Poticaji na pobožnost Presvetom Licu kroz stoljeća dolazili su iz svetačke mistične tradicije: sv. Gertruda Velika, sv. Matilda, sv. Marija Magdalena de Pazzi, bl. Anđela Folinjska, sv. Gemma Galgani.
Sv. Marija od sv. Petra, karmelićanka iz Toursa (1816—1848). Najznačajnija je za novovjekovno širenje pobožnosti. Isus joj je tijekom 1840-ih objavio potrebu za nadoknadom zbog uvreda Imenu Božjem, psovki i bogohuljenja sve češćih u modernom društvu. Iz njezinih objava razvila se i Krunica Presvetom Licu, prva nadbratovština i moderni pokret nadoknade.
Leon Papin Dupont (1797—1876), »sveti čovjek iz Toursa«, postao je apostol pobožnosti u laičkom staležu. Njegova kuća, u kojoj je bila izložena slika Presvetog Lica i pred njom gorjela lampa, postala je hodočasničkim mjestom — tu su se događala brojna ozdravljenja.
Obitelj sv. Terezije od Djeteta Isusa. Pobožnost se gajila i u obitelji Guerin — roditeljskoj obitelji sv. Terezije, koja je sama uzela ime Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica. Njezina sestra Celina ušla je u Karmel kao Genoveva od Presvetog Lica.
Časna službenica Božja Marija Pierini de Micheli (1890—1945). Pripadnica družbe Kćeri Bezgrešnog začeća. Marija joj se ukazala 31. svibnja 1938. i pokazala joj škapular Presvetog Lica. Iz tog poticaja kasnije se razvila i medaljica Svetog Lica.