1. Službenica Božja sestra Marija od sv. Petra karmelićanka iz Toursa (1816-1848), te sluga Božji Leon Papin Dupon (1797-1876): Na poticaj službenice Božje sestre Marije od sv. Petra, karmelićanke iz Toursa u Francuskoj pobožnost svetom Licu prisutna u Crkvi od prvih vremena je dobila novi zamah u cijelom svijetu. Naime poniznoj sestri koja je izgarala od ljubavi prema Isusu na posebna način se dojmilo sve više širenje bezboštva u Francuskoj. Sestra Marija koja je posebno bila pobožna Majci Božjoj, a odlikovala se u štovanju presvetog Oltarskog Sakramenta gajila je duh pokore i davanja zadovoljštine Isusu za uvrede koje mu se svakodnevno nanose.
Dok je molima križni put imala je običaj da kod svake postaje poljubi zemlju. Jednog dana moleći križni put bila je sva obuzeta dubokom molitvom kad je čula Isusove riječi:
«Ja tražim Veronike koje će obrisati i štovati moje božansko Lice koje ima malo štovatelja. Moje ime se posvuda psuje. Čak ga i djeca psuju. Psovka je đavolski grijeh, njome grešnik sam sebi izriče vlastitu osudu. Ona je otrovna strijela koja stalno ranjava moje srce».
Tada je Isus sestru Mariju poučio i strelovitu molitvu nadoknade tražeći od nje da je često moli kao zadovoljštinu za grijehe ljudi.
'Svi stvorovi na nebu, na zemlji i pod zemljom, što su proizašli iz Božjih ruku, vazda hvalili, blagoslivljali, ljubili, obožavali i veličali neizrecivo Božje Ime po Presvetom Srcu Isusovu u presvetom Oltarskom Otajstvu! Amen!"
Bio je to početak mističnog iskustva sestre Marije s naglaskom na pobožnost svetom Licu, te se u cijeloj Crkvi ponovno pobudilo štovanje svetog Lica Isusova. Nekoliko glavnih crtica o tome donijeli smo u poglavlju koje govori o obećanjima Isusa Krista vjernicima koji budu štovali njegovo Presveto Lice.
Sestra Marija je zamolila ispovjednika da razgovara s nadbiskupom Toulusa o poticajima na pobožnost Svetom Licu Isusovu. što je ovaj i učinio.
Sluga Božji Leon Papin Dupon (1797-1876), je pohađajući Karmel u Toulusu upoznao sestru Mariju od sv. Petra koja ga je potakla na pobožnost nadoknade Svetom Licu Isusovu. On je u dvorani vlastite kuće izložio sliku Svetog Lica i počeo s štovanjem okupljajući oko sebe grupu vjernika. Pored slike je bio stavio svjetiljku koja je stalno gorjela. Ubrzo je dvorana, koju će kasnije nadbiskup Toulusa posvetiti kao kapelicu, postala hodočasničko mjesto gdje su mnogi dobivali velike milosti i ozdravljenja. A sam Dupon je riječju i primjerom cijelom Francuskom širio pobožnost Svetom Licu te je bio prozvan prijatelj svetog Lica. Kao posljedica tih događanja s dopuštenjem nadbiskupa u Toursu je osnovana i prva nadbraovšitna Presvetog Lica Isusova s ciljem širenja te pobožnosti u cijeloj Crkvi.
2. Sv. Terezija od Djeteta Isusa i svetog Lica: Pobožnost svetom Licu je bila posebno raširena u Francuskoj u 18-tom stoljeću po spisima i mističnim objavama službenice Božje sestre Marije od sv. Petra karmelićanke iz Toursa (1816-1848), koju sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873- 1897) spominje u svojim djelima, a svetica je u tu pobožnost bila upućena u najprije obiteljskom krugu, a zatim i u Karmelu gdje ju je potaknuta od časne majke Agneze od Isusa još više produbila. Na dan svog redovničkog oblačenja svetica je prvi puta potpisala listić «sestra Terezija od Djeteta Isusa i od Svetog Lica. Donosimo najvažnije odlomke iz djela svetice o pobožnosti Svetom Licu.
«Mali cvijetak, presađen na goru Karmel, imao se rascvasti u sjeni Križa. Suze i krv Isusova postadoše njegovom rosom, a njegovim suncem posta Božansko Lice pod koprenom suza... Dotada nisam bila prodrla do dubine blaga što se krije u Svetom Licu; upoznala sam ga preko vas, ljubljena moja Majko. Kao što ste nekoć prvi od nas svih pošli u Karmel, tako ste isto prvi prodrli u tajne ljubavi što se kriju u Licu našega Zaručnika. Tada ste me pozvali i ja sam shvatila..., Shvatila sam što je prava slava. Onaj čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36) pokazao mi je da se prava mudrost sastoji u tome da »hoćeš biti nepoznata i smatrana ništicom« (Nasljeduj Krista I, 2, 3) i u tome da »tražiš radost u preziranju same sebe«... (Nasljeduj Krista III, 49, 7) Ah, željela sam da poput Isusova lica i »moje bude uistinu skriveno, da me nitko na zemlji ne pozna«... (Iz 53, 3)
Žeđala sam za tim da trpim i da budem zaboravljena... Kako je pun milosrđa put kojim me je dragi Bog uvijek vodio. Nikada nije dao da poželim nešto a da mi to nije ispunio; tako mi se njegova gorka čaša pokazala puna slasti... Poslije krasnih blagdana mjeseca svibnja, poslije polaganja zavjeta i oblačenja naše ljubljene Marije, najstarije sestre, kojoj je najmlađa imala sreću da stavi vijenac na glavu na dan njezina vjenčanja, trebalo je da nas pohodi kušnja...
Prethodne godine u mjesecu svibnju (1. svibnja 1887) imao je tata napadaj paralize u nogama. Tada smo se vrlo uznemirile, ali jaki temperament moga dragoga kralja brzo je to nadvladao, i naša su strahovanja iščezla. Međutim smo više, nego jedanput za vrijeme puta u Rim primijetili da se lako umara, da nije više tako veseo kao obično... Osobito sam opazila njegov veliki napredak u savršenosti; po primjeru sv. Franje Saleškog uspio je postati gospodar svoje prirođene naglosti do te mjere da se činilo da ima najblažu ćud na svijetu...
Zemaljske stvari kao da su ga jedva dirale, lako je svladavao suprotnosti ovoga života; napokon, dragi ga je Bog preplavljivao utjehama; za vrijeme svakidašnjih pohoda Presvetom Sakramentu njegove bi se oči često punile suzama, a njegovo lice odisalo nebeskim blaženstvom... Kad je Leonija izašla iz Zavoda od Pohođenja, on se nije žalostio, nije nimalo prigovarao dragom Bogu što nije uslišio njegove molitve koje mu je upravio da izmoli zvanje svoje drage kćerke; dapače, s nekom je radošću pošao po nju...
Evo, s kakvom je vjerom tata primio rastanak sa svojom malom kraljicom: javio ga je svojim prijateljima u Alenfonu ovim riječima: »Predragi prijatelji, jučer je Terezija, moja mala kraljica, ušla u Karmel!... Samo Bog može tražiti tako veliku žrtvu... Nemojte me žaliti, jer je moje srce preplavljeno radošću.«
Bilo je vrijeme da tako vjeran sluga primi nagradu za svoja djela, bilo je pravo da njegova plaća bude nalik na plaću koju je Bog dao Nebeskom Kralju, svome Sinu jedincu... Tata je upravo prikazao Bogu jedan oltar, a sam je bio žrtva, izabrana da bude žrtvovana s Janjetom bez ljage. Vi znate, ljubljena moja Majko, naše gorčine mjeseca lipnja, a osobito 24. lipnja 1888. godine. Te su se uspomene tako duboko usjekle u naša srca da ih nije potrebno zapisivati... O draga Majko, koliko smo trpjele!... A to je tek bio samo početak naše kušnje...
Sv. Terezija je svjesna da je pobožnost prema svetom Licu milosti zato moli: «Vječni Oče, Ti si mi dao kao dragocjenu baštinu svakoga štovanja dostojno Lice svojega božanskoga Sina. Ja Ti Ga prikazujem i molim Te da mi za to udijeliš milost da zaboraviš sve nezahvalnosti Tebi posvećenih osoba i da sve oprostiš siromašnim grešnicima!»
Svetica piše: «Isus gori od ljubavi prema nama... Gledaj njegovo ljubljeno lice! Motri njegove ugasle i oborene oči! Promatraj njegove rane.... Gledaj Isusa u njegovo lice... Tu ćeš vidjeti koliko nas ljubi». (Pismo 63).
«Sjeti se da je božanstvo tvoga Lica bilo uvijek nepoznato među tvojima! Dobro znaš da si meni ostavio tvoju slatku sliku, i znaš da sam te prepoznala! Da, prepoznajem te i u suzama o Vječno Lice, otkivam tvoje milosti. Sjeti se, tvoj prikriveni pogled utješio je moje suze» (Pjesma 24,14).
3. Bl. Gaetan Catanoso (1879-1963). Rođen u mjestu Chioro, Reggio Calabra u Italiji u pobožnoj seljačkoj obitelji. Kao dječak je stupio u sjemenište gdje se isticao pobožnošću prema Majci Isusovoj, muci i presvetom Sakramentu. Za svećenika je zaređen 1902. godine u Reggio Calabriji. Kod ređenja je obećao Isusu da neće nikada učiniti svojevoljnog grijeha i da će se truditi živjeti u Božjoj prisutnosti. Prve dvije godine svečeništva proveo je kao odgajatelj u sjemeništu, a zatim je postao župnik Pentidattilu gdje je bio kao zapaljen pobožnošću prema Svetom Licu.
Blaženik piše: «Sveto Lice je moj život, ono je moja snaga. Isus treba mnoge Veronike kao zadovoljštinu za grijehe psovke i svetogrđa te mnoge Šimune Cirence za tolike siromahe bez utjehe potrebne pomoći».
Jednom dubokom intuicijom blaženik je povezao pobožnost Svetom Licu sa euharistijskim štovanjem: «Pobožnost Svetom Licu se usredotočuje na Veronikin rubac na koji je naš Gospodin utisnuo svojim Predragocijenom Krvlju crte svoga božanskog Lica. To je jedna dragocjena relikvija koju Crkva čuva i koju mi štujemo. Ali ako želimo štovati stvarno Lice Isusovo, ne samo njegovu sliku, mi to Lice nalazimo u božanskoj Euharistiji, gdje je s Krvlju i Tijelom Isusa Krista pod bijelim prilikama hostije skriva Lice našeg Gospodina». Blaženik je dalje govorio da se Lice Kristovo skriva i u svakom čovjeku, koji je stvoren na sliku Božju, i koji trpi pogotovu tamo gdje su duše izobličene zbog grijeha.
Blaženik se 1918. godine upisao u bratovštinu Svetog Lica iz Toulusa, a u svojoj župi je osnovao udrugu Svetog Lica i pokrenuo list s ciljem širenje te pobožnosti. Malo nakon toga 1921. bio je premješten za župnika u Reggio Calabriji gdje je 1953. utemeljio Sestre Veronike od Svetog Lica, s ciljem širenja pobožnosti Svetom Licu i pomaganja siromasima. Sveto je proživio svoj svećenički život i blago preminuo 4. 4. 1963. Njegove zadnje riječi su bile: «Kako je lijep Gospodin, kako je lijep Gospodin». sv. Ivan Pavao II ga je 4.5. 1987. proglasio blaženim.
4. Službenica Božja Marija Pierini de Micheli, (1890 - 1945) i sluga Božji don. Ildebrando Gregori ( 1894- 1985) benediktinski monah silverstin (ogranak reda benediktinaca). Još od djetinjstva Marija Pierina de Micheli je bila iznimno pobožna. Kad je imala 12 godina u župnoj Crkvi sv. Petra u Milanu gledala je kako vjernici na veliki petak ljube križ i čula riječi: «Nitko mi ne da poljubac u lice kao nadoknadu za Judin poljubac». U svojoj jednostavnosti mislila je da su svi čuli te riječi. I odgovorila je: «Isuse strpi se, ja ću poljubiti tvoje lice kao znak nadoknade i zadovoljštine».
Kao djevojka je ušla redovničku zajednicu Kćeri bezgrešnog začeća i ubrzo se istakla po svojoj pobožnosti. Za vrijeme klanjanja križu znala je čuti riječi: «Poljubi me»! Što je redovito i činila.
Neodoljivo ju je privlačila pobožnost Svetom Licu u kojem je motrila Isusovu ljepotu kao i znakove njegovih nutarnjih i vanjskih muka te je molitvom i pokorom nastojala na sve načine davati mu zadovoljštinu.
Jedne večeri prvog petka u korizmi 1936. g. nakon što ju je Isusu učinio dionicom svoje muke u Gesemanskom vrtu vidjela ga je lica prekrivena krvlju a On joj je kazao: «Želim da moje Lice, koje odražava moje nutarnje muke bude više čašćeno. Tko me tako motri, tješi me»!
Iste godine na utorak u velikom tjednu službenica Božja je imala još jedno mistično iskustvo. Isus joj je kazao: «Svaki puta kada se motri moje Lice izliti ču svoju ljubav u srca po mom Licu i tako će mnoge duše zadobiti spasenje»!
Početkom 1937. Isus je ponovno govorio sestri Mariji Pijerini: «Neprestano prikazuj vječnom Ocu moje sveto Lice. Po tom prikazivanju zadobije se spasenje i posvećenje mnogih duša. A ako ga prikazuješ za moje svećenike, događaju se čudesne stvari».
«Motri moje Lice i udubi se u ponore patnje moga srca. Tješi me i traži duše koje će se žrtvovati sa mnom za spasenje svijeta».
U noći 31. 5. 1938. službenica Božja je doživjela ukazanje Majke Božje i dobila objavu o Medaljici Presvetog Lica Isusova, o čemu možete više pročitati u poglavlju ove knjižice s tim naslovom.
Iste godine Isus joj je kazao: «Vidiš li koliko trpim! Pa ipak malo osoba me razumije. Koliko nezahvalnosti i od onih koji kažu da me ljube! Dao sam svoje Srce kao simbol moje velike ljubavi prema ljudima, i dajem moje lice kao simbol moje patnje za grijehe ljudi. Želim da se moje lice časti jednim blagdanom koji će padati na karnevalski utorak koji prethodi početku korizme i da se za nj pripravi devetnicom u kojoj će se vjernici sjediniti sa mnom dajući zadovoljštinu i sudjelujući u mojim patnjama».
Drugom zgodom Isus je kazao: «Želim da se moje Lice časti na poseban način utorkom»!
Časna majka Marija Pierini de Micheli je sveto proživjela svoj redovnički život a umrla je 26. 7. 1945. O svojoj smrti je napisala: «Osjećala sam ogromnu potrebu živjeti uvijek više sjedinjena s Isusom i žarko ga ljubiti kako bi moja smrt bila samo prijelaz ljubavi prema Isusu zaručniku».
Majka Marija Pierini je svoja iskustva dijelila sa slugom Božjim don. Ildebrandom Gregorijem (1894- 1985) monahom benediktincem, koji joj je postao i duhovnikom. On je obavljao odgovornu službu generalnog opata u svojoj družbi. Uz mnoga zaduženja širio je i pobožnost Svetom Licu a poslije drugog svjetskog rata utemeljio Sestre Benediktinke nadoknaditeljice Prevetom Licu našeg Gospodina Isusa Krista čija se matična kuća nalazi u mjestu Bassano Romano blizu Rima.
5. Časna službenica Božja majka Marija Pia Mastena (1881-1951) utemeljiteljica zajednice Redovnice od Svetoga Lica. Tereza Mastena rodila se 7.12. 1881. u Bovoloneu u Italiji u duboko kršćanskoj obitelji u kojoj se zajednički štovalo Sveto Lice Isusovo. Još od malena Tereza je osjećala duboku sklonost prema molitvi i pokori, a osjećala je otajstvenu želju i za mučeništvom te je činila, za dijete, teške pokore kao zadovoljštinu za grijehe ljudi koji su se prema njoj odražavali na Licu Isusovu.
Činila je djela ljubavi, a na dan svoje prve pričesti 19. 3. 1891. po njenim riječima učinila je, a da nije ni shvaćala sav domet tog čina, vječni zavjet čistoće, i doživjela mistično iskustvo u kome joj se činilo da je vidjela križ i Lice Isusovo. Nakon toga osjećala je veliki poticaj na apostolat među vršnjacima. S 19 godina ušla je u redovničku zajednicu Sestara Milosrđa u Veroni i promijenila ime u Marija Pia. Brzo je napredovala na putu svetosti. Nakon premještaja u Treviso, među sestrama je pokrenula «mistični lanac» s ciljem poticanja na savršenstvo i davanja zadovoljštine i proslave Lica Isusova.
Za vrijeme molitve križnog puta 1924. dok je razmatrala šestu postaju Isus joj je rekao: «Zaručnice daj mi svoje srce... Želim u njemu vidjeti urezanu sliku moga izranjenog Lica. Urezano u tebe ono će zadobiti novu ljepotu, novi sjaj i tvoje srce će se raširiti, zapaliti ljubavlju, i željeti će samo gledati i motriti moje Lice, Lice božanskog zaručnika».
Sestra Marija Pia je htjela u svakom čovjeku, pogotovu u grešnicima, vidjeti utisnuto Lice Isusovo, zato je gorljivo poticala na zadovoljštinu i obnovu Isusove slike u dušama. Pod vodstvom monsinjora E. Beccegata utemeljila je redovničku zajednicu Redovnice od Svetoga Lica s motom: «Naš glavni cilj je širiti, nadoknaditi; obnoviti sliku slatkog Isusa u dušama».
Dala je tiskati na tisuće slika Isusova lica sa Torinskog platna i slala ih je po cijelom svijetu, uključujući tada komunističku Rusiju jer su u njenom duhu odzvanjale riječi koje joj je Isus kazao:
«Slika moga svetog Lica privući će blagonakloni pogled moga Oca na duše i potaknuti ga na praštanje i milosrđe. Po mome svetom Licu svijet će biti spašen».
Službenica Božja je preminula u Gospodinu 28. 6. 1951 u Rimu, a njen grob se nalazi u matičnoj kući redovničke zajednice koju je osnovala u Trevisu.