1. Papa Pio IX 1848.g. zbog okupacije Rima je bio primoran potražiti utočište u Gaeti. Sluga Božji vel. Giovanni Merlini, drugi nasljednik sv. Gašpara del Bufalo u upravljanju Družbom misionara Predragocjene Krvi, mu je došao u posjetu i prorekao Svetom Ocu da će se ubrzo vratiti u Rim, ako bude proširio na cijelu Katoličku Crkvu blagdan Predragocjene Krvi Kristove. Papa nakon što je razmišljao i molio, 30. 06. 1849. mu je odgovorio da će to učiniti, ne kao zavjet nego, spontano, ako se proročanstvo ostvari. Ubrzo se Papa mogao vratiti u Rim, i bio je vjeran svome obećanju. Desetog kolovoza iste godine potpisao je dekret proslave blagdana Predragocjene Krvi Kristove za cijelu Crkvu na prvu nedjelju u srpnju.
Papa sv. Pio X je 1914. odredio da se blagdan Predragocjene Krvi slavi 1. srpnja, a Pio XI 1934 je blagdan uzdigao na viši liturgijski nivo. Papa Pavao VI s obnovom rimskog liturgijskog kalendara nakon Drugog Vatikanskog Koncila 1970. blagdan Krvi Kristove je spojio sa onim Tijela Kristova te se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva slavi svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, dok je slavljenje svetkovine Krvi Kristove 1. srpnja ostavljeno svim ustanovama i crkvama koje u nazivu imaju Krv Kristovu.
2. Sluzi Božjem vlč. Giovanniju Merliniju, dok je propovijedao pučke misije u Segni u talijanskoj pokrajini Laziju, je jednoga dana došao neki čovjek koji je bio prodao dušu đavlu. Ugovor je on potpisao i predao Sotoni koji mu se bio ukazao. Nesretni čovjek je na misteriozan način redovito svaki dan dobivao 20 škuda, ali nije više imao mira. U to vrijeme to je bila značajna svota, pa ipak stalno je bio u dugovima zbog velikih poroka u koje je padao.
Bio je na rubu očaja, kad je čuo o svetom misionaru koji propovijeda u mjestu. Pošao ga je potražiti, pao mu pred noge i čuo iz usta vlč. Giovannia Merlinia ove utješne riječi: «Imaj vjere, sinko, Krv Kristova će ponovno kupiti tvoju dušu». Sluga Božji nije prestajao moliti i činiti pokoru za spasenje duše. Na kraju je Krv Kristova trijumfirala nad đavlom koji je bio primoran vratiti ugovor koji je onaj nesretnik bio potpisao. Što reći za one koji za bijedni užitak prodaju dušu đavlu? O kada bi razmišljali o tome koliko su muke njihove duše stajale Isusa!
3. Najveća relikvija natopljena Krvlju Kristovom je Svet Križ na kome je Isus umro. Sv. Jelena i sv. Makarije na čudesan način su pronašli tu dragocjenu relikviju koja je tri stoljeća bila ostavljena u Jeruzalemu. Nakon što su ga Perzijanci osvojili sa sobom su odnijeli i Kristov Križ. Kada je car Heraklije pokorio Perziju htio je osobno vratiti tu dragocjenu relikviju u sveti grad. Počeo se uspinjati putem Kalvarije kada ga je neka čudesna sila zaustavila i nije mu dopuštala da nastavi uspon. Tada mu se približi sveti biskup Zaharija i reče mu:
«Caru nije moguće tako raskošno obučen ići putem koji je Isus prošao u tolikom siromaštvu, poniznosti i patnji». Nakon što je odložio svečane haljine i nakit car je mogao nastaviti put i svojim rukama položiti sveti Križ na mjesto gdje je Isus bio razapet. I mi često puta umišljamo da možemo nositi križ s Kristom i istovremeno biti navezani na naše užitke i vlastitu oholost. To nije moguće. Da bi se moglo slijediti Isusa na njegovu križnom putu treba biti ponizan.
4. Pripovijeda p. Matteo Crawley da se neki veliki grešnik u Španjolskoj otišao ispovjediti. Iako su njegovi grijesi bili jako teški svećenik mu je dao odrješenje. Ali nedugo zatim, ponovno je pao u iste grijehe, a svećenik misleći da nema dobru volju da se oslobodi od grijeha reče mu: «Ne mogu te odriješiti, na putu si prokletstva, odlazi ti od otkupljenja nemaš koristi».
Jadni čovjek na te riječi zaplaka, a s raspela se začu glas: «O svećeniče, nisi ti dao svoju krv za ovu dušu»! I ispovjednik i pokornik se raskajani preneraziše kad su vidjeli da iz Isusova kipa na raspelu iz boka kaplje krv.
5. Ivanu Gualbetru, plemenitašu vičnom mačevanju je jedan sumještanin ubio brata Hugu, u borbi suparničkih plemenitaških obitelji. Ivan se zakleo da će se osvetiti i počeo je tragati za ubojicom. Ujutro na Veliki Petak 1003. pronašao ga je i susreo licem u lice u jednoj uskoj gradskoj ulici. Odmah ga je napao s nakanom da ga ubije. A tada je nesretnik koji se nije mogao obraniti zavapio i molio oproštenje u ime Isusa Krista Raspetoga.
Ivan je nadljudskim naporom vratio mač u korice i kazao mu: «Da samo Isusu Raspetome za ljubav opraštam ti». I sav uznemiren u duši uđe u prvu crkvu i pade na koljena pred raspelom. A tada na svoje zaprepaštenje vidje kako je Isusova trnjem okrunjena glava oblivena krvlju s raspela prema njemu naginje u znak pozdrava. Ponosni vitez, baci mač i povuče se u samoću i molitvu u Vallombrosa. Njemu se kasnije pridružiše i drugi te on postade utemeljitelj monaha Vallombrosina. Ne samo to nego je tako napredovao u duhovnom životu da se potpuno posvetio i časti se u Crkvi kao sv. Ivan Gualbetri.
Oprostiti našem neprijatelju Isusu za ljubav je herojski čin pobjede nad vlastitom ohološću. Ako se oprašta Isusu za ljubav on se nama naklanja govoreći nam da su nam oprošteni naši grijesi.
6. Službenica Božja Marija Rosa Carafa iz plemenite napuljske obitelji je umrla 1890.g. Gajila je u životu posebno pobožnost Krvi Kristovoj i puno molila za duše u Čistilištu. Jedan put na Dušni dan Isus joj je u viđenju pokazao Čistilište. More kao od plamena se pokazalo njenom prestrašenom pogledu, a Isus joj je rekao: «Kćeri moja imaš na raspolaganju veliko sredstvo za ugasiti ovaj plamen. Uzimaj Krv iz moga Srca i njome škropi duše u Čistilištu».
Ona tako učini i vidje mnoge svete duše kako kao neke svijetleće zvijezde uzlaze u Nebo. Tada službenica Božja reče Isusu: «Gospodine, želim osloboditi sve ove duše». A Isusu joj odgovori: «Kada bi ljudi mislili na Predragocjenu Krv, blago koje imaju na raspolaganju mogli bi osloboditi na tisuće duša koje ovdje trpe». Hoćemo li i mi biti neosjetljivi na patnje tolikih koji čekaju na naše molitve u Čistilištu? Razmišljajmo i o tome da su duše iz Čistilišta uvijek čudesno pomagale svojim zagovorom onima koji su se za njih molili.
(Primjeri pod brojevima 1- 6 su iz R. Bernardo C.PP.S. Il mese del preziosissimo sangue,autor je misionar Krvi Kristove, a knjiga je objavljena s crkvenim dopuštenjem, Rim 1950. st. 39-40).
Čudesa Presvete krvi Isusove
Biskup Lang
V eliki su i divni nauci o Presvetoj Krvi što smo ih do sada razmišljali. Sada opet razmotrimo čudo, koje se događa u duši čovječjoj kod svake dostojne i pobožne sv. pričesti. Sv. Pavao (I. Kor 10,16) piše: »Čaša blagoslova, koju blagoslivljamo, nije li zajednica krvi Kristove?« O doista, divnih li riječi apostolovih!
Čovjek grješnik smije se dotaknuti Presvete Krvi Kristove, smije piti Krv Božju, smije se s Kristom sjediniti, tako da je Krist u njemu, a on u Kristu. Zato neka bude srce naše čisto, da bude vrijedno primiti tu Presvetu Krv, da nam bude na zdravlje duši i za život vječni. A da nam bude srce čisto, rado razmišljamo o Presvetoj Krvi Isusovoj i štujmo njegovo Božansko i Presveto Srce. Spominjimo se na one lijepe riječi, što ih je rekla sv. Margareta Alacoque: »O kako je slatko, kako je utješno umrijeti, ako smo za života rado častili ono Presveto Srce, koje će nas suditi«.
Ako za života češće dostojno i valjano pripravljeni primamo sakramente pokore i oltara, ako rado dolazimo na službu Božju, ako se čvrsto uzdamo u moć Presvete Krvi Isusove, ako smrt nađe dušu našu poškropljenu Krvlju Isusovom, kao što je nekoć u Egiptu anđeo Gospodnji, kad je ubijao prvence egipatske, našao poškropljena kućna vrata naroda izraelskoga, pa ostavio njihove prvence, onda se smijemo tvrdo nadati da ćemo po ovoj Presvetoj Krvi ući u kraljevstvo Gospodnje. Čujmo jedan lijepi primjer:
Pripovijeda se, da je živio neki otac, opak i bezbožan, koji nije mario za Crkvu, a proklinjao je i razuzdano živio, da je strahota. Svoju dobru i pobožnu ženu opakim je svojim životom tako žalostio i tako je zlostavljao, da je od tuge i žalosti umrla. Još mu je ostala jedna dobra kćerka, koja je bila uistinu pobožno, nedužno dijete. Ona se molila i neprestano plakala, da bi joj se otac popravio i k Bogu se već jednom okrenuo.
Jednoga dana dođe otac opet pijan kući. Dobro dijete padne na koljena pred ocem, te ga zamoli sklopljenim rukama i suznih očiju, neka se popravi i obrati. Nečovječni otac kao divlji i razdraženi tigar gurne nogom dijete u prsa tako, da mu se je kćerka onesvijestila i zanijemila, te joj krv potekla iz ustiju. Kad je to razjareni otac vidio, kao da su ga gonili nečisti duhovi, pobjegne od kuće sav uzrujan, što je nedužno dijete tako nemilosrdno udario, i otiđe u vrt.
Međutim za neko vrijeme dođe dobro dijete k sebi, sklopi svoje nedužne ruke i opet stane moliti slabim glasom: »Oče nebeski, koji si pun smilovanja, ja ne prestajem moliti, dok mi se otac ne popravi. Do sada sam ti za nj prikazivala svoje suze i molitve, a danas ti prikazujem za njega evo i svoju krv. Smiluj mu se, samo neka se popravi, pa rado umirem«.
Nesretni otac sav je u očajanju vikao po vrtu, dok nije onako mamuran i umoran pao na zemlju i tvrdo zaspao. Za spavanja je imao strašan san. Pričinilo mu se, da stoji pred Sucem Božanskim, na oštrom i pravednom sudu Božjem. Sud se posljednji započne i prikaže mu se anđeo, koji je čekao, da vagne sva njegova djela.
Na lijevu stranu vage stavi anđeo sve grijehe toga bezbošca, njegove strašne i velike kletve, surovosti i nemilosrđa i sva zla djela njegova života, i zdjelica od vage duboko padne. Grješnik se od velikog straha stao tresti na svem tijelu pred oštrim i pravednim sudom Božjim, dok se najednom ne prikaže drugi anđeo, koji je vodio za ruku nedužno ljubazno dijete. - Otac prepozna u tom djetetu dobru kćerku. Ona brzo pristupi i položi na desnu stranu vage sve svoje molitve i suze, sve zle riječi i udarce, koje je nedužna dobila od nemilosrdnoga oca, sve uzdisaje i sve noći, koje je provela u molitvi za oca, ali sve je to bilo premalo, lijeva je zdjelica sveudilj teža od desne.
Žalosnim očima pogleda dijete na pravednoga i milosrdnoga suca, položi svoju krv na desnu zdjelicu i reče: »Svoju krv dajem, da oca oslobodim«. U tom času skoči lijeva zdjelica vage, i otac bi spašen. Otac se na to probudi u vrtu, pohita kući i nađe kćerku mrtvu. Usnice su joj bile krvave od krvi, koju je darovala za svoga oca. Strašni san i grozne prikaze su tako potresle oca, da su ga opametile. Popravio se, lijepo se iza više godina ispovjedio i stao provoditi život dobra, kreposna i pobožna kršćanina. Kad je evo krv čovječja od tolike moći, da nam se Bog smiluje, od kolike je onda cijene i moći Presveta Krv Isusova?
Odmah poslije općeg potopa dao je Bog zakon: »Tko prolije krv čovječju, neka se i njegova prolije, jer je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju«. (Br. 35,32). Znamo iz Sv. pisma, kad je Kain ubio brata svoga Abela, da ga je Bog prokleo i rekao: »Što si to učinio? Krv brata tvoga viče sa zemlje k meni u nebo«. (Pos. 4,10).
Ako je pred Bogom krv siromašnoga čovjeka, koji nije ništa skrivio, od tolike cijene, od koliko je veće cijene i časti pred njim Krv jedinorođenoga Sina? Što je krv svih ljudi, ako se usporedi samo s jednom kapi Presvete Krvi Isusove? Pa eto vidimo neizmjernu ljubav Božju, kako nam Isus ovu Presvetu Krv daje, da po njoj dobijemo oproštenje grijeha, milost Božju i spasenje duše svoje.
Živio neki mladić u mjestu L., koji se podao kartanju i grješnom životu. Kad je jedne večeri zaigrao sve, što je imao, i veliki dug načinio, počeo je psovati Boga i Isusa govoreći u svom očaju: »Sada o tebi, Isuse, ništa više neću čuti niti se više bojim tebe i tvojih prijetnja, jer gore ništa ne možeš učiniti, nego li što si mi ovu večer učinio«. O bezbožni jeziče, dakle ništa gore? Čekaj malo, pa ćeš se uvjeriti. V ozio se kući sa svojim prijateljima, kola se prevalila, a on si prebio nogu. K toj bolesti dođe još i groznica te su liječnici rekli da za nekoliko dana mora umrijeti. Sada spozna da mu Isus može i više učiniti, ali mjesto da se pokaje, počeo je u očaju još više huliti na Boga govoreći: »Bože, kad već imaš u tom veselje da me mučiš, kad si mi uzeo novac i zdravlje, onda mi daj još i najveće zlo, a to je vječno prokletstvo«.
Tko neće, kad takvo što čuje, zatvoriti sebi uši, tko se neće nebu čuditi, da je zadržalo vatru, te ga nije pretvorilo u prah i pepeo. A slušajte svršetak! U očaju toga nesretnika udahnu Bog u njegova dušobrižnika dobru misao. On stupi u sobu i reče bolesniku: »Čujte, mladi čovječe, jedan vaš dobar prijatelj je ovdje, koji bi se još prije smrti htio s vama oprostiti«. -»Tko je taj?« zapita bolesnik, »kažite mu, neka uniđe«. - Sluga Božji ispod svoje časne halje izvadi krvavo raspelo i reče: »Gledajte ovo raspelo, vidite Isusa Krvlju oblivena, to je vaš najbolji prijatelj, koji želi s vama govoriti«. - Milost Božja obasja i smekša bolesnika. Nepomično je gledao u raspetoga Spasitelja, a on kao da duši njegovoj govori:
»Sinko, sad ću ti pokazati, da ti mogu najbolje i da neću najgore učiniti. Ja sam te već toliko puta mogao u paklu imati, ali po Presvetoj Krvi mojoj dobio si milost da ću te vidjeti u nebeskom blaženstvu«. Na to bolesnik proplače i sav u suzama pograbi raspelo iz ruku svećenikovih, poljubi ga, iskreno se ispovjedi i pričesti tako skrušeno, da se ni ispovjednik nije uzdržati od suza. Malo iza toga čistu dušu svoju predade Gospodinu Bogu...
I mi ćemo jednom ležati na smrtnoj postelji i nama će jednom doći posljednji čas, možda i prije, nego li se nadamo. I nas će plašiti naši grijesi i strašan sud Božji. Zato ne izgubimo nikada ufanja u moć Presvete Krvi Isusove. Isus naš dobri Spasitelj i za nas ju je prolio. On nas je na drvetu križa otkupio i svoju Presvetu Krv prolijevao da duše naše očisti i posveti. - O, molimo sada i na čas smrti svoje, neka nam svojom Presvetom Krvlju otvori vrata nebeska. Više puta molimo molitvicu, za koju je sv. otac papa Pio X. za čas smrti podijelio potpuni oprost: »Gospodine Bože moj, već
sada mirna i draga srca iz ruke tvoje primam smrt koje mu drago vrsti, kako se tebi svidi sa svim njezinim tjeskobama, mukama i bolima. Amen«.