Razmatranje o muci Kristovoj

Isusova muka je najveći razlog da mu uzvratimo ljubav

Sv. Ljudevit Montforski

Jedan od najsnažnijih razloga koji nas mogu, po mom mišljenju, potaknuti da uzvratimo ljubav Isusu Kristu, Utjelovljenoj Mudrosti, jesu njegove boli koje je htio podnijeti da nam zasvjedoči svoju ljubav. Postoji najjači motiv, kaže sv. Bernard koji me neodoljivo sili da ljubim Isusa Krista, a to je, o moj dobri Isuse, kalež gorčine koji si za nas ispio da tako izvedeš djelo otkupljenja po kojemu si postao drag našim srcima. To, naime, vrhunsko dobročinstvo koje si nam iskazao i taj divni dokaz tvoje ljubavi nužno povlače našu ljubav, jače nas privlače k tebi i nukaju nas na sebedarje i uzvraćanje ljubavi. I dalje obrazlaže riječima: Moj je dragi Spasitelj mnogo podnio i mnogo pretrpio da nas sve otkupi. Koliko li nam je muka i tjeskoba uklonio!

No, ono što nam još jasnije pokazuje tu veliku ljubav te Mudrosti prema nama jesu okolnosti koje prate samo Isusovo trpljenje.

Prva ta okolnost jest uzvišenost njegove osobe koja, jer je u svemu neizmjerna, neizmjerno uzdiže sve što je pretrpjela. Da je Bog poslao kojeg serafina ili anđela, ma i najnižeg reda da postane za nas čovjekom i da umre, bilo bi to veličanstveno djelo dostojno da mu kroz cijelu vječnost zahvaljujemo. A koliku nam je prekomjernu ljubav iskazao sam Stvoritelj neba i zemlje, Jedinorođeni Božji Sin i Vječna Mudrost kad je sam došao za nas položiti život uz koji su životi svih anđela, ljudi i svih stvorenja zajedno manje vrijedni od života mušice kad se usporedi sa svim kraljevima svijeta. Kakvo li nas mora obuzeti udivljenje i kolika treba biti naša zahvalnost!

Druga okolnost jesu osobine osoba za koje trpi. To su ljudi, ružna i njemu neprijateljska stvorenja, kojih se nije trebao bojati i od kojih se nije imao čemu nadati. Bilo je takvih prijatelja koji su umrli za svoje prijatelje, no da li se ikada našao tko osim Sina Božjega da umre za svoje neprijatelje? - ' Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas' (Rim 5, 8-9.).

Treća okolnost jest mnoštvo, težina i trajanje njegovih trpljenja. Mnoštvo njegovih boli bilo je tako veliko da je nazvan čovjek boli (Iz 53, 3.), u kojemu od pete do glave nigdje zdrava mjesta, već ozljede, modrice, otvorene rane (Iz 1, 6.). Taj dragi prijatelj naših duša trpio je u svemu: izvana i iznutra, u duši i u tijelu.

Trpio je u svojim dobrima: da ne govorimo o njegovu siromaštvu pri rođenju, o bijegu i boravku u Egiptu i o cijelom njegovu životu, a u Muci bio je lišen čak i svojih haljina koje su međusobno podijelili vojnici i gola ga prikovali na križ, ne ostavivši mu ni komad krpe da bi se mogao pokriti.

Odrekao se svoje časti i dobra glasa, bio je zasićen pogrdama, a nazvaše ga bogohulnikom, zavodnikom, pijanicom i izjelicom i opsjednutim od zloga. Lišio se i svoje mudrosti, jer su ga smatrali neznalicom i varalicom, i postupali su s njim kao s luđakom i bezumnikom. Kao da je odložio i svoju moć: držali su da je čarobnjak i neki šarlatan koji svoja nazovi čudesa čini u savezu s đavlom.

Trpio je i od svojih učenika: jedan ga je prodao i izdao, prvi među njima ga je zanijekao, a svi ga ostaviše i napustiše. Trpio je od svih vrsti ljudi: od kraljeva i upravitelja, od sudaca, upravitelja i dvorjana, od vojnika, prvosvećenika i svećenika, crkvenih ljudi i svjetovnjaka, Židova i pogana, muškaraca i žena, jednom riječju: trpio je od sviju. Njegova sveta Majka još mu je povećavala boli kad ju je vidio uronjenu u more žalosti dok je stajala pod križem.

Naš dragi Spasitelj trpio je na svim dijelovima svoga tijela. Glava mu je bila trnjem okrunjena, kosa i brada počupane, obrazi išćuškani, lice pokriveno pljuvačkom, vrat i ruke stegnute užetima, ramena opterećena i izderana od tereta križa, a ruke i noge probodene čavlima. Bok mu je bio otvoren sulicom, a cijelo mu je tijelo bilo izbrazdano bez milosrđa s nekih pet tisuća udaraca, tako da su se vidjele napola gole kosti.

I sva su mu se sjetila kupala u moru boli: oči su mu gledale grimase i poruge njegovih neprijatelja i suze žalosti prijatelja, uši su slušale uvrede i lažna svjedočenja, kletve i grozne hule koje su ta nesretna usta rigala protiv njega, njegov je nos osjećao zadah pljuvački što su mu pokrivale lice. Usta su mu gorjela od žeđi koju su mu utažili octom i žući, dok su mu udovi i cijelo tijelo osjećali neizrecive boli prouzročene bičevima, trnjem i čavlima.

Njegova je presveta duša bolno trpjela zbog grijeha svih ljudi koji su vrijeđali njegova ljubljenog Oca, kao i zbog vječne osude tolikog broja duša koje ne prihvaćaju njegovu Muku i Smrt kao izvor spasenja. Duša mu je suosjećala ne samo sa svim ljudima zajedno, već i sa svakim pojedinim koga poimence poznavaše.

Što je još više povećavalo njegove muke bilo je njihovo trajanje, jer su one počele časom začeća i trajale su sve do smrti, jer je On kao vječna i neizmjerna Mudrost jasno vidio sva ta trpljenja koja će morati pretrpjeti. Tomu svemu dodajmo još najokrutnije i najstrašnije trpljenje od svih, a to je bila njegova posvemašnja zapuštenost na križu da je uzviknuo: ' Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (Mt 27, 46.).

Iz svega ovoga možemo zaključiti sa sv. Tomom i drugim svetim ocima da je naš Isus trpio više od svih mučenika zajedno, od onih koji su bili, kao i od onih koji će doći do konca vjekova. Ako je, dakle, najmanja patnja Sina Božjega vrjednija i učinkovitija nego smrt i uništenje svih anđela i ljudi zajedno umjesto nas, kakva li mora biti naša žalost zbog grijeha, naša zahvalnost i naša ljubav prema njemu koji je za nas trpio sve ono što se može pretrpjeti, i to s tolikom ljubavlju! A uza sve to, on to nije morao učiniti! ' Namjesto određene mu radosti podnese križ ' (Heb 12, 2.).

Prema svetim ocima to znači da je Isus Krist, Vječna Mudrost, mogao ostati u slavi na nebesima neizmjerno udaljen od naših bijeda, ali je iz ljubavi prema nama više volio sići na zemlju i postavši čovjekom za nas umrijeti na križu. A kad je već postao čovjekom, mogao je svom tijelu dati istu radost, istu besmrtnost i blaženstvo koje sada uživa, ali on to nije htio, samo da može trpjeti.

Sv. Rupert dodaje da je vječni Otac u času utjelovljenja predložio svom Sinu da spasi svijet bilo radostima, bilo trpljenjem, slavom ili prezirom, bogatstvom ili siromaštvom, životom ili smrću. Tako je Gospodin mogao otkupiti svijet, da je samo htio živeći u radostima, užicima, u slavi i bogatstvu, u časti i pobjedi, i na taj način sve ljude dovesti u raj. No, On je radije odabrao trpljenje i križ da uzvrati Ocu više slave, a nama ljudima zasvjedoči više ljubavi.

Štoviše, on nas je toliko ljubio da nije htio skratiti svojih muka, već ih je naprotiv produžio u želji da još mnogo više pretrpi. I zato je na križu, zasićen pogrdama i uronjen u more muka, uzviknuo kao da mu još nije dosta: ' Žedan sam!' (Iv 19, 27.). A čega je bio žedan? 'Žeđaš', veli sv. Lovro Justinijani, 'od žara svoje ljubavi, od preobilnog svog milosrđa i dobrohotnosti prema nama. Žedan si nas samih i žeđaš da nam se dadeš da trpiš iz ljubavi prema nama.'

Nakon svega toga ne moramo li i mi uzviknuti sa sv. Franjom Paulskim: 'O ljubavi! O Bože ljubavi! Kako je neizmjerna i preobilna ta ljubav koju si nam pokazao u svojoj muci i smrti!' Ili sa sv. Magdalenom Paciškom: 'O ljubavi! O ljubavi! Kako si malo poznata!' A sveti je Franjo ponavljao vukući se po blatu usred ulice: 'O Isuse, moja raspeta ljubavi, tako te malo poznaju! O Isuse, moja ljubavi, kako si malo ljubljen!'

I zaista, sveta Crkva ponavlja svaki dan: 'Svijet ga nije upoznao' (Iv 1,10) I ako zdravo promislimo, spoznati što je Isus za nas pretrpio i ne uzvratiti mu žarkom ljubavlju, gotovo je moralno nemoguća stvar.

Duhovni plodovi koji proizlaze iz razmatranja Muke Kristove

Sv. Alfons Marija Liguori

1. Ljubitelj duša, naš preljubljeni Otkupitelj, kazao je da kod dolaska na zemlju kao čovjek nije imao drugog cilja osim da upali sveti plamen ljubavi u ljudskim srcima: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih volio da se već zapalio (Lk 12, 49). Ah, kako je lijepe plamene ljubavi zapalio u tolikim dušama, posebno patnjama koje je htio trpjeti kod svoje smrti, kako bi nam pokazao beskrajnu ljubav kojom nas je ljubio! Ah, koliko sretnih srdaca u Isusovim Ranama, kao u nekim pećnicama ljubavi, se zapalilo ljubavlju, tako da se nisu ustručavali prikazati Isusu dobra, život i same sebe, nadvladavajući velikom hrabrošću sve poteškoće na koje su nailazili u opsluživanju božanskog zakona, iz ljubavi prema Gospodinu koji iako Bog, htio je toliko trpjeti zbog ljubavi prema njima! Upravo to je bio savjet koji nam je dao apostol kako ne bi promašili i kako bi brzo hodili putem koji vodi u Nebo: Promotrite pomno onoga koji je od grešnika podnio takovo protivljenje protiv samoga sebe, da ne sustanete i ne klonete duhom! (Heb 12,3).

2. Upravo zbog toga je sv. Augustin zaljubljen, gledajući Isusa na križu svega izranjena, tako divno molio: «Upiši, moj ljubljeni Spasitelju u moje srce, svoje Rane da u njima uvijek čitam tvoju patnju i tvoju ljubav; da bi imao pred svojim očima veliku patnju koju si Bože moj za mene pretrpio, i ja trpio u miru sve muke koje ću morati pretrpjeti; i da bi gledajući tvoju ljubav koju si mi iskazao na križu, ja ne ljubim i ne mognem ljubiti ništa drugo osim tebe».

3. Od kuda su sveci crpili jakost i dobijali hrabrost da trpe patnje, mučenici mučeništvo ako ne iz Muka Isusa Krista Raspetoga? Sv. Josip iz Leonessa kapucin, vidjevši da ga mučitelji žele vezati konopcima, kako bi mu bolno zarezali u tijelo, on uze u svoje ruke raspelo i reče: «Kakvi konopci, evo mojih veza, moj Gospodin pribijen na Križu meni za ljubav. On sa svojom ljubavlju i patnjama me veže kako bi podnio svaku muku njemu za ljubav». I tako je trpio bez da je bio vezan, gledajući Isusa koji kao ovca nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio usta svoja (Iz 53, 7). Tko bi mogao reći da trpi nevin gledajući Isusa kojega za naše grijehe probodoše (Iz 53, 5)? Tko bi se mogao buniti da trpi zbog neke udobnosti kad je Isus postao poslušna do smrti na Križu (Fil 2,8)? Tko bi mogao prigovoriti za uvrede gledajući Isusa kako prema njemu postupaju kao prema luđaku, tuku ga, izruguju, udaraju, pljuju mu u lice, obješen na sramnom mučilu?

4. Tko bi mogao ljubiti drugo osim Isusa gledajući kako je umro u tolikim mukama prezren kako bi zadobio našu ljubav? Jedan pustinjak je molio Boga da ga pouči što bi mogao činiti kako bi došao do savršene ljubavi. Gospodin mu je objavio da, za doći do savršene ljubavi nema boljeg sredstva od čestog razmatranja njegove Muke. Plakala je sv. Terezija Avilska i žalila se zbog nekih knjiga koji su je bili poučili da napusti razmatranje Muke Isusove, jer bi to navodno bila prepreka za kontemplaciju Božanstva; te je svetica uskliknula: « O Gospodine moje duše, dragi moj raspeti Isuse, ne sjećam se nikada ovog mišljenja, a da mi ne izgleda da sam učinila veliku izdaju. Je li moguće Gospodine da bi mi ti bio zaprekom za veće dobro? I od kuda su mi došla sva dobra, ako ne od tebe?» Zatim je nadodala: «Vidjela sam da za udovoljiti Bogu i da bi nam udijelio velike milosti, On hoće da to prođe preko ruku ove svete ljudske naravi, u kojoj se njegova Božanska uzvišenost naslađuje».

5. Govorio je p. Baldasar Alvarez da je nepoznavanje blaga koja imamo u Isusu, propast kršćana, te mu je razmatranje Muke Isusove bilo najdraže, pogotovu njegovih, muka, siromaštva, prezira, pogrda. Svoje pokornike je poticao na često razmatranje Muke Otkupitelja, govoreći im da ne smatraju da su bilo što postigli ako ne dođu do toga da uvijek imaju pogled uprt u Srce raspetog Isusa.

6. Tko želi uvijek rasti u kreposti, uči sv. Bonavnetura, neka uvijek razmatra o Kristu patniku, i dodaje da nema korisnije pobožne vježbe za učiniti dušu svetom od čestog razmatranja Muke Kristove.

7. Između ostalog, govorio je sv. Augustin, da vrijedi jedan suza prolivena sjećajući se Muke Isusove, više nego hodočašće u Jeruzalem i godina posta o kruhu i vodi. Da, jer je s tim ciljem naš Gospodin trpio kako bi mi o tome razmišljali; jer razmišljajući o njegovoj Muci nije moguće ne zapaliti se njegovom božanskom ljubavlju: Ljubav Kristova nas nuka (2 Kor 5,14). Malo njih ljube Isusa, jer je malo onih koji razmatraju patnje koje je za nas pretrpio; a tko ih često razmatra, ne može živjeti da ne ljubi Isusa. Ljubav Kristova nas nuka. Osjećamo da nas njegova ljubav tako privlači da mu se ne možemo oduprijeti i ne ljubiti Boga koji je toliko trpio da bi bio ljubljen.

8. Zato je i Apostol Pavao govorio da ne želi znati drugo do li Isusa Krista i to Raspetoga, to jest ljubav koju nam je pokazao na križu. I uistinu iz kojih knjiga bi mogli bolje naučiti znanost svetaca, koje je ljubav prema Bogu, nego od raspetog Isusa? Sluga Božji, fra Bernardin iz Corliona kapucin budući da nije znao pisati, njegovi poglavari su ga htjeli naučiti. On je otišao pomoliti se pred Raspelom, a Isus mu je s križa odgovorio: «Koje knjige, koje učenje, evo ja sam tvoja knjiga gdje možeš uvijek čitati ljubav koju sam imao za tebe». O velike li isitne, za razmatrati cijeli život i svu vječnost; Bog je umro iz ljubavi prema nama. O velike li isitne!

9. Jednoga dana sv. Toma Akvinski je posjetio sv. Bonaventuru i pitao ga kojoj se knjigom služio za tako lijepi nauk kao što ga je on opisao. Sv. Bonaventura mu pokaza sliku Raspetoga svu izlizanu od poljubaca i reče mu: « Evo moje knjige iz koje crpim sve što sam napisao, on me je poučio sve ono malo što sam saznao». Svi sveci, uistinu, naučili su umijeće ljubavi prema Bogu učeći od Raspetoga. Fra Givanni d' Alvernia svaki puta kad bi pogledao Isusa izranjenoga nije mogao suzdržati suze.

10. Evo dakle, knjige; Raspeti Isus, i ako mi iz nje budemo još učili, biti ćemo dobro poučeni, bojati se grijeha, i biti raspaljeni ljubavlju tako ljupkog Boga, čitajući u Isusovim Ranama, zloću grijeha koja je dovela Boga da trpi tako gorku smrt kako bi zadovoljio Božjoj Pravdi; i ljubav koju nam je pokazao Spasitelj želeći toliko trpjeti kako bi nam pokazao koliko nas ljubi.

11. Molimo Majku Božju, da nam isprosi od Sina milost ulaska u plamen ljubavi gdje gore tolika zaljubljena srca, da bi u njemu izgorjele sve naše zemaljske ljubavi, da bi mogli gorjeti tim sretnim plamenovima koje na zemlji dušu čine svetom a blaženom u Nebu.

Krist je puno više ljubio, nego što je trpio

Sv. Alfons Marija Liguori

Sveti Ivan Avilski, koji je toliko bio pobožan prema Isusu Kristu raspetome da je u svakoj propovijedi o tome govorio, u jednoj je svojoj raspravi pod nazivom: «O ljubavi Božjoj prema ljudima» iznio veoma žarke i lijepe misli, koje ovdje donosim:

«Ti, Otkupitelju, toliko ljubiš čovjeka da Te mora ljubiti svaki onaj tko razmatra ovu ljubav. Tvoja ljubav sili srca, kako to kaže apostol Pavao. Ljubav Isusa Krista prema ljudima potječe iz njegove ljubavi prema Bogu. Zato je rekao na Posljednjoj večeri: 'Ali neka svijet upozna da ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac. Ustanite, pođimo odavde!' (Iv 14,31). Ali kamo? Da na križu umrem za ljude. Nijedan razum ne može shvatiti koliko gori ovaj oganj u srcu Isusa Krista. Kao što mu je bilo zapovjeđeno da pretrpi jednu smrt, On bi ih isto tako pretrpio tisuću jer bi ih u svojoj ljubavi sve podnio. I da je ono što je po zapovijedi pretrpio za sve ljude, morao pretrpjeti za spas samo jednoga čovjeka, On bi to učinio za svakoga posebno, kako je to za sve zajedno učinio. I kao što je tri sata visio na križu, On bi na njemu ostao do sudnjega dana, da je bilo potrebno - tolika je u Njega bila ljubav.

Dakle, Isus Krist je mnogo više ljubio nego što je trpio! O Božanska Ljubavi, daleko li si bila veća nego što si se izvana pokazala. Mnogobrojne rane i modrice govore nam o velikoj ljubavi, ali nam ne kazuju svu njenu veličinu. Veća je bila iznutra nego što se vani pokazala. Bila je to samo jedna iskra onog golemoga mora neizmjerne ljubavi.

Najveći je znak ljubavi položiti život za svoje prijatelje; ali nema znaka kojim je Isus Krist mogao dovoljno izraziti svoju ljubav. To je ona ljubav kojom dobre duše ostaju izvan sebe i čude joj se kad je upoznaju. Od nje im gori nutrina, one žele mučeništvo, raduju se trpljenju, uživaju na užarenu roštilju, šeću po žeravici kao po ružama, čeznu za nevoljama, vesele se onome čega se svijet boji, prihvaćaju željno ono od čega svijet zazire. Sveti Ambrozije piše da za dušu, koja se vjenčala s Isusom Kristom na križu, ništa nije tako slavno kao nositi sa sobom znakove Raspetoga.

A kako da Ti platim, Isuse moj, ovu ljubav? Dostojno je da se krv nadoknadi krvlju. Daj da se vidim obojen tom krvi, na taj križ pribijen. Sveti križu, primi još i mene na sebe. Proširi se, trnova kruno, da i ja u te mogu staviti svoju glavu. Čavli, pustite nevine ruke moga Gospodina i probijte moje srce ljubavlju i sažaljenjem. Zato si, Isuse moj - kako podsjeća apostol Pavao - umro da živima i mrtvima zagospodariš ne kaznama, nego ljubavlju: 'Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima' (Rim 14,9).

O Isuse, otimaču srdaca, snaga Tvoje ljubavi slomila je i naša, tako tvrda, srca. Svojom ljubavi rasplamtio si cijeli svijet. Preljubazni Gospodine, napoji naša srca ovim vinom, spali ih ovim ognjem, rani ih ovom strjelicom svoje ljubavi. Već ovaj križ ranjava moje ranjeno srce. Preslatka Ljubavi, što si učinila? Došao si da me izliječiš, a eto, Ti si me ranio. Došao si da me naučiš živjeti, a učinio si me gotovo ludim? O premudra ludosti, ne daj da ikada bez Tebe živim. Gospodine, sve što vidim na križu, poziva me na ljubav: drvo, lik, rane Tvoga tijela, a osobito ljubav Tvoja, pozivaju me da Te ljubim i da Te nikada ne zaboravim.

Naše pouzdanje u ljubav i zasluge Isusa Krista

Sv. Alfons Marija Liguori

Pouzdanje u Krista: Prorok David je položio svu nadu spasenja u svoga budućeg Otkupitelja rekavši: "U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni" (Ps 31,6). Još veće mora biti naše pouzdanje u Isusa Krista nakon što je došao i izvršio djelo otkupljenja! Zato svaki od nas može s još većim pouzdanjem izricati i uvijek ponavljati navedene riječi. Imamo velikih razloga da se radi uvreda, Bogu nanesenih, bojimo vječne smrti; ali imamo također mnogo većih razloga nadati se vječnom životu radi zasluga Isusa Krista. Svojom vrijednosti one su beskonačno veće da nas spase nego što su naši grijesi da nas upropaste. Mi smo sagriješili i zaslužili pakao; ali Otkupitelj je došao da sebe optereti svim našim grijesima i da svojim trpljenjem za njih zadovolji: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo" (Iz 53,4). Svojom smrću na križu Krist je izbrisao našu osudu: "izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križ" (Kol 2,14). Pribio ju je na križ, da mi, gledajući osudu našega prokletstva radi počinjenih grijeha, gledamo ujedno križ, gdje ju je Isus Krist, umirući, svojom krvi izbrisao i da se tako ponovno nadamo oproštenju i vječnom spasenju. Koliko nas bolje zagovara krv Isusa Krista i postiže nam božansko milosrđe nego što je protiv Kaina govorila Abelova krv: "Vi ste pristupili... Posredniku novog Saveza - Isusu - i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove" (Heb 12,24). Kao da je apostol Pavao htio reći: Blago vama što ste se nakon grijeha utekli Isusu raspetome; On se svojom krvlju postavio za posrednika mira između vas i Boga. Istina je da protiv vas viču vaši grijesi, ali još jače Otkupiteljeva krv govori vama u prilog, a na njen glas mora se božanska pravda ublažiti.

Istina je da ćemo za sve svoje grijehe morati položiti račun vječnom sucu, ali tko će nam suditi? To je Sin Božji: "Otac doista ne sudi nikome, sav je sud predao Sinu" (Iv 5,22). Hrabro dakle! Naš sudac je naš Otkupitelj. Stoga sveti Pavao piše: "Tko će nas osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu - on se baš zauzima za nas" (Rim 8,34). To je sudac koji je, da nas ne osudi na vječnu smrt, osudio na smrt samoga sebe, i kao da mu to nije bilo dosta, sada je u nebu naš zagovornik kod Oca. Piše sveti Toma da Villanova: "Čega se bojiš, grješniče, ako mrziš svoj grijeh? Kako te može osuditi onaj koji je umro da te ne osudi? Ako se njemu vratiš, kako te može otjerati od sebe onaj koji je s neba došao da te potraži kad si od njega bježao?"

Velike Kristove zasluge: Ako se bojimo da ćemo zbog svoje slabosti podleći napastima protiv kojih se moramo boriti, poslušajmo savjet apostola Pavla: "Postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu, te sjedi zdesna prijestolja Božjega" (Heb 12,2).

Pođimo dakle, velikodušno u borbu, gledajući raspetoga Isusa koji nam s križa nudi svoju pomoć, pobjedu i krunu. U prošlosti smo pali, jer nismo gledali rane i pogrde što ih je pretrpio naš Otkupitelj i tako se nismo utekli njegovoj pomoći. Budemo li ubuduće imali pred očima što je On iz ljubavi prema nama pretrpio i kako nam je spreman pomoći ako se njemu obratimo, naše nas napasti sigurno neće nadvladati. Sveta Terezija je govorila ohrabrujući: "Ne shvaćam strah pred sotonom kad možemo zazivati Boga pred kojim sotona dršće. Sav naš napor malo koristi ako se ne prestanemo pouzdavati u sebe i umjesto toga sve svoje pouzdanje ne položimo u Boga."

Muka Kristova i sveta Euharistija za nas su dvije velike tajne nade i ljubavi u koje nikada ne bismo mogli vjerovati da nam vjera za njih ne jamči. Svemogući Bog je postao čovjekom, prolio je svu svoju krv i od boli umro na križu, a zašto? Da iskupi naše grijehe i spasi nas! Ne samo to. Da se s nama sav sjedini, daje nam za hranu to isto tijelo, za nas na križu žrtvovano! Oh! Ove dvije tajne morale bi biti dostatne da zapale sva ljudska srca!

Nijedan grješnik, ma kako raskalašen bio, ne smije očajavati i sumnjati u ljubav Božju, uvijek bogatu milosrđem i spremnu na opraštanje. "Kako mi može uskratiti milost potrebnu za spasenje pita se sveti Bonaventura - onaj koji je toliko učinio i pretrpio da me spasi?"

Apostol Pavao nas potiče: "Pristupajmo, dakle, smjelo Prijestolju milosti, da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!" (Heb 4,16). Prijestolje milosti je križ otkud Isus, kao sa svog prijestolja, dijeli milost i milosrđe svakome tko se njemu uteče. Ali treba se uteći brzo, sada, kad možemo naći pomoć prikladnu za naše spasenje, jer će možda doći vrijeme kad će biti prekasno.

Dakle, brzo i s velikim pouzdanjem zagrlimo križ Isusa Krista i pođimo s velikim pouzdanjem k njemu. Neka nas ne plaši naša bijeda; u raspetom Isusu naći ćemo svako bogatstvo, svaku milost (usp. l Kor 1,5-7). Zasluge Isusa Krista obogatile su nas svim božanskim blagom; po njima smo postali sposobni za svaku željenu milost. Sveti Leon Veliki kaže da nam je Isus svojom smrti pribavio više dobra nego što nam je đavao grijehom nanio zla. To nam razjašnjava ono što je sveti Pavao napisao u Poslanici Rimljanima: "Ali s darom nije kao s grijehom... gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost" (Rim 5,15.20).

Time nas je Spasitelj potaknuo da se nadamo svakoj milosti i svakom dobru od njegovih zasluga. I poučio nas je da ćemo zbog njegovih zasluga sigurno biti uslišani kod njegova vječnog Oca: "Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime"(Iv 16,23). A zar nam može Otac uskratiti neku milost kad nam je dao svoga jedinorođenog Sina koga ljubi kao sebe samoga? "Ta on ni sina svoga nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8,32). Pišući da će nam sve darovati, sveti Pavao time izražava da nijedna milost nije isključena: ni oproštenje, ni ustrajnost, ni sveta ljubav, ni savršenstvo, ni raj. Sve, sve nam je dao! Ali ga treba moliti, jer "Gospodin je bogat prema svima koji ga prizivlju" (Rim 10,12).

Jako sam važan kad je Bog umro za mene: Želim ovdje dodati neke lijepe misli što ih je u svojim pismima iznio sveti Ivan Avilski o tome kako se mnogo moramo pouzdati u zasluge Isusa Krista.

"Ne zaboravite da između vječnoga Oca i nas postoji posrednik Isus Krist. Po njemu smo ljubljeni i povezani tako jakim vezama ljubavi da ih ništa na svijetu ne može razriješiti ako ih sam čovjek ne ras-kine smrtnim grijehom. Krv Kristova traži milosrđe za nas; njen poklik je toliko jak da se buka naših grijeha ne čuje. Smrću Isusa Krista, umiru i naši grijesi. 'Ja ću ih izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti! Gdje je tvoja kuga, o smrti, gdje je pomor tvoj, o Podzemlje!' (Hoš 13,14). Duše koje se gube, ne propadaju zbog pomanjkanja zadovoljštine, nego zbog toga što se nisu htjele pomoću sakramenata okoristiti zaslugama Isusa Krista.

Našu zadovoljštinu Isus je preuzeo na se kao da je njegova; zato je i naše grijehe, makar ih nije počinio, nazvao svojima i za njih je tražio oproštenje. Molio je iskrenom ljubavi, kao da za sebe moli, da budu ljubljeni koji se njemu približe. I što je tražio, to je i postigao. Bog je, naime, odredio da budemo s Isusom tako sjedinjeni, da budemo i On i mi ili ljubljeni ili omrznuti. A budući da Isus nije omražen, niti to može biti, i mi smo ljubljeni ako smo ljubavlju povezani s Isusom. Bog ljubi njega, dakle, ljubi i nas. Više nam Isus Krist može pribaviti ljubavi nego što sami sebi možemo navući mržnje. Jer vječni Bog više ljubi Sina nego što može mrziti grješnike. 'Oče - reče Isus - hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja' (Iv 17,24).

V eća ljubav svladala je manju mržnju; zato je nama oprošteno, zato smo ljubljeni. Zbog tako velike ljubavi sigurni smo da nećemo biti napušteni. Gospodin kaže preko Izaije: 'Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao' (Iz 49,15-16). Krist nas je vlastitom krvi urezao u svoje dlanove. Zato nas ništa ne smije smesti, jer sve ovisi o onim rukama koje su bile pribijene na križ zbog ljubavi prema nama. Ništa me, dakle, ne može toliko prestrašiti koliko me Isus Krist može umiriti. Neka me uznemire počinjeni grijesi, neka me straši budućnost, demoni neka me napastuju... ali ako tražim oproštenje od Isusa Krista, koji me do smrti ljubio, kako mogu sumnjati u spasenje? Jako sam važan kad je Bog umro za mene! Isus je sigurna luka, brižan pastir za sve koji se u njega uzdaju. On je naš branitelj i preuzeo je našu parnicu. Došao je isplatiti naše dugove, otkupio nas je svojom krvlju, ne zato da nas napusti, nego da nas obogati. Kako može, dakle, pobjeći, okrenuti nam leđa onaj koji nam je došao u susret? Mogu li djeca sumnjati da ih ljubi otac koji daje svoj život za njih? Kako možemo misliti da je Isus Krist na nas zaboravio kad nam je ostavio samoga sebe u svetoj Euharistiji?