Redovnici srednjega vijeka - začetnici štovanja Srca Isusova
S pravom francuski teološki pisac Tanquerey veli: «Za prvih 10 stoljeća pripravljao se put pobožnosti Srcu Isusovu promatrajući i štujući Kristove rane, osobitu ranu boka Isusova, kao simbol njegove ljubavi, bogoljubno sklonište u kome pobožne duše traže milost, zaštitu i mir». Duga i daleka priprava imala je utrti put izrazitom štovanju tjelesnog Srca Isusova, simbola Božje ljubavi.
Prve tragove štovanja Srca Isusova susrećemo u XII. st. Uz ranu svetog boka počinje se isticati Srce, kao znak ljubavi Isusa Krista. Time se otvara prva faza istinskoga štovanja ovoga svetoga Srca, čija su vrata ljubavi otvorena svim ljudima.
Sigurne dokaze o štovanju Srca Isusova imamo u 13 st. U knjizi »Tajanstvena loza«, koju je napisao sv. Bernard, čitamo među ostalim i ovo: »Proboli su kopljem bijesne mržnje na Boga Presveto Srce, koje je već prije bilo probodeno kopljem ljubavi... Kad smo došli do preslatkoga Srca Isusova i pošto je dobro tu ostati, ne udaljujmo se lako od njega... Pristupit ćemo, dakle, k tebi i radovat ćemo se imajući na pameti tvoje Srce. O kako je dobro i kako je slatko stanovati u ovom Srcu! Pravo je blago, odabrani biser tvoje Srce, dobri Isuse»!
Kad je govor o počecima štovanja svetoga Srca, onda na prvom mjestu moramo spomenuti dvije rođene sestre odličnoga roda, koje su bile vrlo izobražene u svjetovnoj književnosti i teologiji, obje benediktinke samostana Helfta u Saskoj, naime sv. Metildu (+ 1298) i sv. Gertrudu (+ 1303).
U » Objavama sv. Metilde « čitamo i ovo: «Gospodin joj pokaza ranu svoga preslatkog Srca i reče: Uđi ovamo, da počivaš. I ona uđe s radošću u Božje Srce.« Pa opet: »Reče Gospodin:.Dajem ti svoje Srce kao zalog..., dajem ti svoje Srce kao kuću utočišta». Jednom iza sv. Pričesti uze joj Isus srce duše i privine ga uz svoje, od dva srca učini jedno. Gotovo za svakog ukazanja primila bi po kakav poklon od Isusova Srca.
Njezina sestra sv.Gertruda, se rodila 1256., ušla je u samostan Helfta kao djevojčica od pet godina. U prvim godinama školovanja strastveno je čitala klasike. U 25-oj godini temeljito se preobrazi, ostavi klasike, a sasvim se dade Gospodinu. U »Glasniku božanske ljubavi« piše: »K ovomu si još dodao svoje predragocjeno prijateljstvo, onaj plemeniti kovčeg Božanstva, to jest Božansko svoje Srce, da bude vrhunac mojih radosti.« Na svetkovinu sv. Ivana Evanđeliste ukaza joj se ovaj svetac, povede je Gospodinu, te su oboje počivali u Isusovu naručju, da mogu odatle lakše crpsti slatkoću i utjehu božanskoga Srca.
Franjevački Red, jedan od najvećih redova srednjega vijeka, dao je izrazitih i velikih štovatelja ranjenoga Srca Božjega Sina. Isus je jednom u viđenju rekao sv. Margareti, da je sv. Franjo Asiški »jedan od najvećih miljenika njegova presvetoga Srca.« I upravo njega joj je dao za duhovni uzor. Ta činjenica mnogo govori.
Među velikim franjevačkim svetačkim likovima na prvom mjestu moramo istaknuti sv. Antuna Padovanskoga i jednu zgodu iz njegova života. 1226. g. govorio je Božji ugodnik u opatiji sv. Martina u Limogesu (u Francuskoj) o uzvišenosti redovničkoga života. Tom prilikom upustio se znameniti govornik u propovijed o boravku duše u Srcu Isusovu.
Klarisa s. Baptista Varani (1458-1527) bila je obdarena izvanrednim viđenjima. U svojoj biografiji veli na jednom mjestu: »Nikakvo čudo, preslatki Isuse, što želim ući u tvoje Srce. Ta ti si mi već pokazao u njemu moje ime, napisano zlatnim slovima...«
Dominikanci su već od prvih dana ustanovljenja svetkovali u petak po tijelovskoj osmini sv. Rane Isusova boka. U oficiju za taj dan pobožno su pjevali: «Slatko koplje, bok te Božji posve krvlju oblio, slatki oštrac Srcem Božjim u krv je zaronio. Tako Božji tajni dar spas je grješnima donio». Ivan Tauler (+ 1361) u propovijedi o pet Isusovih rana veli: »Bježite sa svom svojom ljubavi u božansko, otvoreno, ljubazno Srce, da vas Isus ondje sa sobom sjedini.«
Bl. Henrik Suzo opisuje u autobiografiji, kako je jednom bio oklevetan i zbog toga još i od prijatelja ražalošćen. Na to je u svetačkoj strpljivosti uskliknuo: »Tužim se zbog toga izmučenom Srcu Isusa Krista!« A zatim u ime Krista sam odgovara: »Treba ući u moj otvoreni bok, u moje Srce ranjeno ljubavlju i ondje se zatvoriti, ondje se nastaniti i prebivati.«
Sv. Katarina Sijenska (+ 1380) pita Isusa zašto mu je bok i Srce probodeno. On odgovara: »Da ga vidite otvoreno, kako biste razumjeli da vas je ono ljubilo mnogo više, nego sam vam mogao dokazati ograničenom boli.«
Sv. Katarini možemo pridružiti i s. Margaretu Ebner (+1351), s. Adelhajdu Longmann i ostale dominikanke. Kartuzijance predstavlja Ludolf Saksonski, Lanspergije i drugi. I ostali redovi srednjega vijeka imali su istaknute članove, koji su Srce Isusovo častili žarkom i pravilnom pobožnošću. Zaključak je stvaran i jasan kad tvrdimo da su redovnici srednjega vijeka začetnici i pokretači istinske pobožnosti Srcu Isusovu.
Družba Isusova i redovnice Pohođenja - preteče sv. Margarete
Družba Isusova, koju je Božja Providnost poklonila Kristovoj Crkvi u osvit novoga vijeka, imala je pred sobom dalekosežne ciljeve, koji su smjerali na duhovnu obnovu i opći preporod ljudskoga društva, rastočenog - prema kršćanskoj konstataciji - poganskim nastojanjima pseudohumanista. Među brojnim oružjima, koje je isusovačka družba upotrijebila, da zaustavi dekristijanizaciju i opći rasap čovječanstva, poglavito mjesto zauzima pobožnost i štovanje ranjenoga Srca Sina Božjega, koje ostaje najizrazitiji simbol žrtvovane ljubavi i samoprijegora. U krilu Družbe Isusove nikli su brojni duhovni velikani, koji su poput velikog Ignacija neumorno prakticirali pobožnost Isusovu Srcu i tako pripremali stazu Božjoj odabranici sv. Margareti.
Za sv. Kanizija
znamo da je još od mladih dana štovao Srce Isusovo. Ta je pobožnost bila svagdanje sunce njegovoga duhovnog života. On se u svojim pobožnim očitovanjima služio molitvama iz djela svete benediktinke Metilde.
O. Jakov Alvarez de Paz
(1560-1620) napisao je djelo »Traženje mira ili nauka molitve«. u kojem doslovno piše: »Gledajući Učiteljevo Srce vidjet ćeš dvanaest vrsta čistoće. Ono je bilo čisto: 1.od svake ljubavi prema vremenitim dobrima: 2. od svake krive nakane; 3. od svake zemaljske sklonosti; 4. od svake želje da se svidi ljudima; 5. od svake nekorisne misli; 6. od svake suvišne skrbi; 7. od svake škodljive žalosti; 8. od svakog taštog zadovoljstva sa samim sobom; 9. od svakog traženja ljudske utjehe; 10. od svakog skrupula ili nemirnog stanja; 11. od svake nestrpljivosti; 12. od svake ljage svojeglavosti. Hvali svoga Gospodina Isusa zbog te čistoće njegova Srca, želi takvu čistoću za sebe, moli je za se svim žarom, radi sa zanosom da je postigneš, i tako ćeš obnoviti svoje srce».
O. Gašpar Druzbicki
(1562-1662) napisao je na latinskom jeziku djelo: »Srce Isusovo cilj srdaca«. To je zapravo prvi potpuni molitvenik Srca Isusova. U uvodu piše: »Pobožne vježbe u čast Srcu Gospodina Isusa, što ih imaš u rukama, smjeraju posebno na tjelesno Srce Isusovo«. Ovim izrazom pobožni pisac približio se pojmu kulta Srca Isusova, kako je iskristaliziran prilikom ukazanja poniznoj Božjoj redovnici sv. Margareti, privilegiranoj kćerci ranjenoga Srca.
Mogli bismo i dalje nizati istaknute pobožnike Božjemu Srcu, koji su nikli u plodnom perivoju sv. Ignacija. Ali i ovaj kratki pregled kroz XVI. i XVII. st. nesumnjivo nam svjedoči, da je Družba Isusova neposredno krčila put sv. Margareti.
Tu istu zadaću imale su i redovnice od Pohođenja. Sv. Franjo Saleški, ponizni biskup i strpljivi duhovni vođa odabranih duša, nigdje posebno ne raspravlja o Srcu Isusovu, ali ga veoma štuje. On piše sv. Ivani Chantal: »Smislio sam, draga majko, da uzmemo za grb kuće Pohođenja, ako je Vama po volji, jedno jedincato srce, probodeno s dvije strijele, ovijeno vijencem od trnja u komu će biti usađen križ. K tomu će u to srce biti urezana imena Isus i Marija... Umirući Spasitelj dao nam je život kroz ranu svoga svetog Srca». Možda ne će biti na odmet spomenuti da je papa Pijo IX. proglašujući naučiteljem Katoličke Crkve sv. Franju Saleškoga posebno istakao njegovu ulogu u razvoju pobožnosti Isusovu Srcu.
Sv. Ivana Chantal
nasljedovala je u pobožnosti Srcu Isusovu svoga duhovnog oca sv. Franju Saleškog. Svojim duhovnim kćerima, redovnicama od Pohođenja, piše: »Budite istinski ponizne, blage i jednostavne, da tako vaše srce... bude pravo Isusovo srce... Bog nam je dao milost da budemo u njegovu svetom Srcu i žive i mrtve«.
Sv. Ivan Eudes
Sv. Ivan Eudes rodio se 14. XI. 1601. u okolici Argentana (Francuska). Roditelji su mu bili veoma pobožni. Po zavjetu Gospi isprosili su ga od Boga. Kao dijete resila ga je posebna ljubav prema Presvetomu Sakramentu, vanredna velikodušnost u opraštanju uvreda i velika čistoća. U četrnaestoj godini učinio je zavjet vječne čistoće. U Caenu je polazio školu kod otaca isusovaca i sve završio s odličnim uspjehom. Htio je ući u Oratorij O. Petra de Berulle, ali je morao dugo lomiti protivljenje roditelja koji su ga htjeli oženiti.
U dvadesetoj godini primio ga je u Oratorij sam osnivač. Nasljedovao je o. de Berullea u krepostima i u pobožnosti prema utjelovljenoj Riječi. Pravilno je mislio da je Euharistija -ekstenzija utjelovljenja kroz vjekove. Smatrao se nedostojnim naslijediti Mariju u rađanju Sakramenta. Nakon solidne priprave slavio je prvu Misu na Božić 1625. Poznata je njegova riječ, da bi za dostojno prikazivanje sv. Mise trebale tri vječnosti: jedna za pripravu, druga za slavljenje, a treća za zahvalu. - Originalno i sasvim opravdano!
Eudes je smatrao da može biti pravi svećenik samo onda, kad postane žrtva. Činio je veliku pokoru. Oko 1827. pojavi se kuga u njegovu rodnom mjestu. O. de Berulle mu dozvoli, da bude žrtva za svoj narod. Neumorno je pomagao zaraženima. Nagovorio je svoje sugrađane da se zavjetuju Mariji. Kad je kod njih jenjala kuga vratio se u Pariz. Zatim odlazi u Caen. I tamo se došuljala kuga. Teško je obolio. Nakon bolesti posvetio se misionarenju. Održao je 110 pučkih misija.
Potrebno je napomenuti da su te misije trajale po šest tjedana, a katkada i po koji mjesec. Imao je dvadeset i pet pomoćnih misionara. Bio je veliki govornik, posjedovao je krasan izgled, ugodan glas, čist jezik, veliku učenost i zamjernu svetost. Na njegove propovijedi hrlilo je brojno slušateljstvo, kadšto i do 40 tisuća. Drugi sv. Vinko Fererski. Bio je lav na propovjedaonici, a jaganjac u ispovjedaonici. U tridesetpetoj godini učinio je zavjet s Kristom: Ništa protiv Božje volje! Zavjet je potpisao vlastitom krvlju.
1643. napušta Oratorij zbog neshvaćanja novog upravitelja i osniva Kongregaciju Isusa i Marije s tri cilja: formiranje klera u sjemeništima, pučke misije i širenje štovanja Srca Isusova i Marijina. Utemeljio je i jednu žensku kongregaciju.
Papa Leon XIII. nazvao je sv. Ivana Eudesa začetnikom, autorom liturgijskog štovanja Srca Isusova i Srca Marijina. Sv. Pijo X. ga u dekretu beatifikacije naziva ocem, učiteljem i apostolom ove pobožnosti. Sastavio je Misu Srca Isusova, časoslov Srca Isusova i Marijina. Pisao je mnogo o Srcu Isusovu i Marijinu. Napadali su ga jansenisti i kolege svećenici. Nazivali su ga neznalicom, tvrdoglavcem i heretikom. Po čitavoj Francuskoj širio se spis, u kojem mu se spočitavaju trideset i tri zablude. Sve je mirno podnio, uživajući neizmjerno što je vidio u mnogim biskupijama već ostvarenu svetkovinu božanskoga Srca Isusova.
Svetac tvrdi da je po Marijinom Srcu došao do Srca Isusova: «O ljubavi, plamen tvoga Srca Marijo mi je dopustio da uđem u tako dobro Srce moga Isusa. O Srce prepuno milosrđa i ljubavi, daj da umrem iz ljubavi, tebi za ljubav. O Srce moga Isusa uroni moje siromašno srce u svoje Srce, pozovi me na tvoju nebesku gozbu koja daje život dušama, iako nisam dostojan, daj da pijem vino tvojih utjeha. Neka tvoja Božanska ljubav ispuni praznine koje su u meni. Neka preobilje tvoga Srca nadoknadi moju mlakost i nedostojnost».
Posljednjih dana života teško je obolio i silno je trpio. Pred smrt je zanosno govorio prisutnim duhovnim sinovima o Raju i o vječnosti, kao da sve to već posjeduje. Umro je 19. VIII.
1680. u isti sat kad i Krist na križu, kako je uvijek želio. Pijo XI. proglasio ga je svecem 31. V. 1925. Veliki promicatelji pobožnosti Srcu Božjega Sina neka nam budu trajnim uzorima!
Srce Isusovo i sv. Margareta Marija Alacoque
Sv. Ivan Eudes, kako smo naglasili u prethodnom poglavlju bio je začetnik liturgijskog štovanja Srca Isusova i Marijina. Spomenuli smo, da ga je papa sv. Pijo X. u dekretu beatifikacije od 11. IV. 1909. nazvao: 1. ocem javnoga štovanja Srca Isusova. jer se »pobrinuo da se među njegovim sinovima, još od ustanovljenja Kongregacije svećenika, slavi svetkovina Srdaca Isusa i Marije»; 2. učiteljem kulta i pobožnosti svetih Srdaca, jer je »sastavio vlastiti oficij i Misu u njihovu čast«; 3. apostolom štovanja i čašćenja Kristova i Marijina Srca, jer se trudio »svim srcem, da se njihovo spasonosno štovanje raširi po svim krajevima«.
U osobi ovog poduzetnog i aktivnog sveca kao da je završena duga povorka velikih pojedinaca, koji su posebnim štovanjem ranjenoga Srca Božjega Sina izvršili sve priprave za veliku pobjedu žrtvovane božanske ljubavi. Bila je potrebna duga priprava kroz stoljeća od sv. Bernarda pa sve do sv. Ivana Eudesa, kako bi Božje nakane mogle u cijelosti biti izvršene, i to savršeno i općenito.
I sama ta činjenica uvlači nas neodoljivo i snažno u tajnovite i dalekosežne tajne beskrajne Božje Providnosti, koja je uzvišena u svim svojim očitovanjima, nastojanjima i uspjesima. Razmatranje Božjih putova učvršćuje u našim katoličkim dušama odano uvjerenje i svesrdno predanje u ruke Vječnoga Oca, koji sve vodi sigurnom cilju pravoga života i slave. Očita je istina, da se Bog za ostvarenje svojih namjera služi ljudima koje je stvorio i koje uzdržava na ovom svijetu. To ne znači da on ne bi mogao na drugi način izvršiti svoje želje i nakane.
Životni put sv. Margarete. Isus je odabrao za apostola svoga božanskog Srca u novom vijeku sv. Margaretu-Mariju Alacoque. Mi se sasvim opravdano, kao ljudi, pitamo zašto? Ovo se pitanje ne pojavljuje na našim usnama jedino onda kad je govor o Mariji, Božjoj Majci, jer intuitivno shvaćamo da je ona opravdano odabrana za Majku Vječne Riječi. Što je, dakle, preporučilo sv. Margaretu, da je na nju palo Božje oko, kad je vječna Providnost odlučila na poseban način rasplamsati stečeno blago Utjelovljenja i kalvarijske Žrtve u novim vremenima?
Zar je ona jedina mogla pružiti toliki duhovni oslonac, o koji bi jedino mogla zapeti poluga Božje moći? Zar je samo ona mogla darovati zalog zadovoljštine? Ovdje nam dolazi u sjećanje i jedna njezina značajna izjava: »Čini mi se, da bih htjela imati tisuću tjelesa da mogu trpjeti, i milion srdaca da mogu ljubiti!« Što? Da li smo time sve riješili? Možda je najbolje reći: Božanska volja nesumnjivo je imala veliko opravdanje, kad je u providnosni plan učlanila sv. Margaretu, skrivenu i nepoznatu redovnicu poslušne duše i širokogrudna srca.
Ali ne zaboravimo uzeti u razmatranje Isusove riječi, koje je on upravio sv. Margareti za prvoga velikoga ukazanja svoga presvetoga Srca: »Da se izvedu ove velike namjere, odabrao sam upravo tebe, koja si nedostojna i potpuna neznalica, da tako zapravo sve sam učinim!« U istom duhu izrazio se Krist u četvrtom velikom ukazanju, kad joj je kazao: »O bezazlena bijednice, zar ne znaš, da se ja služim najslabijim bićima, kako bih postidio jake!« Mi smo duboko zahvalni svetom Srcu što je među nama odabralo sv. Margaretu i preko nje nam objavilo visove svoje ljubavi.
Margareta je dijete XVII. stoljeća. Rodila se 22. srpnja 1647. u selu Lautecour, pokrajine Charolois u Francuskoj. Njezin otac Klaudije Alacoque pripadao je intelektualnoj eliti francuskog društva, bio je sudac. Majka joj se zvala Filiberta Lamyu. Prvi svjesni čin male Margarete očitovao se u izvanrednoj odbojnosti prema bilo kojem grijehu. »I najmanja ljaga bila mi je nesnosnom mukom« - piše u autobiografiji. Kao djevojčica od četiri godine boravila je neko vrijeme kod svoje kume, koja je imala dvije služavke. Jedna od njih joj je bila veoma ljubazna, a druga jako oštra. Zanimljivo je da je mala Margareta više voljela ovu drugu, jer je bila u posvetnoj milosti, a ne onu ljubaznu, koja je nosila grijeh na svojoj duši. Nevina duša osjećala je spontano bijedu grijeha i mrzila ga od svega srca.
Ljiljanska djevojčica osjećala je u prvim trenucima životnog buđenja nebeski zanos za čistoćom. Otajstveni glas, koji je neodoljivo odzvanjao u dubini mladoga srca, nukao ju je na prostodušno prikazanje: »Moj Bože, tebi posvećujem svoju nevinost, tebi zavjetujem vječnu čistoću.« To je jednom iskreno rekla Kristu, zaručniku nevinih duša, za vrijeme podizanja na sv. Misi. Mala Margareta, dragi Božji biser, u prvom osvitu mladoga bića zaneseno je zavoljela molitvu. Druga se djeca nestašno igraju, a ona se skriva u šumicu i moli. Krunicu moli na koljenima.
U osmoj godini izgubila, je dragoga oca. Njezin je mladi život bio prepolovljen. Majka ju je predala u zavod sestara Klarisa u Charolles, koje su imale dužnost da njezinu životnu stazu usmjere pravim Božjim putem, obogate njezin mladi um potrebnim spoznanjem, a dušu uljepšaju kreposnom izgradnjom. U devetoj godini primila je prvu Pričest. Njezin intimni poljubac Kristu u času neizrecivog jedinstva imao je nedogledno značenje za razvoj njena mladog života. Od tada Margareta manje teži za zabavama.
Plemenite su i idealne naravne duhovne sklonosti, koje se očituju u mladim nadobudnim dušama. Ali dobre težnje ne znače prokušanu krepost. Izgradnja napreduje polako, a krepost se postiže ustrajnim vježbanjem. Najbolje je sredstvo napretka bol. Margareta je bolovala u ranoj mladosti četiri godine. Zavjetovala se Gospi i odmah je čudesno ozdravila. Time joj je Gospodin iskazao neobičnu sklonost, pažnju i ljubav.
Nakon bolesti kod Margarete se zapažala nestašna želja za zabavama i ispraznim uljepšavanjem, a motiv je bio dopadnost. Ova pojava očitovala je mladoj djevojčici, da sve Evine kćerke boluju od neuglednih sitnica, koje treba otkloniti, ako želimo ostvariti pravu svetost. I dragi Bog je započeo čistiti ovu mladu dušu. Kućnu Kalvariju sačinjavale su njezina baka, teta po ocu i služavka. U Božjoj školi trpljenja brusio se ovaj mali biser. Kušnje su bile uspješne. Margareta je uzljubila trpljenje.
Usporedo s čežnjom za trpljenjem Margareta je osjetila da je razmatranje veoma veseli. To je važna točka duhovnog života. Nama je poznato, iz Margaretina života, da ju je sam Krist poučavao pravom razmatranju. Ako još k tome dodamo njezinu žarku želju za sv. Pričešću, koja se počela zapažati u isto vrijeme i ako ne propustimo iz vida činjenicu, da je počela zaneseno ljubiti Presveti Sakrament i da pred njim nije nikada osjećala umora, onda možemo sa sigurnošću ustvrditi, da je njezin duhovni život doživio preobrazbu i uputio se stazom koja će je uza sve eventualnosti sigurno dovesti do Božjeg Srca.
Prva očitovanja duhovnoga poleta bila su izražena u mladenačkoj ljubavi prema siromasima. Margareta ih je materijalno pomagala, dvorila cjelivala njihove rane. Još veću ljubav pokazala je prema siromašnoj djeci, koju je okupljala i učila ih katekizam.
Sasvim je očito, da je Margaretina duša počela čeznuti za pravom svetošću. Isus joj je saopćio, da će to najlakše postići, ako zavjetuje evanđeoske zavjete: čistoću, posluh i siromaštvo. Margareta je na prvi mah razumjela Kristov savjet i htjela ga objeručke prihvatiti. No, majka se usprotivila njezinoj plemenitoj želji da postane redovnica i htjela ju je udati, jer je uglednih prosaca bilo i na pretek. Tada su za Margaretu nastali dugi dani kušnje i žrtve. Isus joj se ukazuje u ranama i kori je zbog neodlučnosti, a duh svijeta u ljubavnoj obrazini zlonamjerno se približio i lažno šaputao...
Konačno je ipak nadjačala ljubav. Majka joj je dopustila da može poći u samostan. Ali u koji? U uršulinke? Ne! Ona želi u samostan Marijinih Kćeri od Pohođenja. U to vrijeme opet joj je oboljela majka. Nemojmo obescijeniti ni ovaj križ, niti ga shvatiti kao slučajni događaj u Margaretinu životu. Ova prigoda je uvjetovala da je njezina davna želja za križem dražesno procvala. Tada se izbrusio onaj njezin značajni poklik: »O moj dragi Spasitelju, kako bih bila sretna, kad bi ti odrazio u meni svoju patničku sliku!«
U životnom razdoblju dok još nije prešla prag samostana, Margareta nije imala sreće često se pričešćivati, iako je za Kristom živo čeznula. Rijetke dane duhovnog blaženstva ovako opisuje: »Dan uoči sv. Pričesti bila bih tako zaronjena u šutnju, da sam samo s velikom mukom mogla govoriti. A kad bih se pričestila, ne bih htjela ni jesti, ni piti, ni gledati, ni govoriti, od veličine utjehe i mira, što sam osjećala. I sakrivala sam se, koliko sam mogla, da se naučim ljubiti svoje najviše Dobro, što me je toliko nukalo da mu uzvratim ljubav za ljubav...« Sretna nevina Margareta!
- U školi božanske ljubavi iskristaliziralo se geslo Margaretina života: »Ili umrijeti ili pobijediti!« Kad je Margaretina majka pristala, da joj kćerka stupi upravo u željeni red Pohođenja, i kad su mladoj sretnici spomenuli samostan u Paray-le-Monialu, ona je osjetila u srcu tajnoviti glas, koji joj je šaptao: »Da! Tu hoću da budeš!«
U dvadesettrećoj godini života ušla je u samostan. Razumljivo da je njezina majka veoma plakala, da je rodbina bila tužna. Značajno je istaknuti da ona nije ni suze prolila! U duši su joj odzvanjale Kristove riječi: »Pusti neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve, a ti pođi te »osvajaj« kraljevstvo Božje.« (Lk. 9,60)
U duhovnom perivoju samostana od Pohođenja u Paray-le-Monialu mlada se kandidatkinja i nehotice isticala među svojim kolegicama većom duhovnom izgrađenošću. Pita svoju učiteljicu, da je pouči kako će što bolje razmatrati. Dala joj je prekrasan savjet: »Postavi se pred Gospodina kao platno pred slikara!« Taj je savjet Margareta oživotvorila. U samostanu je mogla ostvariti želju da dugo moli. Molila je uistinu veoma dugo, sate i sate, i to ne samo po danu, nego i po noći u svojoj postelji. Kadšto je to znalo doseći sedam, osam pa i dvanaest sati.
6. XI. 1672. Margareta je položila redovničke zavjete. Tada se osjetila sretnom zaručnicom, koja samo Kristu pripada. Ona je osjećala nazočnost božanskoga Zaručnika, koji je ujedinio svoje srce s njezinim. »Gledala sam ga, osjećala sam ga uza se i slušala sam ga mnogo bolje, nego li se to može tjelesnim osjećajima...« - izjavila je sretna Margareta. Krist je tješi i priopćuje joj za duhovnih vježbi 1678.: »Jedi i pij sa stola mojih slatkih užitaka, da se okrijepiš i srčano stupaš, jer ti valja prijeći dug i hrapav put...« Margareta je spremno koračala na stazi božanske izgradnje, koja ju je vodila ususret ranjenom Srcu.
Ne zaboravimo nikada, pobožni štovatelji Isusova Srca, da je božanska pedagogija spoj Tabora i Kalvarije! Margareta je i u samostanu pobolijevala od različitih bolesti. Jednom joj je ručica od kotača na bunaru izbila nekoliko zubi i istrgla komadić mesa s lica. Duševne patnje su još teže. Njih je sotona Margareti naprtio u obilnoj mjeri. U samostanima žive ljudi, koji uvijek u sebi nose klicu ljudske nesavršenosti i prirodne sklonosti na zlo.
Sama je sv. Terezija Avilska u dugoj praksi ustanovila da su redovničke osobe često puta velika zapreka jedna drugoj na duhovnom putu. To je iskusila i Margareta. Nesavršenije sestre su je napadale, njezina su viđenja pripisivale sotoni, proglašavale su je opsjednutom, škropile blagoslovljenom vodom, i slično. Poglavarstvo reda bilo joj je odgodilo zavjetovanje, jer je navodno izvanredna i ne odgovara samostanskoj zajednici. Uza sve to, Krist je od Margarete tražio posluh. Kad se saznalo za to, odobrili su joj zavjetovanje.
Sve ove komponente Margaretina redovničkog života izgradile su kod nje proživljenu čežnju za križem. Krist joj je jednom pokazao križ posut cvijećem. Poučio ju je, da će cvijeće otpasti, a trnje ostati! To je neminovna logika pravog duhovnog života.
Zanimljivo je promatrati brušenje svetosti kod odabranih duša. Margareta je za vrijeme kandidature osjećala posebnu sklonost prema jednoj kolegici. Krist je opominje, jer on neće podvojenosti. On hoće savršenu posrednicu svoga ranjenog Srca. Rekao joj je otvoreno: »Prevelika me moja ljubav navela, da ti budem učiteljem, da te učim i odgajam na svoj način i prema mojim nakanama«. U Kristovoj školi Margareta se očistila od stvorova, laganog samoljublja, sitnih taština. U tim je trenucima Isusova nazočnost bila za nju bolna, ali i spasonosna.
Margareta je znala da će je razmatranje Kristovih patnja dovesti do odluke o naknadi i zadovoljštini. Ona je stavila ljubav pod žrvanj žrtve, da je usavrši do neizmjernosti. U ovoj perspektivi ne iznenađuje nas opis viđenja Presvetoga Trojstva: »Činilo mi se, da mi vječni Otac daje vrlo veliki križ, pun trnja i okićen svim drugim oruđima Muke, i veli mi: Evo, kćeri, dajem ti isti dar kao i svojemu Sinu! - A ja ću te, reče mi gospodin Isus Krist, pribiti na nj, kao što sam i sam bio pribit, i bit ću ti vjeran drug. - Treća mi od tih presvetih Osoba reče, da je Ona sama ljubav i da će ona sve dovršiti čisteći me...«
Izgrađenu Margaretu odabralo je Srce Isusovo za svog novovjekog apostola i posrednika, kada je u našim danima htjelo duhovno obnoviti svijet. Margareta je umrla 17. XI. 1690. Liječnik je izjavio: »Ljubav je bila jedini uzrok njezinih boli i njezine smrti!« Papa Benedikt XV. proglasio ju je svetom 16. V. 1920.
Četiri velika ukazanja Srca Isusova sv. Margareti Alacoque
Nakon sažetog presjeka životnog duhovnog puta sv. Margarete, privilegirane odabranice žrtvovanog Isusova Srca, opravdano nas zanimaju velika ukazanja, kojima je Krist odlikovao svoju dragu sveticu. Zanimaju nas ona četiri ukazanja Srca Isusova, jer je u njima izražena velika ljubav Neba prema kršćanima novoga vijeka.
Prvo veliko ukazanje Srca Isusova vjerojatno je bilo 1673. Sv. Margareta je za vrijeme odmora, koji je bio predviđen samostanskim dnevnim rasporedom, iskoristila priliku da se pobožno pokloni presvetom Oltarskom Sakramentu. Evo, što ona piše u autobiografiji:
»Osjetih se tako snažno prožeta Božjom nazočnošću, da zaboravih i sebe i mjesto na kojemu sam se nalazila, pa se predadoh tomu božanskomu Duhu izručujući svoje srce sili njegove ljubavi. On me ostavi da dugo počivam na njegovim božanskim grudima, gdje mi otkri divote svoje ljubavi i neiskazane tajne svoga presvetoga Srca, koje mi je do tada sakrivao. Otkri mi ih po prvi put, ali tako zbiljski i osjetljivo, da nisam mogla sumnjati... - Reče mi: Moje Božansko Srce toliko ljubi ljude, da ne može više u sebi zadržati plamen žarke ljubavi, pa treba da ga širi tvojom pomoći. Treba se očitovati ljudima, kako bi ih obogatilo svojim dragocjenim blagom, što ga otkrivam tebi, a koje sadrži sve posvećujuće i spasonosne misli, koje su potrebne da se oni izvuku iz bezdana propasti...«
Nakon ovih spasonosnih priopćenja Isus je uzeo Margaretino srce, stavio ga u svoje ražareno u božanskoj ljubavi, opet vratio u njezine djevičanske grudi. Margareta je u tom nezaboravnom trenutku plovila beskrajnim morem nebeskog zanosa i miline. Božanski znak u prvom velikom ukazanju bila je - zatvorena sveta rana Isusova boka. A otvorena pouka, koja rezultira iz svega jest: Srce Isusovo ljubi ljude i hoće, iz ljubavi, da ih sve spasi!
Drugo veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se 1673. ili 1674. Margareta je vidjela sveto Srce Isusovo izvan Kristova tijela. Motrila ga je na ognjenom prijestolju, bilo je prozirno kao kristal, sjajnije od sunca, označeno predivnim zrakama. Na njemu je jasno vidjela ranu, motrila ga je ovijena trnovom krunom, a u nj je bio usađen križ. Sve je to Margareta promatrala svojim očima. Krist je tumačio Margareti da sve njegove muke izviru iz ljubavi prema ljudima. Od utjelovljenja On je u svom Srcu nosio krvavi križ bola i muke.
»Isus me pouči, veli sv. Margareta, kako je od žive želje da ga ljudi ljube i da ih povuče s puta propasti, u koju ih hrpimice ruši sotona, naumio objaviti ljudima svoje Srce i dati im u ovim posljednjim stoljećima ovaj zadnji napor svoje ljubavi, predmet i pomagalo tako prikladno da ih uputi na pravu ljubav prema njemu...«
Za drugog velikog ukazanja Isus traži otvoreno, da bude čašćen u liku tjelesnoga Srca. Štovateljima je obećao mnogovrsne blagoslove. Time je Krist jasno i nedvojbeno izrazio svoje božanske i dalekovidne želje.
Treće je veliko ukazanje Srca Isusova sasvim vjerojatno bilo 1674. Evo što o tom piše sv. Margareta:
»Jednom, kad je bio izložen presveti Sakrament..., ukaza mi se Isus Krist..., sav blistajući u slavi, sa svojih pet rana, sjajnih kao pet sunaca. Iz toga su svetoga čovještva izlazili plamenovi sa svih strana, naročito iz njegovih božanskih grudi, koje su naličile na žarki oganj, i otvorivši se grudi, otkrivale mi ljubazno Srce koje ljubi i koje je bilo živim vrelom tih plamenova.«
Isus se za trećega ukazanja tužio Margareti na nezahvalnost ljudi. Zahtijeva da se na tu nakanu pričešćuje, posebno u prve petke svih mjeseci. Traži da obavlja getsemansku uru, u noći od četvrtka na petak od 23 do 24 sata i obećava joj dati poklon, dio svoje smrtne žalosti iz Maslinskog vrta. Jasno su izražena tri važna momenta za ovog ukazanja: Ljubav prezrena - ljubav žrtvovana ljubav pomirbena.
Četvrto veliko ukazanje Srca Isusova zbilo se u osmini Tijelova 1675., vjerojatno 16. lipnja. Margareta je bila pred Presvetim Sakramentom. Isus joj se ukazao u tjelesnom liku, sa Srcem na grudima. Taj prizor je ovjekovječen na nebrojenim slikama svetoga Srca. Tom prilikom Isus je rekao:
«Gle ovo Srce, koje je toliko ljubilo ljude, te se posve iscrpilo i uništilo da im dokaže svoju ljubav, a za uzvrat od većine primam samo nezahvalnost, koju mi iskazuju u ovom Sakramentu ljubavi svojim nepoštovanjem i svetogrđima, hladnoćom i prezirom. A najviše me boli što tako rade srca, koja su mi posvećena. Stoga tražim od tebe, da prvi petak iza osmine presvetoga Sakramenta bude određen za posebnu svetkovinu, kojom će se častiti moje Srce tako, da se na taj dan prima sv. Pričest, da mu se javnim priznanjem nadoknađuje za ružne uvrede što ga snalaze dok je izložen na oltaru. Također ti obećavam, da će se moje srce raširiti i izliti u obilju darova svoje božanske ljubavi na one koji mu dadu tu čast i koji porade da mu se ona daje.«
Treba li objašnjenje ovim Kristovim riječima ili uopće ukazanjima njegova božanskog Srca sv. Margareti? - Ne! Kristove su nakane jasne! Margareta je odabrana za novovjekovnog evanđelistu ranjenoga Srca Božjega Sina. Blažen čovjek koji odgovori željama Srca Isusova!
Sv. Margareta Marija Alacoque i Klaudije de la Colombiere. »Daj mi pomagalo - reče sv. Margareta Isusu za četvrtog velikog ukazanja - kojim ću izvesti, što zapovijedaš - Potraži moga slugu, veli Isus, i reci mu, kako ja hoću, da učini što god može za uvođenje ove pobožnosti i da razveseli time moje Božansko Srce. Neka ne klone zbog poteškoća na koje će naići. Bit će ih. Neka zna, da je svemoćan onaj, koji se ne uzda u se, nego sve svoje pouzdanje stavlja u me!«
Tko je taj čovjek o kojemu govori Isus Margareti? Početkom 1675. dođe isusovac Klaudije de la Colombiere u Paray za upravitelja isusovačke rezidencije. Kad je prvi put održao govor redovnicima od Pohođenja, u Margaretinoj duši progovorio je Krist: To je onaj kojega ti šaljem!
O. Klaudije rodio se 2. II. 1641. u Delfinatu u Francuskoj. Mladost je proveo kreposno. Stupio je u Družbu Isusovu i ubrzo se pročuo u Lionu i drugdje kao vrstan profesor a naročito kao govornik. Prije ređenja bio je učitelj dvojici sinova poznatog ministra Colberta.
Srce Isusovo dovelo je o. Klaudija u Paray da postane pomoćnik sv. Margareti u velikom djelu apostolata ranjene Ljubavi. Margaretu su bili neki proglasili žrtvom iluzije sotonskih prijevara, pa su nad njom molili i egzorcizam. Njezina poglavarica povjeri o. Klaudiju da ispita Margaretin slučaj. Nakon dugih istraživanja, razmišljanja i molitava o. Klaudije donese zaključak o ispravnosti Margaretinih objava. Za to uvjerenje podnio je mnogo kritike. Ali on se na to nije uopće osvrtao. Na prvi petak iza osmine Tijelova, 21. VI. 1675., posvetio se Srcu Isusovu. Istoga dana obavila je također posvetu Srcu Isusovu i sv. Margareta.
Tako se ispunilo njezino viđenje, koje je imala, dok je jednom otac Klaudije misio u njihovoj crkvi. Ukazalo joj se, naime, Srce Isusovo kao goruća peć. Vidjela je uz Srce Isusovo još dva srca, koja su ušla u Kristovo Srce, da se s njime sjedine.
O. Klaudije bio je premješten u Englesku za propovjednika na dvor vojvotkinje Marije od Este koja je bila udata za vojvodu od Yorka, potonjega kralja Jakova II. U Londonu je otac Klaudije uspješno širio pobožnost Srcu Isusovu. Zle duše to nisu mogle podnositi. U dva sata poslije ponoći 24. XI. 1678. bio je uhapšen i bačen u tamnicu, navodno zbog veleizdaje države. Pred sudom se za to divno obranio. Ali nije se mogao obraniti od optužbe da je mnoge anglikance obratio Srcu Isusovu. Zato ostade u tamnici gdje je prisustvovao smrti mnoge svoje duhovne braće isusovaca. Na intervenciju francuskoga kralja Ljudevita XIV. pušten je na slobodu, ali je morao otići iz Engleske.
Zbog bolesti, koja je bila posljedica zatvora, napustio je zemlju progonstva tek 1679. Posjetio je Paray, kad je Margareta bila u velikim napastima. Otišao je na službu u Lion. Zbog promjene zraka opet dođe u Paray. Zdravlje mu je bilo sve slabije. Liječnici mu svjetovaše da pođe u rodni kraj. Margareta mu saopći da Isus traži u Parayu žrtvu njegova života. Htio je udovoljiti redovničkoj poslušnosti, ali bolest ga spriječi. Naskoro je umro u Parayu. Nad njim se savršeno ispunila riječ sv. Margarete: »O kako je slatko umrijeti onomu, koji je vjerno služio Srcu Isusovu!«
Od ukazanja sv. Margareti do uspostave svetkovine Srca Isusova i posvete svijeta Božanskom Srcu Isusovu
Put do uspostave svetkovine Srca Isusova. Naša je nakana, da donesemo što jasniji pregled povijesnog razvitka uzvišene pobožnosti Srcu Isusovu. Uvjeren sam, da kršćanski vjernici dijele sa mnom mišljenje o opravdanosti ovog izlaganja, i da će povijesne činjenice pozitivno utjecati na buđenje naše osobne pobožnosti prema ranjenome Srcu našega Spasitelja.
Uvjeren sam da nas sasvim opravdano zanima i razvoj pobožnosti objavljenoga Srca od smrti sv. Margarete do danas, jer ćemo samo na taj način steći zaokruženu i potpunu sliku o čitavom pitanju. Toj temi posvećujemo ovo izlaganje.
Vidjeli smo da se u godinama 1672. do 1675. Srce Isusovo javno objavilo nama ljudima preko ponizne redovnice sv. Margarete-Marije Alacoque. U tim ukazanjima Krist je jasno i otvoreno izrazio svoje božanske želje, koje bismo mogli sažeti u četiri točke: 1. Srce Isusovo bezuvjetno hoće da bude štovano u tjelesnom liku, simbolu njegove neizmjerne božanske ljubavi prema svim ljudima. 2. Kristovo objavljeno Srce apsolutno zahtijeva da bude čašćeno javnim štovanjem. 3. Srce Božjega Sina traži za se posebnu svetkovinu, i to u prvi petak po tijelovskoj osmini. 4. Ranjeno Isusovo Srce traži opću nadoknadu za nebrojene uvrede koje mu ljudi svaki dan obilno nanose. U tu svrhu posebno traži naknadnu sv. Pričest koja je moćno sredstvo zadovoljštine i lako pristupačno svakom vjerniku. Naknadnu pričest Srce Isusovo naročito želi u prve petke u mjesecu.
Iz dosadašnjeg izlaganja vidljivo je da je u drugoj polovini XVII. st. umro sv. Ivan Eudes, začetnik, promicatelj i ostvarivač liturgijskog štovanja Srca Isusova. Za njim je poletio u krilo proslavljenoga Srca i sv. Klaudije de la Colombiere.
Možda nam se na prvi mah i to nehotice, nakon svih ovih nabrajanja i izlaganja, pojavi pred očima svijesti neočekivano, ali ne baš isprazno pitanje: Zar će njihovom smrću zastati ovo veliko djelo? O, ne! Tek sada i počinje veliko osvajačko djelo božanskoga Obnovitelja, koji je u danima novoga vijeka i otvorio svoje Srce da ljudi naših dana kroz otvorenu ranu upoznju veliku ljubav i velikodušno joj odgovore. Vrijeme iza objavljenja Srca Isusova jest vrijeme njegovih pobjeda i trijumfa.
Godinu dana prije smrti sv. Margarete isusovac o. Croiset napisao je djelo o Srcu Isusovu (1689). Godinu dana po njezinoj smrti izdao je novo izdanje s dodatkom životopisa Božje odabranice. Red Pohođenja i Družba Isusova neumorno su i živo širili pobožnost Božanskomu Srcu. Prijem kod tadanjih vjernika bio je izvanredan, ali ne zbog novosti pobožnosti, nego zbog uzvišenosti samog predmeta i spasonosnih učinaka. Međutim, ova novost u Kristovoj Crkvi uzbudila je jaku i veliku opoziciju.
Nemojmo zaključiti naprečac, da su protivnici nove pobožnosti bili isključivo iz redova jansenista. Istina, jansenisti su predvodili tu borbu, jer njihovo hladno srce nije moglo izdržati blagotvorni žar topline i ljubavi Isusova Srca. Ali i među samim katolicima bilo je protivnika započetoj pobjedi svetoga Srca. Neki su od njih dobronamjerno smatrali ovu novost sektom, koja bi mogla uznemiriti čitavu Crkvu i nanijeti joj brojne neugodnosti. Samo ime ove pobožnosti postalo je nedrago, odbojno, na sam njen spomen toliki su se vrijeđali. I u samom Redu od Pobođenja i u Družbi Isusovoj službeni predstavnici bili su sasvim oprezni, što je samo po sebi razumljivo i preporučljivo, ali nipošto nisu bili protivni novoj pobožnosti, kao takvoj. Između ova dva nakovnja brusila su se mišljenja, taložila uvjerenja, klesao ispravan pojam.
Istovremeno dok je bilo u jeku prvi otpor prema pobožnosti Srcu Isusovu, množe se bratovštine u čast svetoga Srca, podižu se kapele, posvećuju oltari, održavaju brojne propovijedi. Cijela Francuska već zna za ovu pobožnost. Doprla je brzo i do Kanade, zatim sve do krajnjega Istoka. Među tadašnje revne promicatelje nove pobožnosti ubrajamo Boudona, Simuna Gourdana i druge. Brojne redovničke zajednice, rasijane po čitavom katoličkom svijetu, otvaraju širom vrata pobožnosti Srcu Isusovu, što je po sebi i shvatljivo ako poznajemo bar bitne obrise nutarnje redovničke konstitucije. Možda je najzgodnije odmah nadovezati i naglasiti da su samostani najaktivniji i najbolji promicatelji pravih pobožnosti. To se obistinilo i u ovom slučaju. I još nešto.
Božje je djelo nemoguće zaustaviti u pobjedničkom naletu. Što više protivnika, to sigurnija pobjeda!
Poslije obilnih uspjeha koje je postigla pobožnost Srcu Isusovu u prvim godinama nakon svečanih ukazanja Krista sv. Margareti, nešto osobnom izgradnjom pojedinaca, a još više značajnom duhovnom obnovom unutar Katoličke Crkve sazreo je zahtjev da se od Pape zatraži odobrenje svetkovine Presvetom Srcu Isusovu. Prvi pokušaj u tom pravcu učinili su Isusovci i redovnice od Pohođenja. Sv. Stolica prema svojoj ustaljenoj praksi oprezno je motrila sve te pojave, pokrete i nastojanja i u zreloj šutnji čekala razvoj čitave stvari, a još više plodove, koji će najrječitije progovoriti za ili protiv. Time je i katoličkim teolozima pružena mogućnost svestranog i slobodnog promatranja čitavoga pitanja u svoj svojoj složenosti i dalekosežnom značenju.
Ipak je Vatikan još od prvih primljenih molbi savjetovao redovnicama da se za različita odobrenja u vezi sa svetkovinom i pobožnošću prema Srcu Isusovu obraćaju svojim biskupima, koji su u tom nadležni i mjerodavni. I doista, tim putem došlo je do proslave blagdana Srca Isusova u Besanconu (1694), Longresu, Digioneu itd. Stvar je, može se reći, dobro prohodala.
Već 1693.g. Rim je odobrio bratovštine Srca Isusova i podijelio im oproste. To je obradovalo brojne pobožnike ranjenoga Srca, ali oni su ciljali još i dalje. Oni su svakako htjeli odobrenje blagdana.
Konačno je Klement XIII. na molbu poljskih biskupa, uzeo u svestrano razmatranje pitanje svetkovine i pobožnosti Srcu Isusovu. Predlagači su mu podastrli temeljitu i sveobuhvatnu dokumentaciju. Nakon zrelog uvida u stvar, Sv. Zbor Obreda izrazio se u prilog odobrenja svetkovine božanskoga Srca. Papa je potvrdio odluku Kongregacije. Obrazac Mise u čast Isusova Srca za Poljsku i za nadbratovštine svetoga Srca odobren je 11. V. 1765. Red od Pohođenja postigao je 10. srpnja iste godine odobrenje svetkovine za svoju redovničku zajednicu. Iste godine francuski je episkopat gotovo službeno usvojio svetkovinu Srca Isusova i uveo je skoro u sve svoje biskupije.
Njihov primjer slijedile su i druge katoličke biskupije, redovničke zajednice itd. Svi su se žurili, da budu dionici ponuđenog privilegija. U dokumentu Sv. Zbora Obreda iz 1856. kaže se, da gotovo nema crkve na svijetu koja nije dobila ovu povlasticu. Istina, sve je to bilo samo privilegij, samo je bilo dozvoljeno svetkovanje blagdana Srca Isusova, a još nije bilo naređeno. Međutim, sve ove činjenice daju nam nesumnjivo naslutiti da je pobjeda na pomolu. Na molbu francuskih biskupa uveo je Pijo IX. 1856. obaveznu svetkovinu Srca Isusova za čitavu Katoličku Crkvu.
Put do posvete cijeloga svijeta Srcu Isusovu. Dosada iznesene povijesne činjenice svjedoče nam otvoreno i jasno o živom vrenju pobožnosti prema preslatkom Srcu Božjega, Sina, koje je započelo od časa svečanoga ukazivanja sv. Margareti i povećavalo se iz dana u dan sve jače i istaknutije. Nas, posebne prijatelje ranjenoga Srca, ova pojava nimalo ne iznenađuje. Mi se uvijek i u svakoj sličnoj zgodi, a pogotovo kad se radi o božanskom Srcu ljubavi, sjećamo Kristovih riječi: » Dođoh da oganj bacim na zemlju, pa što hoću, nego da se zapali?« (Lk12,49) s druge strane, uvijek moramo imati u vidu da je katolička duša stvorena za širokogrudne izljeve odanosti i ljubavi. Dosljedno, božanska žrtvovana dobrota jedina je bila u mogućnosti tu ucijepljenu duhovnu sklonost razviti do zamjernih visina zanosa. Kao potkrepu naše tvrdnje možemo navesti već spomenutu peticiju poljskih biskupa na Klementa XIII. iz g. 1765., u kojoj se navodi, da u samoj Poljskoj do toga vremena postoji najmanje 1090 bratovština Srca Isusova. Ovo ubrzano osnivanje bratovština rječito govori o općem gibanju i zanosu za pobožnost presvetomu Srcu.
Razumljivo je samo po sebi da su pojedinačne posvete Srcu ljubavi, dobrote i žrtve bile veoma brojne. Njihov broj poznaje samo dobro Kristovo Srce koje posebnim plamom gori prema svakomu svomu pobožniku i napunja ga blagoslovom.
Usporedo s pojedinačnim posvetama, osnivanjem bratovština i slično, sazrijeva i saznanje o obvezi ljubavi za naknadom ranjenomu Srcu Otkupitelja svijeta. Odvažne duše žrtve predstavljaju za Crkvu idealni dio Kristova duhovnoga stada.
Kad je službena crkvena vlast odobrila i uvela blagdan Srca Isusova, oduševljenje i zanos među katolicima raste sve više i jače. To je sasvim razumljivo, jer su tim činom raspršene kojekakve eventualne sumnje, a čitava stvar oslonjena je na temelje vječnog i nepogrješivog božanskog autoriteta.
Odmah su se požurili mnogi biskupi da božanskom Srcu posvete svoje biskupije. Redovnički poglavari nasljedovali su njihov primjer i obavili posvetu svojih duhovnih zajednica. Stopu u stopu slijedila su ih različita društva unutar naše Crkve. Vanjski trijumf Srca Isusova u novom vijeku obilježavju svečane posvete mnogih država, dok konačno nije došlo i do same posvete čitavoga svijeta božanskom Srcu ljubavi i milosti.
Južnoamerička republika Ekvador obavila je prva - 15. VI. 1873. - posvetu ranjenomu Srcu Boga-Čovjeka, duhovnoga kralja čitavoga svijeta. Ovu svečanu i značajnu posvetu obavio je sam predsjednik republike neumrli mučenik Garcia Moreno uz sudjelovanje uglednih senatora i narodnih zastupnika, vojske i mornarice i brojnih građana. Posveta ove katoličke zemlje izvršena je u katedrali prijestolnice Quito pred kipom Srca Isusova, koji prikazuje Krista kako otvara svoje preslatko Srce i svoje premilostive ruke širi u zagrljaj ljubavi. - Naglasio sam, da je posvetu učinio predsjednik Moreno. Dvije godine poslije obavljene posvete Garcia Moreno umire mučenički od 11 uboda, koje mu je zadao nožem razbojnik potplaćen od masonerije. U času razbojstva ubojica mu je doviknuo u uho: »Umri, bijedni zatorniče slobode!« Moreno mu je odgovorio mirno i svetački, dostojno viteza Srca Isusova: »Bog ne umire!!«
U isto vrijeme stižu brojne molbe Piju IX., da posveti čitav svijet Srcu Isusovu (18701871). Takvu molbu uputio je tuluški nadbiskup Desprez. Zatim isto moli i tadašnji direktor Apostolata Molitve o. Ramiere (u travnju 1875), ali ne samo u svoje ime, nego u ime čitavoga članstva. Njegovu molbu potpisalo je i 525 biskupa. Papa je kao odgovor na te molbe dao odobrenje posvetnoj formuli Srcu Isusovu koju je preporučio za privatnu i javnu upotrebu. To je odobrenje učinjeno na dvjestogodišnjicu ukazanja Srca Isusova sv. Margareti. Taj datum - 16. VI. 1875. smatraju povjesničari pobožnosti i štovanja Srca Isusova veoma značajnim.
Veliki i dalekovidni papa Leon XIII. imao je zavidnu i jedinstvenu sreću, da je mogao obaviti posvetu čitavoga svijeta božanskomu Srcu Krista -Kralja. On je 25. V. 1889. izdao glasovitu encikliku o posveti ljudi Presvetomu Srcu Isusovu (»Annum Sacrum« - Sveta Godina), kojom naređuje da se 11. lipnja spomenute godine ima posvetiti Srcu Isusovu sav katolički svijet i čitav ljudski rod. Sam papa obavio je u svojoj kapeli posvetu svijeta ranjenomu Srcu Spasitelja svijeta, u noći koja je spajala XIX sa XX st. U isto vrijeme obavio je istu posvetu u ime Kristova namjesnika u središnjoj bazilici kršćanstva, u crkvi apostolskog prvaka sv. Petra u Rimu, glasoviti i vrijedni kardinal Rampolla. Toj javnoj i svečanoj posveti prisustvovali su brojni vjernici kao predstavnici čitavoga svijeta.
Ovaj nezaboravni čin Leona XIII. predstavlja i jest najveći vanjski novovjeki trijumf Srca Isusova, ispunjenje njegovih božanskih želja, izraženih za svečanih ukazanja sv. Margareti. Božansko Srce želi kraljevati i ispuniti ljubavlju sve stožere zemlje. I čitav svijet je malen njegovim božanskim željama, koje su neizmjerne, vječne i savršene. Nakon posvete svijeta Srcu Isusovu zaredale su još češće i istaknutije brojne posvete gotovo svih katoličkih država, biskupija i svetišta. Biskupi Crkve u Hrvata su 1923. prigodom Euharistijskog kongresa u Zagrebu posvetili hrvatski narod Srcu Isusovu.
Pobožnost Srcu Isusovu dar Neba za moderna vremena
Nema sumnje da su vjernici objeručke prihvatili pobožnost i štovanje Srca Isusova, netom što se to štovanje preko sv. Margarete objavilo novovjekim ljudima pa tako i kod nas u Hrvatskoj. Na žalost povijesne činjenice o tome nisu sakupljene ni obrađene. No poznato je da je kratko vrijeme nakon ukazanja presvetoga Srca sv. Margareti izašla na hrvatskom jeziku knjižicamolitvenik: »Novena na szlavu Prisvetoga Sarza Jasusova«, koja je odmah bila razgrabljena, iako se kod nas vrlo malo čitalo. Nešto kasnije tiskano je u Zagrebu »Sercze Jeszuszovo«, koje je doživjelo nekoliko izdanja. Ovo je očit znak o dobrom prijemu uzvišene pobožnosti kod naših davnih pređa. Sve nas to neobično veseli.
Kroz posljednjih sto i pedeset godina kod nas je o Srcu Isusovu tiskano dosta knjiga, molitvenika, propovijedi i pjesama. Tu je pobožnost propagirao dugo i obilno »Glasnik Srca Isusova«, nekad najčitaniji vjerski glasnik u Hrvatskoj. Brojne bratovštine, društva, crkve, kapele, oltari, kipovi i slike svjedoče o bujnom procvatu ove pobožnosti i u prošlosti i u sadašnjosti.
Međutim mnoge su stvari našim vjernicima poznate i u živom sjećanju, pa ćemo radije prijeći na novu temu: Srce Isusovo i naše doba. Već smo citirali riječi sv. Margarete, kojima opisuje drugo veliko ukazanje
Srca Isusova: »On me pouči, kako je od žive želje da ga ljudi ljube i da ih odvuče s puta propasti, u koju ih hrpimice ruši sotona, zamislio objaviti ljudima svoje Srce i dati im u ovim posljednjim stoljećima ovaj posljednji napor svoje ljubavi, predmet i pomagalo tako prikladno, da ih skloni na pravu ljubav prema njemu, skupa sa svim blagom ljubavi, milosrđa, milosti i spasenja, što je u njemu...«
Spomenuli smo viđenje sv. Gertrude, koje je imala na dan sv. Ivana Evanđelista. Ona je u tom sretnom času promatrala s apostolom ljubavi kroz ranu na boku Isusovo ranjeno Srce. Svetica je upitala apostola zašto nije opisao miline kucaja Kristova Srca, koje je osjetio, dok je bio naslonjen na svete grudi. Ivan joj je odgovorio: »Izreći slatkoću tih kucaja, to je bilo sačuvano za sadašnja vremena, da zagrije ostarjeli i u ljubavi ohladnjeli svijet, kad čuje ove stvari«.
Crkveni dostojanstvenik, čije nam ime nije poznato, izrazio se u istom duhu, kad je rekao: »Čašćenje Srca Isusova sačuvano je za posljednja vremena kao znak Božje ljubavi, koja hoće da se tim obilnije izlijeva što se svijet više bliži koncu. To čašćenje štiti vjeru i pobuđuje pobožnost usred zabluda i nastranosti našega vremena.«
Papa Pijo XI. dijeli također uvjerenje da je štovanje Srca, Isusova iz providnosnih razloga, rezervirao za naše dane, pa i piše u enciklici »Milosrdni Otkupitelj« (od 8. V. 1928.): »Među drugim dokazima neizmjerne dobrote našega Otkupitelja najviše sja ovaj: Kad je ohladnjela ljubav Kristovih vjernika, stupi pred nas sama božanska ljubav, da je častimo posebnim štovanjem. Tad se širom otvori dragocjena crkvena riznica onom pobožnošću, kojom častimo Presveto Srce Isusovo, u kojem je sve blago mudrosti i znanja« (Kol. 2,3).
Negda je Bog htio da ljudskom rodu, koji je izlazio iz Noine lađe, zasja u znak sklopljenog prijateljstva, »duga, koja se pokazala u oblacima« (Post 2,14). Slično se zbilo i u burno novije doba. Njim je plazilo krivovjerje, podmuklije od sviju, jansenističko, protivno Božjoj ljubavi i pobožnosti. Ono je propovijedalo da ne smiješ Boga toliko ljubiti kao oca, nego ga se više bojati kao neumoljivog suca. Tad pokaza dobrostivi Isus narodima svoje presveto Srce kao zastavu mira i ljubavi, koja navješćuje sigurnu pobjedu u borbi....« Ako je Krist u naše dane i za nas otkrio svoje ranjeno Srce, zašto se ustručavamo ući u ovaj hram preporoditeljske ljubavi!?