Preskoči na sadržaj

Učenje

Teološki temelj pobožnosti Srcu Isusovu

Što Crkva zapravo štuje kad štuje Srce Isusovo — prema enciklici Pija XII. Haurietis aquas.

Papa Pijo XII. naglašava u uvodnim riječima enciklike o katoličkom nauku štovanja Srca Isusova, Haurietis aquas - Crpst ćete vodu, da je nemoguće nabrojiti sva ona duhovna dobra, koja je štovanje Isusova Srca unijelo u kršćanske duše. Zatim upozorava na krive koncepcije i bojazni od kulta Presvetoga Srca. Stoga Papa i ima želju da vjerno izloži pravu narav ove uzvišene pobožnosti. Kroz čitavo Papino izlaganje proteže se zlatna nit - Božja Ljubav. Ona dominira u Starom Zavjetu, ona je naročito došla do izražaja u Novom Zavjetu po djelu Otkupljenja. To izričito ispovijedaju sveti Oci Istoka i Zapada.

U daljnjem izlaganju Pijo XII. precizira da je Krist imao pravo ljudsko tijelo i pravo ljudsko srce. To je zahtijevala njegova otkupiteljska služba. »Stoga se punim pravom smatra Srce Utjelovljene Riječi kao poglaviti znak i simbol one trostruke ljubavi, kojom božanski Otkupitelj neprestano ljubi vječnoga Oca i sve ljude. Simbol je naime one božanske ljubavi koju dijeli s Ocem i Duhom Svetim, ali koja se ipak samo u njemu, kao u Riječi, koja je postala tijelom, očituje nama po krhkom i prolaznom tijelu, »jer se u njemu nastani utjelovljena sva punina božanstva«. Nadalje je simbol one predragocjene ljubavi koja, nakon što je ulivena u njegovu dušu, obogaćuje Kristovu ljudsku volju i osvjetljuje i upravlja njezine čine savršenim dvostrukim znanjem, to jest blaženim, i danim ili ulivenim. I napokon - i to na način više naravan i izravan - simbol je senzibilnog osjećaja, jer je tijelo Isusa Krista, oblikovano po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije, bilo obdareno savršenom moću osjećanja i percipiranja, dakako mnogo više nego sva druga ljudska tjelesa«. Ovu trostruku ljubav dokazuju sva Kristova djela.

Iz citiranog je očito da je bliži tvarni predmet kulta Srca Isusova njegovo tjelesno Srce. To je Srce kucalo pod Marijinim Srcem kroz devet mjeseci. To je Srce kucalo na ovoj zemlji kroz sve dane Isusova života. To je Srce bilo na križu pravim kopljem nemilosrdno probodeno. Iz njega je curila Predragocjena Krv. To je Srce sada proslavljeno u Nebu. To je Srce i sada živo pod sakramentalnim prilikama u našim svetohraništima. To je Srce Boga-Čovjeka. Ono je simbol trostruke božanske ljubavi, najvećeg dometa dobrote i milosrđa.

Formalni objekt, ili jasnije rečeno razlog, zbog koga je Srce Isusovo dostojno posebnoga štovanja, jest neizmjerno dostojanstvo osobe božanske Riječi. To rezultira i iz svega što smo već dosada rekli. Posebni opet razlog zbog kojega štujemo Isusovo Srce ispred drugih dijelova Kristova tijela jest to što nam ono očituje i predstavlja neizmjernu ljubav milosrdnog Spasitelja čovječanstva, kako smo već naglasili malo prije citirajući Pija XII.

Zajedničko je mišljenje katoličkih teologa da Presveto Isusovo Srce očituje u potpunosti i stvorenu i nestvorenu ljubav. Taj je zaključak osnovan na izloženoj istini o osobnom sjedinjenju bogočovječanske naravi u osobi Isusa Krista. Ljubav Kristova, veli spomenuti kardinal Billot, jest bogočovječje, jer obuhvaća nestvorenu ljubav Riječi i stvorenu ljubav ljudskoga srca.

Poklonimo se veličajnim tajnama, u koje ne možemo prodrijeti umom, ali ih barem možemo osjetiti dušom i srcem. Poklonimo se ljubavi, koja je vječna i nestvorena, ali je odlučila procvjetati u svetom vrtu neokaljane ljudske naravi. Klanjajmo se veličinama dobrote, koja je neizmjerna i žedna naše sreće!...

Pobožnost Srcu Isusovu mnogo je šira od samoga kulta. Kult obuhvaća samo poklonstvo. Naprotiv, pobožnost obuhvaća sve one čine kojima priznajemo Kristovu ljubav. A praktično priznanje te ljubavi uključuje u sebi nebrojene mogućnosti očitovanja i široko područje životvornog izražaja. Prema tome, pobožnost ranjenomu Srcu može se izraziti na mnogo načina.

Na prvom mjestu dobrostiva Kristova ljubav traži od nas uzvraćenu ljubav. Isusovo Srce neprestano gori ljubavlju prema nama, jer Bog uvijek ljubi. A princip je božanske ljubavi uzajamno kolanje i uzvraćanje istim darom. Mi smo sinovski obvezani -sličnim poklonom uzvratiti Bogu na izljeve dobrote i milosti. Stoga se i požurio apostol ljubavi, evanđelist Ivan, upozoriti nas na ovu dužnost, pa nam u prvoj poslanici dovikuje: »Mi, dakle, ljubimo Boga, jer je Bog prije ljubio nas!« Ugodna obveza! Zar je potrebno opominjati nas na ovakve slatkoće?

Kako ćemo izraziti svoju odanost Kristu, to je prepušteno mnogobrojnim mogućnostima koje posjedujemo. Ljubav osjećajima, riječima i djelima. Posebno se od nas traži, da se ta ljubav odrazi u nasljedovanju kreposti Srca Isusova, jer je to najjači dokaz odanosti, a ujedno i najkraći put do postignuća što veće svetosti.

Prava ljubav neumoljivom logikom vodi naše duše do stvarnog izražaja naknade, do ostvarenja zadovoljštine za nebrojene uvrede, koje se svaki čas nanose Bogu. Ljubav bez suosjećanja nije prava ljubav. Prava se ljubav žrtvuje i dariva!...

Darivanje ljubavi Bogu u jednom ili drugom obliku budi u nama pouzdanje, životnu krepost sigurnosti. Nekom neodoljivom silom nađemo se pred najvećim svetištem prokušanog pouzdanja, pred Kristovim otvorenim Srcem. Spontano saznajemo da je tu naše nenadoknadivo utočište, jer je u Isusovu Srcu najljepši oltar presvetoga Trojstva!

Vjerujem da neće biti suvišno upozoriti, kad već objašnjavamo pojmove kako se ne smiju poistovjetiti pobožnost Srcu Isusovu i pobožnost Presvetom Sakramentu. To su dvije srodne, ali ne identične pobožnosti pod različitim imenom. Moglo bi se u nekom smislu reći, da su to dvije različite pobožnosti. Kako?

Materijalni bliži objekt pobožnosti svetom Sakramentu jest čitavo Kristovo tijelo pod euharistijskim prilikama. A posebni je razlog: Oltarski Sakrament sadrži pravo, stvarno, supstancijalno Tijelo i Krv Isusa Krista, Boga i Čovjeka. Obje pobožnosti imaju i zajedničkih elemenata. Objema je daljnji materijalni objekt - osoba Krista. Posjeduju i zajednički cilj, a taj je da obje promiču ljubav prema Isusu, Božjem Sinu, Otkupitelju ljudskoga roda, najvećem prijatelju duša. Već smo rekli da Srce Isusovo živo kuca u Euharistiji. A poznato nam je da pobožnost ranjenomu Srcu vodi izravno k svetohraništu, jer je naknadna pričest jedan od bitnih elemenata ove pobožnosti i uvjet za postizanje velikoga obećanja beskonačne sreće u posjedovanju Raja. Euharistijsko Srce Isusovo, ražari nas ljubavlju!

Prijavi grešku u tekstu

Izvor: Enciklopedijski priručnik pobožnosti Katoličke Crkve, p. Miljenko Sušac SMM, Misionari monfortanci, Zagreb 2016.