Kako treba razmatrati Gospodinovu muku
Sv. Petar Alkantarski
Ponajprije naglašavam, da u Kristovoj muci valja napose šest stvari razmatrati, i to: žestinu njegovih boli da bismo s njim suosjećali. Nadalje treba da razmatramo težinu svojih grijeha, koji bijahu uzrokom ovih muka, da bismo ih okajali. Zatim treba da razmatramo veličinu ovoga dobročinstva, da bismo mu za nj bili zahvalni. Nakon toga ćemo razmatrati o prikladnosti ovoga otajstva, da bi nas obuzelo divljenje. I napokon ćemo razmatrati mnoštvo Kristovih kreposti, koje u muci napose dolaze do izražaja, da bismo ih s jedne strane što bolje uočili, a s drugim opet da bismo im se divili. Zato ćemo gdjekada u samim razmatranjima iz dubine srca suosjećati s Kristovim bolima koje su bile izvanredno velike, kako zbog nježnosti njegova tijela, tako zbog izvanredne njegove ljubavi, a i zato, što ih je bez ičije utjehe podnio.
Tu i tamo ćemo u sebi razbuditi bol zbog svojih grijeha razmatrajući kako su oni bili uzrokom tih groznih patnja. A gdjekada ćemo opet u sebi raspirivati oganj ljubavi, razmatrajući Kristovu bezgraničnu ljubav, koju je na križu očitovao i cijelom svijetu objavio. A sjetit ćemo se i onoga dobročinstva, što nam ga je pružio u muci, jer nas je uz tako veliku cijenu i tako obilnim zaslugama otkupio, a mi sami uživamo plodove i blagodati toga otkupljenja.
Koji puta ćemo razmišljati o tome, kako je Bog izabrao prikladan način, da izliječi našu bijedu, tj. da zadovolji za naše opačine, da iziđe u susret našim potrebama, da nas učini dionicima svoje milosti da suzbije našu oholost, da nas potakne na prezir svijeta, da bi nas pridobio za ljubav i radosno podnošenje križa, siromaštva, strogosti, nepravdi i napokon sviju drugih hvalevrijednih napora. Osim toga neće biti naodmet dobro uočiti primjere onih kreposti, koje su se prvenstveno isticale u cijelom Kristovu presvetom životu i muci, naime, njegovu krotkost, strpljivost, poslušnost, milosrđe, siromaštvo, ljubav, poniznost, dobrohotnost, čednost i ostale kreposti, koje odsijevaju gotovo u svim njegovim djelima slično kao što zvijezde sjaju na nebeskom svodu.
To treba da učinimo prvenstveno zato, da bismo ih, koliko možemo, nasljedovali, izbjegavali besposlicu, da bismo razum i milost, koju smo u tu svrhu od njega primili, posvema za ovo upotrijebili; da bismo ga prema svojim silama, koliko on dopusti nasljedovali i stupali njegovim tragom. Ovo je najbolji i najkorisniji način razmatranja Gospodinove muke, da bismo se naime odlučili za nasljedovanje, od kojeg ćemo prijeći na preoblikovanje, da bi svatko mogao s apostolom reći: »Živim, ali ne više ja, u meni živi Krist.« (Gal 2, 20)
Osim toga u razmatranju Gospodinove muke treba da promatramo Krista kao da ga imamo pred očima i kao da nazočni gledamo, što je pretrpio. A ne smijemo samo prionuti uz povijest muke, nego treba da svratimo pažnju i drugim okolnostima. Posebice ćemo posvetiti pažnju ovim stvarima: tko je onaj, koji trpi, za koga, kako i zašto trpi. Onaj koji trpi, Bog je svemogući, beskonačni, neizmjerni. - Za koga trpi? Za najnezahvalnije stvorenje cijeloga svijeta, koje je zaboravilo njegova dobročinstva. - Kako trpi? S najdubljom poniznošću, ljubavlju, dobrohotnošću, blagošću, milosrđem, strpljivošću, čednošću itd. - Zašto trpi? Ne zbog svoje koristi niti zbog naših zasluga, nego zbog neizmjerne ljubavi, milosrđa, dobrote i neizmjerne ljubavi prema nama.
Napokon, nije dosta samo razmatrati o njegovim vanjskim bolima, nego također i o unutrašnjoj tjeskobi. Daleko se više toga može pronaći u Kristovoj duši negoli u tijelu, kako zbog bolnijeg doživljavanja patnja, tako zbog drugih učinaka i stvarnosti, koja u njoj postoje.
O Isusovoj molitvi u Getsemanskom vrtu i uhićenju
Sv. Petar Alkantarski
Danas ćeš razmatrati o Kristovoj molitvi u vrtu, na koji način je molio i napokon o porugama i pogrdama, što ih je podnio u Aninoj kući. Razmatraj, dakle, kako je Krist, pošto je s učenicima dovršio otajstvenu večeru, otišao na Maslinsko brdo da moli, prije nego što će započeti svoju muku. Time nas je htio poučiti, da se u svim protivštinama i napastima sadašnjega života moramo utjecati molitvi kao svetom sidru. Njezina snaga ili suzbija žestinu naših nevolja neprijateljske navale, ili nam, što je još veća i odličnija milost, pruža dovoljno snage, da ih strpljivo i ustrajno podnosimo.
Kao pratioce je uzeo trojicu učenika, koji su mu od ostalih bili draži. Sv. Petra, Jakova i Ivana. Oni bijahu svjedoci i promatrači njegova slavnog preobraženja, da bi na jednak način bili svjedoci i njegov smrtne borbe i da bi promatrali ono sasvim drugačije obličje, što ga je On, koji im je dao da ga gledaju u tak slavnom i blistavom obličju, sada uzeo poradi ljudi.
Tad im je rekao: »Vrlo mi je žalosna duša do smrti. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.« (Mt 26, 38) Odijelivši se nato od učenika, koliko se može kamenom dobaciti, prostro se po zemlji ničice i ovako je s najvećim poštovanjem i podložnošću molio Oca: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja volja nego tvoja!« (Mt 26, 39) A kad je ovu molitvu ponovio treći puta, upao je u toliku smrtnu borbu, da se znojio krvavim znojem, koji je s njegova božanskoga tijela obilno tekao na zemlju. Promatraj Gospodina u ovoj tjeskobi i razmišljaj, kako je jedan dio patnja, koje su njegovu nježnom i finom tijelu pripremane, bilo i predviđanje; drugi dio bilo je predstavljanje grijeha cijeloga svijeta, za koje će poći na križ i u smrt; treći dio predstavlja predviđanja nezahvalnosti mnogih, koji za toliko dobročinstvo uopće neće mariti, niti će od njega primiti ikakvu korist. Sve mu je to tako duboko sjelo u dušu, da ga je nevjerojatnom tjeskobom i strahom ispunilo.
Njegova osjetila i nježno tijelo bijahu toliko uznemireni, da su mu svi snage i elementi tijela bili posve rastrojeni i uzdrmani, a kroz otvorene pore je odasvud izbijao krvavi znoj. Ako je tijelo bilo ovako nemilo pogođeno, a što istom da reknemo o duši, koja je bila nositeljica ovih boli, kako je istom ona to osjećala?
Kad je Krist dovršio molitvu, došao je onaj njegov licemjerni prijatelj, izdajica Juda, okružen paklenom četom; došao je onaj, koji se zbog toga odrekao apostolstva, da bi mogao biti četovođa sotonske rulje. Gledaj na čelu cijeloga mnoštva, kako bestidno stupa i prilazi k predobrom učitelju, da njega, koga je prije prodao, poljupcem mira i znakom prijateljstva preda u ruke njegovih neprijatelja. »U taj čas reče Isus svjetini: 'Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama, da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u hramu i učio, ali me niste uhvatili.« (Mt 26, 55) »Ali ovo je vaš čas i vlast tame.« (Lk 22, 53)
Ovo je otajstvo dostojno divljenja. Što bi nas naime moglo većma začuditi i zadiviti nego gledanje jedinorođenoga Sina Božjega, ali ne samo u obličju grešna čovjeka, nego i u obličju osuđena čovjeka? »Ovo je, reče, vaš čas i vlast tame.« Iz ovih se riječi, kad kaže: »Ovo je vaš čas i vlast tame«, razabire, da je ovo najnedužnije Janje bilo tada prepušteno đavolskoj nečovječnosti i bezdušnosti. Đavao je po svojim slugama i pomoćnicima na nj izlio svu divljinu i okrutnost, koju su samo mogli izmisliti. Promisli sada, koliko se uzvišeno Božje veličanstvo poradi tebe ponizilo, kad se Isus po tome, što je bio izručen đavolskoj vlasti, snizio do dna sviju zala.
Zaista ova kazna nije pripadala njemu, koji je bio slobodan od svakoga grijeha, nego je većma odgovarala tvojim opačinama, ali joj se On svojevoljno podvrgao i htio je prihvatiti, da bi se ti na taj način oslobodio od đavlove vlasti. Jedva što je izgovorio ove riječi, kada je sav onaj; čopor vukova gladnih i željnih plijena nasrnuo na ove dražesno i umiljato Janje. I svaki je od njih, koliko je samo mogao, navlačio ga, natezao, tukao i na nj najokrutnije nasrtao. O divljačkog li i neljudskog uhićenja o strašnih li i groznih udaraca, poruga, natezanja, kojim su ga mučili!
Užasno su urlali, onako, kao što čine pobjednici, kad svladaju neprijatelja, pa se natovareni plijenom vraćaju kući, ili poput lovaca, koji se vraćaju: lovinom. One ruke, koje su izvodile čudesna djela, grubim su užetom tako okrutno svezane, da je na njima koža razderana, te su zato i raskrvavljene. I tako su ga svezana pogrđujući i udarajući navlačili ulicama grada Jeruzalema. Promatraj ga, kako ovim putem stupa; sam, ostavljen od sviju učenika, opkoljen silnim mnoštvom neprijatelja. Tako su ga tjerali i požurivali, da je od zasopljenosti gotovo obnemogao.
Boja mu se sasvim izmijenila, lice mu je pocrvenjelo, a cijelo je tijelo od naporna hoda i požurivanja bilo sasvim iscrpljeno. Ipak osim toga još nešto promatraj. Premda je ona krvožedna svjetina s Isusom okrutno i divljački postupala navlačila ga, ipak u njegovu licu možeš vidjeti izvanrednu umiljatost i dobrostivost, u očima divnu ozbiljnost u držanju božansku otmjenost, koju nisu mogla ni najokrutnija mučila cijeloga svijeta, neću reći uništit nego je nisu mogla ni potamnjeti. Nakon svega ovog; pođi s Kristom Gospodinom u kuću velikoga svećenika; Ane, da ondje vidiš, kako je nagrađen za onaj blag odgovor, što ga je uzvratio velikom svećeniku, koji ga je pitao za njegovu nauku i učenike, naime, da mu je jedan od stražara čvrstom rukom prilijepio onu znameniti ćušku govoreći: »Zar ovako odgovaraš velikom svećeniku?« A Krist mu je na to odgovorio: »Ako sam zlo govorio, dokaži, da je zlo! Ako li sam dobro govorio, zašto me udaraš?« (Iv 18, 23)
Razmatraj ovdje, dušo moja, ne samo ovaj blagi odgovor, nego i trag te ćuške, utisnute u Kristov obraz i njegovo lice, koje je jednako vedro i spokojno, koje nimalo nije pomućeno tolikim i tako sramotnim poniženjem. U svojoj je unutrašnjosti o sebi ponizno tako mislio i osjećao, da bi spremno pružio i drugi obraz, kad bi to mučitelj zahtijevao.
O Isusu koji se krvlju znoji u Getsemanskom vrtu
Sv. Alfons Marija Liguori
Isus Krist znajući da je već došao čas njegove Muke, nakon što je oprao svojim učenicima noge, ustanovio Presvetu Euharistiju, u kojoj nam je ostavio cijeloga samog sebe, otišao je u Getsemanski vrt, gdje je znao da će doći njegovi neprijatelji kako bi ga uhvatili. Tada je u vrtu počeo moliti, a spopao ga silan strah, velika nemoć, velika tuga: Zapade u strah i tjeskobu (Mk 14, 33). Najprije je kušao strah od teške smrti koju je morao pretrpjeti na Kalvariji, i od svih muka i patnji koje će pratiti tu istu smrt. Tijekom muke, bičevanje, trnovo krunjenje, čavli i druga sredstva mučenja prouzrokovala su mu patnju jednu poslije druge, ali u Getsemanskom vrtu predskazanje cijele Muke sa svim mučilištima su ga razapinjala. Sve je prihvatio nama za ljubav, ali prihvaćajući spopao ga strah i smrtna tjeskoba. A kad se nađe u smrtnoj borbi još je žarče molio (Lk 22, 44).
U strašnoj tjeskobi zbog onoga što je morao pretrpjeti molio je Oca da ga oslobodi: Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež (Mt 26,39). Isus je tako molio da nas pouči da u progonstvima možemo tražiti od Boga da nas od njih oslobodi, ali u isto vrijeme trebamo se predati u njegovu volju, i reći kao što je tada kazao Isus: Ali neka ne bude moja nego tvoja volja (Mt 26,39). Da, moj Isuse neka ne bude moja nego tvoja volja. Prihvaćam sve križeve koje mi želiš poslati. Ti, nevin si toliko trpio meni za ljubav, pravedno je da i ja grešnik koji sam zaslužio Pakao trpim ono što si ti u svojoj ljubavi odredio.
Spopala je Isusa smrtna muka tako velika da je mogao umrijeti, da On sam, nije zadržao smrt, kako bi za nas umro razapet nakon što je bio mučen: Duša je moja žalosna do smrt (Mk 14, 34). Ta velika žalost je bila prouzrokovana time što je vidio buduću nezahvalnost ljudi, koji umjesto da odgovore na tako veliku ljubav vrijeđali su ga tolikom grijesima, koje kad je Isus vidio počeo se krvlju znojiti: A znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju (Lk 22,44).
Gospodine moj nisu već bili okrutni mučitelji, bičevi, trnje, križ, okrutni su bili moji grijesi koji su te toliko ožalostili u Getsemanskom vrtu. Udijeli mi dakle, udio u muci i odbojnosti koje si kušao u vrtu, kako bi i ja gorko oplakivao sve do smrti uvrede koje sam ti nanio. Ljubim te moj Isuse, prihvati jednog grešnika koji te želi ljubiti. O Marijo, preporuči me svom ožalošćenom Sinu koji trpi meni za ljubav.
Isus uhvaćen i odveden pred Kaifu
Sv. Alfons Marija Liguori
Budući da je Isus znao da su Židovi već blizu, da su došli uhvatiti ga, podigao se iz molitve i pošao njima u susret; dopustio je protivljenja da ga uhvate i svežu. Uhvatiše Isusa i svezaše ga (Iv 18,12). O čuda li velika, Bog svezan kao nevaljalac od svojih stvorenja! Dušo moja gledaj kako ga jedan hvata za ruke, drugi veže, treći udara; nevini Jaganjac dopušta da ga vežu i udaraju koliko žele, i šuti: Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svoja, ko janje na klanje odvedoše ga (Iz 53,7). Ne govori, ne žali se jer se je sam bio prikazao da umre za nas, i zato dopušta da ga vežu kao janje bez da otvori usta.
Isus vezan ulazi u Jeruzalem. Oni koji su spavali, na buku naroda koji je prolazio, probudili su se i pitali tko je zarobljenik koga su vodili te su im odgovorili: «Isus Nazarećanin otkriven kao lažljivac i zavodnik». Doveli su ga pred Kaifu, koji kad ga je vidio obradovao se te ga je pitao o njegovim nauku i njegovim učenicima. Isus odgovori da je otvoreno naučavao te neka pita one koji su ga slušali: Oni znaju što sam ja govorio (Iv 18, 21). A poslije ovog odgovora jedan od slugu ga udari govoreći: Tako odgovaraš velikom svećeniku (Iv 18, 21). Ah moj Bože, kako jedan tako blag i ponizan odgovor zaslužuje takav udarac? O moj Isuse ti sve trpiš kako bi zadovoljio uvrede koje sam ja učinio nebeskom Ocu.
Zatim ga veliki svećenik u ime Božje zaklinje da kaže je li on uistinu Sin Božji. Isus odgovri da jest, na to Kaifa razdera svoje haljine i okrenu se drugim svećenicima govoreći: Čemu nam još trebaju svjedoci? Čuli ste sada pogrdu, što vam se čini? A oni odgovoriše: Zaslužuje smrt (mt 26 65). Tada kako nam to donosi evanđelje počeše svi pljuvati mu u lice i tući pokrivajući mu lice izrugivajući su mu govorili: Pogodi tko te udario (Mt 26, 68).
Evo te moj Isuse, postao si u ovoj noći predmetom pogrde svjetine. Ah kako ljudi mogu vidjeti te tako poniženog zbog ljubavi prema njima i ne ljubiti te! A kako sam ja došao do toga da te vrijeđam tolikom mojim grijesima nakon što si ti toliko pretrpio za mene? Ljubavi moja, oprosti mi, ne želim te više nikada povrijediti. Ljubim te moje najveće dobro, i kajem se više od svega što sam te vrijeđao. Ljubim te najviše dobro žao mi je što sam te prezirao. O Marijo, majko moja, moli svoga mučenoga Sina da mi oprosti.
Isus pred Kaifom, Petrovo zatajene i bičevanje
Sv. Petar Alkantarski
Danas ćeš razmatrati, kako je naš Krist Gospodin bio odveden velikom svećeniku Kajfi i kakve je sve muke podnio cijele noći: kako ga je sv. Petar zatajio i kako je kasnije okrutno bio bičevan. Prvo, dakle, razmatraj, kako je Krist iz Anine kuće bio odveden u Kajfinu kuću. Dolikuje, da ga putem pratiš. Ondje ćeš gledati veliku pomrčinu sunca pravde. Ondje ćeš vidjeti ono božansko lice, koje anđeli žele promatrati, kako je ogavnim židovskim pljuvotinama izobličeno. Kad je naime Spasitelj među njima stajao i veliki svećenik ga pod zakletvom pozvao, da rekne, tko je on, i kad je, kako je trebalo, odgovorio, oni koji nisu bili dostojni tako svečana odgovora, zaslijepljeni sjajem ovoga neizmjernog svjetla, navališe na nj poput bijesnih pasa i svu žuč svoje opakosti izbljuvaše na njega. Natječući se počeli su ga ćuškati i tući.
Nogama i ostrugama su ga udarali i gazili. Pljuvali su mu u ono božansko lice i nagrđivali ga hrakotinama i balama iz nosa. Drugi su mu zamazanom krpom zavezali oči, po licu su ga ćuškali, te su podrugujući navaljivali, da pogodi, tko ga je udario. O nečuvene li i zaista zadivljujuće poniznost i strpljivosti jedinorođenoga Sina Božjega! O kakvo je lice, koje anđeli s neshvatljivom nasladom promatraju u nebesima, pokriveno odvratnim pljuvačkama i prljavštinom! Ljudi, kad pljuju, okrenu se prema kojem nečistome mjestu, koje je nepristupačno ljudskom pogledu a u ovoj palači se nije našlo nijedno bezvrednije mjesto u koje bi izbacivali svoje hrakotine, nego božansko lice Kristovo. O čovječe, koji si prah i pepeo, kako da se ne odlučiš, promatrajući takav primjer, na prezir samoga sebe i poniženje?
Promatraj nadalje muke i mučila, što ih je naš Spasitelj cijelu onu noć podnosio. Stražari koji su ga čuvali da bi mu s očiju otjerali san, na neobične načine su vrijeđali i izvrgavali ruglu njegovo božansko veličanstvo ismjehujući ga drskim porugama.
Razmisli, dušo moja, kako je tvoj Zaručnik postao metom i ciljem primajući u sebe sve strelice poruga i uvreda, što su ih Židovi na nj upravljali. O okrutne nespokojne li noći, u kojoj, dobri Isuse, nisi mogao spavati od onih koji su uživali u nepravdama i pogrdama, što su ih tebi nanosili. Noć je određena za počinak sviju stvorova, da bi se osjetila i udovi, izmoreni naporom cijeloga dana tada odmorili. Stražari su je upotrijebili zato, da tvoje udove i osjetila izmuče i izmrcvare. Tvoje su tijelo užasno tukli, dušu su ti vrijeđali, ruke noge su ti okovima sputali, po obrazima su te ćuškali lice su ti pljuvali, zavezali su ti oči, da bi tako sve tvoje udove i tvoja osjetila izmučili onda, kad bi morala počivati.
O kako se ove stvarnosti razlikuje od one, koju ti u isto vrijeme u nebesima pjevaju zborovi anđela. Oni su uzvikivali »Svet, Svet!«, a Židovi su urlali: »Zaslužio je smrt, propni ga, propni!« O vi, anđeoski duhovi, koji ste slušali glasove i jednih i drugih, što ste mislili, što ste osjećali dok ste promatrali ono nečovještvo, kojim su s njim postupali na zemlji, a komu se vi tamo gore u nebu s najvećim počitanjem i podložnošću klanjate? A što je sve On, dok ste promatrali, podnio, da bi zadovoljio za grijehe onih, koji su ga pogrđivani i zlostavljali? Tko je ikada čuo za tako velikodušnu ljubav, da bi netko zato pošao u smrt, kako bi svojom smrću izliječio svoga kupca od njegovih bolesti i rana?
Pad sv. Petra apostola je mnogo povećao Isusovu tjeskobu i poruge ove tužne noći, jer ga je zatajio onaj, koji mu je više nego ostali bio na srcu i bio mu bliži; njega je odabrao da bude promatrač njegova slavnog preobraženja, njemu je predao prvenstvo u svojoj Crkvi, njega je učinio poglavicom i prvakom apostola, a on ga je u njegovoj nazočnosti i naočigled zatajio, ali ne samo jedanput, nego triput, dodavši također preklinjanja i zakletve, kojima je potvrđivao, da ni ne pozna toga čovjeka. Zar ti se, Petre, taj čovjek činio tako opakim i nepoštenim, te si smatrao, da bi ti bilo ispod časti, ako bi priznao, da ga poznaš? Ne vidiš li, kako ga na ovaj način osuđuješ prije nego što će ga osuditi veliki svećenici, kad ga naime smatraš takvim, da nije vrijedan, da bi ga ti poznavao? Jesi li uopće mogao Kristu nanijeti veću sramotu?
Krist se žalostan zbog trostrukog Petrova zatajenja okrenuo prema njemu i pogledao ga, da bi svojim pogledom zalutalu ovcu priveo na pravi put. O pogleda čudesne moći! O skrivena li pogleda velikoga značenja! Sv. Petar je dobro razumio, što znači ovaj pogled, jer u njemu je snaga i značenje. Malo bi pijetlov pjev pridonio njegovu skrušenju i obraćenju, da nije bilo pogleda Krista Spasitelja. Njemu su Isusove oči govorile i u njemu izvele onu čudesnu promjenu. Petrovu vjeru nisu izgradile samo one suze, što su iz njegovih oči; obilno tekle, nego i one, što ih je također Spasitelj prolio.
Razmatraj, što je Krist nakon ovih nepravdi podnio kad je radi bičevanja bio privezan uza stup. Kad je sudac uvidio, da neće moći zadovoljiti bijes onih pakleni nakaza, odlučio je, da ga dade oštro izbičevati šibama i bičevima, da mu se cijelo tijelo izmrcvari; nadao se da će na ovaj način smekšati okorjela židovska srca i tako uspjeti, da ne zahtijevaju okrutnu smrt, kad ga ugledaju; razmrcvarena i izobličena.
Uđi, dušo moja, duhom u Pilatov pretorij i budi spremna na suze, jer će ti one, ako pomno promotriš što se ondje zbiva, trebati. Gledaj, kako će oni podli i zloglasni mučitelji nečovječno Spasitelja lišiti odjeće. Promatraj Kristovu poniznost, kojom dopušta da bude ogoljen. On ne otvara svojih usta niti ijednom riječju protuslovi zbog svih nepravdi i pogrda, kojima su ga zlostavljali.
Pazi, kako mu presveto tijelo s više konopaca privezuju za stup, da bi po miloj volji, kako i koliko budu htjeli, mogli bičevima protiv njega bjesnjeti.
Promatraj, kako gospodar anđela sam stoji usred okrutnih krvnika, bez ikakvih zagovornika i zaštitnik koji bi s njim suosjećao, promatrajući izdaleka okrutno njegovih muka. Ne čuješ li kako fijuču šibe i bičevi kojima su, natječući se, nježno Kristovo tijelo udara razdirali i mrcvarili, dodavajući udarac udarcu, masnicu masnici, ranu rani? Ne vidiš li, kako je cijelo njegovo presveto tijelo za najkraće vrijeme zbog nečovječnosti bičevalaca izgledalo kao da je pokriveno jednom golemom ranom? Ne vidiš li, kako mu se koža zajedno s mesom otkida, kako mu odasvud iz cijeloga tijela od glave do pete teče krv? Zar nije najužasnije gledati među ostalim ranama onu ponajveću, koja se nalazi među plećima, na onome mjestu, koje se zove kralježnica? Ona je golema zato, što je gotovo sva snaga udaraca padala na to mjesto.
Gledaj, kako Krist, Spasitelj svijeta, nakon tako surova divljanja mučitelja, udarcima izranjen po cijelom tijelu i kao rastrgan obilazi cijeli pretorij tražeći i skupljajući svoju odjeću, koja mu je kojekuda bila razbacana. I nije upravo nikoga opazio, jer je bio okružen okrutnim mučiteljima, tko bi mu iskazao kakvu takvu čovječnost. Nije se našao nitko, tko bi mu rane isprao, očistio, povezao i uobičajeni lijek stavio na modrice. Isto tako se nije nitko našao, tko bi samo pružio ruku i pomogao mu da se obuče. Svaka ova pojedinost zaslužuje, da se brižno i pažljivo promotri i da se o njoj razmišlja, da bi se tako u srcu razbudilo veće suosjećanje.
O Isusovom bičevanju i trnovom krunjenju
Sv. Alfons Marija Liguori
Tada Pilat naloži da uzmu Isusa i da ga bičuju (Iv 19,1). O Nepravedni suče, proglasio si ga nevinim, a zatim ga osuđuješ na tako okrutnu i sramotnu kaznu. Gledaj moja dušo kako nakon ove nepravedne osude krvnici hvataju nevinog Božjeg Jaganjca i vode u pretorij te ga konopcima vežu za stupac. O sveti konopci koji ste na stupac vezali ruke moga Otkupitelja povežite moje bijedno srce s njegovim božanskim Srcem tko da od danas ne želim ništa osim onoga što Isus hoće za mene.
Evo uzimaju u ruke bičeve, i na dani znak, počinju posvuda bičevati ono presveto tijelo koje je u početku pomodrilo od udaraca a zatim je posvuda počela teći krv. Ajme, ruke i bičevi krvnika su se već natopile krvlju, već je i zemlja sva natopljena krvlju. O Bože od jakosti udaraca zrakom leti ne samo krv Isusova nego i komadići tijela Isusova. Njegovo božansko tijelo je posve izmrcvareno pa ipak krvnici nastavljaju dodavati rane na rane, patnje na patnje.
A što u međuvremenu čini Isus? On ne govori, ne žali se, strpljivo trpi veliku patnju kako bi zadovoljio božjoj pravdi. Brzo dušo moja, idi operi se u njegovoj Božanskoj Krvi. Ljubljeni moj Gospodine, gledam te svega izbičevanog za mene, ne mogu dakle, više sumnjati da me jako ljubiš. Svaka tvoja rana je znak više nego siguran tvoje ljubavi koja više nego s pravom traži moju ljubav. Ti mi bez ustručavanja Isuse daješ svoju Krv, pravedno je da ti ja bez ustručavanja darujem svoje bijedno srce. Primi ga Gospodine i daj da ti bude uvijek vjerno.
O Bože da Isus nije drugo trpio osim jednog udarca meni za ljubav trebao bih gorjeti od ljubavi prema njemu govoreći: «Bog je htio biti udaren za mene». Ali ne, On se nije zadovoljio jednim udarcem, nego kako bi zadovoljio za moje grijehe htio je da mu svi udovi budu izbičevani, kao što je to prorekao Izajija, te je imao izgled gubavca izranjena od glave do pete. Dušo moja dok je Isus bio bičevan mislio je na tebe i prikazivao je Bogu svoje teške patnje kako bi te oslobodio vječnih bičeva u Paklu. O Bože ljubavi, kako sam mogao živjeti tolike godine a da te nisam ljubio. O rane Isusove, izranite me vi ljubavlju prema Bogu koji me je toliko ljubio. O Marijo, majko milosti, isprosi mi ti ovu ljubav.
O tome kako je Isus bio trnjem okrunjen, osuđen i nosio svoj križ
Sv. Petar Alkantarski
Danas treba razmatrati, kako je Krist bio trnjem okrunjen, kako je bio izveden pred narod, osuđen, vođen na stratište i kako je nosio križ. U Pjesmi nad pjesmama nas zaručnica pozivlje, da promatramo ove strašne muke, kad kaže: »Iziđite, kćeri sionske, i vidite kralja Salamona pod dijademom, kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.« (P 3, 11) Što radiš, dušo moja? Što razmišljaš, srce moje? Zašto si zanijemio, jeziče moj? O preslatki Spasitelju, kad otvorim svoje oči i kad promatram ovaj žalosni prizor, što ga gleda: očima svoje duše i o njemu razmatram, srce mi se kida od boli. Što je ovo, Gospodine? Zar za čovjekovo otkupljenje nije dostajalo to, što si već pretrpio, bliza smrt krv tako obilno da sada prolivena, zar je trebalo da predragocjena Krv tvoje glave, koja je bila pošteđena od bičevanja, bude oštrim trnjem silovitom žestinom izazvana i prolivena?
Da bi, dušo moja, ovaj prizor, ovaj žalosni prizor što bolje osjetila, predoči sebi prvotnu ljepotu svoga Spasitelja, a zatim promatraj onaj njegov sasvim suprotan izgled u ovom tako bijednom stanju. Budeš li prvotnu ljepotu kako treba promatrao, doživjet ćeš onu nadasve divnu ljepotu lica, posebnu ljupkost i dražest očiju, divnu slatkoću njegovih riječi, izvanrednu čednost i otmjenost njegova ponašanja, umiljatu poniznost i svakog štovanja vrijednu krasotu i dostojanstvo u kretnjama cijelog tijela i u držanju. Zatim, pošto se naužiješ gledajući ovaj uzor velike miline, ponovno svrati svoj pogled na njega i promatraj ga u onom bijednom stanju, u kojem se sada nalazi.
Promatraj onaj grimiz, koji mu je za porugu zaogrnut, zatim kako umjesto kraljevskog žezla u ruci drži trsku, gledaj vijenac spleten od najoštrijega trnja, što ga nosi na glavi mjesto dijadema; gledaj nadalje kako su mu zamagljene oči, lice blijedo i samrtnog izgleda, kako mu je lice zakrvavljeno i odvratnim židovskim pljuvotinama nagrđeno. Pomnjivo ga promatraj izvana i iznutra. Srce mu je od bolova i žalosti oslabjelo tijelo mu je prekriveno ranama i masnicama, učenici su ga ostavili, Židovi traže njegovu smrt, vojnici ga izruguju, svećenički ga prvaci preziru, odbačen je kao lažni kralj, koji da je sebi ovaj naslov samovoljno prisvoji nepravedno je optužen i lišen svake ljudske pomoći.
Ali nemoj ovo razmatrati kao nešto, što se dogodilo davno, prije mnogo stoljeća, nego to sebi predstavi kao nešto, što se sada zbiva i što se odvija pred tvojim očima; nemoj to promatrati ni kao nečije tuđe boli, nego ih promatraj kao svoje, koje su upravo tebi zadane. Postavi samoga sebe na mjesto onoga, koji sve to trpi i nastoj se uživjeti, kakve bi boli i muke ti podnosio, kad bi tvoja glava bila probodena oštrim trnjem, koje se zabilo kroz kost do samoga mozga. Što ti spominjem trnje, kad nisi kadar podnijeti, ni ako te igla ubode? Kolika je to bila bol, što ju je ova tako nježna glava zbog ovoga novog i nečuvenoga načina mučenja osjećala?
Kad je Spasiteljevo krunjenje, popraćeno mnogim izrugivanjem i ismjehivanjem, dovršeno, sudac ga je ovako okrunjena izveo pred sav narod rekavši: »Evo čovjeka!« Time kao da je rekao: Ako želite smrt ovoga čovjeka, gledajte ga kako je od smrti samo za malo udaljen; štoviše, on se u takvu stanju nalazi, da većma zaslužuje vašu samilost negoli zavist. Ako se bojite, da će se proglasiti kraljem, pogledajte ga, kako je izobličen, da je jedva zadržao čovječji izgled. Zar se bojite da bi vam ove ruke, koje su tako čvrsto svezane, mogle nanijeti neko nasilje? Zar strahujete da bi vam mogao neko zlo nanijeti čovjek, koji se nalazi u tako žalosnu stanju i čije je cijelo tijelo na tako bijedan način okljaštreno i oslabljeno?
Razmatraj, dušo moja, u kakvu je tada stanju bio tvoj Spasitelj, kad je i sam sudac mislio, da će se njegovi bijesni neprijatelji, kad ga ugledaju, ganuti na samilost i da će zajednički proplakati. Iz ovoga zaključi, kako je žalosno vidjeti kojega kršćanina tako tvrda i kamena srca, a da ne suosjeća s Kristovim patnjama i mukama, jer njegove su boli bile takve da je sudac mislio, kako će ganuti neprijatelja. Kad je Pilat vidio, da ni ovo strašno mučenje, što ga je upriličio za ovo najkrotkije Janje, da bi tako ublažio bijes Židova, ništa ne koristi, sjeo je na sudačku stolicu, da Kristu izrekne konačnu presudu.
Križ je već vani bio pripravljen i ona smrtonosna zastava, koja je bila znak Spasiteljeve smrti, bijaše razvijena. I tako, kad je ova okrutna presuda proglašena, gomilajući muke na muke, na ona nježna, rastrgana i razmrcvarena ramena naprtiše preteški križ, da ga nosi do stratišta. Međutim, blagi Gospodin ne samo da ga nije odbacio, nego ga je zajedno sa svim našim grijesima, iz neizmjerne i neshvatljive ljubavi prema nama, na svoja ramena i rado prigrlio, jer je to zahtijevala poslušnost Ocu. Tada je nedužni Izak, noseći na slabim ramenima strahoviti teret križa, izišao van na mjesto žrtvovanja. Jednostavni puk i pobožne žene plačući su ga slijedile. Ta tko bi mogao zaustaviti suze, gledajući Kralja gospodara anđela, kako korak po korak opterećen golemim mučilom, klecajući, pognuta tijela, zamagljenih očiju, zakrvavljena lica, okrunjen trnovom krunom, tetura ulicama, a od galame, vike i urlanja rulje gotovo je oglušio?
Ostavi časom, dušo moja, ovaj užasni prizor i učestalim jecajima i uzdisajima, plačnih očiju, lica žalosna sa suzama pođi u kuću preblažene Djevice. A kad o stigneš, plačnim glasom ovako joj progovori: »O, Gospodarice anđela, Kraljice neba, vrata raja, odvjetnici svijeta, utočište grešnika, spasu pravednika, radosti svetaca učiteljice kreposti, ogledalo čistoće, uzore strpljivosti mjerilo svekolikog savršenstva! O, bijedna li i nesretna mene, Gospo, što sam do sada očima vjere gledao? kako je moguće, da sam do sada mogao ostati živ, pošto sam gledao ono, što se zbivalo pred mojim očima? Jecanje mi prekida riječi, ne dopuštaju mi da nešto drugo kažem, nego da sam tvoga jedinca Sina, a svoga Gospodina, ostavio u rukama neprijatelja, opterećena teškim križem, što ga nosi na stratište, na koji će ga odmah propeti.»
Koja ljudska duša, koje srce, koji duh može shvatiti onu bol, što ju je tada osjećala preblažena Djevica Marija? Srce joj je iznemoglo, lice joj je i cijelo tijelo probio samrtni znoj i smrt bi smjesta nastupila, da nije po posebnom Božjem djelovanju sačuvana za bolja i sretnija vremena, da bi stekla veće zasluge i odličniju nagradu. Blažena je Djevica ustala i dala se na put te je slijedila stope svoga Sina. Da joj ona silna želja, kojom je čeznula da vidi svoga Sina, nije vraćala sile, što joj ih je oduzela bol, ne bi onamo stigla. Izdaleka čuje zveket oružja, zaglušenu buku svjetine i viku mnoštva, koje je obznanjivalo smaknuće Kristovo.
Nakon toga opazi blijesak mačeva i kopalja, a na putu je opazila krvav trag svoga Sina. Također je tu i tamo opažala raspršene kapi krvi, koje su dosta jasno pokazivale kojim je putem prošao te nije trebala na putu nikakva vodiča niti ju je tko morao požurivati. A poslije se, ubrzavši korake, približila svome Sinu, otvorila je svoje oči, koje su od bola i mnogih suza pomodrile i bile zastrte samrtnom tamom, da gleda njega, koji joj je bio draži od vlastite duše.
O kakva se tada borba vodila u srcu preblažene Djevice Marije između ljubavi i straha! Žarko je željela vidjeti svoga Sina, ali se s druge strane nije usuđivala u njega tako bijedna i vrijedna upraviti svoj pogled. Ipak su se napokon, kad se Sinu bliže primakla, ona dva nebeska svjetlila međusobno pogledala. Zrakama svojih pogleda jedno drugome srce probodoše, jer su njihovi jezici od silne boli sasvim zanijemili. Majčino je srce govorilo Sinu, a Sinovo srce ju je ovim riječima korilo: «Zašto si ovamo došla, ljubljena moja golubice i slatka moja Majko? Tvoja bol obnavlja moje muke, a moje patnje ranjavaju tvoje srce. Vrati se, majko moja, povrati se svojoj kući, tvojoj časti i djevičanskoj čistoći ne dolikuje da budeš u nečistom društvu ovih razbojnika i ubojica.» Ovako slično su jedno drugom za vrijeme cijeloga puta tužna srca govorili, dok nisu stigli na stratište.
O razapinjanju, Marijinoj supatnji i sedam Isusovih riječi na križu
Sv. Petar Alkantarski
Danas treba razmatrati o otajstvu križa i o sedam riječi, što ih je Krist izgovorio na križu. Probudi se dušo moja, i razmatraj o otajstvu svetoga križa, koji je urodio plodom zadovoljštine, te je tako izravnana šteta, što ju je cijeli ljudski rod pretrpio na drvetu života.
Razmatraj, kako su Kristu Spasitelju, jedva što su došli na Kalvariju - koja je još više njegovu si učinila sramotnom - njegovi mučitelji svukli njegovu i odjeću, osim donje haljine, koja nije bila šivena. Gledaj, kako ovo nedužno Janje strpljivo podnosi da bude lišeno odjeće, nije otvorilo ni svojih usta, nije izgovorilo i jednu riječ zbog tako divljačkog i nečovječna postupka. Krist je sve dragovoljno podnio i u svemu je uza svu sramežljivost želio biti posve ogoljen da bismo mi dobili neko bolje pokrivalo, nego što je ono načinjeno od smokvina lišća, kojim je Adam, praotac ljudskog roda, pokrio golotinju svoga tijela, da njime pokrijemo golotinju svojih grijeha.
Neki su naučitelji mišljenja, da su vojnici užasno okrutno s glave skinuli trnovu krunu, zadavajući mu tako nove muke, kako bi s njega mogli svući nešivenu haljinu. I krunu su mu odmah nakon svlačenja ponovno nabili na glavu. Tako su mu bodljike novim ranama i ubodima prouzročile neizmjernu muku i izranile mu presvetu glavu. Veoma je vjerojatno, da su vojnici, koji ga za cijele muke ni u čemu nisu štedjeli, nego su najokrutnijim mučenjem, koliko su samo mogli, na njemu iskalili svoj bijes, ovako okrutno prema njemu postupali, napose zato, što sv. evanđelist kaže, da su s njim radili, što god im se prohtjelo.
Ova mu se haljina zbog zgrušane krvi tako uz rane njegova svetog tijela prilijepila i tako mu jako uz kožu prionula da su divlji vojnici, kad su je s užasnom okrutnošću i bešćutnošću svlačili, obnovili sve Kristove rane. Mnoge su mu komadiće mesa i gotovo cijelu kožu oderali tako, da je presveto Kristovo tijelo, posvuda izranjeno, bilo oguljeno i raskrvavljeno od glave do pete, te je izgledalo, kao jedna velika i neisprekidana rana.
Razmatraj sada, dušo moja, neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe, koje u ovim patnjama tako blistavo sja. Gledaj, kako ovdje stoji posve gol onaj, koji nebo prekriva oblacima i polja odijeva cvijećem i prijatnim zelenilom, koji darežljivo odijeva sve stvorove. Promisli, kakvu je ovo dragocjeno tijelo, tako izranjeno i ogoljeno, podnijelo hladnoću, jer nije samo bilo lišeno odjeće, nego nije imalo ni cijele kože, nisu mu ni rane bile povezane, nego su bile otvorene i izložene svim nepogodama zraka. Ako sv. Petar, koji je dosta dobro bio obučen, nije prošle noći mogao od sebe otkloniti studen, možemo lako zamisliti, koliku je studen moralo podnositi ono nadasve nježno tijelo, koje je bilo posve golo i posvuda izranjeno?
Razmatraj zatim, kako je Krist bio na križ propet i koliku je podnio bol, kada su mu debeli čavli probijali najosjetljivije dijelove tijela. Razmisli, kako blažena Djevica Marija, nije bila bešćutna dok je sve ovo gledala svojim očima i svojim ušima slušala udarce čekića, koji su se češće ponavljali, dok su probijane Sinove ruke i noge. Naprotiv, zajedno sa Sinovim rukama i nogama bilo je i Majčino srce probadano. Kad je Krist bio prikovan na križ, odmah su ga uzdigli u pripravljenoj jami. Gledaj, kako Kristovi krvnici i mučitelji, potaknuti zloćom, pošto su uzdigli križ, pustiše ga, da strašan tresak padne u rupu. Tako je presveto tijelo koje je o čavlima čvrsto visjelo, bilo strahovito potreseno a njegove su se rane uz strahovitu bol znatno proširile. Može li se, Spasitelju moj i Otkupitelju, naći tako tvrdo i kameno srce, koje takav prizor ne bi smekšalo kad su se i same stijene, suosjećajući s mukama, što si Ti na križu podnio, raspukle?
Obuzeše te, Gospodi smrtne muke, oluja i morski vali te okružiše. Vode dođoše do grla, upao si na dno ponora, ne nalaziš mjesta gdje bi mogao nogom stati. Kada te je, Gospodine, i nebeski Otac ostavio, što onda možeš očekivati od ljudi. Tvoji neprijatelji galame protiv tebe, prijatelji ti ranjvaju srce, duša je tvoja žalosna i shrvana, i nema nikoga da te utješi. Gledajući užasnu veličinu tvojih muka i zadovoljštine, što je daješ za moje grijehe, spoznajem težom veličinu svojih opačina, koje su prouzročile ove tvoje muke.
Promatram te, Kralju moj, na križ pribijena. Gledam tvoje tijelo, kako visi o željeznim čavlima; motrim kako visi bez ikakva olakšanja. Ako bi htio nogama podržavati težinu cijeloga tijela i pružiti mu neko olakšanje, prekomjerno će se povećati rane na nogama. A s svu težinu prepusti rukama, veličina tereta će silno proširiti rane na rukama. Ali ni glava ne nalazi nikakva počinka, jer nema drugog jastuka osim trnova vijenca.
O presveta Djevice, kako bi ti rado i spremno pružila svoje ruke, da mu nadomjeste jastuk, ali to tebi nije dano, nego je dano samo krakovima križa; a ako je ova božanska glava htjela neko olakšanje, da bi otpočinula, umjesto olakšanja bi se u nju trnje još dublje zabilo. Majčina nazočnost je silno povećala Sinove boli. Jednako okrutno razapeše na križ i dušu Kristovu kao što mu je na vidljiv način bilo razapeto tijelo.
Presveti Isuse, ti si u jednom danu podnio dvostruki križ. jedan tjelesni, a drugi duhovni; jedno je bio križ patnje, a drugo križ supatnje; na jednom ti je tijelo probodeno željeznim čavlima, a na drugom su ti čavli boli proboli dušu. Tko bi, o dobri Isuse, mogao izraziti, što si pretrpio, dok si gledao tjeskobu svoje presvete Majke, za čiju si dušu znao, da je zajedno s tobom raspeta na križ? Kad bi pogledao u ono mačem boli probodeno, prežalosno Srce; kad bi svojim zakrvavljenim očima promatrao ono predivno lice, kako je blijedo i slično licu umirućega; kad bi slušao uzdahe one duše, koja je bila više nego mrtva, zato što ne može umrijeti; kad bi napokon njezini uzdisaji doprli do tvojih ušiju i kad bi preda te iznijeli bolne tužaljke prouzročene ovom nepodnošljivom bolju, opazio bi kako obilno teku suze iz prečistih očnih izvora.
Konačno razmatraj sedam riječi, što ih je Krist izrekao na križu. Ocu je rekao: »Oče, oprosti im, jer ne znaju, što čine!« - Razbojniku je kazao: »Još danas ćeš sa mnom biti u raju!« - Majci je rekao: »Ženo, evo ti sina!« A narodu reče: »Žedan sam!« I ponovno reče Ocu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« - »Svršeno je.« - »U tvoje ruke predajem duh svoj!«
Promisli, dušo moja, s kolikom se ljubavlju zauzimao za svoje mučitelje i neprijatelje. S kolikom blagošću je i milostivošću prigrlio razbojnika, koji ga je priznao Spasiteljem. S kolikim je osjećajem Majku povjerio zaštiti svog ljubljenog učenika. S kolikim je žarom posvjedočio koliko silno žeđa za spasenjem ljudi. Kakvim je glasom izrekao svoju molitvu i očitovao veličinu svoje bijede božanskom veličanstvu. Kako je savršeno ispunio poslušnost, koju je od njega zahtijevao Otac. Kako je napokon svoju dušu predao u blažene ruke Očeve.
U svakoj ćeš od ovih riječi moći zapaziti pouku koja te potiče na neku krepost. U prvoj nas upućuje na ljubav prema neprijateljima, u drugoj na milosrđe prema grešnicima, u trećoj na ljubav prema roditeljima, u četvrtoj kako treba žeđati za spasenjem bližnjih, u petoj, kako treba da se uteknemo molitvi, kad nas pritisnu nevolje i kad nam se čini, da nas je Bog zaboravio, u šestoj nas upućuje na poslušnost i ustrajnost; u sedmoj na posvemašnje predanje u Božje ruke, a to je najviši vrhunac našega savršenstva.
Isusu na Križu
Sv. Alfons Marija Liguori
Isus je na Križu. Evo dokaza Božje ljubavi. Evo zadnjeg pojavljivanja Utjelovljene Riječi na ovoj zemlji; bol i patnja ali još više ljubav. Sv. Franjo Paulski motreći jednog dana božansku ljubav u osobi Isusa Krista raspetoga u ekstazi tri puta kliknu: O ljubavi! O ljubavi! O ljubavi! Želio je time reći da nećemo nikada moći razumjeti koliko je velika bila Božja ljubav prema nama kada je htio umrijeti umjesto nas. O ljubljeni moj Isuse kada te gledam na križu izvana vidim samo Rane i Krv, ako promatram tvoje Srce vidim ga svega u muci ožalošćena. Čitam na Križu da si kralj ali koje kraljevske znakove imaš, ne vidim druge porpore osim tvog rastrgano tijela i krvi, ni druge krune od one koja ti glavu probada. Ali sve te proglašava kraljem ljubavi, da, jer ovaj križ, čavli, kruna, rane sve su to znakovi ljubavi.
Isus s Križa ne traži od nas toliko samilost koliko našu ljubav, a ako traži samilost to je samo zato da nas potakne na ljubav. On zaslužuje svu našu ljubav već time što je beskrajna dobrota, a raspet na križu izgleda ta traži da ga ljubimo barem iz samilosti. O Isuse moj, tko da te ne ljubi kad te gleda na Križu i ispovijeda da si Bog? O koje strijele ljubavi šalješ duši s ovog prijestolja ljubavi! O kolika si srca sebi s Križa privukao! O Rane mog Isusa, pećnice ljubavi dopustite da uđem u vas kako ne bi gorio od plamena u Paklu koji sam zaslužio, nego svetim plamenom ljubavi za Boga koji se istrošio od muka i htio umrijeti za mene. Dragi moj Otkupitelju, prihvati grešnika koji se kaje što te je uvrijedio, a sada čezne da te ljubi. Ljubim te beskrajna dobroto, ljubim te beskrajna ljubavi. Poslušaj Isuse: ljubim te, ljubim te! O Marijo, Majko lijepe ljubavi isprosi mi ljubav koja će me istrošiti za Boga koji se potpuno predao za mene.
O Isusovoj smrti, skidanju s križa i ukopu
Sv. Petar Alkantarski
Danas ćemo razmatrati: zabadanje koplja u Spasiteljevo tijelo, Kristovo skidanje s križa, naricanje žena i ostalo što se dogodilo u vezi s njegovim ukopom. Prvo razmatraj kako su se neprijatelji Krista Gospodina, pošto je na križu izdahnuo, uvelike obradovali, ali ih još nije napustilo divljanje i bijes na Krista niti su ga posve iskalili, jer su ga željeli iskaliti i na njegov mrtvu i ukočenu tijelu, da bi mu se tako i mrtvom osvetili. Zato su ždrijebom razdijelili njegovu odjeću i kopljem proboli njegov predragocjeni bok. O bezdušnih li mučitelja! Okrutnih li srdaca! Zar toliko omalovažavati one muke, što ih je ovo tijelo podnijelo prije smrti i smatrate da ni mrtav ne smije ostati pošteđen? Zar se može naći tako strašno neprijateljstvo, koje bjesni i na pokojnike?
Dajte, podignite malo svoje divlje oči i promatrajte ono mrtvo lice, one izvrnute oči, onu naklonjenu glavu i cijelo ono tijelo prekriveno sivilom i mrtvačkim izgledom. Iako imate srca tvrđa od dijamanta, pa kad bi ona bila još okrutnija od ove okrutnosti što je u sebi nosite, ipak će vas ovaj pogled smekšati.
Evo dođe stotnik, koji je veoma snažno zarinuo koplje u gola prsa Kristova. Od ovog se udarca uzdrmao križ, a bok je iz sebe izlio krv i vodu, da bi se uništili grijesi cijeloga svijeta. O rajska rijeko, koja zato tečeš, da natopiš cijelu zemlju! O predragocjena Rano boka, koju ti je više zadalo jamstvo tvoje ljubavi prema ljudima negoli neprijateljsko željezo! O vrata neba, prozore raja, mjesto počinka, kulo jakosti, svetište pravednika, gnijezdo bijelih golubica, grobe hodočasnika, cvjetna počivaljko zaručnice Salamonove! Zdravo Rano svetoga boka, koja ranjavaš pobožna srca! Zdravo otvore, koji ranjavaš pravedničke duše! Zdravo ružo, nevjerojatne ljepote! Zdravo ognju neprocjenjive vrijednosti! Zdravo vrata, koja nam pružaju otvoren ulazak Srcu Kristovu, dokaze njegove ljubavi prema nama i jamčevino vječne sreće i blaženstva.
Razmatraj, kako istoga dana pred večer dođoše Josip i Nikodem, koji prislonivši ljestve na križ, oslobodiše tijelo našeg Spasitelja i skinuše ga. A preblažena je Djevica Marija, pošto su sve muke dovršene, primila s križa skinuto tijelo svoga Sina i uzela, da bi ga pripravila za pokop. Kad su ga spuštali s križa, ponizno je molila ondje sakupljenu svetu zajednicu, da joj ga predaju u ruke, kako bi joj bilo omogućeno, da se približi Sinovu tijelu, da mu utisne posljednje poljupce i zagrljaje, čega ju je lišio križ, da mu ih utisne i da ih od njega primi. To joj nisu mogli uskratiti, jer da su joj priječili podvostručili bi tjeskobu njezina srca.
Kad je blažena Djevica zagrlila Sina, kakve je tada njezino Srce osjećalo boli, kakvu iznemoglost? Anđeli mira, plačite zajedno s ovom presvetom Djevicom, plačite, nebesa, plačite zvijezde, plačite svi stvorovi svijeta! Kad je blažena Djevica zagrlila Sinovo izranjeno tijelo najtješnje ga je u svom krilu obujmila. Samo joj je za ovo preostalo nešto snage, koja se rađala iz ljubavi njezina Srca. Svoje lice utiskivala je među trnje, da bi mogla ljubiti i što više primakla usta k ustima, a time je prouzročila, da je među Sinovim trnjem i ranama koje je polijevala suzama i sebe mnogo raskrvarila. Slatka Majko, ovo li je tvoj preslatki Sin? Ovo li je onaj kojega si slavno začela i s neizmjernom radošću rodila. Gdje su nestale tvoje stare utjehe, gdje radosti, gdje naslade? Ovo li je ono predivno zrcalo, u kojem si se običavala ogledati? Svi su nazočni zajedno s njom plakali. Plakale su i ostale tu nazočne Marije. Naricali oni plemeniti ljudi, naricalo je nebo i zemlja sa svim stvorenjima zajedno s bl. Djevicom.
Naricao je i onaj sv. evanđelist, koji je grleći tijelo preljubeznoga Učitelja, govorio: «O dobri moj Učitelji Gospodine, tko će me ubuduće odgajati i poučavati? Tko će me odsada savjetovati u nesigurnim stvarima? Na čijim ću grudima sada počivati? Tko će mi odsada objavljivati nebeske tajne? Kako je neočekivano došla ova promjena. Jučer sam ležao na tvojim svetim grudima, gdje si priopćivao slavu i radosti budućeg života. A sada te rukama dotičem i grlim mrtvoga, da bih ti se odužio za ono dobročinstvo. Zar je to ono tvoje lice, koje sam promatrao na Taboru kao slavno i preobraženo? Je li to ono lice, sjajnije i svjetlije od sunca, koje sam gledao?
Naricala je ona blažena grešnica Magdalena, koja je ponovno ljubila Spasiteljeve noge i govorila: O svjetlosti mojih očiju, jedina ljekarijo moje duše! Tko će me, ako opet upadnem u grijehe, primiti? Tko će liječiti moje rane? Tko će me zagovarati? Tko će me braniti od farizejskih osuda? O kako se ove noge razlikuju od onih, koje sam natapala suzama! O ljubavi srca moga, zašto da ne umrem s tobom? O živote duše moje kako mogu kazati da te ljubim, dok te, još sama živa, pred sobom promatram?
Tako je naricala i jadikovala cijela ova zajednica, natapajući suzama Isusovo presveto tijelo. Kad je grob bio priređen, presveto tijelo je bilo pomazano miomirisnim pomastima. Umotali su ga u čisto platno, a ručnikom su mu povezali glavu. Stavili su ga na nosila i odnijeli do mjesta ukopa. Ondje su ga položili u grob. Grob je bio zatvoren kamenom. Marijino je lice bilo prekriveno oblakom žalosti. Kad se ondje od Sina oprostila, sve više je počela osjećati osiromašenje i osamljenost. Tada je spoznala, da je lišena svoga najvećeg dobra. Srce joj je ostalo s njezinim blagom sahranjeno u grobu.