Pobožnost Presvetom Licu Isusovu temelji se na nekoliko stupova: ikonografskom (lik Spasitelja sačuvan na Veronikinu rupcu i Torinskom Platnu), liturgijskom (klanjanje Licu Isusovu na Veliki petak), i mističnom (objave sv. Gertrudi Velikoj, sv. sestri Mariji od sv. Petra karmelićanki i sv. Gemmi Galgani).
Sv. Pavao piše: »Bog je pustio da nam u srcima zasja spoznaja slave Božje koja se odražava na licu Kristovu« (2 Kor 4,6). Lice Isusovo — »lice najljepše od sinova ljudskih« (Ps 45,3) i istodobno »lice najprezrenije i najgore napušteno« (Iz 53,3) — ostaje središnja ikona kršćanske pobožnosti.
Glavni promicatelj pobožnosti u XIX. stoljeću bio je sluga Božji Leon Papin Dupont (1797—1876), »sveti čovjek iz Toursa«, čija je kuća postala središtem nadbratovštine Presvetog Lica. Sv. Pio X. blagoslovio je sliku Presvetog Lica i dodijelio oproste vjernicima koji štuju Lice Spasiteljevo.
Pobožnost se posebno odnosi na nadoknadu za uvrede Imena Božjega — psovke, bogohulnu, kršenje nedjelje. Gospodin je sv. sestri Mariji od sv. Petra obećao: »Tko bude štovao moje Lice ranjeno za grešnike, koji su ga toliko izobličili, neće biti od mene izobličen u dan suda.«