Moć zagovora sv. Josipa
Sv. Toma Akvinski naglašuje, da je zagovor nekoga sveca to veći, što je dotični svetac bliži Bogu. On kaže: »Koliko su sveci u nebeskoj domovini bliži Bogu, toliko su uspješnije njihove prošnje kod Boga». Blažena Djevica Marija je najbliža Bogu, jer je Majka Božja, Bogorodica. Zato je Njezin zagovor pred Bogom najveći, najjači. Ona je tako rekavši svemoguća; ne zato, što bi sama sve stvarala što daje, nego zato, što kao Majka Božja i Suotkupiteljica može sve isprositi. Najbolji Sin ne će odbiti molbe najdraže Majke.
A tko je poslije presvete Bogorodice Bogu bliži od svetog Josipa? Nitko! Zato možemo ustvrditi, da je moć zagovora sv. Josipa od svetaca najveća, da je po jačini odmah poslije zagovora Majke Božje. A to zato: 1. Jer je sv. Josip i u nebu uz presvetu Bogorodicu, 2. jer je i u nebu najbliži Isusu iza Majke Božje, 3. jer je i po osobnoj svetosti i po veličini svojih zasluga odmah iza Majke Božje.
Sv. Josip je i u Nebu uz presvetu Bogorodicu
Između sv. Josipa i Marije postojao je sveti vez po djevičanskoj ženidbi. Bio je to brak svet, čist, nevin, djevičanski: spajao je duše i srca u Bogu, a nije škodio djevičanstvu. »Supruzi su bili dušom, a ne tijelom«. Nema sumnje, da je sv. Josip zbog te veze, koju je htio sam Bog, i u nebu uz svoju presv. Zaručnicu, kao što je razumljivo, da je Ona kao Majka sasvim blizu Isusu. Čast Isusova i Njegove presv. Majke ne mogu dopustiti, da bi onaj, koji im je na zemlji bio tako bliz, ne kao običan član kuće, nego kao poglavar Obitelji, u nebu veličinom drugog sveca bio od njih odijeljen. Sveti je Josip, dakle, u nebeskoj slavi prvi uz Mariju i s Njom posvema blizu Isusa. Prema tome je zagovor sv. Josipa najveći iza Marijina zagovora.
Blažena Djevica, djeliteljica svih milosti, izmolit će bez sumnje i dati Josipovim štovateljima obilne milosti kao svojim osobnim štovateljima i jednako se zauzeti za njihove molbe. Ona želi, da slava njezinoga prečistog Zaručnika, koji je za zemaljskog života ostao skrovit i nezapažen, sada kroz vjekove raste u svijetu. Zato Ona i vruće želi, da što više poraste pouzdanje vjernih u sv. Josipa. Ona to štovanje promiče davanjem milosti Josipovim štovateljima te ih i Ona zagovara kod Sina.
Sveti Josip je i u nebu najbliži Isusu iza Majke Božje
Zagovor sv. Josipa je iza zagovora presvete Bogorodice najjači, jer je on i u nebu najbliži Isusu, odmah iza Majke Božje. Sveti je Josip bio na zemlji Isusu, Božjem Sinu, iza Marije najbliži, jer je, po Božjem određenju vršio nad Njim pravu očinsku vlast. Budući da je Isus utjelovljen po Duhu Svetom i rođen od Djevice, treba odbaciti svaku misao na tjelesno očinstvo u pogledu sv. Josipa. Ali zato ipak nije odnos sv. Josipa prema Isusu bio kao odnos prema djetetu, koje je samo posinjeno, ili kao da bi sv. Josip bio Isusu kao neki »očuh«. Ne! Na Isusu je počivala sva Josipova ljubav, jer se Isus rodio u njegovoj (Josipovoj) obitelji, porodila ga je njegova presveta Zaručnica. »Kad golub u letu,« kaže sv. Franjo Saleški, »pusti sjemenku na nečiju zemlju, čija će biti palma, koja izraste iz toga zrna? Bit će onoga, čije je zemljište«.
Ili ako na nečijem zemljištu izbije izvor vode ili se otkriju dragocjene rudače, sve to pripada onome, čije je zemljište. Tako i Isus pripada Josipu, jer je rođen u njegovoj obitelji, iako je začet po Duhu Svetom, to jest Božjom svemoći, jedino od prečiste Djevice. Kako nježno opisuje taj odnos sveti Ivan Zlatousti u jednoj svojoj propovijedi! Prema njemu nebeski Otac govori svetome Josipu ovako: «Ti, o Josipe, ne misli, da ti ovaj Božji Sin ni na koji način ne pripada zato što je utjelovljen po Duhu Svetome. Istina, On nije tvoj porod, neoskvrnuto ostaje djevičanstvo tvoje i tvoje bezgrešne Zaručnice, ali ja, o Josipe, prenosim na tebe, u pogledu ovoga moga jedino rođenoga Sina, sve one vlastitosti očinstva, koje ne nište djevičanstvo. Ti ćeš mu, dakle, nadjenuti ime, ti ćeš ga čuvati kao otac, prehranjivati kao otac, štititi kao otac, ljubit ćeš ga kao otac, kako ga i ja ljubim».
Tu svoju blisku vezu sa svetim Josipom potvrdio je i sam Spasitelj time, što mu se u svemu pokoravao kao dijete ocu. «I siđe s njima i dođe u Nazaret i bio im je poslušan», kaže sveto Pismo (Lk 2,51). A sveti Otac papa Lav XIII. u svojoj poslanici, koju je godine 1899. izdao o potrebi zaštite sv. Josipa, piše: »Riječ je Božja u poniznosti bila podložna sv. Josipu, slušala njegove naloge i podavala mu svaku čast, koju djeca običavaju iskazivati svome ocu».
A učeni Gerson piše: «Ova podložnost i pokornost, kao što s jedne strane pokazuju neizmjernu Isusovu poniznost, tako s druge strane pokazuju Josipovo vanredno dostojanstvo». Ako se je naime Isus, Sin Božji, dok je bio na zemlji, podlagao svetomu Josipu, vršio njegove naloge i iskazivao mu čast, koju djeca običavaju iskazivati ocu, to On, bez sumnje, nije ni u nebu prestao iskazivati svetomu Josipu tu čast i odanost, kao što nijedno dobro dijete, kad odraste i postane samostalno, ne kaže ocu ili majci: »Da znate, više vas ne ću slušati, nego ih dapače još više štuje, ljubi, časti, ispunjava njihove želje iz zahvalnosti za sva primljena dobročinstva. Božji Sin hoće, da i u Nebu pruža dokaz svoje sinovske odanosti, uslišanjem, ne samo Majčina, nego i Hraniteljeva zagovora.
Ne može On, uzor svake kreposti, baš sada u Nebu ne iskazivati svu svoju zahvalnost svetom Josipu za onu ljubav koju Mu je Josip iskazivao, i za žrtve, koje je sveti Josip za Njega podnio. Poput Blažene Djevice i sveti Josip, na neki način, kao da ne moli, nego određuje, u koliko mu naime Isus ne može ništa odbiti; kao što sva dobra djeca uopće želju roditelja uzimaju kao zapovijed. Stoga sveti Toma Akvinski ovako zaključuje: »Ostali, sveci doista uživaju velika prava u Nebu, ali oni posreduju i mole kao sluge, a ne zapovijedaju kao gospodari. A Josip, koji je na zemlji gledao Isusa podložna svojoj vlasti, dobiva od Njega i u Nebu sve što hoće».
Sveti je Josip po osobnoj svetosti i veličini svojih zasluga odmah iza Majke Božje
Sveti je Josip po osobnoj svetosti odmah iza Majke Božje. To slijedi odatle, što je Bog stavio sv. Josipa u izravnu službu Utjelovljene Božje Riječi kao vršioca očinske vlasti nad Isusom i kao Njegovog Hranitelja. Od vijeka je Bog odredio svojemu Sinu Blaženu Djevicu Mariju za majku, od vijeka je odabrao i svetoga Josipa. Ako li ga je pak od vijeka predodredio za spomenute uzvišene službe, bez sumnje je za to odabrao onoga kreposnoga muža, za kojega je predvidio, da će se u svetosti podići nad sve svece.
Osim toga, kaže sveti Alfons Liguori, Bog je svetoga Josipa predodredio, da bude na zemlji, s obzirom na Utjelovljenog Božjeg Sina, vršilac očinstva nebeskoga Oca, Njegov namjesnik. Zato je ne samo čast Sina, nego i čast Boga Oca zahtijevala, da sveti Josip u tom položaju bude u osobnoj svetosti najviši iza presvete Bogorodice.
Pobožni Olier piše o tom: «Kolika mora da je ljepota toga velikog sveca, kojega je Bog Otac sam namjerno oblikovao, da Ga predstavlja pred Njegovim Sinom, da mu bude neprestano mjesto Njega kao Očeva slika kroz vrijeme izbivanja i kao utjeha u godinama putovanja zemljom. Sveti Josip je iza Marije biće najveće, najslavnije, najtajnovitije, kako u sebi, tako i u svojim savršenostima». Isti je Olier u jednom svome prosvjetljenju zabilježio, da je Bog Otac svetome Josipu, kao svome zamjeniku »podijelio velik dio svoga duha očinstva i jednu sasvim osobitu mudrost i prosvjetljenje za vodstvo Vječne Mudrosti».
Po svojoj službi vršenja očinske vlasti nad Isusom, u čemu je bio zastupnik nebeskog Oca, sveti je Josip na neki način i nad anđelima, jer se njemu pokoravao Onaj kojemu anđeli služe. Na tom položaju, iznad anđeoskog, morao bi bez sumnje posjedovati osobnu svetost prvu iza svetosti Kraljice Anđela.
Dakako, Gospodin Bog je i vanrednim milostima pomogao svetome Josipu, da se u svetosti mogao tako visoko uzdići. Dijelio mu obilje svih milosti, tako te je milost u njemu postala toliko jaka, da je poništila ili sputala sve neuredne ljudske sklonosti i omogućila svim krepostima i vrlinama brzi i veliki rast. Tomu je vanredno pogodovalo i to, što je sveti Josip 20 do 30 godina živio stalno uz Isusa, koji je Sunce milosti i svetosti i uz presvetu Bogorodicu.
Josipova duša bila je kao prekrasan vrt što ga sunce obasjava i izravno i opet neizravno, u koliko svoju svjetlost daje mjesecu, koji njome osvjetljuje zemlju i ništi mrak. Taj tajnoviti mistični mjesec, koji je Božju svjetlost odražavao na Josipovu dušu, bila je Marija. S Njom i s Isusom sveti je Josip toliko molio, toliko o Bogu razgovarao i uz to danomice promatrao primjer njihovih kreposti, da je njegovo srce moralo plamtjeti žarom Božje ljubavi i njegova pamet u najvećoj mjeri biti obasjana božanskim shvaćanjima.
Duh Sveti, kojemu je bila glavna briga da se od preblažene Djevice Marije stvori dostojno prebivalište Sinu Božjemu, bez sumnje se brinuo da Njezinu svetom Zaručniku spremi tako bogati miraz, da ga se Ona ne će trebati stidjeti. Poput roditelja, koji radi časti kuće, a i radi skladnosti među supruzima, traže «svojoj kćeri zaručnika, koji će joj biti bar donekle ravan po rodu, imetku i izobraženosti, tako je bilo prikladno, da i Zaručnik Bogorodičin bude do Nje prvi po svetosti. To lijepo izriče sveti Bernardin Sijenski, kad kaže:
«Zar bih mogao vjerovati, da Duh Sveti, koji je htio sklapanje ove uzvišene veze između Josipa i Marije, nije izabrao uzvišenoj duši svete Djevice drugu dušu, koja joj je u vršenju svake kreposti najsličnija? Da, čvrsto vjerujem, da je sv. Josip bio najčišći od ljudi u djevičanstvu, najsniženiji u poniznosti, najžarči u Božjoj ljubavi, najviši u promatranju Božjih stvari i da je on najviše želio spasenje ljudi, jednom riječi, vjerujem, da je on bio svojoj svetoj Zaručnici sličan pomoćnik».
Ako je presveta Marija Kraljica svetih, onda je Njezin djevičanski muž kralj svih Svetih, kako ga je nazvao u jednom svom govoru Papa Pijo XI., pozivajući se na staro pravno načelo: «Tko uzme kraljicu, postaje kraljem». Prvenstvo u krepostima i svetosti priznaje svetom Josipu Crkva, kad ga u njegovim litanijama naziva najkreposnijim: «Josipe pravedni, Josipe prečisti, Josipe premudri, Josipe jaki, Josipe pokorni»...
Moć zagovora mjeri se osim po veličini svetosti, i prema veličini zasluga koje se računaju za učinjena dobra djela i za podnesene žrtve radi Boga. Sveti Josip je u svome životu učinio vanredno mnogo dobra i to izravno Isusu i podnio goleme žrtve baš radi Njega. Ako li Isus u Evanđelju obećaje, da će obilno nagraditi one koji čine bližnjemu dobra djela, pa i ako pruže samo čašu hladne vode (Mt 25,36-40; 10,42), kako li neće preobilno nagraditi Josipa, koji je baš Njemu učinio toliko dobra i za Nj trpio, hranio Ga, čuvao, od Heroda Ga spasio, za Nj se tako dugo mučio.
A ta nagrada sa Isusove strane ima se nužno odraziti u tom, da rado i u velikoj mjeri uslišava Josipove prošnje, njegov zagovor. «Možemo stoga držati, kaže sveti Bernard, da moć svetoga Josipa kod Isusa nadilazi moć svih ostalih svetaca, jer je pisano (Ps 144, 19) da će On izvršiti volju i uslišati prošnje onih, koji vrše Njegov zakon, a kamoli neće izvršiti volju i ispuniti prošnje svetog Josipa, koji Ga je hranio znojem svoga lica!».
Svetog Josipa proglasio je svecem sam Bog Duh Sveti, time što ga je u Evanđelju nazvao «pravednikom» (Mt l, 19). Sveti Ivan Zlatousti i sveti Ivan Krizostom a tako i sv. Toma Akvinski kažu, da ta riječ »pravednik» označuje muža, koji posjeduje sve kreposti. Sveti Josip ima zasluge svih vrsti svetaca: ispovijedalaca, mučenika, apostola, djevica, i to sve u najvećoj mjeri. Lijepo je to izrazio sveti Franjo Saleški riječima:
«O kako je velik svetac taj slavni zaručnik Presvete Djevice! Ne samo da je on patrijarh, već je najviši među njima; on je više nego li ispovijedalac, da i više negoli mučenik, jer su u njegovu ispovijedanju Krista sadržana sva dostojanstva biskupa i velikodušnost mučenika i svih drugih svetaca. Kojega bismo sveca mogli postaviti njemu o bok u odnosu na njegovo djevičanstvo, na njegovu poniznost i stalnost u dobru?! Pa kako bismo još, poslije svega toga, mogli sumnjati o ugledu, što ga on uživa na nebesima? Stavimo naše pouzdanje u njega i u svim se prilikama utječimo njegovu moćnom posredovanju!».
Ovo dokazivanje veličine svetosti i zasluga svetog Josipa konačno završimo riječima Pape Lava XIII koji je u službenoj enciklici izjavio: «Nitko se više od svetoga Josipa nije približio dostojanstvu Majke Božje». (Poglavlje Moć zagovora sv. Josipa je preuzeto iz knjige dr. D. Nežića O sv. Josipu tiskane s dozvolom biskupijskog ordinarijata u Đakovu br. 91-1962 od 12.03. 1962).
Svetost sv. Josipa
Promatrajmo položaj što ga sv. Josip ima u ekonomiji spasenja zbog svoje djevičanske ženidbe i očinstva prema djetetu Isusu, radi svoga položaja glave svete Obitelji, i shvatimo; njegova je uloga jako velika. Iza Bl. Djevice Marije on zauzima među svim stvorenim osobama najodličnije i najviše mjesto. Pitanje je sada, da li je ovom položaju odgovarala i svetost sv. Josipa. Da je uzvišenom položaju, koji je imao sv. Josip u kraljevstvu Božjem odgovarala i njegova osobna svetost, svjedoči nam ponajprije sv. Pismo time što Josipa naziva «pravednim».
U evanđelju sv. Mateja čitamo: «Budući da je Josip, muž njezin, bio pravedan». Prema tumačenju pak sv. otaca i tumača sv. Pisma riječ »pravedan« znači da je sv. Josip posjedovao puninu ćudoredne savršenosti, kreposti i svetosti. Tako na primjer kaže sv. Ivan Krizostom: «Josip muž njezin budući da je bio pravedan. »Pravedan« znači ovdje urešen svim krepostima. Pravednost je najme općenita krepost, koja sve druge uključuje, a sv. Pismo tu riječ upotrebljava najviše u tom smislu, kad kaže: Pravedan čovjek je istinoljubiv (Job. 1.1.) i opet: »Oboje bili su pravedni«. Slično govori sv. Ambrozije: «Pravednik ne može raditi protiv onog, što je zakonom propisano». Ukratko se može reći, da svi sveti oci i bogoslovi pod izrazom »pravedan - justus« razumijevaju skup svih kreposti i time svestranu savršenost i svetost.
No sv. Pismo ne svjedoči samo teoretski da je sv. Josip uistinu na tako visokom stupnju svetosti i savršenstva, nego nam ono iznosi pred oči i djela iz kojih se vidi kako je on posjedovao velike herojske kreposti. Navest ćemo u tu svrhu samo nekoliko primjera. Sv. Pismo prikazuje sv. Josipa kao muža jake i čvrste vjere te savršene pokornosti. Kad je bio uznemiren zbog drugog stanja Bl. Djevice i u snu mu se javio anđeo, koji mu reče: »Ne boj se uzeti k sebi Marije, žene svoje, jer ono, što se u njoj začelo, od Duha je Svetoga». Sv. Josip ne oklijeva, nego u čvrstoj vjeri posluša glas anđela, jer sv. Pismo govori: «Kad se Josip probudi od sna, učini, kako mu zapovjedi anđeo Gospodnji i uze k sebi ženu svoju» (Mt. 1, 24).
Ako sv. Pismo naziva vjeru Abrahamovu velikom zato, jer je povjeravao Bogu, da će mu neplodna i u dobi poodmakla žena roditi sina, koliko je još veća vjera sv. Josipa, koji na riječ anđela, koji mu se javlja u snu, poniznim srcem prima vjeru u djevičanski porod Božjeg Sina i radosno uzima k sebi presvetu Djevicu. To je doista čudesna vjera, kojoj se dive i sv. oci. Nema sumnje, da je Bog svojom milošću ovu čudesnu vjeru sv. Josipa poticao i jačao. Ali ova milost nije odstranila razne poteškoće, napasti i iskušenja, nego je samo davala snagu, da ih se može svladati.
Kao novo iskušenje za sv. Josipa došao je bijeg u Egipat, koji je sv. Josip morao po nalogu anđelovu poduzeti da spasi dijete Isusa od Herodove zavjere. To je bila za sv. Josipa vrlo teška i za ljudski razum zagonetna i čudesna zadaća. Ta djetešce Isus bilo je Josipu objavljeno kao Otkupitelj naroda i Spasitelj svijeta. Zar ga dakle nije mogao čudesnim načinom Otac nebeski spasiti od Herodovih zasjeda? No sv. Josip ne daje se ničim smesti, nego se u nepokolebivoj vjeri i dubokoj poslušnosti diže te uzima dijete i Majku njegovu i bježi u Egipat, njemu posve nepoznati kraj, kroz pustinje i uz najveće teškoće i žrtve. To je zaista veliki primjer jake, čudesne vjere u Božju providnost, u Kristovo božanstvo i njegovu zadaću, koja mu je od Boga povjerena. A ujedno je to i dokaz njegove velike poslušnosti, po kojoj je spreman na svaku i najveću žrtvu. (Mt. 2. 13-15.)
Kod zgode, kad je sv. Josip zapazio da je njegova zaručnica Marija u drugom stanju, pokazuju se u najljepšem svjetlu i druge kreposti sv. Josipa. Tako se tu napose očituje njegovo smireno razmišljanje, sabranost i umjerenost. O tom Suarez piše ovako: »Kad je opazio, da je njegova djevičanska zaručnica u drugom stanju, pokazao je on najveću umjerenost i razboritost, što je već na odličan način istaknuo sv. Krizostom gdje među ostalim kaže, da, kao što je i Krist, dok je bio u utrobi, preko svoje majke posvetio Ivana, tako je preko nje preveliku milost saopćio Josipu; milost, po kojoj je hrabro i razborito podnio teret najvećih poslova i na taj način očitovao toliku mudrost duha».Nadalje u objavama, koje su Josipu dane po arkanđelu Gabrijelu, očituje se, kako njegova uzvišenost i čast, tako
osobito i najviše njegova vjera i pokornost. «Jer on je anđelu, kako kaže Suarez, bez ikakvog oklijevanja povjerovao i pokorio se i prije, dok mu je objavio tajnu Utjelovljenja; i kasnije, kad mu je naložio bijeg u Egipat, premda je tajna bila nada sve visoka a izvana se činilo, da stvari nisu u sebi skladne». Odlično kaže Krizostom: «Vidio si pokornost, vidio si duh, koji lako vjerom pristaje Božjim objavama, vidio si i dušu budnu i neokaljanu nikakvom iskvarenosti». I opet slavi isti svetac slavi njegovu poslušnost, jer Josip u tako teškoj i zamršenoj stvari apsolutno ništa ne govori niti pita, nego se na mig pokorava i s veseljem podnosi sva iskušenja. Bez dvojbe je dakle očito, da je ovaj muž postigao neki preodlični stupanj svetosti.
Mogli bismo još navesti i druge kreposti koje su resile sv. Josipa, kao njegovu čistoću, te veliku i vjernu ljubav prema Bl. Djevici i Božanskom Djetešcu. No jer je o njima već bilo govora, spomenut ćemo ovdje još samo jednu. Veliku naime poniznost i čednost, po kojoj je on pred Isusom i Marijom posve iščezavao. On je tako reći uvijek u pozadini i istupa samo onda, kad treba izvršiti tešku službu ili prinijeti veliku kakvu žrtvu.
T o je dakako u vezi sa zadaćom koja mu je bila naložena od Boga. te se samo u svijetlu ove zadaće može posve razumjeti. U nacrtu je naime Božje providnosti bilo da se Božanski Spasitelj rodi kao malo, slabo i siromašno dijete, ali ipak na doličan i častan način, dakle da dođe na svijet kao plod jedne djevičanske ženidbe. Bilo je nadalje u promislu Božjem, da Krist ne nastupi odmah kao Otkupitelj i stoga da ne bude poznat svijetu prije svoje muževne dobi. Zato je Krist morao najprije provoditi skromni život. Zato on nije ni počeo odmah činiti čudesa. On je morao proći sve stupnjeve razvitka ljudskog života, dok ne dođe do odrasle dobi. On je pored toga morao svim ljudima dati divan i čudesan primjer poniznosti i poslušnosti i svih drugih kreposti u ljudskoj obitelji.
Sv. Josip imao je dakle zadaću, da po svojoj djevičanskoj ženidbi s presvetom Djevicom pružiti Božjem Sinu primjereni, dostojni ulaz u ovaj svijet te da ujedno nakon začeća i poroda Božanskog Djeteta bude plašt i zastor, iza kojeg će božansko djelo utjelovljenja Božjeg Sina pred očima svijeta biti sakriveno do punine vremena. Sv. Ivan i apostoli naprotiv imali su tako reći protivnu zadaću. Oni su trebali Krista objaviti svijetu kao Otkupitelja te mu priskrbiti dužno poštivanje. Bila je nadalje dužnost, služba sv. Josipa, čuvti djevičanstvo Marije i život Kristov, te da u tajnosti pred suvremenicima drži tajnu utjelovljenja, koju mu je saopćio anđeo, te da bude budućim pokoljenjima što vjerniji i pouzdaniji svjedok i Marijina djevičanstva i Utjelovljenja.
Odlično označuje ovu uzvišenu zadaću sv. Josipa sv. Bernard riječima: «Vjerni i razboriti sluga, koga je Gospodin postavio za utjehu Majci svojoj, hraniteljem svoga tijela i jedinim pre pouzdanim pomoćnikom na zemlji u svom velikom naumu».
To je bila karakteristična zadaća sv. Josipa. Kako je on vjerno i herojski ispunio svoju zadaću, pokazuje nam sv. Pismo. Samo na Božji poziv izlazi Josip za čas iz svoje skrovitosti. On se pojavljuje samo u službi Bl. Djevice i Djeteta Isusa. Za njih podonosi najveće žrtve. Od njega nam nije sačuvana ni jedna riječ. Sa Spasiteljevim javnim životom nestaje i njega tako reći sa pozornice, te se s pravom zaključuje, da je on već prije Kristovog javnog nastupa sretno i utješno u prisutnosti Isusa i Marije i na njihovim rukama izdahnuo.
Doista tihi i povučeni život sv. Josipa, naročito ako ga usporedimo s uzvišenom zadaćom koju je imao izvršiti, je divni primjer najveće poniznosti i čednosti. On je ovaj skromni život nastavio na neki način i iza svoje smrti dugo vremena, jer je i iza smrti razmjerno vrlo mnogo godina ostao u skrovitosti, da se tako što lakše spozna i prizna i Marijino djevičanstvo i djevičansko rođenje Božjeg Sina. On je pače iza smrti još više ostao u skrovitosti, jer je njegova uzvišena čast i dostojanstvo tek malo po malo dolazilo do izražaja i ulazilo u spoznaju vjernika. A u javnom je kultu istom za pape Pija IX. došao do jačeg izražaja. Na temelju sv. Pisma dakle, napose kako ga općenito tumače sv. oci, može se svetost sv. Josipa smatrati nadasve velikom i izvanrednom.
S obzirom na svetost sv. Josipa ostaje još neriješeno pitanje, da li je i ona bila isto tako velika i uzvišena kao i njegov položaj, koji je imao u kraljevstvu Božjem. Drugim riječima, da li je sv. Josip i u osobnoj svetosti i kreposti nadvisio sve ostale svece tako, da je on i u tome najbliži Bl. Djevici Mariji. I na to pitanje treba pozitivno odgovoriti.
Prvi dokaz za to oslanja se na načelo, koje je postavio sv. Toma, a prihvatili su ga i ostali teolozi, a glasi: »One, koje je Bog za što odabrao, On tako pripravlja i obdaruje da budu sposobni za ono, za što su izabrani« (S. th. 3. p. q. 27. a. 4). Taj je isti princip sv. Bernardin Sijenski ovako formulirao: «Za sve pojedine milosti, koje se daju nekoj razumnoj naravi, vrijedi općenito pravilo, da Božja milost, kadgod nekoga izabere za neku posebnu odliku ili za posebno uzvišeni stalež, daje sve darove, koji su osobi tako izabranoj za njezinu službu potrebni i nju bogato urešuju.« (Sermo 1. de S. Joseph, initio.)
No, sv. Josip je odabran za uzvišenu zadaću. On je naime od samog Boga izabran i određen, da bude prečisti muž Bl. Djevice Marije i pravi, iako ne tjelesni, otac Božanskog Spasitelja te glava sv.
Obitelji. Jednom riječju, on je sa blaženom Djevicom Marijom, i to neposredno iza nje, uvršten u nadnaravni red i tako neusporedivo više uzvišen nego li su svi ljudi i sve razumne osobe isključivši dakako Presvetu Djevicu Mariju i Kristovo čovješstvo. Zato dodaje sv. Bernardin Sijenski pravilu koje je postavio: »To se je najviše obistinilo u sv. Josipu, smatranom ocem Gospodina našega Isusa Krista i pravom mužu Kraljice svijeta i Gospodarice anđela, koji je od vječnog Oca izabran za vjernog hranitelja i čuvara najdragocjenijeg blaga, to jest i njegovog Sina i svoje zaručnice te je tu zadaću najvjernije izvršio.« (Ibid.)
Nema nikakve dvojbe, da je Bog sigurno htio znati, da će sv. Josip uistinu izvršiti povjerenu mu zadaću. U tu mu je svrhu dao potrebne milosti, koje su dakako ostavile netaknutom njegovu osobnu slobodu, ali s kojima je sv. Josip, kao što je već spomenuto, najjače sudjelovao. Ovo prvo načelo i dokaz, koji se na njega oslanja, posve je u skladu s početnim riječima apostolskog pisma pape Pija IX. od 7. srpnja g. 1871. kojim je on uzdigao liturgijsko štovanje sv. Josipa: «Preslavnog patrijarhu sv. Josipa, za koga je Bog htio među svim svecima svojim, da bude prečisti i na zemlji istiniti muž neokaljane Djevice Marije i smatrani otac njegovog Jedinorođenoga Sina i kojeg je, da tako uzvišenu službu najvjernije ispuni, obilno uresio nada sve posebnim milostima, njega okrunjena na nebesima slavom i čašću s pravom sv. Crkva štuje najproširenijim kultom i posve unutarnjim pobožnim čašćenjem.«
Drugi dokaz temelji se na načelu, koje je sv. Toma ovako formulirao: «Što je neko biće bliže svome počelu, to je više dionik utjecaja onog počela... Krist je pak počelo milosti... Dakle...(S. th. 3. p. q. 27. a. j.)»
Krist je počelo milosti i iza Marije nitko od ljudi i anđela nije mu bio tako blizu kao sv. Josip. Pomislimo samo na njegovo očinstvo i dnevnu komunikaciju s Kristom. Krist je dakle njega iza Djevice Marije obdario i uresio milostima više nego ikoje drugo stvorenje... Kao što je Isus počelo milosti, tako je Marija posrednica sviju milosti. Ona je kanal kroz koji protiču sve milosti. No sv. Josip bio je s Marijom povezan najužim vezom. Moralo mu je dakle i zbog ovog razloga pritjecati najveće obilje milosti tako da je njegova svetost postajala uvijek sve veća.
Treći dokaz oslanja se na ovo načelo sv. Tome: »Budući da je djelatni uzrok (agens) po svome pojmu i bitku savršeniji od onoga koji djelovanje u sebe prima (patiens), to nužno slijedi, da djelatni uzrok, koji druge usavršuje, posjeduje u većem stupnju onu savršenost, koju saopćuje. Stoga pripada Kristu, da iz punine milosti koju posjeduje, drugima daje. Ukratko djelatni uzrok, koji druge usavršuje, posjeduje nužno u većoj mjeri onu savršenost, koja je drugima saopćena. (3. p. q. 8. a. 5. cf. 3. q. 7. a. i, a. 9.)»
Ovaj princip vrijedi općenito, iako ga sv. Toma primjenjuje samo na Krista. No sv. Josip je kao glava i branitelj sv. Obitelji na sličan, iako analogan način, pridonio nešto otkupljenju ljudskoga roda. I tako je on, iako na podređeni način, postao suuzrok milosti za druge ljude. On je dakle iza Marije morao biti obdaren većom milosti nego sva ostala stvorenja.
Da je pak sv. Josip i otkupljenju, iako tek posredno, ipak nešto pridonio, posve je očito. Na anđelovu vijest, po kojoj je on Djevicu Mariju uzeo k sebi, saznao je, da se plod njezine djevičanske utrobe treba zvati Isus, jer će on kao budući Otkupitelj osloboditi ljude od njihovih grijeha: «i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti narod svoj od grijeha njihovih (Mat. 1, 21)». Tako je on bio otac ne samo Božanskog Djetešca nego i Otkupitelja svijeta. I budući da je on ovo očinstvo dragovoljno na sebe uzeo i sa svim predanjem vršio dužnosti i brinuo se za Isusa i Mariju, tako je Josip posredno sudjelovao i kod Otkupiteljeva djela, kod otkupljenja i kod stjecanja milosti.
Četvrti dokaz glasi: «Savršenost se sastoji u ljubavi prema Bogu». (S. th. 2. 2. q. 184. a. 2.) Stoga, što je veća nečija ljubav prema Bogu i Spasitelju, to je veća i njegova savršenost i svetost. Tko je pak mogao Isusa ljubiti većom i dubljom unutarnjom ljubavi nego li Djevica Marija, a iza nje odmah sv. Josip.
On je bio uistinu otac Isusov i kao takav slika i zamjenik nebeskog Oca. No otkako je nebeski Otac učinio sv. Josipa svojom slikom i zamjenikom, nije mogao tako reći ništa drugo, nego da sv. Josipu ulije prema Isusu očinska čuvstva i osjećaje i to onakve, kakve takav Sin, koji je Bogočovjek i Otkupitelj, u beskonačnoj mjeri i zaslužuje. Sv. Josip, dakle, je ljubio Isusa kao Boga i otkupitelja i kao svoga sina takvom ljubavi, kakvom ga iza Marije nitko od stvorova nije mogao ljubiti. Ako se, dakle, savršenstvo i svetost stoji u ljubavi prema Bogu i Spasitelju te se prema ljubavi mjeri i svetost, to je sv. Josip morao iza Majke Božje nadvisivati u svetosti sve svece i sva stvorenja.
Peti dokaz stoji u tome, da je ljubav Božja prema nama kako nas to uči sv. Pismo, napose sv. Pavao, prvi i glavni uzrok sviju milosti... Odtuda se s pravom zaključuje, da je Spasiteljeva ljubav mjera milosti, koju on daje pojedinim ljudima. No Spasitelj nije nijedno stvorenje tako ljubio kao svoju Majku. On ju je ljubio ljubavlju zahvalnog i nadasve odanog sina. I zato ju je obdario takvim milostima kao ni jedno stvorenje između ljudi i anđela. Iza svoje majke nije opet Božanski Spasitelj nijednom stvorenju, ni anđelu ni čovjeku, iskazivao toliko ljubavi kao sv. Josipu, svome pravome, iako ne naravnom tjelesnom ocu, slici i zamjeniku nebeskog Oca. On mu je iskazivao zahvalnu ljubav sina, koji promatra muke i napore,
što ih je otac učinio za njega i žrtve koje je podnio za njega. Očito je stoga, da će Božanski Otkupitelj kao sin sv. Josipa, njega kao svoga oca, iza Marije obogatiti takvim obiljem milosti kao nijedno drugo stvorenje. Jednako o prebogatim milostima sv. Josipa možemo zaključiti odatle, što je Bl. Djevica Marija posrednica svih milosti. Budući da je ona prema sv. Josipu kao svome pravome mužu i čuvaru gajila pravu i najdublju čistu ljubav, morala je dosljedno njemu u najdubljoj zahvalnosti svojim zagovorom isprositi najveće obilje milosti.
Na sličan je način puninu milosti sv. Josipa protumačio i veliki teolog Suarez, koji je za teologiju sv. Josipa nadasve zaslužan: «Ako je Krist obećao, da onaj koji zbog njegova imena dade popiti čašu hladne vode, neće izgubiti svoje nagrade, kako se može sumnjati, da bi bez nagrade mogla ostati tako mnogobrojna djela ljubavi, koja je sv. Josip učinio ne samo u njegovo ime nego i njemu samome. K tome dodajmo, da je Bl. Djevica svome zaručniku, koga je napose ljubila, željela pomoći i svojim molitvama mu je isprosila darove posebnih milosti. Jer ako je istina, kao što i jest, da je jedno od najuspješnijih sredstava, da se od Boga dobiju darovi milosti, pobožnost prema Djevici Mariji, kako se može vjerovati, da sv. Josip, koga je Djevica tako ljubila i tako mu bila odana, nije preko nje dobio osobito savršenstvo svetosti?» (De myst. vit. Chr. d. 8. s. 2. n. i.)
Još prije toga Suarez je na osobit način upozorio na ovu veliku ljubav Marije i Isusa prema sv. Josipu: «Iz odnosa Isusa i Marije s jedne strane i sv. Josipa s druge strane lako je razumjeti, da je među njima postojala osobita veza uzajamne ljubavi i najsavršenijeg prijateljstva, koje je proistjecalo iz časti i položaja, na koje je ovaj muž bio uzdignut. Spada naime, na krepost i svetost žene, ljubiti svoga muža, brinuti se te mu željeti svako, a osobito duhovno dobro. A je Bl. Djevica bila u svemu najsavršenija, odlikovala se je dakle i u ovoj kreposti. To proizlazi također iz zahvalnosti koju dugujemo dobročiniteljima, a koja se ničim tako ne može iskazati kao ljubavlju.
A sv. Josip je zbog Djevice mnogo pretrpio i mnogo napora podnio, i to kako se dolikuje, svojevoljno i s najvećom ljubavi. K tome konačno treba pridodati sličnost vladanja, dugo i povjerljivo zajedničko življenje bez ikakve svađe i razdora. Ovaj zajednički život dovodilo je nužno do velike međusobne ljubavi. Svi ovi razlozi vrijede razmjerno još više za Gospodina Isusa Krista (D. 8, s. i. n. 6). Pored ove neusporedive ljubavi Isusa i Marije prema sv. Josipu oni nisu mogli drugo nego pribaviti mu puninu milosti, koje su ga stvarno vodile onakvoj svetosti, koja je jedina odgovarala tako uzvišenom položaju i zadaći. To jest onoj svetosti, koja je iza Kristova čovještva i Marije nadvisivala svetost svih drugih stvorenja
Konačno evo još jednog, šestog dokaza, po kojem se vidi osobita svetost sv. Josipa. To je općenita poslovica: «Riječi lete primjeri potiču». Sv. Josip je stalno živio u svetom, povjerljivom društvu Isusa i Marije, te je tako trajno imao pred očima predivne primjere svetosti. Kako li su ga oni morali poticati na ljubav prema Bogu i na svetost. Sv. Bernardin Sijenski o tom kaže: «Ako mi bijedni ljudi kroz razgovor sa svetim muževima, koji su ništa prema Djevici, ipak često napredujemo, koliko više treba držati, da je napredovao sv. Josip u društvu s Marijom i djetetom Isusom (L. c. art. II. c. i.)»
Na sličan način to ističe i Suarez: «Razumljivo je, da je nakon Kristova rođenja sv. Josip mnogo više porastao u svetosti ponajprije zato, što je kroz česti razgovor s njime i trajnu njegovu prisutnost, bio potican na česte i gorljive čine ljubavi; nadalje zato jer su ga na osobiti način mogle potaći Kristove riječi i primjeri. Ne smije se sumnjati, da je Josip kroz sve vrijeme zajedničkog života bio od Krista potican i pomagan» (D. 8. s. 2. n. i.). Budući da sv. Pismo i Crkva svjedoče pre odličnu svetost sv. Josipa, možemo i smijemo iz navedenih argumenata zaključiti, da je sv. Josip kako u časti i dostojanstvu, tako i u savršenstvu i svetosti, poslije Marije daleko nadvisio sve anđele i ljude. (Dr. Stjepan Bakšić, Sv. Josip, katoličko bogoslovlje o svrhunaravnom dostojanstvu i štovanju sv. Josipa, st. 66-73, tiskano s imprimaturom zagrebačke nadbiskupije 27.2. 1939. Dr. F.Salis -Seewis)