveudilj vjerno čuva i k punini privodi. Po Kristu Gospodinu našemu. - Amen!