Relikvije Presvetog Lica

Kako je pobožnost nastala

U biblijskoj tradiciji u Starom zavjetu pojmom lice Božje izražava se blizina Božje ljubavi, osobni susret s Bogom, poznavanje i posjedovanje Boga, sigurnost njegove zaštite kao i neraskidivo prijateljstvo s Bogom. Zbog toga vjernik u molitvi radosno traži lice Božje, a u poteškoćama vapije željan motrenja lica Božjega. Donosimo samo neke od brojnih citata.

« Tražite Boga i snagu njegovu, tražite svagda lice njegovo!» (1Kr 16,11).

«Moje mi srce govori: Traži lice njegovo! Da, lice tvoje Gospodine ja uvijek tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene. Ne odbi u gnjevu slugu svoga». (Ps 27,8-9)

«Mačem svojim oni zemlju ne zauzeše, niti im mišica njihova donese pobjedu, već desnica tvoja i mišica tvoja, i lice tvoje jer si ih ljubio» (Ps 44,4).

«Dokle ćeš me Bože zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene?» (Ps 13,1).

U Novom zavjetu Isus objavljuje Boga i njegovo lice.

«Pa i Otac koji me posla sam je svjedočio za mene. Niti ste glasa njegova ikada čuli niti ste lica njegova ikada vidjeli, a ni riječ njegova ne prebiva u vama jer ne vjerujete onomu kojega on posla. Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. Dođe li tko drugi u svoje ime, njega ćete primiti. Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?» (Iv 5,37-47)

Novi zavjet te kršćanska otačka i svetačka tradicija prvih stoljeća s pravom govori da su u Isusu prepoznali puninu objave Božje, te na Isusa primjenjuju poruke Starog zavjeta. Prvi zapisi svetačke tradicije o Isusovu licu govore o njegovoj ljepoti i patnji. Sveti oci kristološki komentiraju redak Ps 45,3: Lijep s, najljepši od sinova ljudskih po usnama ti se milina prosula stoga te Bog blagoslovio dovijeka.

Isus se objavio kao lijep i slavan kod preobraženja na gori Taboru, a podnio je muka za naše spasenje te je istovremeno lijep i patnik, nevin i žrtva za naše grijehe.

Dvije relikvije muke Kristove su na poseban način potaknule vjernike na štovanje svetog lica Isusova. Prema prastaroj tradiciji iz prvih vremena, jedna od žena koje su slijedile Isusa na križnom putu (usp. Lk 23, 26-31) po imenu Veronika je Isusu pružila rubac da se obriše, a na njemu je ostalo utisnuto Isusovo lice. Taj događaj je kao 6-ta postaja ušao u molitvu križnog puta, a ovaj se raširio u cijeloj Crkvi kao jedna od najčešćih kršćanskih pobožnosti. Relikvija Veronikinog rupca je bila donesena u Rim, i čuvala se u bazilici svetog Petra u Vatikanu, gdje se i danas nalazi, te je bila dostupna molitvi i pobožnosti velikog broja hodočasnika koji su stoljećima posjećivali Rim.

Sindone ili Torinsko platno je druga relikvija muke Isusove koja je bila veliki poticaj širenju pobožnosti licu Isusovu. Naime, pobožna tradicija drži da je prva kršćanska zajednica sačuvala platno u koje su Josip iz Arimateje i Nikodem obavili tijelo Isusovo nakon smrti i položili ga u grob. Na platnu koje se danas čuva u katedrali u Torinu u Italiji, od tuda i naziv torinsko platno, vjeruje se prilikom Isusova uskrsnuća ostao je utisnut njegov lik. Brojene slike lica Isusova izrađene na temelju tog lika, a u novije vrijeme, i fotografske kompjuterske rekonstrukcije, su bile daljnji poticaj pobožnosti licu Isusovu.

Još jedna relikvija iz prvih kršćanskih vremena je bila veliki poticaj za pobožnost licu Isusovu. Pobožna tradicija iz prvih stoljeća drži da je Nikodem kojega evanđelje više puta spominje, po zanimanju bio drvodjelja. Poslije Isusova uskrsnuća on je bio odlučio napraviti raspelo koje bi ostalo kao jedno svjedočanstvo događaja kojima je bio svjedokom. On je u duhu nosio sliku Isusa patnika koga je pomazao i položio u grob. Tradicija govori da, dok je radio raspelo, bio ga je uhvatio očaj da neće moći dostojno isklesati lice Gospodinovo, te je počeo gorljivo moliti za to. Iznenada ga je obuzeo duboki san, a kad se probudio u čudu je konstatirao da je lice Isusovo bilo isklesano te je s čuđenjem i divljenjem konstatirao da je lice izradio neki anđeo.

Sv. Gualfredu, koji je dugo živio u svetoj zemlji, a kasnije je postao biskup u Italiji u Piemontu, Bog je objavio o divnom i čudesnom raspelu te ga je svetac sobom ponio kad se povlačio iz svete zemlje. Spletom povijesnih okolnosti raspelo je dospjelo u grad Lucca u Toskani u Italiji gdje se i danas časti kao čudotvorno u katedrali. Tako je pobožnost Luccae postala još jedan izraz ljubavi prema Kristu patniku, s velikim brojem hodočasnika koji već stoljećima dolaze častiti lice Isusovo.

Poticaji na pobožnost svetom licu Isusovu su kroz stoljeća dolazili i iz svetačke mistične tradicije. Svakako treba spomenuti sv. Gertrudu Veliku, sv. Matildu, sv. Mariju Magdalenu de Pazzi, bl. Angelu Folinjsku, sv. Gemmu Galgani.

Pobožnost svetom Licu je bila posebno raširena u Francuskoj u 18-tom stoljeću po spisima i mističnim objavama službenice Božje sestre Marije od sv. Petra karmelićanke iz Toursa (18161848), te sluge Božjega Leona Papina Dupona (1797-1876). Kao posljedica tih događanja s dopuštenjem nadbiskupa u Toursu je osnovana i prva nadbraovšitna Presvetog Lica Isusova s ciljem širenja te pobožnosti.

Pobožnost sv. Licu se gajila i u obitelji Guerin, obitelji naučiteljice Crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa i svetog Lica. A da je ta pobožnost bila živa u obitelji svjedoči i činjenica da i njena rođena sestra Celina kao redovnički dodatak imenu koji označava posebnu pobožnost koju posvećena osoba gaji, bio od Presvetoga Lica.

Prema slici Turinskog sv. Platna načinila je sliku Presvetog Lica sestra Genoveva od Presvetoga Lica i sv. Terezije Isusove, rođena sestra sv. Terezije od Djeteta Isusa i Presvetoga Lica Marija Celina. Izvornu sliku čuva Karmel u Lisieuxu. Ta je slika bila osobito draga svetom Piju X. On je svojim finim vlastitim rukopisom pod kopiju te slike na latinskom jeziku napisao, što u hrvatskom prijevodu glasi: «Onima koji razmatraju Muku našega Spasitelja Gospodina Isusa Krista osim oproštenja; danih od vrhovnih Svećenika, blagohotno podjeljujemo apostolski blagoslov». Pijo Papa X.

Pobožnost licu Isusovu se i dalje širila i obogaćivala novim elementima u 20-tom stoljeću sve do naših dana. Valja spomenuti službenicu Božju, časnu Majku Mariju Pierini de Micheli, (1890 1945) koja je pripadala redovničkoj družbi Kćeri Bezgrešnog začeća. Njoj se ukazala Majka Božja 31. svibnja 1938. i pokazala joj šakpular svetog lica. Par godina nakon toga, na temelju tog poticaja, počela se širiti u Katoličkoj crkvi medaljica svetog Lica. Nakon razgovora sa ispovjednikom i duhovnikom sestra je u molitvi dobila potvrdu od Gospe da je time ispunjena njena želja te da i uz medaljicu umjesto škapulara povezana sva dana obećanja i milosti.

Treba spomenuti i časnu službenicu Božju majku Mariju Piu Mastenu (1881-1951) utemeljiteljicu zajednice Redovnice od Svetoga Lica koja je gorljivo širila pobožnost Svetom Licu. U Italiji su nastale i druge kongregacije koje su kao karizmu imale širenje pobožnosti prema Presvetom Licu. Svakako treba podsjetiti na bl. Gaetana Catanosu koji je u Reggio Calabriji 1953. utemeljio Sestre Veronike od Svetog Lica, te na sluga Božjega don. Ildebrando Gregoria monaha benediktinca, duhovnika službenice Božje časne Majke Marije Pierini de Micheli, koji je poslije drugog svjetskog rata utemeljio Sestre Benediktinke nadoknaditeljice Prevetom Licu našeg Gospodina Isusa Krista čija se matična kuća nalazi u mjestu Bassano Romano blizu Rima.

A kao zaključak donosimo citat od C. Kerr iz uvoda u drugi dio ove knjižice: «Isto tako i predmet štovanja Presvetog Lica nije samo fizičko Isusovo Lice, kao najodličniji dio Svete Glave, nego je predmet štovanja Presveto Lice kao ogledalo Isusovih neizrecivih božanskih savršenosti, blagosti, poniznosti, krotkosti, strpljivosti, kad je bilo zaušnicama i trstikom izudarano, popljuvano, trnjem okrunjeno i usprkos tih teških zlostavljanja sjajno od zanosa što vrši volju Vječnoga Oca i trpi za spasenje grešnika, mučitelji Ga nisu mogli gledati, pa su Ga pokrili smrdljivom krpom, po uskrsnuću Lice proslavljeno, sjajnije od sunca».

Šesta postaja križnog puta: Veronika pruža Isusu rubac

(Već smo u povijesnom prikazu pobožnosti svetom Licu spomenuli relikviju Veronikina rupca, te da je taj događaj uvršten u pobožnost križnog puta. Donosimo i tu molitvu koja nam može pomoći u razmatanju i pobožnosti)

Klanjamo ti se, Kriste, i blagosivamo te. Jer si svetim križem svojim svijet otkupio.

Među silnom svjetinom, koja se naslađivala mukama Isusovim, našla se jedna pobožna žena, koja požali Spasitelja. Ona mu pruži rubac, da otare svoje krvavo lice. A za nagradu vraća joj Spasitelj sliku svetoga lica svoga, utisnutu u rubac. Kako je lijepo ogledalo dobila sveta Veronika! Ogledaj se u to ogledalo često!

Pomolimo se. Predobri Isuse, koji si smrtnim znojem lica svoga meni spasio život; o daj povrati duši mojoj ljepotu, koju je na krštenju primila! Daj mi onako nježno srce, kakvim ti je sveta Veronika pružila rubac, i utisni mi u srce biljege muke svoje. Amen.