U prva četiri stoljeća nalazimo vrlo malo tragova većeg štovanja sv. Josipa. No ovdje treba razlikovati privatno štovanje i priznavanje Josipove svetosti i njegovog uzvišenog položaja u kraljevstvu Božjem te izvanjsko i javno štovanje, koje se očituje u javnim pobožnostima, svetkovinama te u podizanju crkvi i oltara u njegovu čast. Privatno je štovanje sv. Josipa staro kao i kršćanstvo, jer je posve očito da se s čitanjem sv. Pisma, u kojem nam se opisuje odnos sv. Josipa prema Božanskom Spasitelju i Bl. Djevici Mariji, nužno u dušama vjernika rađalo duboko poštovanje prema sv. Josipu.
Izvanjsko i općenito javno štovanje sv. Josipa nije se odmah od početka kršćanstva razvilo zbog vanjskih okolnosti. Razlog je ponajprije bio taj, što je trebalo da u dušu i srce duhovno i ćudoredno iskvarenog svijeta uđe najprije ispravna spoznaja božanskog Spasitelja. Isticati u tim okolnostima štovanje sv. Josipa u mnogom bi pogledu otežalo nastojanje da svijet u potpunoj veličini i dostojanstvu upozna lik Božanskog Spasitelja i njegove djevičanske Majke Marije.
Drugi je razlog bio u tome, što su prva stoljeća kršćanstva bila ispunjena krvavim borbama za čast i proširenje Kristova imena, pa je razumljivo, da su pred oči vjernika jače izišli uzvišeni likovi apostola i prvih mučenika, nego li, uzvišena doduše, ali tiha i skromna pojava sv. Josipa. No, čim je kršćanstvo jače učvrstilo korijenje, odmah se javlja, osobito na istoku, štovanje sv. Josipa. Za tu činjenicu imamo dokaza već u 3. stoljeću.
Na zapadu nema doduše dokumenata o štovanju sv. Josipa iz prvih stoljeća, ali odatle se ne može ništa zaključiti protiv štovanja sv. Josipa, jer se pomanjkanje takovih dokumenata lako protumači pojavom nemirne i burne seobe naroda. Međutim činjenica, da se štovanje sv. Josipa razvilo i proširilo nakon duljeg vremena, ništa ne oduzima dogmatskoj vrijednosti toga štovanja. Ta i dogme o primatu rimskog biskupa i Bezgrješnom Začeću Bl. Djevice Marije nisu odmah od početka bile potpuno i općenito spoznate. Njihova se spoznaja razvijala, a praktično prihvaćanje bivalo sve općenitije, dok u 19. vijeku nisu konačno svečano proglašene kao objavljene istine, dogme vjere.
Kad se kršćanstvo iza pustošenja seobe naroda učvrstilo i oživjelo, počelo je oživljavati i štovanje sv. Josipa te je osobito od 12. stoljeća počelo donositi prelijepih plodova. Za to su osobito zaslužna dva velika učitelja: Rupert od Deutza (+ 1135) i sv. Bernard (+ 1153). Od tog vremena razvija se štovanje sv. Josipa sve više. Za ovaj daljnji razvitak štovanja sv. Josipa imaju osobitu zaslugu Pierre d'Ailly, nadalje slavni kancelar pariškog univerziteta Gerson, sv. Bernardin Sienski (+ 1444), Bernardin od Feltre (+ 1494), Bernardin de Busto (+ 1500), Toma Cajetano (de Vio), sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, sv. Vinko Paulski i sv. Alfons Liguori. Uz sve to su štovanje sv. Josipa širili razni redovi, biskupi i misionari.
Osobito pak snažan zamah je poprimilo štovanje sv. Josipa za pontifikata Pija IX. On je svetkovinu Zaštite sv. Josipa proširio na cijelu Crkvu. (10. IX. 1847.) i njemu posvetio mjesec ožujak (27. IV. 1865).
Za papom u širenju štovanja sv. Josipa se poveo katolički episkopat, koji u raznim biskupiskom sinodama izdaje odredbe u kojima potiče na štovanje sv. Josipa te djelomice daje razumjeti, da u štovanju svetih prvo mjesto iza Bl. Djevice Marije ima sv. Josip. Svjedoci ovog štovanja jesu i molbe raznih biskupa, da se liturgijsko štovanje sv. Josipa podigne na viši stupanj. Što više, neki su članovi prvog vatikanskog sabora, preko 150 otaca, bili od koncila zatražili, da se sv. Josip svečano proglasi prvim zaštitnikom i patronom sv. Crkve iza Bl. Djevice Marije te da se za nj, odmah iza Bl. Djevice Marije odredi najveće liturgijsko štovanje.
Ova molba saborskih otaca nije uzeta u razmatranje samo zato, jer je rad koncila zbog teških političkih prilika prekinut. No što nije učinio koncil, učinio je u biti kasnije sam papa Pijo IX. On je 8. prosinca 1870. sv. Josipa zbog časti i položaja, koji je imao u božanskoj Obitelji, proglasio zaštitnikom čitave katoličke Crkve i odredio, da se njegova svetkovina slavi 19. ožujka, podigavši je ujedno na liturgijski stupanj svetkovne.
Papa Leon XIII. izdao je 15. kolovoza 1889. encikliku, u kojoj izlaže čast, dostojanstvo, moć i svetost sv. Josipa, koji u tom pogledu ima u kraljevstvu nebeskom prvo mjesto iza Bl. Djevice Marije. Uz to je izdao dva kratka dokumenta, u kojima preporuča vjernicima posvetu sv. Obitelji i pristup u duhovno udruženje sv. Obitelji. U prvom od tih dokumenata od 14. 6. 1892. naziva sv. Josipa glavom sv. Obitelji i uzvišenim svecem, koji je prema Isusu zauzimao očinsko mjesto, a u drugom od 20. lipnja 1892. propisuje za članove spomenutoga udruženja molitve, u kojima nazivlje sv. Josipa presvetim zaštitnikom Isusa i Marije.
Budući da je crkveno učiteljstvo ovako snažno isticalo i promicalo kult sv. Josipa, posve je jasno, da su se i vjernici sve većim pouzdanjem i žarom obraćali sv. Josipu. Ovo se poštivanje sv. Josipa u puku pod nesumnjivim vodstvom Duha Svetoga počelo jače razvijati već od 12. vijeka, zatim iza tridentinskog koncila, a na poseban način iza prvog vatikanskog koncila. To se štovanje proširilo ne samo prostorno, ekstenzivno, nego i intenzivno. To jest unutarnje shvaćanje i produbljivanje časti i položaja sv. Josipa postojalo je sve dublje tako, da u dušama vjernika sv. Josip zbog svoga odnosa prema djetetu Isusu i Presv. Djevici ima prvo mjesto iza Bl. Djevice Marije. On je dosljedno u tom pogledu u očima vjernika ispred svih anđela, apostola, sv. Ivana Krstitelja i svih ostalih svetaca.
Sv. Josipu pridaje vjera puka poštovanje, koje je odmah iza štovanja Bl. Djevice Marije, a nadvisuje sve ostale stvorove. Položaj pak sv. Josipa u djelu otkupljenja i u kraljevstvu Božjem određuje i otkriva njegova uska i uzvišena veza kojom je povezan sa Spasiteljem, Bl Djevicom Marijom i sv. Crkvom, te njegove visoke kreposti koje su s tim povezane.
Hrvatski narod ima još jedan poseban razlog za naglašeno štovanje sv. Josipa. Naime Hrvatski sabor je 10. lipnja 1687 izabrao sv. Josipa za nebeskog zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, odnosno hrvatskog naroda. A naša biskupska konferencija izjavila je 1972. da je to proglašenje bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i nikada kasnije nije osporeno. (Dr. Stjepan Bakšić, Sv. Josip, katoličko bogoslovlje o svrhunaravnom dostojanstvu i štovanju sv. Josipa, st. 5-7, tiskano s imprimaturom zagrebačke nadbiskupije 27.2. 1939. Dr. F.Salis -Seewis)