Katekizam katoličke Crkve uči: Svi grešnici bili su uzročnici Muke Kristove
«Crkva, u Učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca, nije nikad zaboravila da su »sami grešnici bili uzročnici i kao oruđe svih muka što ih je pretrpio božanski Otkupitelj«. Uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista, Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost u muci Isusovoj, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino Židove:
«Krivce te užasne krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naša zlodjela učinila da Gospodin naš Isus Krist podnese muku Križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo, sigurno »sami sebi iznova razapinju i ruže Sina Božjega«. Treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh Židova. Jer oni, po svjedočanstvu apostolovu, »da su upoznali Kralja slave, nikad ga ne bi bili razapeli«. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo. I kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje ubojite ruke. I nisu ga raspeli zli dusi; razapeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima».
Otkupiteljska smrt Kristova u Božjem nacrtu spasenja
Isus predan po nepromjenljivom Božjem naumu
Nasilna smrt Isusova nije bila plod slučaja u nesretnu stjecaju okolnosti. Ona pripada otajstvu nauma Božjega, kako jeruzalemskim Židovima sveti Petar tumači već u svome prvom govoru na Pedesetnicu: On je predan »po odlučenu naumu i promislu Božjemu« (Dj 2,23). Taj biblijski način govora ne znači da su oni koji su »predali Isusa« (Dj 3,13) bili samo pasivni izvršitelji jednog scenarija unaprijed od Boga napisana. Bogu su svi časovi vremena prisutni u svojoj aktualnosti. On dakle zasniva svoj vječni naum »predodređenja« uključujući u nj slobodni odgovor svakog čovjeka svojoj milosti: »Rote se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rote se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim da učine što tvoja ruka i tvoja volja predodredi da se zbude« (Dj 4,27-28). Bog je dopustio čine proizašle iz njihove zaslijepljenosti da bi izvršio svoj naum spasenja.
Taj Božji naum spasenja po usmrćenju »Sluge, Pravednika« bio je unaprijed naviješten u Pismu kao otajstvo sveopćeg otkupljenja, to jest otkupa koji ljude oslobađa ropstva grijehu. U ispovijesti vjere, za koju kaže da ju je »primio«, sv. Pavao ispovijeda da je »Krist umro za naše grijehe po Pismima« (l Kor 15,3). Otkupiteljska smrt Isusova ispunjuje osobito proroštvo o Sluzi patniku. Sam Isus prikazao je smisao svoga života i svoje smrti u svjetlu Sluge patnika. Nakon Uskrsnuća, dao je to tumačenje Pisma učenicima iz Emausa, zatim i samim apostolima.
Bog ga za nas grijehom učini
Dosljedno tome sv. Petar može apostolsku vjeru u Božji naum spasenja jasno izraziti ovako: »Ta znate da od svog ispraznog načina života što vam ga oči namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas« (l Pt 1,1820). Grijesi ljudi, kao posljedica istočnoga grijeha, potvrđeni su smrću. Šaljući svoga vlastitog Sina u stanje sluge, stanje čovječanstva palog, i zbog grijeha, smrti namijenjenoga. »Njega, koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu« (2 Kor 5,21).
Isus nije upoznao osude kao da bi sam bio sagriješio. Ali u svojoj otkupiteljskoj ljubavi, koja ga je "uvijek sjedinjavala s Ocem, on je preuzeo nas u našoj udaljenosti od Boga zbog grijeha, tako da je u naše ime mogao reći na Križu: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mk 15,34; Ps 22,1). Učinivši ga tako solidarnim s nama grešnicima, Bog » ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao« (Rim 8,32), da budemo pomireni s njime »po smrti Sina njegova« (Rim 5,10).
Bog je začetnik opće otkupiteljske ljubavi Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane: »U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za grijehe naše« (l Iv 4, l O). »Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije «(Rim 5,8). Ta je ljubav bez isključivosti, Isus je to pripomenuo u zaključku prispodobe o izgubljenoj ovci: »Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima neće da propadne nijedan od ovih malenih« (Mt 18,14). On tvrdi da daje svoj život »kao otkupninu za mnoge« (Mt 20,28); taj izraz nije restriktivan: suprotstavlja ukupnost čovječanstva jedinoj osobi Otkupitelja koji se predaje da bi je spasio. Crkva, slijedeći apostole, uči da je Krist umro za sve ljude bez iznimke. »Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio«.
Krist je sam sebe prikazao Ocu za naše grijehe
Sav Kristov život je žrtva Ocu
Sin Božji koji je sišao «s neba ne da vrši svoju volju nego volju onoga koji ga posla» (Iv 6,38), «ulazeći u svijet veli: Evo dolazim Bože vršiti volju tvoju. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10,5-10). Od prvog časa svoga Utjelovljenja, Sin prihvaća Božji naum spasenja u svome otkupiteljskom poslanju: »Moja je hrana vršiti volju Onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo« (Iv 4,34). Žrtva Isusova za grijehe svega svijeta (l Iv 2,2) izraz je njegova zajedništva ljubavi s Ocem: »zbog toga me ljubi Otac što polažem život svoj« (Iv 10,17). »Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca i da tako činim kako mi je zapovjedio Otac« (Iv 14,31).
Ta želja da prihvati naum otkupiteljske Očeve ljubavi prožimlje sav život Isusov, jer njegova otkupiteljska Muka bitni je razlog njegova Utjelovljenja: »Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas« (Iv 12,27). »Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?« (Iv 18,11). I još na Križu prije nego će »sve biti svršeno«, on kaže: »Žedan sam« (Iv 19,28).
Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta
Nakon što je prihvatio da ga krsti s grešnicima, Ivan je Krstitelj vidio i pokazao u Isusu »Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta« (7v 1,29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik, koji se šuteći, pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe. Sav život Kristov izrazuje njegovo poslanje: »da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,45).
Isus slobodno prihvaća otkupiteljsku ljubav Očevu
Prihvaćajući svojim ljudskim srcem ljubav Očevu za ljude, Isus ih je »do kraja ljubio« (Iv 13,1), jer »veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Tako je, u patnji i smrti, njegovo čovještvo postalo slobodnim i savršenim oruđem njegove božanske ljubavi koja hoće spasenje ljudi. Zaista, on je slobodno prihvatio svoju muku i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoće spasiti: »Nitko mi ne oduzima život, nego ja ga sam od sebe polažem« (Iv 10,18). Odatle vrhunska sloboda Sina Božjega kad sam ide prema smrti.
Na posljednjoj večeri Isus je pred ostvario slobodnu žrtvu svoga života
Isus je slobodnu žrtvu samoga sebe potpunoma izrazio na večeri koju je blagovao s dvanaestoricom apostola, »one noći kad bijaše predan« (7 Kor 11,23). Uoči svoje muke, dok je bio još slobodan, Isus je od te Posljednje Večere s učenicima učinio spomen-čin svoje dragovoljne žrtve Ocu za spasenje ljudi: »Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje« (Lk 22,19). »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt 26,28).
Euharistija koju u tom času ustanovljuje bit će »spomen« njegove žrtve. Isus apostole uključuje u vlastitu žrtvu i traži od njih da je trajno uprisutnjuju. Time Isus postavlja apostole za svećenike Novoga Saveza: »Za njih posvećujem samoga sebe da i oni budu posvećeni u istini« (Iv17,19).
Smrtna borba u Getsemaniju
Čašu Novoga Saveza, što ju je prikazujući samoga sebe, Isus anticipirao na Posljednjoj Večeri, prihvaća zatim iz ruku Očevih u smrtnoj borbi u Getsemaniju, postajući »poslušan do smrti« (Fil 2,8). Isus moli: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša (...)« (Mt 26,39). Tako izrazuje užas što ga smrt predstavlja za njegovu ljudsku narav. Ona je kao i naša, namijenjena vječnom životu; k tome, za razliku od naše, savršeno je izuzeta od grijeha koji je uzrok smrti; ali, nadasve, ona je uzeta od božanske osobe, »začetnika života« (Dj 3,15), Onoga koji živi (Otk l, l). Prihvaćajući svojom ljudskom voljom da se vrši volja Očeva, Isus prihvaća smrt kao otkupiteljsku, da »u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo« (7 Pt 2,24).
Kristova smrt jedina je i konačna žrtva
Kristova je smrt i Vazmena žrtva što ostvaruje konačno otkupljenje ljudi po Jaganjcu Božjem koji oduzima grijeh svijeta (Iv l,29) i ujedno žrtva Novoga Saveza koja iznova uspostavlja zajedništvo čovjeka s Bogom pomirujući ga s njime krvlju »koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt 26,28).
Ta je Kristova žrtva jedina, ona dovršuje i nadilazi sve žrtve. Ponajprije, ona je dar samog Boga Oca: Otac predaje svoga Sina da nas pomiri sa sobom; istodobno je žrtva Sina Božjega postalog čovjekom, koji, slobodno i iz ljubavi, prikazuje svoj život Ocu u Duhu Svetomu, da dade zadovoljštinu za naš neposluh.
Isus svojim posluhom nadomješta naš neposluh
»Doista, kao što su neposluhom jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici« (Rim 5,19). Svojim posluhom do smrti, Isus je uzeo mjesto Sluge patnika koji »žrtvuje (...) život svoj za naknadnicu«, dok nosi »grijehe mnogih« koje on opravdava »uzimajući na sebe njihove krivice«. Isus je nadoknadio za naše krivnje i zadovoljio Ocu za naše grijehe.
Svoju žrtvu Isus dovršuje na križu
»Ljubav do kraja«(Iv 13,1) jest ono što Kristovoj žrtvi daje vrijednost otkupljenja i zadovoljštine. On nas je u žrtvi svoga života sve poznavao i ljubio. »Jer Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe« (2 Kor 5,14), Nijedan čovjek, pa bio i najsvetiji, nije bio sposoban uzeti na sebe grijehe svih ljudi i prikazati se kao žrtva za sve. Prisutnost u Kristu božanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaća sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega čovječanstva, čini mogućom njegovu otkupiteljsku žrtvu za sve.
»Po svojoj svetoj muci, na drvu Križa, on nam je zaslužio opravdanje«, naučava Tridentski koncil ističući jedinstveni značaj žrtve Krista - »začetnika vječnoga spasenja« (Heb 5,9). A Crkva štuje Križ pjevajući: »O zdravo, Križu, nado sva!«.
Naše udioništvo u žrtvi Kristovoj
Križ je jedina žrtva Krista, jedinog »posrednika između Boga i ljudi« (1 Tim 2,5). A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, »na neki način sjedinio sa svakim čovjekom«, on »pruža svim ljudima, na način koji Bog poznaje, mogućnost da budu pridruženi Vazmenom otajstvu«. On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim, jer »on je trpio za nas, i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama«. On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, prisnije nego itko drugi pridružene otajstvu njegove otkupiteljske patnje: Osim Križa nema dragih ljestava za uspon u nebo».
Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti o štovanju Muke Kristove
«Brojni i raznoliki izražaji pobožnosti prema raspetome Kristu poprimaju osobitu važnost u Crkvama posvećenima otajstvu Križa ili onima u kojima se časte relikvije smatrane vjerodostojnim relikvijama drveta Križa ( lignum Crucic ). »Našašće Križa«, koje se prema tradiciji dogodilo u prvoj polovini 4. st. s kasnijim širenjem veoma čašćenih dijelova po čitavome svijetu, odredilo je znatan porast štovanja Križa.
U očitovanjima pobožnosti prema Kristu raspetome uobičajeni elementi pučke pobožnosti, kao što su pjesme i molitve, geste poput pokazivanja, ljubljenja, ophoda i blagoslova križem, prožimaju se na različite načine, dajući mjesta pobožnim vježbama, ponekad dragocjenima po svojoj sadržajnoj i formalnoj vrijednosti.
Pa ipak, pobožnost prema svetome Križu često treba objašnjenje. Treba vjernicima pokazati bitnu vezu Križa s događajem Uskrsnuća: Križ i prazan grob, Kristova smrt i Uskrsnuće nerazdruživi su u evanđeoskome pripovijedanju i u spasenjskome Božjem planu. U kršćanskoj vjeri, Križ je izražaj pobjede nad silama tame i zbog toga ga se predstavlja obogaćena draguljima te je postao znakom blagoslova, bilo kada se križem znamenuje samoga sebe ili kada se znamenuju druge osobe ili pak predmeti.
Evanđeoski tekst, osobito detaljan u pripovijedanju različitih prizora Muke i kao težnja prema specifikaciji i diferencijaciji koja je vlastita pučkoj pobožnosti, omogućile su da vjernici pozornost usmjere na pojedine vidike Kristove muke i da od nje stvore predmet posebnih pobožnosti: pobožnosti prema » Ecce Homo (Evo čovjeka) «izrugivanome Kristu» s trnovim vijencem i grimiznim plaštem« (Iv 19,5), kojega Pilat pokazuje puku; prema svetim Gospodinovim ranama, osobito prema probodenu boku i životodajnoj krvi koja je iz njega provrela (usp. Iv 19,34); prema spravama muke, kao što su: stup za bičevanje, pretorijske stube, trnov vijenac, čavli, koplje kojim je proboden; prema svetome platnu ukopa.
Ti su izražaji pobožnosti, koje su u nekim slučajevima promicale osobe znamenite po svetosti, ispravni. Ipak, da bi se u razmatranju otajstva Križa izbjeglo pretjerano cjepkanje, bit će prikladno naglasiti cjelokupnost složenoga viđenja događaja Muke prema biblijskoj i patrističkoj predaji».