Katekizam Katoličke Crkve uči:
«Postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto Pismo obično naziva anđelima, vjerska je istina. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao što je i Predaja jednodušna. Sv. Augustin u vezi s njima kaže: «Riječ anđeo označuje službu a ne narav. Pitaš kako se zove narav? - Duh. Pitaš za službu? Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini. U cijelom svome biću anđeli su sluge i vjesnici Božji. Budući da »neprestano gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima« (Mt 18,10), oni su moćni »izvršitelji njegovih naredaba, poslušni riječi njegovoj« (Ps 103,20).
Kao čisto duhovni stvorovi, anđeli imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savršenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja. O tome svjedoči sjaj njihove slave.
Krist sa svima svojim anđelima
Krist je središte anđeoskog svijeta. Anđeli su njegovi: »Kad Sin čovječji dođe u slavi, i svi anđeli njegovi s njime« (Mt 25,31). Njegovi su jer su stvoreni po njemu i za njega: »U njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti - sve je po njemu i za njega stvoreno« (Kol 1,16). Još su više njegovi jer ih on čini glasnicima svoga spasenjskog nauma: »Svi ti, nisu li služnički duhovi, što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje?« (Heb 1,14).
Sve tamo od stvaranja svijeta i tijekom cijele povijesti spasenja, anđeli najavljuju izdaleka ili izbliza spasenje i služe ostvarenju božanskog nauma: oni zatvaraju raj zemaljski, zaštićuju Lota, spašavaju Hagaru i njeno dijete, zaustavljaju Abrahamovu ruku; zakon se saopćuje »preko anđela« (Dj 7,53), oni vode Božji narod, najavljuju rođenja i pozive, oni su uz proroke; ovo su samo neki primjeri. Konačno anđeo Gabriel navješćuje rođenje Preteče i samoga Isusa.
Od Utjelovljenja do Uzašašća život utjelovljene Riječi okružen je anđeoskim klanjanjem i službom. Kad Bog »uvodi Prvorođenca u svijet govori: Neka pred njim nice padnu svi anđeli Božji« (Heb 1,6). Njihov hvalospjev kod Kristova rođenja nije prestao odzvanjati u crkvenoj pohvali: »Slava Bogu na visini« (Lk 2,14). Oni zaštićuju Isusovo djetinjstvo, služe mu u pustinji, krijepe ga u smrtnoj borbi, kad bi ga bili mogli spasiti iz neprijateljske ruke kao negda Izraela. Anđeli su i blagovjesnici (Lk 2,10): navješćuju radosnu vijest o Utjelovljenju i o Uskrsnuću Kristovu. Oni će na Kristovu povratku, koji navješćuju, biti prisutni u službi njegova suda.
Anđeli u životu Crkve
Isto tako cio crkveni život uživa tajnovitu i moćnu anđeosku pomoć. U liturgiji Crkva se sjedinjuje s anđelima da se klanja triput svetom Bogu. Ona zaziva njihovu pomoć, kao u molitvi »Smjerno te molimo« u Rimskom kanonu, ili u pjesmi »U raj poveli te anđeli « u Redu sprovoda, ili još u »Kerubinskom himnu« bizantske liturgije, a posebno slavi spomen nekih anđela (Mihaela, Gabriela, Rafaela i anđela čuvara).
Od djetinjstva do smrti ljudski je život okružen njihovom zaštitom i zagovorom. »Svaki vjernik ima uza se anđela kao čuvara i pastira da ga vodi u život«.Već na zemlji kršćanski život po vjeri sudjeluje u blaženom društvu s anđelima i ljudima koji su sjedinjeni u Bogu.
Pad anđela
Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt. Pismo i crkvena Predaja vide u tom biću palog anđela, zvanog Sotona ili đavao. Crkva uči da je on bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga. »Đavao i ostali demoni stvoreni su od Boga po naravi dobri, ali su od sebe postali zli«.
Pismo govori o grijehu tih anđela. Taj se »pad« sastoji u slobodnom izboru tih stvorenih duhova koji su iz dna bića i neopozivo otklonili Boga i njegovo kraljevstvo. Odraz te pobune nalazimo u zavodnikovim riječima praroditeljima: »Bit ćete kao Bog« (Post 3,5). Đavao »griješi od početka« (1 Iv 3,8), on je »otac laži« (Iv 8,44).
Ono što čini da grijeh anđela ne može biti oprošten jest neopoziv značaj anđeoskog izbora, a ne manjak beskonačnoga Božjeg milosrđa. »Nema kajanja za njih nakon pada kao što nema kajanja za ljude nakon smrti«.
Pismo potvrđuje zlokobni utjecaj onoga koga Isus naziva »čovjekoubojicom od početka« (Iv 8,44), koji je i Isusa pokušao odvratiti od poslanja koje je dobio od Oca. »Zato se pojavio Sin Božji da razori djela đavolska« (l Iv 3,8). Po posljedicama je najteže od tih djela bilo lažljivo zavođenje koje je navelo čovjeka da ne sluša Boga.
Ipak Sotonina moć nije beskonačna. On je samo stvorenje, moćno zato što je čisti duh, ali ipak samo stvorenje: on ne može spriječiti izgradnju Kraljevstva Božjega. Iako Sotona u svijetu djeluje mržnjom protiv Boga i njegova Kraljevstva u Isusu Kristu i premda njegovo djelovanje, za svakoga čovjeka i za društvo, prouzrokuje teške štete - duhovne, a posredno i fizičke naravi - božanska providnost dopušta to djelovanje, snažno i blago upravljajući ljudskom i svjetskom poviješću. To božansko pripuštanje đavolskoga djelovanja velika je tajna, ali »mi znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro (Rim 8,28)». (Katekizam Katoličke Crkve br. 328-336, 391-395)
Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji nas potiče na štovanje anđela:
«Jasnim i trijeznim jezikom kateheze Crkva uči daje »postojanje duhovnih, netjelesnih bića koje Sveto pismo obično naziva anđelima, vjerska istina. Svjedočanstvo Pisma o tome je jasno kao i jednodušnost Predaje«. Prema Svetome pismu, anđeli su Božji poslanici »jaki u sili što izvršuju naredbe njegove« (Ps 103,20), na službu njegova spasenjskoga plana, »poslani služiti za one koji imaju baštiniti spasenje« (Heb 1,14).
Vjernici ne zanemaruju brojne epizode Staroga i Novoga zavjeta u kojima su prisutni sveti anđeli. Znaju da anđeli zatvaraju vrata zemaljskoga raja (usp. Post 3,24), spašavaju Hagaru i njezino dijete Jišmaela (usp. Post 21,17), zadržavaju Abrahamovu ruku koja kani žrtvovati Izaka (usp. Post 22,11), navješćuju čudesna rođenja (usp. Se 13,3-7), čuvaju korake pravednika (Ps 91,11), neprestance daju hvalu Gospodinu (usp. Iz 6,1-4) i prinose Bogu molitve svetih (usp. Otk 8,3-4). Spominju se i zahvata jednoga anđela u korist proroka Ilije, umorna i u bijegu (usp. 1Kr 19,4-8), Azarje i njegovih pratitelja bačenih u peć (usp. Dn 3,49-50), Daniela, zatvorena u lavljoj jami (usp. Dn 6,23); njima je bliska pripovijest o Tobiji u kojoj Rafael, »jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred slavom Gospodnjom« (Tob 12,15), vrši mnogostruke službe u prilog Tobita, njegova sina Tobije i Sare, njegove žene.
Vjernici znaju jednako tako da nije mali broj epizoda iz Isusova života u kojima anđeli igraju posebnu ulogu: Anđeo Gabrijel navješta Mariji da će začeti i roditi Sina Svevišnjega (usp. Lk 1,26-
38) a, slično tomu, jedan anđeo otkriva Josipu nadnaravno podrijetlo Djevičina majčinstva (usp. Mt 1,18-25); anđeli donose betlehemskim pastirima radosnu vijest o rođenju Spasitelja (usp. Lk 2,814); »Anđeo Gospodnji« štiti život djeteta Isusa komu prijeti Herod (usp. Mt 2,13-20); anđeli poslužuju Isusu u pustinji (usp. Mt 4,11) i jačaju ga u smrtnoj tjeskobi (usp. Lk 22,43), na Kristovu grobu navještaju ženama da je on »uskrsnuo« (usp. Mk 16,1-8) i prisutni su još i kod Uzašašća, kako bi učenicima otkrili njegov smisao i da bi navijestili da će Isus »doći kao što su vidjeli da odlazi na nebo« (Dj 1,11).
Vjernicima ne promiče važnost Isusova upozorenja da ne podcjenjuju nijednoga od najmanjih koji vjeruju u njega, »jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega» (Mt 18,10), niti im promiče utješna riječ prema kojoj »biva radost pred anđelima Božjim zbog jednoga obraćenog grješnika« (Lk 15, 10). Oni naime znaju da će »Sin Čovječji doći u slavi i svi anđeli s njime« (Mt 25,31) suditi žive i mrtve i ispuniti povijest.
Crkva, koja je u svojim početcima bila čuvana i branjena službom anđela (usp. Dj 5,17-20; 12, 6-11) i koja trajno iskusuje »otajstvenu i snažnu pomoć«, časti te nebeske duhove i zaufana potiče njihov zagovor.
Tijekom liturgijske godine Crkva spominje sudjelovanje anđela u događajima spasenja i slavi njihov spomen na neke posebne dane: 29. rujna arkanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela; 2. listopada Anđele čuvare; njima posvećuje jednu zavjetnu misu, čije predslovlje naviješta: »tebi pripada sva čast što je iskazujemo anđelima koji su tvoja vjerna slika«; u slavlju božanskih otajstava pridružuje se pjesmi anđela, kako bi naviještala slavu Božju, tj. slavu trosvetoga Boga (usp. Iz 6,3) i zaziva njihovu pomoć, kako bi euharistijski prinos »bio prenesen... na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje Božansko veličanstvo« u njihovoj prisutnosti slavi službu hvale (usp. Ps 137,l); službi anđela povjerava molitvu vjernika (usp. Otk 5,. 8; 8, 3), bol pokornika, obranu nedužnih protiv napada Zloga; moli Boga da pošalje na kraju dana svoje anđele da čuvaju molitelje u miru; moli da nebeski duhovi priteknu u pomoć smrtnicima i u obredu sprovoda moli da anđeli prate u raj dušu pokojnika i čuvaju njegov grob.
Tijekom stoljeća vjernici su u izraze pobožnosti pretočili uvjerenja svoje vjere glede službe anđela: usvojili su ih kao patrone gradova i zaštitnike udruženja; u njihovu čast podizali su slavna svetišta, kao što je Mont-Saint-Michel u Normadiji, Sveti Mihael u Chiusi u Piemontu i Sveti Mihael na Garganu u Apuliji, te su utvrdili dane slavlja; sastavili su himne i pobožne vježbe.
Na osobit način je pučka pobožnost razvila čašćenje anđela čuvara. Već je sveti Bazilije Veliki poučavao da »svaki vjernik ima uza se jednoga anđela kao zaštitnika i pastira da ga vodi u život«. Taj stari nauk sve se više učvršćivao u svojim biblijskim i patrističkim temeljima i početak je različitih izražaja pobožnosti sve do trenutka kada je u svetome Bernardu iz Clairvauxa (+ 1153.) pronašao velikoga učitelja i izvanredna apostola pobožnosti anđelima čuvarima. Za njega su oni pokazatelj »da nebo ne zanemaruje ništa što nam može koristiti«, zbog čega nam stavlja »uz bok te nebeske duhove, da nas brane, poučavaju i vode«.
Pobožnost anđelima čuvarima daje prostora i životnomu stilu koji obilježava:
- pobožna zahvalnost Bogu, koji je na službu ljudima stavio duhove tako velike svetosti i dostojanstva;
- stav skromnosti i pobožnosti, potican sviješću da se trajno nalazimo u prisutnosti svetih anđela;
- smireno pouzdanje u sučeljavanju s teškim prilikama jer Gospodin vodi i pomaže vjerniku na putu pravednosti i pomoću službe anđela.
Među molitvama anđelu čuvaru osobito je raširena molitva Angele Dei (Anđele čuvaru mili), koja je u mnogim obiteljima dio molitve ujutro i navečer, i koja na mnogim mjestima prati i moljenje molitve Anđeo Gospodnji.
Pučka pobožnost prema svetim anđelima, koja je ispravna i spasonosna, može imati i iskrivljenja, kao na primjer:
- ako, kako se ponekad dogodi, ulazi u duh vjernika pogrješno poimanje, zbog kojega svijet i život smatraju podvrgnutima demijurškim napetostima, neprestanoj borbi između dobrih i zlih duhova, između anđela i demona, u koju je čovjek uvučen silama višima od njega, pred kojima on ne može ništa učiniti; to poimanje, ako dokida odgovornost vjernika, ne odgovara izvornu evanđeoskom
viđenju borbe protiv Zloga, već od Kristova učenika zahtijeva moralnu zauzetost, moralnu odluku i opredijeljenost za Evanđelje, poniznost i molitvu;
- ako životna svakidašnjica biva čitana na shematski i pojednostavljen, gotovo djetinji način, pripisujući Zlomu i najmanje protivštine a, tomu nasuprot, anđelu čuvaru uspjehe i ostvarenja koje imaju malo ili ništa s čovjekovim napredovanjem u njegovu hodu prema dosezanju zrelosti u Kristu. Valja odbaciti običaj da se anđelima daju posebna imena, osim Mihael, Gabrijel i Rafael koja su prisutna u Svetome pismu.» ( Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, Zagreb 2005, srt. 172-177 ).
Uloga anđela u duhovnom životu
Kardinal Jean Danielou piše: « Ispomoć koju su anđeli iskazali duši u trenutku krštenja nastavlja se tijekom cijeloga života. Ni sami grijesi ne dokidaju tu pomoć, nego samo žaloste anđele. A anđeo se ne zadovoljava time da štiti dušu od napadaja đavla nego se trudi da je potakne na napredovanje u duhovnom životu. Anđeli, dakle, pomažu dušu u njenom duhovnom usponu. «Po službi anđela imamo uzdignuće prema nebeskim stvarima» (sv. Hilarije). «Anđeli su istinske poluge poslane u pomoć onima koji trebaju baštiniti spasenje, da ih uzdignu na visine kreposti» (sv. Grgur Nazijanski). Dionizije Areopagita sažima tradiciju koja ga je prethodila i razlučuje djelovanje anđela u tri službe: čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja.
Čišćenja kojima su anđeli službenici su ona čišćenja u dubini duše koja odstranjuju tjelesne pakosti koje priječe dušu da se sjedini s Bogom. Sveto Pismo nam govori o Serafinu koji čisti usne proroka Izaije (Iz 6,7). Sv. Grgur Nazijanski primjenjuje ovo djelovanje anđela na redak Pjesme nad Pjesmama: Sretoše me čuvari koji grad obilaze, tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina (Pj 5,7). Ovi čuvari zidina su po njemu anđeli koji čuvaju Božji narod. Udarci kojima udaraju dušu i plašt koji su oduzeli su slike djela čišćenja koja čine u duši. Sv. Grgur uspoređuje odlomak Pjesme nad Pjesmama s onim proroka Izaije: «Kao što zaručnica kaže da su je tukli čuvari i oduzeli joj plašt na isti način u knjizi proroka Izaije stresoše se dovraci na pragovima, da bi se stvarnost koja je u svetištu mogla motriti bez zapreka, umjesto čuvara spominju se Serafini, umjesto udaraca žerava».
I Dionizije Areopagita opisuje djelo čišćenja pripisujući ga Serafinima a u skladu sa svojom vizijom objašnjava da to serafini čine posredstvom nižih anđeoskih korova. Bog kao jedini uzrok čisti duše, a prvi službenici čišćenja su Serafini koji provode čišćenje po nižim anđeoskim korovima.
Sa službom čišćenja je sjedinjena ona prosvjetljenja koja je postala posebno draga sv. Tomi Akvinskom koji će studirati i njene načine. Prije njega o njoj je govorio sv. Grgur Nazijanski. U njegovim spisima ova služba anđela prevladava: «Bog je vrhunsko svjetlo, nepristupačno, neizrecivo, neshvatljivo duhu, neizrecivo po riječi, svjetlo koje prosvjetljuje sve stvorene duhovne stvarnosti. On je u duhovnim stvarima što je sunce u materijalnim. Što se više čistimo, više ga spoznajemo, što ga više spoznajemo, više ga ljubimo. Drugo svjetlo su anđeli, koji su kao izlaženje iz prvog svjetla, od kojega dobivaju prosvjetljenje».
Anđeli usmjereni na Boga i prosvijetljeni od njega, sami prosvjetljuju one koji su niži od njih: «Ako netko može nešto reći na pohvalu anđelima, reći ćemo da su oni prosvijetljeni Odozgor čistim prosvjetljenjem, jedni na jedan način drugi na drugi, razmjerno njihovoj naravi i stupnju, toliko više prosvijetljeni i preobraženi od Vrhunske Ljepote, da sami postaju čista svjetla i mogu prosvjetljivati druge saopćavanjem prvog prosvjetljenja; sluge su volje Božje, prodirući posvuda snagom svoje naravi i milosti vode sve jedinstvu pod jedinom zapovjedi Stvoritelja svega». Počevši od ovih tekstova razvio se silazeći hijerahiski raspored po kome se svjetlo Trojstva saopćava sve do ljudi. To je isti nauk koji će razraditi Dionizije Areopagita.
Po čišćenju i prosvjetljenu anđeli vode dušu na vrhunce duhovnog života. Objavljuju joj ljepotu Božju, bude u duši veliku želju, čistu čežnju, da bude s Bogom sjedinjena. Oni su u ovom trenutku na novi način prijatelji Zaručnika koji vode dušu u zaručničke odaje gdje se događa mistični brak duše s Riječju. Sv. Grgur Nazijanski piše: «Nakon što su svjedočili o ljepoti duše, prijatelji Zaručnika, koji pripremaju zaručničke odaje i čine pratnju čistoj zaručnici, pokazuju joj kraljevski ležaj, kako bi u njoj još više potakli želju za svetim i božanskim životom sjedinjenja s njime». Na taj način djelovanje anđela prati dušu za vrijeme svega puta njenog uzdignuća. Sv. Metodije piše: «Duše napreduju prema Svemogućemu u radosti i kliktanju, štićene i praćene od anđela».
Ali duša nije pridružena anđelima na putu svog napretka prema Bogu samo tako što je oni pomažu. To je tako jer duhovni život dušu čini sličnom anđelima. Tu temu nalazimo i u evanđelju gdje Isus kaže da će izabranici biti kao nebeski anđeli (Mt 22,30). Duhovno savršenstvo na zemlji je zalog ovog eshatološkog preobraženja. Duhovni život ponovno dušu uvodi u, po grijehu, izgubljenu rajsku bliskost s anđelima. Duhovni život uvodi dušu u svijet anđela. Sv. Grgur Nazijanski piše o sv. Baziliju: «Budući da se uzdigao nad sjetilnu zonu svemira, posjećivao je anđele i komunicirao je s nebeskim silama, bez da ikakva sjetilna mana sprječava put njegova duha».
Tako anđeli prate dušu za vrijeme cijelog duhovnog života. Ali to nam ne treba priječiti da dobro shvatimo posljednju stvar. Njihova uloga je iznad svega priprava. Vode dušu prema Kristu a zatim je ostave samu s Njime. Oni su prijatelji Zaručnika koji se povlače kad je tu Zaručnik. Na taj način anđeli prate i pomažu dušu, oni je vide kako izlazi iz tmina grijeha, uzdiže se k njima po milosti i uzlazi iznad njih u slavu Božje Riječi koja se sjedinjuje s dušom, što je dano samo ljudima. ( Kardinal Jean Danielou, Gli angeli e la loro missione, Pescara 1957, st.104 ss., objavljneo s imprimaturom od 21.3. 1957. B. Falcucci, ep.)