Starozavjetni pralikovi. Izraelci su u Egiptu po krvi pashalnog janjeta kojom su škropili dovratnike bili spašeni od anđela zatornika. Krvlju su bili posvećivani predmeti za upotrebu u bogoslužju. Za pobožne Izraelce, biti poškropljen krvlju žrtava značilo je imati udjela u Božjem blagoslovu.
Novozavjetno ispunjenje. Isus je na vrhuncu svog života uspostavljajući sakrament Euharistije dao novo značenje pashi: »Uzmite i pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv saveza koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha« (Mt 26,27—28). Apostolski tekstovi naglašavaju Krv Kristovu kao cijenu otkupljenja (Ef 1,7), temelj pomirbe (Kol 1,20) i očišćenja savjesti (Heb 9,14).
Otački razvoj. Pobožnost Krvi Kristovoj je nastavljena kod svetih otaca, posebno sv. Augustina. U srednjem vijeku razvija se pod utjecajem mistika — sv. Bernarda, sv. Gertrude, sv. Bonaventure, sv. Katarine Sijenske.
Euharistijska čuda. Brojna čuda u kojima se nakon posvećenja Krv materijalno očitovala pod prilikama vina (Lanciano u Italiji, Ludbreg u Hrvatskoj, Bolsena, Mantova, Brugge) poticala su vjernike na pobožnost. Na tim mjestima nastajala su svetišta.
Sv. Gašpar del Bufalo (1786—1837) u Rimu je utemeljio Družbu Misionara Predragocjene Krvi, koju i danas vode po cijelom svijetu. Bl. Marija de Mattias osnovala je Klanjateljice Krvi Kristove. Pio IX. ustanovio je blagdan Krvi Kristove 1849.