Povijest štovanja Krvi Kristove

U Starom Zavjetu se držalo da život svakog bića jest njegova krv (Lev 17,13). Tako su Izraelci u Egiptu po krvi pashalnog jaganjca kojom su škropili dovratnike bili spašeni od anđela zatornika. Krvlju su bili posvećivani i predmeti za upotrebu u bogoslužju, za pobožne Izraelce biti poškropljen krvlju žrtava je značilo imati udjela u Božjem blagoslovu.

Isus Krist je na vrhuncu svog života uspostavljajući sakrament Euharistije dao novo značenje starozavjetnoj pashalnoj večeri: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali, razlomi ga pa davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga govoreći: Uzmite i pijte iz njega svi jer, ovo je moja krv, krv saveza koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Mt 24,26-29).

U ovom ozračju se bolje shvaća i Novozavjetni govor o Isusu Kristu Spasitelju i njegovoj krvi koja je cijena našeg spasenja,... dobrostivo nas obdari u Ljubljenome u kome imamo otkupljenje njegovom krvlju (Ef 1,7), temelj naše pomirbe s Bogom, po njemu izmiriti sve na Nebu i na zemlji uspostavljajući mir krvlju križa njegova. Krv Kristova je i temelj očišćenja naših savjesti; koliko će više krv Krista - koji je po vječnom Duhu prinio samoga sebe Bogu - očistiti našu savijest od mrtvih djela da služimo Bogu živome?... Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim - srebrom ili zlatom - od ispraznog načina života nego skupocjenom krvlju Krista, nevina i janjeta bez mane (1Pt 1, 18-19)... Njemu koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvlju i učinio kraljevstvom i svećenicima za Boga Oca - njemu slava i vlast u vijeke vjekova (Otk 1, 5-6).

Razmišljanje o Krvi Otkupitelja te divljenje i štovanje tog velikog otajstva, jasno izraženog u tekstovima Novog Zavjeta, je nastavljeno i kod svetih otaca. Među velikim antičkim ocima svakako valja spomenuti sv. Augustina. Oblici pobožnosti Predragocjenoj Krvi Isusa Krista su sve više dolazili do izražaja u srednjem vijeku, posebno pod utjecajem mistika iz svetačke tradicije, od kojih su mnogi osobno gajili tu pobožnost. Među njima su najveći predstavnici: sv. Bernard, sv. Gertruda, sv. Bonavnetura, sv. Anđela Folinjska, sv. Katarina Sijenska i drugi.

Sve više se u Crkvi širilo i štovanje Presvete Krvi Kristove povezano uz hodočašća u svetišta koja su prema pobožnim tradicijama čuvala relikvije ostataka Isusove Krvi u Mantovi, Brugesu, Fecampu gdje je bila napisana i prva liturgijska pjesma na čast Krvi Kristove.

Mnogobrojna euharistijska čuda u kojima se nakon posvećenja dogodila i materijalno očitovanje prisutnosti Krvi Kristove pod posvećenim prilikama su još više poticala vjernike na pobožnost. U tim mjestima su obično, kao i u našem Ludbregu, nastajala svetišta.

Prvi liturgijski blagdan, sa službom čitanja o Krvi Kristovoj, Sveta Stolica je dopustila 1582.biskupiji Valencije u Španjolskoj, da bi se zatim slična dopuštenja proširila u cijeloj Katoličkoj Crkvi.

Veliki apostol pobožnosti Krvi Kristovoj je bio sv. Gašpar del Bufalo (1786-1837). Možemo reći da je njegov apostolat doveo do nastajanja duhovnosti Krvi Kristove. U Rimu se u Bazilici sv. Nikole in Carcere, danas crkva sv. Josipa a Capo le case čuvala relikvija muke Kristove. Svećenik Francesco Albertini, koji je kasnije postao biskupom, je u toj bazilici počeo okupljati grupe vjernika od kojih je poslije nastala Nadbratovština Krvi Kristove u kojoj su mnogi odrastali i nastavljali djelo kanonika Albertinija. Među njima se najviše isticao rimski svećenik Gašpar del Bufalo.

Papa Pio VII mu je povjerio aposotolat pučkih misija, čemu se on posvetio do kraja života. U mjestu san Felice di Giano u Umbriji utemeljio je redovničku kongregaciju Misionara Predragocjene Krvi. Osobno je živio i propagirao duhovnost Krvi Kristove s velikim plodovima obraćenja u misijama koje je održavao. Tijekom misija u Villacorsa susreo je i buduću blaženicu Mariju de Mattias koja je prihvatila duhovnost Krvi Kristove te je u Acutu skupa sa svojim duhovnim ocem utemeljila redovničku zajednicu Klanjataljica Krvi Kristove.

Na poticaj svećenika iz Družbe Misionara Krvi Kristove Giovannia Merlinija, 1849. je papa Pio IX odredio da se u cijeloj Katoličkoj Crkvi slavi blagdan Krvi Kristove prve nedjelje u srpnju. Papa Pio X je proslavu blagdana prenio na 1. srpanj. Papa bl. Ivan XXIII je i sam još od djetinjstva gajio pobožnost Krvi Kristovoj i o njoj je u više navrata pisao, izdao je apostolsko pismo o toj pobožnosti.

S obnovom rimskog liturgijskog kalendara nakon Drugog Vatikanskog Koncila blagdan Krvi Kristove je spojen s blagdanom Tijela Kristova te se u četvrtak nakon Presvetog Trojstva slavi svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, dok je slavljenje svetkovine Krvi Kristove 1. srpnja ostavljeno svim ustanovama i crkvama koje u nazivu imaju Krv Kristovu.