1. Ivan krstitelj Ferrari, advokat i revni član socijalističkog pokreta, rođen je u Italiji. Kao dječak odgojen je pobožno kod isusovaca u kneževini Monaco. Vrlo pobožno obavljao je devet prvih petaka na čast Srca Isusova. Nakon gimnazijskih nauka pohađao je javne škole u San Remu, ohladio se u vjeri i pošao drugom stazom.
Upisao se u socijalistički pokret i mnogo radio među radništvom. Kao sveučilištarac učlanio se u masonsku ložu »I Persistenti« u Ventimiglia. Postao je pravnik, popularan među radništvom i uvažena ličnost u administrativnom aparatu općine i pokrajine. Zbog skretanja s prave katoličke staze osjećao je u duši tešku borbu. Srce Isusovo zvalo ga opet k sebi, jer je izvršenjem pobožnosti prvih petaka postao njegovim posebno privilegiranim djetetom.
Kao student sastao se jednom zgodom sa svojim prefektom, nadstojnikom iz zavoda, isusovcem. Odbacio je začas masku nasmijanosti i mira, pa iskreno priznao: «Oče, ja sam nesretan. Nosim pakao u duši. Ne mogu dalje...» Svećenik je pokušao iskoristiti sretni trenutak, ali uzalud. Ferrari se brzo pokajao zbog iskrenosti, obrisao suze i počeo govoriti: «Nemoguće, oče! Tvrdo sam vezan. Što bi rekli kolege?...»
Ali Srce Isusovo neprestano je kucalo na vratima advokatove savjeti, uza sve njegove nezahvalnosti, uvrede i ušutkivanja grizodušja. I započela je pobjeda! Istupio je iz organizacije, dao ostavku na položaju općinskog vijećnika. Uhvatio ga silan strah pred vječnom osudom. To ga je dovelo opet na ispovijed. Opću ispovijed obavio je 1905. pred biskupom u Ventimiglia preuzvišenim Daffra. Njemu je predao svoje masonske dokumente. Majčina smrt 1907. još više ga približila Bogu.
6. svibnja 1908., dok je na sudu proučavao spise u parnici nekog siromaška, kojega je branio, nenadano izbaci na usta obilno krvi. Trebalo je platiti nevjernost Srcu Isusovu. Pošao je u bolnicu. Bolest se pogoršavala, a strpljivost je, srećom, rasla. U najtežim bolovima molio se pobožno Srcu Isusovu. Sam način liječenja bio je težak, ali iz njegovih usta nitko nije čuo jauka. Hvatala ga groza na spomen svih poteškoća, ali se nije dao. Sve je podnosio mirno kao zadovoljštinu za svoje grijehe, za nebrojene nevjernosti koje je počinio u danima duhovnoga zaborava.
Kad se mogao dizati iz bolesničkog kreveta, posluživao je nedjeljom kod sv. Mise. Na sv. Pričest pristupao je češće. Pod konac života prenijeli su ga u Ventimiglia. Teško je opisati molitvu njegovih posljednjih dana. Suznih očiju, uzdignutih k nebu, glasno je molio Srce Isusovo da ga primi k sebi kad bude potpuno pročišćen i kad dobrim primjerom nadoknadi počinjeno zlo.
Da još nešto spomenem. Na početku pobožnoga života u zavodu isusovaca bio je Ferrari obećao nositi uza se sliku Isusova Srca i Gospinu sliku. Kad mu ih je dao upravitelj kolegija, napisao je na njima: »Srca Isusa i Marije bili ti vodiči do raja!« A on je sam dodao: »Sveta Marijo, moli za me!« - U godinama duhovnoga otpada brižno je čuvao ove slike u ladici svoga stola. U posljednjoj bolesti zahvalno ih je ljubio.
14. travnja 1909. umro je u pouzdanoj ljubavi prema Srcu koje ga je pratilo kroz život i dovelo u luku spasenja, jer je u dječačkim danima obavio iskreno i pobožno devet prvih petaka u čast Srca Isusova i tako postao dionik Velikog Obećanja.
2. Srce Isusovo i podrugljivi psovač - naslov je našega primjera. Nansijski biskup preuzv. Tourinase svjedoči za istinitost ovog slučaja, a skriva ime iz opravdanih razloga. N. N. isticao se u mržnji na Boga, koju je ispoljavao na razne načine, a posebno psovkama i rugalicama. Majka ga je doduše lijepo odgojila, ali se on s vremenom tako iskvario, da ga nije bilo moguće prepoznati.
1907. pošlo je jedno hodočašće u Paray-le-Monial. U isto vrijeme nađe se u tom gradu i ovaj nesretnik. Pošao je iz radoznalosti u crkvu i zapazio na zidu natpis: »Svećenicima ću dati milost, da ganu i najtvrđa srca!« To je jedno od obećanja Srca Isusova. Kad je to pročitao, sav pobjesni. Rugao se iz punine pokvarenog srca i govorio: «Baš ćemo vidjeti! I ja ću to okušati. Uhvatit ćemo popove za riječ». I poče se ogledati po crkvi, ne bi li vidio kojega svećenika, da mu pokaže sotonsko raspoloženje.
Dalje priča ovaj bogohulnik: »Eto, dolazi k meni svećenik. Gleda me i čeka, da mu progovorim. Iz mojih usta izlazi samo psovka i poruga... Pa dobro, prijatelju moj. reče mi on. Na samu riječ »prijatelju moj« postajem drzovitiji...Vaš prijatelj?... Ah!... Zovite me radije nevjernikom, izopćenim poganinom, sve što hoćete, ali nipošto prijateljem...
Riječi na zidu crkve neprestano su izazivale podrugljivo pitanje: Što će mi odgovoriti svećenik? Na moje navale on problijedi, ali ne oda ničim da je uzrujan. Nije odgovarao na moj govor... Ja sam se smijao. On kao da nije ni pazio na to... Bio sam pobjednik... I najednom mi dođe da prasnem u grohotan smijeh i sve mu kažem, kad mi on... ah, još i sad dršćem, upravi pitanje: Prijatelju, je li vam još živa majka? Ah, Bože, u taj čas, na te rijecč, kakva borba nastade u mojoj duši. O presveto Srce Isusovo, ti si me čekalo do toga časa. U taj se čas moje srce umekša, obliju me suze i počnem se tresti. Moja majka, je li moguće... Presveto Srce Isusovo!... Pred oči mi dolazi slika pred kojom sam kao maleno dijete klečao s majkom.... Čitam riječi što ih je ona umirući napisala a kojih ja kao da do sada nisam bio svjestan: Sine moj pišem ti s kreveta na kojemu umirem. Umirem od boli, koju si mi zadao svojom nevjerom. Ne proklinjem te, jer se čvrsto nadam, da će te Božansko Srce obratiti....
O majko moja!...» I ovaj podrugljivi psovač kapitulirao je pred snagom Srca Isusova. ispovjedio se i pričestio. Očistio je svoje srce i usne od psovke i poruge. Na njegovim usnama je procvao cvijet ljubavi prema Božanskom Imenu i Srcu Isusovu.
3. Sv. Margareta Kortonska (1247 - 1297) je po grješnom životu i radikalnom obraćenju druga Magdalena, a po prijateljstvu sa Srcem Isusovim franjevačka Margareta Marija Alacoque. Margareta se rodila u Laviano u Toskani, Italija. Bog joj je bio poklonio lijepu dušu i krasno tijelo, ali ona je to u mladenačkim danima žrtvovala zavodljivoj Veneri. Požudni glas tjelesne strasti zanio ju je u svoj vrtlog i kovitlao tamo-amo. Dobro Srce božanskoga Otkupitelja željelo je usrećiti ovu dušu.
Njezin ljubavnik, s kojim je provodila grješne dane, bio je nenadano ubijen od svojih neprijatelja. Ostavili su ga u šumi, pokrili granjem i lišćem. Grješna Margareta izgarala je od želje da ga pronađe. Vođena suludom strašću slijedila je psa, koji ju je doveo do mjesta gdje je ležao ubijeni ljubavnik. Kad ga je odgrnula i vidjela u raspadajućem stanju, sva se zgrozila. U njezinoj promrzloj duši u tom času sve se izmijenilo. Njezino opustošeno srce počela je osvjetljivati zraka novih spoznaja i svjetlijih vidika. Srce Isusovo iskoristilo je ovu priliku da je duhovno obnovi, preporodi i izgradi..
Margareta je počela plakati nad svojim grješnim mladenačkim životom. Povratila se u rodno mjesto, odrezala kosu, obukla pokorničke haljine, stavila konop oko vrata i javno pitala oproštenje od svih koje je prije sablažnjavala. Svetom mržnjom urotila se protiv vlastitog tijela, da preko njega dade zadovoljštinu za mnogobrojne grijehe protiv šeste Božje zapovijedi.
Povukla se zatim u Cortonu, gdje je franjevci nakon tri godine primiše u Treći Red. Povećavala je pokorničke vježbe, spavala je na zemlji s kamenim uzglavljem, javno po ulicama ispovijedala svoje grijehe, iznakazivala svoje lice itd. Sotona je i opet na nju jurišao, ali milost Srca Isusova i Margaretina odlučna volja odnijeli su potpunu duhovnu pobjedu.
U školi božanskoga Srca Margareta se naglim koracima uzdizala na putu savršenstva. Najomiljeniji predmet njezinih razmatranja bila je Spasiteljeva Muka. U tom ogledalu motrila je. Božju ljubav i svoju nezahvalnost. To ju je sve više bodrilo u radu oko savršenstva.
Jednoga dana ukaza se Spasitelj sv. Margareti i reče joj: »Stavi svoje ruke u rane mojih ruku!« Svetica se ustručavala, pa reče: »O, ne, Gospodine!« Na to se otvori rana svetoga boka i kroz taj otvor ona vidi Isusovo Srce. U zanesenoj ljubavi Margareta zagrli Spasitelja, koji je uznese na nebo. Drugom zgodom reče joj Isus: »Kćeri moja, ljubiš li me?« A Margareta će: »Ne samo da te, Gospodine, ljubim, nego želim i htjela bih, kad bi ti to dopustio, biti u tvom Srcu.« Isus prihvati: »Ako hoćeš ući u moje Srce, zašto ne uđeš kroz ranu moga boka?«
Margareta je oplakivala svoju prošlost i često govorila: »Ah, Gospodine kad bi moje srce bilo obujmom jednako čitavome svijetu i kad bi se cijelo rastopilo u suze i krvav znoj od jačine boli što sam te uvrijedila, ja ne bih mogla time nadoknaditi ni najmanji od mojih grijeha.« Za jednog ukazanja reče joj Isus: »Ne boj se za oproštenja svojih grijeha. Ja sam te odredio da budeš za primjer grješnicima, kako bi oni jasno shvatili da, ako se hoće pripremiti za primanje moje milosti, mene će uvijek naći spremna da im je dadem, kao što sam dao i tebi...«
Jednom je Margareta živo razmatrala Isusovu Muku. Počela je gorko plakati. Na to joj se ukaza Isus i reče da je drži blizu svoga križa i da se njegova milost obilato izlijeva na nju kao i kad je visio na golgotskom križu. Tom prigodom joj je također naglasio: «Razmatranje moje Muke jest najmoćniji štit protiv grijeha i najkraći put da postignemo savršenstvo.« Preporučio joj je da nikad ne izgubi iz vida njegove rane, a posebno ranu svetoga Srca!
4. Bl. Majka Marija od Isusa Deluil - Martigny rodila se 28. V. 1841. u Marseilleu, u Francuskoj. Bila je u potpunom smislu riječi neobično dijete. Marsejski biskup Msgr de Mazenod izjavio je u njenoj trinaestoj godini: Ona će biti sv. Marija Marsejska. U sedamnaestoj godini života, za duhovnih vježba kod Sestara od svetoga Srca, Bog joj je očitovao želju, da postane žrtva. Svoj životni pristanak upisala je u dnevnik ovim riječima:
»Učini od mene što ti se svidi, ali molim Te da me zatvoriš u svoje Srce i dadeš mi nešto trpjeti za tvoju slavu i za tvoju čistu ljubav«. Bila je prva revniteljica Počasne Straže, društva klanjatelja Presvetog Oltarskog Sakramenta, koja je ustanovljena 1863. Za nju ona piše: »Počasna Straža ustanovljena je na Kalvariji, ili, još bolje, osnovana je u Rani ljubavi Isusova Srca...«
Provela je mjesec dana u samostanu od Pohođenja u Bourgu. U tišini i molitvi pred Presvetim dao joj je Isus shvatiti, da On hoće duša, koje bi njemu prikazivale trajan poklon zadovoljštine za veoma bolne rane njegova božanskog Srca. Te se duše trebaju ujediniti s Božjom Majkom i u zajedništvu sa svećenikom jednim srcem prinositi žrtvu Svete Mise, da tako što savršenije ujedine svoj prinos s Kristovim. Te duše, prema Kristovu naputku, trebaju od čitavoga svoga života učiniti neprestanu žrtvu ljubavi i zadovoljštine.
Bog je Mariji poslao vrsnog duhovnog vođu, dobrog isusovca o. Calage. On je pročitao njezin dnevnik i izjavio joj kako Bog od nje traži da ona bude utemeljiteljica Redovničke družbe zadovoljštine, čija se potreba tako dugo osjećala. Otvoreno joj je kazao da je njezino mjesto među djevicama-mučenicama, a njezin je ljiljan - ljiljan među trnjem.
Na blagdan Isusova Srca 1868. Marija je osjetila svetačku težnju, da bude žrtva. Potpuno se posvetila žrtvovanoj ljubavi. Ideja o Institutu sve više je sazrijevala. Prvoga petka u listopadu još više se predaje Isusu u svojstvu žrtve. U veljači 1869. o. Calage joj naređuje da piše prve nacrte pravila Družbe zadovoljštine i žrtve.. Nutarnje i vanjske kušnje je ne smućuju. Ona se drži svoga načela: »Ljubiti i trpjeti do krajnjih granica ljubavi i bola!...« Papa Pijo IX. odobrava 14. III. 1872. ideju Instituta sa željom, da bude što više odvažnih duša, koje će davati Bogu zadovoljštinu i žrtvovati se za Crkvu.
Na svetkovinu Srca Isusova (20. VI.) 1873. osnovala je Marija u Antvverpenu Družbu kćeri Srca Isusova. Svrha je instituta: ljubav, zadovoljština, žrtva! Zadovoljština, za uvrede Isusovu Srcu. Molitva i žrtva za Crkvu i svećenike. Divno, zar ne! G. 1904. postignuto je prvo crkveno odobrenje Družbe od kardinala Richelemya, nadbiskupa u Torinu, Italija. Nova Družba se naglo širi po Francuskoj, Italiji, Belgiji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i drugdije. Sv. papa Pijo X. podijelio je 22. II, 1909. blagoslov Družbi.
Majka Marija bila je čitav život žrtva. U roditeljskoj kući podnosila je strpljivo mnoge protivnosti, trpjela je zbog bolesti drugih bića i financijskih nezgoda, podnosila je nutarnje kušnje, skrupule itd. Iskreno je željela mučeništvo. 27. II. 1884. u samostanskom vrtu u Servianne dočekao ju je nenadano anarhist Vjekoslav Chave, samostanski vrtlar otpušten zbog slaba vladanja. Ubio ju je iz pištolja. Njezine posljednje riječi bile su: »Opraštam mu!... Za Družbu!...»
5. Katarina Marija Volpicelli rodila se u Napulju 1839. Bog ju je obasuo lijepim naravnim svojstvima. U najranijim godinama strastveno se odala studiju literature i lijepih umjetnosti. Ispraznost i zabava zanosile su ovu mladu dušu. Sanjarila je o dobroj udaji. U isto vrijeme Srce Isusovo kovalo je plan da osvoji tu plemenitu dušu i učini je svojim apostolom.
1854. buknula je u Napulju kuga. Katarinu uhvati silan strah pred smrću. Pristupala je često na sakramente. Ispovjednik ju je više puta upozoravao na teško stanje njezine savjesti i molio se mnogo za nju.
Bog je providnosno uredio da se mlada Katarina susrela s vrsnim ispovjednikom franjevcem o. Ljudevitom da Casoria. On je uvijek imao velik upliv na nju. On joj je otvoreno rekao: «Svijet te privlači, ali Bog će biti pobjednik!» S obzirom na njezin strastveni studij rekao joj je proročki: »Doći će dan, u koji ćeš zatvoriti sve knjige. Isus će ti otvoriti knjigu svoga Srca. Na prvoj stranici piše Ljubav, na drugoj Ljubav, na trećoj također Ljubav i tako dalje.«
Od toga vremena Katarina se potpuno predala božanskomu Srcu Isusovu. Naročito je gajila pobožnost prema Euharistiji. Iskrena pobožnost ju je dovela do uvjerenja, da je Bog zove u Kongregaciju sestara klanjateljica Presvetoga Sakramenta. Stupila je u tu družbu, ali zbog slaba zdravlja morala je izići i vratiti se kući. To ju je silno boljelo. Srce Isusovo imalo je za nju posebne namjere.
U rodnoj kući provodila je pravi redovnički i pokornički život. Njezin duhovni vođa dozvolio joj je da u dvadesetprvoj godini života, u cvatu mladosti, položi redovničke zavjete u svijetu. Baš u to vrijeme umrla joj je dobra majka, a oca udari kap. Dvorila ga je strpljivo i samoprijegorno četiri godine. 28. II. 1862. obavila je Katarina, po savjetu duhovnog vođe, osobnu posvetu umirućem Isusovom Srcu i obvezala se da će širiti štovanje Srca Isusova i Marijina, i to sa svim sredstvima koja će joj posluh označiti. Nakon te posvete teško oboli, ali brzo i čudesno ozdravi. Imala je viđenje: ona je bila na čelu povorke djevica oko Isusova Srca. Kasnije joj je bilo objavljeno značenje ovoga viđenja. Predano se odala odricanju, djelima ljubavi i širenju Apostolata molitve.
Katarina je veoma trpjela zbog hladnoće kojom se katolici odnose prema Presvetom Sakramentu Oltara. Stoga se i posvetila Čitavom životnom snagom širenju duha i djela zadovoljštine. U tu svrhu osnovala je Djelo poklonstvene zadovoljštine i Djelo siromašnih Crkava. U Napulju je utemeljila Treći red Svetoga Srca, koji se kasnije pretvorio u Institut službenica Svetoga Srca. Katarinino apostolsko djelo bilo je okrunjeno odobrenjem Svete Stolice i brzim širenjem po svijetu. Ah, sve to ipak nije prošlo bez velikih žrtava. G. 1880. započela je graditi veličanstvenu crkvu Srca Isusova u Napulju, koja je nakon same četiri godine bila gotova. Ova revna apostolska duša preminula je 26. XII. 1893. a za nju je papa Leon XIII. rekao: «Bila je svetica! Da, bila je svetica!«
6. Petar Barbarić rodio se 19. V. 1874. u Klobuku, u blizini Ljubuškoga u Hercegovini. Njegov bogobojazni otac Ante i pobožna majka Kata usadili su mu u srce prve klice kreposti i kršćanskog savršenstva. Djetinjstvo je proveo pod rodnim krovom, u društvu trojice braće i triju sestara. Bio je pastir. Iza osnovne škole proveo je jednu godinu kao trgovački naučnik. Izgarao je od svete želje da bude svećenik. Pošao je u nadbiskupsko sjemenište u Travnik i tu proveo osam godina. Bio je uzornog vladanja, marljiv i pobožan.
U sedmom razredu duhom se pridružio redovničkoj zajednici otaca isusovaca, u kojoj je kasnije i umro. U proljeće 1896. prehladio se na izletu i obolio. Od toga je i preminuo 15. IV. 1897., u dvadeset i trećoj godini života.
Osnovna karakteristika njegova života bila je punina ideala. Htio je biti uz Krista. U sjemeništu je upoznao pobožnost Srcu Isusovu i u njoj našao zadovoljenje svih svojih mladenačkih težnja. U školi božanskoga Srca izgradio je svoj duhovni karakter. Na žaru Kristove dobrote i on je rasplamsao život, usavršio ljubav, očeličio krepost, postao duhovni vitez Isusove Žrtve. To je prožimalo čitav njegov mladenački život, a posebno se očitovalo u vrijeme bolesti i trpljenja.
Petar se nije zadovoljio da samo svoje srce formira po božanskom uzoru, nego je također htio da u svetištu žrtvovanog Srca nađu svoj ideal i drugi ljudi. On je među svojim kolegama u sjemeništu neumorno širio pobožnost Isusovu Srcu. Preko školskih praznika, poput pravog apostola, promicao je među seoskim svijetom ovu dragu pobožnost i širio Glasnik presvetog Srca Isusova. Gdje nije mogao osobno doprijeti, tamo je pismima nastojao raširiti kraljevstvo probodenog Srca među mnogim poletnim katoličkim dušama. Neka on bude uzor hrvatskoj mladeži i svima nama!