1. Nauk Crkve o molitvi za pokojne
2. Devetnica za duše u Čistilištu
3. Litanije za duše u Čistilištu
4. Herojski čin ljubavi prema svetim dušama u Čistilištu
5. Isusovo veliko obećanje za pomoć dušama u Čistilištu dano sv. Gertrudi Velikoj
6. Molitve i razmatranja svetaca i duhovnih velikana za duše u Čistilištu
7. Crkveni nauk o oprostima za žive i pokojne
8. Duhovna iskustva svetaca vezana uz teme smrti i čistilišu
Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji
Značenje služba za pokojne (suffragia)
«U smrti pravednik susreće Boga, koji ga zove k sebi da bi ga učinio dionikom božanskoga života. Ali nitko ne može biti primljen u prijateljstvo i u Božju blizinu, ako ga prije on nije pročistio od osobnih posljedica svih njegovih grijeha. »To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Nauk vjere s obzirom na čistilište Crkva je jasno izrazila posebno na Firentiskome i Tridentskome saboru.«
Odatle dolazi pobožan običaj služba za duše u čistilištu, koje su ustrajna molba Bogu da se smiluje pokojnim vjernicima, da ih očisti ognjem svoje ljubavi i da ih uvede u svoje Kraljevstvo svjetla i života.
Te su službe bogoštovni izražaj vjere u općinstvo svetih. Naime, »Crkva putnika, dobro poznajući tu zajednicu cijeloga mističnoga Tijela Isusa Krista, već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim pijetetom štovala uspomenu mrtvih i, 'jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2Mak 12,45), za njih je prinosila i molitve«. To je ponajprije slavlje euharistijske žrtve, zatim drugi izražaji pobožnosti kao što su: molitva, milodari, djela milosrđa, primanje oprosta na korist duša pokojnika.
Druge službe za pokojne
Crkva prinosi euharistijsku žrtvu za pokojne ne samo u prigodi slavlja sprovoda, već i treći, sedmi, i trideseti dan, kao i na obljetnicu smrti. Misno slavlje za duše vlastitih pokojnika jest kršćanski način sjećanja i produživanja - u Gospodinu -zajedništva s onima koji su prešli prag smrti. Nadalje, 2. studenoga Crkva opetovano prinosi svetu žrtvu za sve vjerne mrtve, za koje slavi i Časoslov.
Svakoga dana u slavlju bilo euharistije, bilo večernje, Crkva ne zaboravlja nikada uzdignuti svoju žarku molitvu da Gospodin »vjernicima, koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere i [...] svima koji u Kristu počivaju, daruje mjesto osvježenja, svjetlosti i mira«.
Važno je dakle odgojiti osjećaj vjernika u svjetlu euharistijskoga slavlja, u kojemu Crkva moli da slavi Gospodina uskrsnuloga budu pridruženi svi pokojni vjernici, bilo kojega vremena i prostora, izbjegavajući opasnost posesivna ili partikularističkoga poimanja mise za »svoga« pokojnika. Misno slavlje za pokojne je osim toga prigoda za katehezu o posljednjim stvarima (de novissimis).
Spomen pokojnika u pučkoj pobožnosti
Kao i liturgija, pučka pobožnost je veoma pozorna na spomen pokojnika i revna je u uzdizanju molitava za njih. U »spomenu pokojnika« pitanje odnosa liturgije i pučke pobožnosti treba promatrati s velikom razboritošću i pastoralnim osjećajem, kada se to tiče bilo doktrinarnih vidika, bilo usklađivanja liturgijskih čina i pobožnih vježba.
Ponajprije je potrebno da pučka pobožnost osvijetljena načelima kršćanske vjere, kao što je: vazmeni smisao smrti onih koji su po krštenju pritjelovljeni otajstvu Kristove smrti i uskrsnuća (usp. Rim 6,3-10); besmrtnost duše (usp. Lk 23,43); općinstvo svetih, zbog čega se »sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto ne prekida, štoviše, po trajnoj se vjeri Crkve jača u zajedništvu duhovnih dobara«: »naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist«; uskrsnuće tijela; slavno očitovanje Krista, »koji će doći suditi žive i mrtve«; nagrada prema djelima svakoga čovjeka; vječni život.
U običajima i predajama nekih naroda koje se tiču »kulta mrtvih« naglašuju se elementi duboko ukorijenjeni u kulturu i posebna antropološka poimanja, često obilježena željom za produživanjem obiteljskih i, takoreći, društvenih veza s onima koji su preminuli. U ispitivanju i ocjenjivanju tih običaja, trebat će se kretati opreznim korakom, izbjegavajući da ih se tumači prebrzo kao ostatke poganstva, kada oni nisu očito u suprotnosti s Evanđeljem.
Što se tiče doktrinarnih vidika, treba izbjeći:
- opasnost da u pučkoj pobožnosti prema pokojnima prežive neprihvatljivi elementi ili vidici poganskoga kulta predaka;
- zazivanje mrtvih radi vraćanja;
- pridavanje snovima koji se tiču umrlih osoba, izmaštanih značenja i učinaka, pri čemu strah često uvjetuje djelovanje vjernika;
- opasnost da se uvuku oblici vjerovanja u reinkarnaciju;
- opasnost nijekanja besmrtnosti duše i odvajanje događaja smrti od perspektive uskrsnuća, tako da kršćanska religija izgleda takoreći kao religija mrtvih;
- primjenu prostorno-vremenskih kategorija na stanje pokojnika.
U suvremenome društvu, veoma je raširena i često uzrok štetnih posljedica, jest doktrinarna i pastoralna pogreška »prikrivanje smrti i njezinih znakova«.
Liječnici, bolničari, rodbina nerijetko smatraju dužnošću bolesniku koji zbog razvoja hospitalizacije gotovo uvijek umire izvan kuće, skrivati blizinu smrti. Više je puta naglašeno da u velikim gradovima živih nema mjesta za mrtve: u malim stanovima velikih gradskih zgrada nije moguće imati »sobu za sprovodno bdjenje; na cestama zbog prometnoga preopterećenja, nisu dopuštene spore sprovodne povorke, koje smetaju kretanju vozila; u urbanome prostoru groblje koje je, barem u selima, nekada bilo često oko ili pokraj crkve - dakle istinsko sveto polje i znak zajedništva u Kristu između živih i mrtvih - smješteno je na periferiju, uvijek daleko od grada, kako urbanim razvojem ne bi ponovno bilo uključeno u njega.
Suvremena civilizacija odbija »vidljivost smrti«, zbog čega se trudi izbrisati njezine znakove. Odatle potječe i pribjegavanje tanatopraksi, raširenoj u stanovitu broju zemalja, koja pomoću kemijskoga procesa čuva pokojnika u njegovu prirodnome tjelesnom stanju: mrtvac ne smije izgledati mrtav, već sačuvati privid života.
Kršćanin, komu pomisao na smrt treba biti bliska i vedra, ne smije nutarnje prionuti uz fenomen »nesnošljivosti prema mrtvima«, koja lišava pokojnike bilo kakva prostora u životu grada, niti uz odbacivanje »vidljivosti smrti«, kada su nesnošljivost i odbojnost diktati neodgovorna bijega od stvarnosti ili diktati materijalističkoga gledišta bez nade, strana vjeri u Krista umrloga i uskrsnuloga.
Isto tako, kršćanin se treba čvrsto oduprijeti brojnim oblicima »trgovanja smrću«, koje iskorištavajući osjećaje vjernika - traži samo neprimjereno visoku i sramotnu zaradu.
Pučka se pobožnost prema pokojnima izražava na puno načina, već prema mjestima i tradicijama:
- devetnica za pokojne kao priprema i osmina kao produženje Spomena vjernih mrtvih, 2. studenoga; oboje treba biti slavljeno poštujući liturgijsko uređenje;
- pohod groblju; on se u nekim okolnostima vrši zajednički kao: prigodom Spomena svih vjernih mrtvih, na kraju pučkih misija, prigodom preuzimanja u posjed župe od strane novoga župnika, u drugim prigodama u privatnome obliku, kada vjernici posjećuju grob svojih dragih radi održavanja ukrašujući ga cvijećem i svjetlom; taj pohod treba biti očitovanje veza koje postoje između pokojnika i njegove rodbine, a ne izražaj obveze, zbog koje postoji gotovo praznovjeran strah ako se to ne učini;
- pridruživanje bratovštinama i drugim pobožnim udruženjima koja imaju svrhu »pokapati mrtve« prema kršćanskome viđenju događaja smrti, moliti za pokojne, biti djelatno solidarni s rodbinom umrloga;
- česte službe za pokojne o kojima je već rečeno, pomoću: milostinje i drugih djela milosrđa, postova, oprosta, osobito molitava kao što je moljenje psalma Iz dubine, kratkoga obrasca Pokoj vječni koji često prati molitvu Anđeo Gospodnji, krunice, blagoslov obiteljskoga stola».(Direktorij br. 251; 255 - 260).