Pobožnost Predragocjenoj Krvi, oružje za naše vrijeme
sv. Gašpar del Bufalo
Htio bih imati tisuće jezika kako bih raznježio svako srce prema Predragocjenoj Krvi Kristovoj. To je temeljna pobožnost koja obuhvaća sve druge, ona je temelj, potpora i bit katoličke pobožnosti. Pobožnost Predragocjenoj Krvi, evo oružja za naše vrijeme. O koliko me zanima ova pobožnost. Moram priznati, u svim svojim ograničenostima (snazi, novcu i sposobnostima) sve zalažem za to veliko dobro. To je cijena našeg spasenja i to je razlog moga povjerenja za spasenje, ovoj pobožnosti želim posvetiti svoj život i svećenik sam da prikazujem Krv Kristovu. Posvuda Božanska Krv treba očistiti zemlju.
Eto u čemu se sastoji duh naše pobožnosti.... Nema sumnje da je pobožnost Božanskoj Krvi mistično oružje za naša vremena. Ah koliko više trebamo objavljivati njenu slavu... Gospodin je u svakom vremenu podizao pobožnosti prikladne kako bi postale zaštita od potoka nepravde. Ako smo u prošlosti vidjeli da je Crkva bila napadana u jednoj ili drugoj istini vjere, u naše vrijeme je potpuni rat protiv religije i Raspetog Gospodina. Priliči dakle ponovno ukazati na slavu Križa i Raspetoga.... treba ponovno reći narodima kojom cijenom su otkupljene ljudske duše. Treba kazati kojim putovima Krv Isusova čisti duše... podsjetiti da se ta Krv svako jutro prikazuje na oltarima.
A kako je sam svetac prakticirao pobožnost svjedoči nam slijedeća epizoda. Sv. Gašpar je držao pučke misije kad su ga obavijestili da je neki javni teški grešnik na umoru te da je odbijao sakramente. Svetac je pošao do sobe u kojoj je umirući ležao. Stao je do uzglavlja s križem u ruci i govorio mu o Krvi Kristovoj. Njegove su riječi bile proživljene i dirljive, ali je umirući ostao ravnodušan. Tada je sv. Gašpar kleknuo i počeo pored njega moliti i činiti pokoru, pa ipak nije uspio potaći umirućeg na pokajanje. Pa ipak se nije predavao te mu je rekao: «Brate, ne želim da propadneš i neću prestati dok ne zadobijem tvoju dušu za Krista». Nakon nekog vremena umirućeg je zahvatila Božja milost, zaplakao je, ispovjedio se i umro svecu na rukama.
Ne udaljujte vaše srce od Krvi Kristove
Bl Marija De Matias
Duša izabranica Krvi Kristove, bl. Marija de Mattias, rodila se u Vallecorsi 4.2. 1805.g., a umrla u Rimu 20. 8. 1886.g. Slušajući riječi sv. Gašpara odlučila je postati redovnicom, ali kad je otišla s njime se posavjetovati on joj je po Božjem nadahnuću kazao da je Gospodin zove na drugo poslanje i povjerio ju je duhovnom vodstvu vlč. Giovannia Marlinia. Ubrzo je ostavila obitelj i preselila se u Acuto u pokrajini Lazio gdje je uz mnoge poteškoće otvorila prvu kuću i školu sestara Klanjateljica Krvi Kistove. Uz puno molitve i žrtve osnovala je i druge kuće i škole za kršćanski odgoj ženske mladeži. Bila je jako pobožna Krvi Kristovoj i cijeli život je širila tu pobožnost među narodom. Proglašena je blaženom 1950 u Rimu. Tijelo joj počiva u crkvi posvećenoj Krvi Kristovoj u rimskoj četvrti Latino. Evo nekoliko njenih misli o pobožnosti Krvi Kristovoj:
«Kako je utješno vidjeti Zaručnice božanskog Jaganjca, Klanjateljice njegove predragocjene Krvi, ujedinjene jednom voljom Božjom, jednodušne, jednog srca, čiji himan zahvalnosti neizmjernoj Božjoj dobroti odjekuje čitavim Rajem, dok prikazuju Krv njegova Sina za pomirenje Neba sa zemljom i zemlje s Nebom.
Jedina naša briga neka bude da, koliko je moguće, svima objavimo ljubav raspetoga Isusa, pokrivenoga Krvlju i Ranama za naše spasenje. Ako su naša srca zahvaćena ovom ljubavlju, blago nama. Oh! Kojeg mira...
Ohrabrimo se, moje drage kćeri; duše, duše u bok Isusa Krista. Nastojimo izvojevati pobjedu na slavu božanske Krvi. Revno se oduševljavajmo i ispunjajmo srce ljubavlju za čast blagoslovljenog Boga; privodimo duše Isusovom boku. Isusova je Krv sva naša nada i sve naše dobro. Krv prolivena uz toliko boli i s toliko ljubavi za naše vječno spasenje. Ispunimo srce hrabrošću i ne bojmo se ni smrti, da bi ga svi u svim trenucima slavili, blagoslivljali i ljubili...
Trebamo se, koliko je do nas, pobrinuti da se sve više slavi predragocjena Krv, i ne umoriti se čineći dobro, na korist nama i bližnjemu, jer to je naša glavna svrha zbog koje nas je Bog pozvao u ovu sv. Družbu. Mnogo molimo Gospodina da nam udijeli konačnu ustrajnost, da bismo jednog dana primile krunu u Nebu».
Živio Isus, živio njegov Križ!
Sv. Ljudevit Montfortski
Sestra Katarina od sv. Bernarda - Ivana Guyonne (Luiza) iz Rambervilliersa, svjesna koliko mora biti zahvalna Ljudevitu za svoje zvanje, piše bratu u Pariz i poslije toliko godina želi ga vidjeti. Ako je već u Parizu, mogao bi nastaviti još malo put prema istoku i doći do nje. Zahvaljujući toj sestrinskoj želji ostao nam je jedan od najljepših bisera koje je napisao Montfort, Pismo od 15. kolovoza 1713:
Živio Isus, živio njegov Križ! Kad bi ti znala moje križeve i moja poniženja u pojedinostima, sumnjam da bi tako živo željela vidjeti me, jer u svakom kraju gdje se nađem uvijek pružam jedan krak križa svojim najboljim prijateljima da ga nose, često protiv moje i protiv njihove volje. Nitko me ne može podržavati niti se usuđuje izjasniti za mene, a da zbog toga ne bi trpio, a često pada i pod udar pakla protiv koga se borim, svijeta komu se protivim i tijela koje progonim. Mravinjak grijeha i grešnika što ih napadam ne pušta nikakva mira ni meni ni mojima.
Uvijek u pripravnosti, uvijek na bodljikama, na oštrom kamenju, osjećam se kao lopta u igri: još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcem. To je sudbina siromašnog grešnika. Tako sam bez predaha i bez odmora već 13 godina, otkako sam izišao iz sv. Sulpicija.
Ipak, draga sestro, blagoslivljaj Boga za mene, jer sam zadovoljan i radostan posred svih svojih patnja, te ne vjerujem da na svijetu ima išta slađe za mene od najgorčega križa, kad je natopljen u Krvi Raspetoga Isusa i u mlijeku njegove božanske Majke.
No, osim ove nutarnje radosti, imamo još jednu veliku korist kad podnosimo križeve. Želio bih da proživljavaš ono što ja proživljavam. Nikad nisam postigao toliko obraćenja koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana. Hrabro, predraga sestro, nosimo nas troje naš križ u dva suprotna područja kraljevstva. Nosi ga dobro sa svoje strane, ja ću nastojati pomoću Božje milosti da ga nosim sa svoje strane, i ne tužimo se, ne mrmljajmo, ne skidaj ga i ne ispričavaj se, i ne plačimo poput djece koja prolijevaju suze i koja se tuže na to što im se daje da nose stotine librica zlata, ili kao onaj zemljoradnik koji je očajavao nad time što su mu polje pokrili zlatnicima da ga obogate'.
Osjetih veliku žalost misleći na to kako je ta Krv kapala na zemlju a da se nitko nije požurio da je pokupi
Terezija od Djeteta Isusa
Gledajući jedne nedjelje sliku našega Gospodina na križu, dirnula me Krv koja je kapala iz jedne od njegovih božanskih ruku. Osjetih veliku žalost misleći na to kako je ta Krv kapala na zemlju a da se nitko nije požurio da je pokupi, i ja odlučih da ću u duhu stalno biti podno križa da hvatam božansku rosu koja je tekla s njega, shvaćajući da ću je tada morati rasipati na duše... Neprestano je također u mom srcu odzvanjao uzvik Isusov na križu: »Žedan sam!« (Iv 19, 28) Te su riječi raspirivale u meni nepoznat i veoma živ žar... Htjela sam napojiti svoga Ljubljenoga, a sama sam se osjećala kako me pali žeđa za dušama... Ali tada me još nisu privlačile duše svećenika, nego duše velikih grešnika; gorjela sam od želje da ih otmem vječnome ognju. Da potakne moju revnost, dragi mi je Bog pokazao da su mu moje želje ugodne.
Čula sam govoriti o velikom zločincu koji je upravo bio osuđen na smrt zbog užasnih zločina, a po svemu se činilo da će umrijeti bez pokajanja. Ja sam htjela pod svaku cijenu spriječiti da ne dođe u pakao, i da to postignem, upotrijebila sam sva sredstva koja se mogu zamisliti. Osjećajući da sama od sebe ne mogu ništa, prikazala sam dragom Bogu sve neizmjerne zasluge našega Gospodina i blago svete Crkve. Napokon sam zamolila Celinu da dade čitati misu na moje nakane. Nisam se usudila da sama zamolim misu bojeći se da ne bih bila prisiljena priznati da je to za velikog zločinca Pranzinija.
Nisam to htjela reći ni Celini, ali ona me svojim tako nježnim i tako upornim pitanjima natjerala da joj odam svoju tajnu. Ona ne samo da mi se nije rugala, nego me još zamolila da mi smije pomoći da obratim svoga grešnika. Ja prihvatih njezinu pomoć sa zahvalnošću, jer bih bila voljela da se svi stvorovi ujedine sa mnom da izmolimo milost za krivca.
Osjećala sam u dnu srca sigurnost da će naše želje biti ispunjene, ali da se ohrabrim i uzmognem dalje moliti za grešnike, rekoh dragom Bogu da sam potpuno uvjerena da će oprostiti jadnom nesretniku Pranziniju, i da ću to vjerovati i onda ako se ne ispovjedi i ne pokaže nikakva znaka kajanja; toliko pouzdanja imam u neizmjerno milosrđe Isusovo, ali ga ipak molim samo »jedan znak« kajanja za moju jednostavnu utjehu...
Moja molitva bila je doslovce uslišana! Usprkos tatinoj zabrani da ne smijemo čitati nikakvih novina, nisam smatrala da sam neposlušna ako pročitam mjesta koja su govorila o Pranziniju. Sutradan iza njegova smaknuća dođe mi pod ruku dnevnik »La Croix«. Otvorih ga žurno, i što vidjeh?... Ah, suze odadoše moje uzbuđenje, te sam se morala sakriti... Pranzini se nije ispovjedio, popeo se na stratište i spremao se da turi glavu u kobni otvor, kad se najednom, obuzet nenadanim nadahnućem, okrenuo, pograbio raspelo koje mu je pružao svećenik, i poljubio tri puta njegove presvete rane!... Zatim je njegova duša otišla da primi milosrdnu osudu Onoga koji izjavljuje da će na nebu biti veća radost nad jednim grešnikom koji se pokaje nego nad devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanja... (Lk 15, 7)
Dobila sam »znak« koji sam molila, i taj je znak bio vjerna slika milosti koje mi je Isus udijelio da me privuče da molim za grešnike. Nije li pred Ranama Isusovim, kad sam vidjela kako teče njegova božanska Krv, ušla u moje srce žeđa za dušama? Htjela sam ih napojiti ovom neokaljanom Krvi koja ih je imala očistiti od njihovih mrlja; i usne »moga prvoga djeteta« pripiše se na presvete Rane!... Kako li neizrecivo slatka odgovora!... Ah, poslije ove jedinstvene milosti moja je želja za spašavanjem duša rasla svakoga dana, bilo mi je kao da čujem Isusa kako mi govori kao Samaritanki: »Daj mi piti!« (Iv 4, 7) To je bila prava uzajamna ljubav: dušama sam davala Krv Isusovu, Isusu sam prikazivala te iste duše, osvježene božanskom rosom. Tako mi se činilo da mu gasim žeđu, i što sam mu više davala piti, to se više povećavala žeđa moje uboge male duše, i tu mi je žarku žeđu davao On kao najslađi napitak svoje ljubavi...
Piti tekućinu iz Kristovih grudi
Sv. Veronika Giuliani
Dok sam, neku noć, provela u molitvi, doživjela sam zanos, pri čemu mi je Gospodin dao na znanje kako će mi, do malo vremena, udijeliti posebnu milost; međutim mi nije povjerio o čemu namjerava. Jedino me je ostavio u radosnom raspoloženju, što ga nisam znala sebi protumačiti; ali kad sam, poslije zanosa, bila pri uporabi svojih osjetila, počela sam, kao da sam bez pameti, trčati. Našla sam se u vrtu, a nisam znala kako sam odlučila poći ondje. U trenutaku, našla sam se u crkvi, i govorila sam glasno: Ljubavi moja, kad ću te ljubiti? Sada je čas, sada više neću stati.
I osjetila sam kako ljubljeno Srce užiže dušu, i nisam nalazila mjesto da se smirim. Sad sam se našla u klaustru, onda u hodnicima, i u ćeliji gdje sam govorila: Isuse moj, što želiš od mene? Ja sam tvoja: a tvoje je i moje srce; stoga, isto ljubljeno Srce ljubi te za me, a ista ljubav, što je ista, ljubi ona tvoju beskrajnu ljubav. O Bože! Dok sam to govorila, osjećala sam kako više ne mogu. Nastavila sam ponovo: «Ja te hoću ljubiti, o moje najveće Dobro. O ljubavi neizmjerna, o Ljubavi beskrajna, o Ljubavi nedokučiva, a kad ću te ljubiti? Hajdemo, mučenja, na noge nevolje, dođite na me; deder, veselo, o križevi, o patnje, dođite na me. Treba ljubiti; treba služiti najvišem Dobru. Dođite, o sva trpljenja, dođite na me. Deder, veselo; žurite. Ja više ne mogu»!
Dok sam ovako govorila, po usvojenom načinu mnogo sam se bičevala, ali bez ikakve koristi. Sve sam jače željela muke, pa sam u duši osjećala nešto, ne znam što, od čega sam dobivala poticaj na razdragano veselje; a ljubavno srce dozvolilo mi je osjetiti svoju nazočnost. Sad usplamtjelo ognjem; pa skakanjem i premetanjem u zraku. Nije mlatilo, nego podrhtavalo, i bilo uzrok, da mi drhti sasvim ona strana na kojoj se smjestilo.
O Bože! Ne mogu govoriti o onome što sam ja doživljavala. Svi čini što ih je meni učinio, pružali su mi intimno upoznavanje sebe, i osjećala sam kako me drži posve zauzetom, da me pripravi za novu milost, meni obećanu. Već samo sjećanje na Gospodnje obećanje bilo je dovoljno, da me učini sličnom bezumnoj osobi. U takvom sam raspoloženju provela čitavu noć, a tako i dan. Na mahove sam se osjećala u tami i u velikoj suhoći. Međutim, što me je više morila suhoća, sve me je jače vukla čežnja, da potražim iznova najveće Dobro, i da ga ljubim. [...]
Dok sam noću molila, i pošto sam svladala mnoge navale napasti, doživjela sam smirenje sa uzdignućem i viđenjem našega raspetoga Spasitelja. On mi je rekao, da mi dolazi povratiti srce, da ga ponovo rani. U taj čas iz njegovih svetih grudi izašlo je ranjeno Srce, te se vratilo i smjestilo unutra ljubljenog Srca. A ja sam sve to spoznala preko nutarnjeg priopćavanja što mi ga je Gospodin davao. I dao mi je na znanje, da je nova milost: njegova volja dati kušati tekućinu iz njegovih svetih grudi.
U tom času, u sjajnom svjetlu, vidjela sam kako otuda curi spomenuta tekućina, nalik krvi pomiješanoj s vodom; i žarko sam čeznula da se ondje približim. Ali mi je Gospodin kazao: «Nije još došao čas; ali budi spremna, jer ćeš se u njoj nasladiti».
U trenutku je viđenje prestalo. Ja sam došla k sebi kao izbezumljena. Nešto malo poslije svete pričesti, neposredno doživjela sam uzdignuće s viđenjem našega proslavljenog Gospodina. On mi je pokazao onaj veliki križ i rekao mi: «Ovaj pripada tebi». U tom času vidjela sam njegove svete Rane, u velikom i lijepom sjaju. Na sami već pogled, one su me očarale. Ona rana na grudima činila mi se kao glas, što me zove da joj se približim.
U tom času vidjela sam njegove svete Rane u vanredno jakom svjetlu. Izgledalo mi je kako anđeli, u zlatnim kaležima, skupljaju ovu tekućinu. U tom času, Gospodin mi je dao vidjeti kako, u rečenom vremenu, daje kušati ovu nebesku tekućinu svojim dražim dušama; ali nisam dobila obavijest o kojima on govori. Pri kraju meni se približio, i udijelio mi tu milost. Ne znam prikazati ni slast, ni miris, a ni snagu, ni hrabrost što mije dao. Ne mogu ništa reći. Ne znam, ako nisam bila u Raju, gdje sam se ja nalazila. Okusih nebesku ukusnu tekućinu. A od učinaka što ih je proizvela u meni, ipak će se vidjeti njezini izričaji. Duša mi je ostala osvojena na način, da mi se činilo kako ona stalno posjeduje, pred sobom i u sebi, takav dar. Prigodom onog kušanja bila je uza me Majka sv. Klara sa mnogim drugim sveticama.
Učinilo mi se, između dvije ili tri prigode, da sam bila imala izvjesne tajne rane u srcu. I baš u tom času mi se učinilo kako mi je naš Gospodin nešto, ne znam što, bio priopćio duši. To je nešto što ne mogu opisati. Međutim, to mi olakšava bolje upoznavanje sebe, jako preziranje svake zemaljštine i čežnju za raznovrsnim trpljenjem. U tom času se obnavljala bol i, pri samom činu, mislila sam kako shvaćam lišavanje, što ga moram vršiti, kako bi mi se duh ponovo vratio u svoje središte, koje je Bog.
U istom trenutku mi se učinilo da shvaćam kako ga je Bog stvorio čistim i golim; u kakvom se stanju nalazi danas, okružen s mnoštvom nesavršenosti, i kako će se morati povratiti k onoj čistoći i golotinji, lišenju od svega, za ponovno sjedinjenje sa najvišim Dobrom. Prva točka mi pomaže upoznati njegovu beskrajnu ljubav prema nama; druga mi točka pomaže shvatiti beskonačno milosrđe, kojim nas podnosi, premda smo puni grijeha i nezahvalnosti; u trećoj točci divim se velikoj Božjoj dobroti, koja nalazi mnoge načine i razna sredstva, da nam pomogne upoznati naše mane i popraviti se od njih; dariva nam bol, da očistimo svoju savjest; dopušta nam i vrijeme, da uništimo i uklonimo svaku nezahvalnost; a da nam obdari duh snagom i hrabrošću, On se isti priopćuje, i prisno se sprijateljuje u intimnosti duše.
On ondje boravi, daje pouči kako će se na pravi način uputiti na put križa, kao što je učinio On, boraveći ovdje na zemlji; stavlja je na muke što je bude iz dubokog sna naravnih pomanjkanja što se svjesno ne shvaćaju za grijeh. Međutim kakva li se bol, koja li se muka, trpi svakoga dana! Može se govoriti o trpljenju tjelesnom, a o ovome nije moguće. Ono je nutarnje.
Isusa, samo Isusa i to Raspetoga
Sv. Gemma Galgani
Sv. Gemma Galgani je umrla 1903. u Lucci. Bila je vrlo pobožna Predragocjenoj Krvi, a program njenog života je bio: «Isusa, samo Isusa i to Raspetoga». Tome je težila u svojim ekstazama. Isus joj je govorio:«Gledaj ove Rane, ovu Krv i moj križ. Sve to je djelo ljubavi - O Isuse za koga trebam moliti - odgovorila je svetica - sjeti se grešnika oni su sinovi tvoje Krvi.» Od mladosti je kušala gorki kalež patnje, a uvijek ju je podnosila s herojskom podložnošću volji Božjoj. Isus joj je kazao:
«U tvom životu dat ću ti puno prilika za zadobiti zasluge za Nebo, ako budeš znala podnositi patnju». Cijeli život sv. Gememe je bila jedna kalvarija. Pa ipak je ona najveće patnje zvala «darovima Božjim» i prikazivala se kao žrtva zadovoljštine za grešnike. Govorila je: «Treba samo naučiti ljubiti. Škola je cenakul, učitelj je Isus, nauk za naučiti su njegovo Tijelo i njegova Krv... Da, vidim da me Isus posebno ljubi.... osjećam da mi je uzo srce i uresio moju dušu svojom Predragocjenom Krvlju».
Patnjama koje joj je slao Gospodin su se dodavale đavolska dosađivanja i to joj je još više uzrokovalo trpljenje. Život sv. Gemme je tako postao molitva i žrtva do mučeništva. Svojoj se miljenici Raspeti Isus Predragocjenom Krvlju obliven više puta u ekstazama ukazao, o ona ga je sva u ljubavi motrila.
Prekriti ću se tvojom Krvlju Isuse i tada Bog neće vidjeti moje grijehe
Sv. Marija Magdalena de Pazzi
U povijesti Katoličke Crkve bilo je više duša koje su se prikazale kao duše žrtve za zadovoljštinu za grijehe ljudi. Jedna od njih je bila i sv. Marija Magdalena de Pazzi porijeklom iz plemićke obitelji iz Firenze. Bila je jako pobožna Krvi Kristovoj i provodila je život u pokori i molitvi. Puno puta na dan je prikazivala Vječnom Ocu Predragocjenu Krv Kristovu za grešnike.
Jednoga dana joj se ukaže Isus prekriven Krvlju, a ona je od njega molila da može s njim podijeliti njegove muke. Isus joj je odgovorio: «Moja Krv ne traži osvete kao Abelova, nego samo milosrđe. Moja Krv veže ruke Božanskoj Pravdi». Tada mu je svetica odgovorila: «Prekrit ću se tvojom Krvlju Isuse i tada Bog neće vidjeti moje grijehe». Toliko se puta govori pa što su sveci učinili za ljude? Molili su dan i noć, a tko bi na čovječanstvo zazivao Božje milosrđe da nije bilo tih velikodušnih duša.
Željela sam mu obrisati onaj tako mučan znoj
Sv. Terezija Avilska
Već je moja duša bila umorna i, premda je htjela, nisu je nevaljale navike koje sam imala pustile da se odmori. Dogodilo mi se, kada sam jednoga dana ušla u kapelicu, da sam vidjela jednu sliku koju bijahu onamo donijeli na čuvanje, a tražili su je za neku svečanost što se slavila u kući. Bijaše to slika jako izranjenog Krista i tako nabožna da me je, vidjevši je, svu zbunila videći ga takvoga, jer je lijepo prikazivala ono što je prošao zbog nas. Toliko sam požalila što sam bila tako slabo zahvalila onim Ranama, te mi se čini da mi se srce paralo, pa sam se bacila pokraj njega snažno roneći suze i moleći ga da mi već jednom dade snage da ga ne vrijeđam.
No ovaj put mi je, čini mi se, prikoristilo više ovo sa slikom o kojoj govorim, jer se više gotovo nisam pouzdavala u sebe i sve sam svoje pouzdanje stavljala u Boga. Čini mi se da sam mu tada rekla kako se neću dignuti odande sve dok mi ne učini ono što sam ga molila. Sigurno vjerujem da mi je koristilo, jer sam se otada jako popravljala.
Ovo je bio moj način molitve: kako nisam mogla razumski razmatrati, nastojala sam si Krista predstavljati u sebi. Osjećala sam se bolje - po mojem mišljenju -na onim mjestima gdje sam ga vidjela osamljenijega. Meni se činilo, budući da je bio sam i ožalošćen, da će kao potrebita osoba prihvatiti i mene. Takvih sam prostodušnosti imala puno.
Posebno sam se jako dobro osjećala s molitvom u vrtu. Tamo sam mu bila u pratnji. Mislila sam, koliko sam mogla, na onaj znoj i tugu što ju je tamo podnio. Željela sam mu obrisati onaj tako mučan znoj, no sjećam se da se nikada nisam usudila to i učiniti, budući da su mi se predočavali moji tako teški grijesi. Bivala bih tamo s njime koliko god su me puštale moje misli, jer je bilo puno onih koje su me uznemirivale. Puno sam godina, najveći broj večeri, radila ovako: kad bih se preporučivala Bogu da spavam, prije nego što bih usnula, uvijek sam malo razmišljala o ovom otajstvu molitve u vrtu, čak dok još nisam bila redovnica, jer mi je bilo rečeno da se dobivaju mnogi oprosti. Držim da je moja duša tim putem puno dobila zato što sam počela ponirati u molitvu a da nisam znala što je. Tako redovita navika navodila me je da to ne propuštam, kao što nisam propuštala prekrižiti se prije spavanja.
Pozivam vjernike neapobožnost Krvi Kristovoj
Bl. papa Ivan XXIII
Papa Ivan XXIII je bio jedan od velikih promicatelja Predragocjene Krvi. Njegovo apostolsko pismo Inde a Primis je prvi papinski dokument objavljen s ciljem da se među vjernicima potakne širenje pobožnosti Predragocjenoj Krvi Kristovoj u njemu veliki papa donosi i svoje osobno svjedočanstvo. Evo dijela teksta pisma koji o tome govori:
«Cijenjena braćo, pozdrav i apostolski blagoslov! Više puta od prvih mjeseci naše papinske službe pozvali smo vjernike riječima, koje su istinski odraz naših osjećaja, na živu i svakodnevnu pobožnost gorljivo gledajući prema izrazu Gospodinova božanskog milosrđa prema dušama, Crkvi i cijelom svijetu čiji je Isus Otkupitelj i Spasitelj, govorimo o pobožnosti Predragocjenoj Krvi.
Ova pobožnost bila nam je ulivena u obiteljskom ozračju u kome smo kao dijete odrastali i, još se sa živim osjećajima sjećamo molitve Litanija Predragocjene Krvi koje su naši stari molili u mjesecu srpnju».