Viđenje sv. Antuna pustinjaka o prijelazu duša nakon smrti:
'Posjedovao je još i ovaj milosni dar. Kad se nalazio na gori pa je u sebi nešto premišljao i bio nesiguran, pošto bi se pomolio, to bi mu Božja providnost razotkrila. Sveca je, kao što kaže sveto pismo, sam Bog poučavao. Jednom je zgodom vodio razgovor, s nekim koji dođoše k njemu, o stanju duše kao i o tome gdje joj je nakon ovog života dodijeljeno mjesto. Naredne ga je noći netko pozvao odozgor i rekao: 'Antune, ustani, iziđi van i gledaj'!
On je izišao jer je znao koga mora poslušati, pogledao je i vidio neku spodobu koja bijaše nakazna i užasna izgleda. Stajala je i sezala sve do oblaka. Vidio je neka bića koja su uzlazila kao da imaju krila. I taj je div raširio ruke. Jedne je zaustavljao, a drugi su preletjeli i pošto bi preko njega prešli, dalje su sigurno bili uznošeni. Div je na te škripao zubima, a onima koji su pali radovao se.
I odmah je Antunu bio upravljen glas: 'Shvati ovo što gledaš'. Razum mu se tada otvorio, te je shvatio da se tu radi o prijelazu duša. Div koji je ondje stajao bio je neprijatelj đavao, koji je prepun zavisti prema onima koji vjeruju. One koji mu pripadaše grabi i priječi im da prođu a one koji ga nisu slijedili ne može zaustaviti, jer prelaze preko njega. Kad je to ponovno vidio, imajući to na pameti, još se većima borio kako bi danomice postajao sve savršeniji. Iz vlastite pobude nije pripovijedao o tome slučaju, kad je međutim neko vrijeme proboravio u molitvi i zanosu, nekolicina ga je iz njegove okoline pitala i dodijavala mu, pa je tako bio prisiljen progovoriti jer kao otac nije mogao ništa pred svojom duhovnom djecom sakriti. Bio je uvjeren da mu je savjest čista od bilo kakve taštine.' (Sv. Atanazije, Život sv. Antuna pustinjaka, Zg. 1985, st.225)
Viđenja o smrti sv. Terezije Avilske: 'Drugi put vidjeh drugo viđenje koje me je jako zaprepastilo. Bila sam na mjestu gdje je umrla osoba koja je, kako sam saznala, živjela jako loše i to puno godina. Dvije je godine bolovala i čini mi se da se u nekim stvarima popravila. Umrla je bez ispovjedi, no uza sve to meni se činilo da se ne smije osuditi. Dok su oblačili mrtvo tijelo, vidjela sam mnoštvo nečastivih kako su pograbili to tijelo.
Činilo se da se poigravaju s njime, ali mu i sude, što je meni zadalo veliki strah, jer su ga velikim kukama povlačili od jednoga do drugoga. Kada vidjeh kako to tijelo nose pokopati s počastima i obredima kao i sva ostala, mislila sam kako Božja dobrota nije htjela da ona duša bude osramoćena, nego da ostane skriveno kako je bila njegova neprijateljica.
Bila sam napola izluđena zbog onoga što sam vidjela. Tijekom cijelog obreda nisam vidjela nečastivoga. Kasnije, kad su tijelo spustili u grob, toliko je mnoštvo nečastivih bilo unutra da ga pograbi, te sam bila izvan sebe videći to, pa je trebalo puno srčanosti da to prikrijem. Razmišljala sam što li su radili s onom dušom da su onako zagospodarili jadnim tijelom. Dao Gospodin da ovu strahotu što sam je ja vidjela vide svi oni koji žive u grijehu. Činilo mi se da bi to jako potaklo da žive čestito.
Sve mi to pomaže da još više spoznam koliko dugujem Bogu i čega me je oslobodio. Bila sam jako zaprepaštena sve dok o tome nisam razgovarala sa svojim ispovjednikom. Razmišljala sam o tome da li je to bila varka nečastivoga zato da bi se osramotila ona duša, premda je nisu držali jako kršćanskom. Istina je pak sve, da nije varka, da me hvata strah uvijek kad se toga sjetim.
Budući da sam počela govorit o viđenjima pokojnika, reći ću još nekoliko stvari gdje je Gospodin dopustio da vidim neke duše. Reći ću ih malo, zato da skratim i zato što nije nužno, hoću reći da nije ni od kakve koristi. Bilo mi je rečeno da je umro jedan naš bivši provincijal, a kad je umro bio je provincijal u drugoj provinciji. S njim sam se družila u bila mu dužna zbog nekih dobrih djela. Bijaše vrlo krepostan čovjek. Čim sam saznala da je umro, uhvatio me veliki nemir zato što sam se pobojala za njegovo spasenje. Bio je naime dvadeset godina poglavar, a toga se ja jako bojim, jer mi se čini da je veoma opasno biti zadužen za duše. Teškom mukom sam otišla u kapelicu. Darovala sam sve ono dobro što sam ga napravila u životu. Kako je to bilo jako malo, rekla sam Gospodinu da nadopuni svojim zaslugama ono što je bilo potrebno toj duši kako bi izišla iz čistilišta. Dok sam to molila Gospodina kako sam najbolje mogla, činilo mi se da pokojnik izlazi iz dubine zemlje s moje desne strane. Vidjela sam ga kao je uzišao na Nebo s velikom radošću'. (Terezija Avilska, Moj život, Zagreb 1997, st.225.).
Viđenje Posebnog suda anonimnog mistika za čiji spis je predgovor napisao biskup. H. Brincard: 'Bdio sam kod neke umiruće osobe. Vladala je tišina i molitva jer u ovim tako tajanstvenim trenutcima kada duša izgubi svijest i nalazi se blizu prelaza, riječi ostaju uzaludne i prazne. Tom prigodom Gospodin mi je htio dati svjetlo o posebnom sudu duše. Moj anđeo čuvar je bio prisutan blizu mene, vidio sam ga očima svoje duše. Podržavao me i vodio. Tek što je osoba, jedan adolescent, umrla vidio sam kako njegova duša blago napušta tijelo. Gledajući to shvatio sam zašto tijelo nazivaju leš…Tada se mladićeva duša odmah nađe u prisutnosti neusporedivog sjaja svjetla, zaslijepljujućeg blještavila. Moj anđeo čuvar mi u tom trenutku reče:
'Ova svjetlost što je vidiš je Slava Božja, to jest odsjaj njegove Svetosti. U trenutku kad se duša odvoji od tijela ona se odmah nađe u prisutnosti Slave Božje, ne vidi Boga nego odsjaj njegove Svetosti'.
Zahvaljujući jasnom nutarnjem viđenju konačno sam mogao shvatiti što se sve događa istovremeno odmah nakon smrti a nemoguće je mjeriti bilo prostorno bilo vremenski. Prije svega vidio sam dušu kako je sva bila prožeta, kao probodena, zrakama ovog živog svjetla koje ju je obuzimalo. Svi grijesi i zle sklonosti bili su potpuno nestali sa samom smrću, kako se meni činilo, na duši su ostale posljedice i kazne za počinjene grijehe još neokajane. Također i sklonosti duševnih moći prema zlu bile su ispravljene. One su se kao istopile pod zrakama ovog vanrednog svjetla. To je jako teško objasniti. Izgleda mi da navika u grijehu ostavlja u nama kao neki trag, jednu vrstu slabosti, posljedicu grijeha po kojoj smo ranjivi od zla. Upravo to je bilo nestalo.
Istovremeno, u prisutnosti Slave Božje, duša je bila posve privučena Ljubavlju i podložna Bogu u čudesnoj privlačnosti na koju je ona odgovarala živom željom da se s Njime sjedini prepuštajući se potpuno djelovanju čiste Volje Božje. U isto vrijeme duša u svjetlu koje ju je obuzimalo i ražaravalo ljubavlju je primjećivala Božju Svetost u kojoj se ona vidjela kakva je rekli bismo objektivno bila. To je bilo kao jedno božansko svjetlo istine u kojem duša osjeća, u istom trenutku kad mu pristupa, užasnu odbojnost grijeha i njegovih posljedica. Ona upoznaje ovu mržnju prema grijehu jer je uronjena u Božje svjetlo koje joj pokazuje beskrajna savršenstva Božje ljubavi.
U tom gibanju privlačnosti u svjetlu istine, duša je osobno pred samim Bogom, bez da se On još objavi duši. Bog se pokazuje u ovom svjetlu i po privlačnosti ljubavi. Radi se o nevjerojatnom susretu. Ali tada, iako žarko želi odgovoriti na tolike poticaje Božje ljubavi, duša je u sebi otkrila kao teške i bolne prepreke koje joj priječe potpuno predanje u privlačnost Božje ljubavi prema njoj. To je kazna za grijehe i ono što ostaje za zadovoljiti Božjoj Pravdi. Vidio sam dušu u ovom stanju nutarnje rastrganosti koja spada u bit Čistilišta. Rastrganost duše između privlačnosti Božje ljubavi i stvarne nesposobnosti u kojoj se ona trenutno nalazi da potpuno odgovori na ovu privlačnost.
Sve to je bilo jasno pokazano mom umu i bilo jasno mom razumu, pa ipak znam dobro, da to ne mogu jasno izraziti jer su riječi neprikladne za iskazati ovu stvarnost. Istovremeno zahvaljujući jako živim slikama, očima duše sam vidio druge stvarnosti. Kontemplirao sam Anđela čuvara ovog mladića koji je bio pored njega u molitvi. I presveta Djevica je bila u molitvi u podnožju Slave Božje, skupa s drugim svecima koji su zagovarali dušu. Vidio sam dolje nisko, crnom ponoru plamena razjarenog đavla koji je bljuvao vatru skupa s cijelim paklom jer mu je ova duša, budući da je spašena, pobjegla…Ne znam da li duša u trenutku posebnog suda može sve ovo vidjeti, jer ovaj sud mi je bio pokazan kao Božje djelo koje on čini nad dušom, suočavanje posve osobno duše s tajnom Boga. Izgledalo mi je da duša u tom trenutku ima jedino viđenje, a to je viđenje Slave Božje. Ipak vjerujem da duša sve ovo osjeća, da zna više nego li vidi. Marija uistinu i moćno zagovara, kao i sveci, iako duša u trenutku suda ima samo općenitu spoznaju, na određeni način intuitivnu, zagovor moćno djeluje i cijelo Nebo u njemu sudjeluje. On je kao veliki poticaj i opći polet ljubavi prema duši koja stupa pred Boga.
Nisam čuo da je Bog izrekao presudu; sud se sigurno dogodi, ali u tajni osobnog odnosa Boga s dušom koja pred njega dolazi, i on je kako mi se činilo, posljedica spoznaje koju duša ima u ovom svjetlu istine. Presuda, ako se može tako nazvati Božje djelo u duši koja je suđena - je izravno shvaćena od duše koja je pred sudom u svjetlu Božje Svetosti. Duša se tada sama suobličuje čistoj Volji Božjoj koja je ljubav i pravednost.
Bilo mi je pokazano da je ponuda koju duša prima da se suobliči čistoj volji Božjoj, za dušu prigoda da u punini slobode odlučuje, jer je ona dar čiste Volje Božje. Duša se u ovom suočavanju s Bogom predaje čistoj volji Božjoj sukladno svome stanju, bilo da ulazi u Nebesku Slavu, bilo da se povlači u Čistilište, bilo da se baca u plamen Pakla. Nikad se neće dovoljno shvatiti koliko je lažna i pogrešna predodžba užasnog Boga koji s optužujućim prstom pokazuje duši Čistilište ili Pakao. Ne, Bog je Ljubav a ljubav sve sebi privlači i uvjerava. Vječnost jedne duše nije Božja odluka, nije odluka Boga koji se pojavljuje kao osvetnik, nego je slobodna odluka duše, nema u Bogu odluke, nego samo jedini čin ljubavi, Bog je Ljubav.
Duša koju sam vidio u prisutnosti Slave Božje se povuče u Čistilište sama od sebe, vedro, ostajući u živoj želji privučena Božjom ljubavlju. Čini mi se da duše u Čistilištu, na jedan otjastven način, nastavljaju opažati sjaj slave Božje te kušaju veliku privlačnost prema njoj u snazi ljubavi. Sav posebni sud se dogodi u jednom trenutku i on je djelo dara Božje ljubavi duši. Izgleda mi da je duša poslije posebnog suda, iako je on izvan vremena kakvog mi poznajemo, pozvana na sve veću i uzvišeniju spoznaju ovisno o njenom stanju. Pa ipak to ne povećava zasluge koje je duša zadobila na zemlji niti stupanj njene slave u Nebu. Nego koliko Bog više čisti dušu u vatri svoje Svetosti, toliko se duša više njemu uzdiže.
Kad je neka duša pripuštena blaženom gledanju Boga, tada ima neposrednu spoznaju samoga Boga s kojim je sjedinjena i na osnovi ove spoznaje Boga i otajstva Neba. Kad se ona nalazi u Čistilištu, uvijek prima spoznaje, a pogotovu prigodom nekih liturgijskih blagdana i pohoda svoga anđela čuvara, Presvete Djevice ili nekih svetaca. Ona ih vidi u Bogu, kontemplira ih u Njemu, koji za nju ostaje i dalje skriven. A što se tiče pakla, duša koja je u njemu, upravo zbog svog stanja je podložna opažanju i viđenju đavli, drugih prokletih duša i duhova tame đavolskog svijeta. Ovo mi je pokazao Gospodin o posebnom sudu prigodom smrti jednog prijatelja.' ( Izvještaj iz Čistilišta II, Sav tvoj, Zagreb 2002,st. 43-46).
Razlika kako umiru pravedni, a kako grešni i o smrti pravednika
(Sv. Katarina Sijenska, piše kao da joj sam Bog govori u obliku nagovora)
«Pošto sam ti rekao kako ga svijet, zlodusi i njegova sjetilnost optužuju, tako ti sada hoću izložiti općenitije tu točku o ovim bijednicima zato da imaš za njih više suosjećanja. Veoma su različite borbe, što ih vodi duša pravednika, od borbi što ih vodi duša grešnika, kao što je različita njihova smrt, i kao što je velik mir što ga uživa pravednik, više ili manje, već prema savršenosti duše.
Znaj da se sve muke što ih imaju stvorovi obdareni razumom sastoje u volji; jer ako bi volja bila uredna i slična s mojom, ne bi osjećali muke. Napori ne bi bili dignuti, ali oni ne bi uzrokovali muku onoj volji koja dragovoljno podnosi moju ljubav, jer pravednici podnose dobrovoljno, videći da je to moja volja. Po svetoj mržnji koju imaju prema sebi, navijestili su rat svijetu, zloduhu i svojoj sjetilnosti. Stoga, kad nadođe smrtni čas, oni mirno umiru, jer su njihovi neprijatelji bili svladani u životu.
Svijet ne može optužiti pravednika, jer je on prepoznao njegove zamke, pa se je stoga odrekao svijeta i svih njegovih užitaka. Krhka sjetilnost njegova tijela ne optužuje ga, jer ju je on držao kao ropkinju pomoću kočnice razuma, trapeći tijelo pokorom, bdijenjima i poniznom neprekidnom molitvom. On je ubio sjetilnu volju mržnjom i žaljenjem prema opačini i ljubavlju prema kreposti, pošto je posve napustio nježnost prema svome tijelu. Ova nježnost i ova ljubav, što postoji između duše i tijela, čini da nam smrt izgleda neprijatna, i stoga se čovjek po naravi boji smrti.
Ali krepost savršenog pravednika nadilazi narav; jer sa svetom mržnjom i sa željom da se vrati svome početku, krepost guši i prevladava strah, koji joj je naravan, tako da se naravna nježnost ne može protiv nje boriti, a savjest stoji mirna nakon što je za života dobro čuvala stražu lajući kad su neprijatelji prolazili da osvoje grad duše.
Kao pas koji stoji na vratima videći neprijatelja laje i lajanjem budi straže, tako ovaj pas savjesti budio je stražu razuma a razum i slobodna volja upoznavali bi razumskim svjetlom da li je prijatelj ili neprijatelj. Prijatelju, a to su kreposti i svete misli srca, podavali su naklonost i osjećaj ljubavi što su ih gajili velikom brzinom; a neprijatelju, to jest opačini i pokvarenim mislima, pokazivali bi mržnju i odbojnost. Nožem mržnje i ljubavi, svjetlom razuma i rukom slobodne volje duša je udarala svoje neprijatelje; tako se zatim na času smrti, savjest nije u sebi grizla, jer je dobro čuvala stražu, pa zato stoji mirna.
Istina je da duša zbog poniznosti i stoga što na času smrti bolje pozna dragocjenost vremena i dragulje kreposti; kara samu sebe, jer joj se čini da je malo radila u ovo vrijeme; ali ovo nije mučna, nego plodna mučnina, jer čini da se duša sabere sva u sebe te se postavlja pred Krv poniznog i neokaljanog Jaganjca, moga Sina. I ne okreće se natrag da gleda na svoje negdašnje kreposti, jer neće i ne može se ufati u svoje kreposti, nego se ufa samo u Krv, u kojoj je našla moje milosrđe, i kao što je živjela sjećajući se te Krvi, tako se na smrti tom Krvlju opija i roni u nju.
Zašto je zlodusi ne mogu karati za grijeh? Jer je u životu mudrošću svladavala njihovu zlobu. Oni dolaze da vide mogu li što postignuti. Dolaze na strašan način da je prestraše najgadnijim izgledom i mnogim različitim maštovitim prikazima; ali, pošto u duši nema otrova grijeha, njihov joj izgled ne zadaje straha niti je plaši kako bi plašio drugoga koji bi bio živio nepravedno u svijetu. Kad zlodusi vide da je duša uronjena u Krv prežarkom ljubavlju, ne mogu podnijeti, nego stanu daleko da izdaljega bacaju svoje strijele.
Stoga njihova borba i njihovi povici ne škode onoj duši koja već počinje kušati vječni život, kako ti rekoh na drugom mjestu. Ona svojim razumskim okom, koje ima zjenicu svjetla svete vjere, vidi mene, svoje neizmjerno i vječno dobro, čekajući da me zaposjedne po milosti, ne po pravu, krepošću Isusa Krista, moga Sina.
Stoga širi ruke svoga ufanja, i rukama ljubavi stišće ovo svoje dobro, ulazeći u posjed prije negoli tamo dođe, kako sam ti objasnio na drugom mjestu. Pošto je prošla po nekim vratima, a ta su Riječ, i pošto je uronjena u Krv, dolazi k meni, mirnome moru, jer postaje jedno sa mnom, mirnim morem, kao i s vratima, mojom Istinom, Jedinorođenim mojim Sinom.
Koliku li radost prima duša, koja vidi da je tako ugodno došla do ovog koraka, jer osjeća dobrobit anđeoskih stvorova! Ovo se događa onima koji tako blago prelaze u drugi život; ali mnogo više mojim službenicima koji su živjeli kao anđeli, jer su na ovoj zemlji živjeli s većim poznavanjem i s većom glađu za mojom čašću i za spasom duša.
Ne govorim samo o svjetlu kreposti, što ga može svaki imati, nego govorim da su ovi nadnaravnom svjetlu kreposnog življenja, dodali svjetlo svetog znanja, po kojem su obilnije upoznali moju istinu. A koji više poznaje više ljubi; a koji više ljubi više prima. Vaša se zasluga mjeri mjerom ljubavi i kad bi me ti pitala: »Može li netko koji nema znanja doći do ove ljubavi?« ja bih ti odgovorio: »Da, zaista je moguće da dođe; ali nijedna posebna stvar nije zakon za sve, a ja to sada govorim općenito«.
Oni primaju veće dostojanstvo također zbog svećeničkog staleža, jer je upravo njima dana služba da gutaju duše u moju čast. I premda je svakome dana zapovijed da ljubi bližnjega, njima je dana služba da dijele Krv i da upravljaju dušama; pa ako to čine revno i s kreposnim osjećanjem, primaju više nego drugi.
O kako li je blažena njihova duša kada dođu na smrtni čas, jer su bili navjestitelji i branitelji vjere svojim bližnjima! Oni su u srži one duše utjelovili vjeru kojom imaju u meni svoje mjesto, i ono ufanje kojim su živjeli ufajući se u moju providnost, ne u svoje znanje. Izgubivši ufanje u sebe, nisu postavili neuredan osjećaj u koje stvorenje, jer su živjeli u dragovoljnom siromaštvu; i stoga s velikom ugodnošću pružaju svoju nadu prema meni.
Njihovo je srce bilo posuda ljubavi, koja je pronosila moje ime s prežarkom ljubavlju, navješćujući ga primjerom sveta života i riječju pouke bližnjega. Njihovo se, dakle, srce podiže neizrecivom ljubavlju te s osjećajem ljubavi stišće mene koji sam njegova svrha, vraćajući mi biser pravednosti što ga nosi pred sobom dajući svakome svoje pravo i vršeći razboritim razlikovanjem svoje dužnosti. Stoga meni vraća pravednost s pravom poniznošću, te daje slavu i hvalu mojemu imenu, jer vraća milost koju je primio od mene. Samome sebi ne pripisuje dostojanstvo, smatrajući se nedostojnim što je primio i što prima toliku milost.
Njegova mi savjest dobro svjedoči i ja mu po pravdi dajem vijenac pravednosti ukrašen biserima kreposti, to jest plodom što ga je ljubav iznijela od kreposti. O zemaljski anđele! Blažen si što nisi bio nezahvalan za dobročinstva koja si od mene primio, nisi bio nemaran ni neznalica, nego si revno s pravim svjetlom držao otvoreno oko nad svojim podanicima i kao dobar i hrabar pastir, slijedio si nauk pravog dobrog pastira, slatkog Krista Isusa, jedinorođenoga mojeg Sina.
Stoga ti prelaziš iz ovog života istinski opran od njega i uronjen u njegovu Krv, sa stadom svojih ovaca, od kojih si mnoge svojim svetim naukom i životom priveo k životu vječnom a mnoge druge si tu ostavio u stanju milosti.
O predraga kćerkice, njima ne škodi što vide zloduhe, jer vide mene vjerom i posjeduju me ljubavlju, jer u njima nema otrova grijeha. Njima nije dosadna niti ih plaši njihova tama ni strahota, jer u sebi nemaju ropskoga straha. Stoga se ne boje njihovih zamki, jer nadnaravnim svjetlom i svjetlom Svetoga pisma poznaju njihove prevare, tako da ne trpe od tame i smetenosti duha. Tako prelaze slavno iz ovoga života, oprani u Krvi, gladni za spasenjem duša, posve ražareni ljubavlju prema bližnjemu, kroz vrata, koja su Riječ i ulaze k meni. I moja ih dobrota smješta svakoga na svoje mjesto, već prema mjeri osjećaja ljubavi koju su gojili prema meni».
Smrt grešnih i njihove muke na času smrti
(Sv. Katarina Sijenska, piše kao da joj sam Bog govori u obliku nagovora)
O predraga kćerkice, uzvišenost pravednih nije tolika da ne bi bila još veća bijeda nesretnika o kojima sam ti govorio. Kako li je strašna i tamna njihova smrt! Na času smrti zlodusi ih optužuju takvom strahotom i tminama, te im se pokazuju u svojem liku za koji znaš da je tako strašan da bi čovjek izabrao svaku muku u ovom životu, radije negoli da vidi njihovu spodobu.
Nadalje se tom nesretniku osvježuje žalac savjesti koji ga nemilo grize u nutrini. Neuredni užici i sjetilnost koju je on sebi postavio gospodaricom, dok je razum učinio sluškinjom, optužuju ga na strašan način, jer onda spoznaje istinitost onoga što prije nije poznavao. Stoga dolazi do velike zbunjenosti zbog svoje zablude, što je život proživio kao nevjernik prema meni, pošto mu je sebeljublje zastrlo zjenicu svjetla presvete vjere. Zloduh ga napastuje da ga dovede u očaj.
O kako li mu je kruta ova borba koja ga snalazi razoružana, bez oružja osjećaja ljubavi. Ovi su grešnici, kao udovi zloduha, lišeni tog oružja. Nemaju nadnaravnog svjetla, ni svjetla znanja: nisu ga prihvatili, jer im rogovi oholosti nisu pustili da razumiju slatkoću moje srži, pa se sada u velikim borbama znadu samo tako držati. Nisu se hranili nadom, jer se nisu ufali u mene ni u Krv, čijih sam ih službenicima učinio, nego su se pouzdavali samo u sebe i u časti i užitke svijeta.
Ovaj bijedni utjelovljeni zloduh nije vidio da je svaka stvar stavljena na kamate i da jednog dana mora meni polagati račun, i sad se nalazi gol bez ikakve kreposti: na koju se god stranu okrene čuje samo prijekore, na svoju veliku zbunjenost.
Nepravda, koju je provodio u životu, optužuje ga pred savješću, pa se stoga usuđuje pitati samo pravdu. A kažem ti da je to posramljenje i zbunjenost tolika, da bi oni najradije da ih već nema. No u ovome životu gajili su po svojim manjkavostima neku veliku preuzetnost: jer se može reći da je više preuzetnost negoli ufanje u milosrđe kod onoga koji vrijeđa sa samom rukom milosrđa koju mu pružam. Kada dakle dođe posljednji čas smrti, ako on prizna svoj grijeh i rastereti svoju savjest u svetoj ispovijedi, biva skinuta grešna preuzetnost i ostaje milosrđe.
S ovim se milosrđem mogu pridružiti ufanju, ako hoće. Jer da ne bi bilo ovoga, ne bi bilo nikoga koji ne bi očajavao i koji u očajanju ne bi sa zlodusima stigao u vječnu osudu. Moje milosrđe radi ovako: Za vrijeme života činim da se ufaju u milosrđe, premda im ga ne poklanjam zato da ga vrijeđaju, nego zato da se rašire u ljubavi i u poimanju moje dobrote.
No nažalost, oni se čitavim mojim milosrđem služe u protivnom smjeru, jer me vrijeđaju ufanjem u nj koje su začeli. Uza sve to ja ih podržavam u tom ufanju u moje milosrđe, zato da se na času smrti imaju za što uhvatiti, da se ne bi posve pokolebali u prijekoru koji će im biti dan i da tako ne dođu do očaja.
Ovaj posljednji grijeh očaja meni je mnogo zazorniji a njima pogubniji, od svih drugih grijeha što su ih počinili. Zaista, druge grijehe čine s nekim sjetilnim užitkom i koji put se kaju te po tom kajanju primaju oproštenje. Ali na grijeh očajanja ne navodi ih njihova krhkost, jer ne nalaze nikakvog užitka nego samo nepodnosive muke.
U očajanju nesretnik prezire moje milosrđe smatrajući da je njegova manjkavost veća od mojega milosrđa i moje dobrote. A kad je upao u taj grijeh, ne kaje se i nije mu žao, kako bi moralo biti, što je mene uvrijedio; kaje se, da, i žali svoju štetu, ali ne uvredu meni nanesenu; i tako prima vječnu osudu.
Tako vidiš da ga samo ovaj grijeh dovodi u pakao a u paklu je mučen za ovu i za sve ostale manjkavosti koje je počinio. Da je žalio i da se je pokajao za uvredu koju mi je nanio i da se je pouzdao u milosrđe, bio bi ga dobio, jer je moje milosrđe, bez ikakve usporedbe, veće od svih grijeha što ih bilo koje stvorenje može počiniti. Stoga mi je veoma zazorno što oni smatraju da su njihovi grijesi veći. To je onaj grijeh koji se ne prašta ni ovdje ni ondje.
A pošto mi je očajanje veoma zazorno, htio bih da se oni na času smrti, nakon što su neuredno i naopako proveli svoj život, prihvate ufanja u moje milosrđe. Eto zašto u njihovu životu upotrebljavam onu slatku zamku, da se široko ufaju u moje milosrđe, zato da nahranjeni ovim ufanjem, kad dođu na čas smrti, ne budu navedeni da ga napuste zbog krutih prijekora koje čuju, kako bi učinili da nisu bili njime nahranjeni.
Sve im je ovo dano iz ognja i iz ponora moje neprocjenjive ljubavi, ali pošto su se oni služili milosrđem u tami sebeljublja, iz kojega je proizlazila sva njihova manjkavost, nisu ga upoznali po istini; pa su stoga smatrali velikom preuzetnošću ono što je bilo slatko milosrđe, ukoliko stoji do njihovog osjećaja i ovo je drugi prijekor što ga daje njihova savjest u prisutnosti zloduha, predbacujući im da su se vrijeme i širina milosrđa, u koje su se pouzdavali, morali proširiti u ljubav, u ljubav prema krepostima, te da su vrijeme, koje sam im poklonio iz ljubavi, morali kreposno utrošiti. Oni su me, naprotiv, nemilo vrijeđali samim vremenom i širokim ufanjem u milosrđe.
O slijepi i više nego slijepi! Ti si u zemlju zakopao biser i talenat što sam ti ga stavio u ruke da njime trguješ; a ti, preuzetan kakav jesi, nisi htio vršiti moju volju, nego si ih sakrio pod zemlju neurednog sebeljublja koja ti rađa plodom smrti. On jadan li si! O kako li je velika muka koju trpiš sada na smrtnom času!
Tvoje bijede nisu ti sakrivene, jer crv savjesti sada ne spava, nego grize. Zlodusi viču i vraćaju ti dug što ga oni običavaju vraćati svojim slugama: smetenost i prijekor. Oni hoće da padneš u očaj, zato da ti u času smrti ne pobjegneš njima iz ruku, pa ti zato daju smetenost; da ti zatim dadu ono što sami imaju.
O bijednice! Dostojanstvo u koje sam te postavio prikazuje ti se svijetlim kakvo jest. A na tvoju sramotu, znajući da si crkvena dobra držao i upotrebljavao u tolikoj tami grijeha, predstavlja te kao lupeža i dužnika, jer si morao vratiti što si dužan siromasima i svetoj Crkvi. Zato ti savjest stavlja pred oči ono što si potrošio i davao javnim bludnicama, ono čime si othranio djecu, obogatio rodbinu ili si stjerao sebi u grlo, pribavljao ukrase za kuću i mnoge srebrne vaze, dok si morao živjeti u dragovoljnom siromaštvu.
Tvoja ti savjest stavlja pred oči božanski časoslov koji si nemarno propuštao, premda si time upao u smrtni grijeh; ili, ako si ga govorio ustima, tvoje je srce bilo daleko od mene. Prema podložnicima si morao imati ljubavi i želju da ih hraniš krepostima, dajući im primjer života, udarajući ih milosrdnom rukom i šibom pravde; ali, pošto si ti radio protivno, savjest ti to predbacuje pred strašnim pogledom zlih duhova.
Pa ako si ti, kao prelat, nepravedno davao prelature ili dušobrižničku službu kojem podložniku ne pazeći komu i kako daješ te službe, tvojoj se savjesti predbacuje misao da si ih morao davati ne na laskave riječi, niti za volju pojedinaca, ni za darove, nego samo s obzirom na kreposti, na moju čast i na spasenje duša. A pošto to nisi činio, sada si za to pokaran; tako, na tvoju veću muku i smetenost, imaš sada pred svojom savješću i pred razumskim svjetlom, ono što si učinio a nisi smio učiniti, i ono što nisi učinio a morao si učiniti.
Znaj, predraga kćeri, da se bjelina pozna bolje, ako se postavi uz crninu, a crnina uz bjelinu, negoli kad su odijeljene jedna od druge. Tako se događa ovim bijednicima posebno, i svima drugima općenito, da vide predočen svoj opaki život na času smrti kad duša počinje da bolje vidi sve svoje nevolje a pravednik svoje blaženstvo.
Nije potrebno da itko bijednom grešniku predočuje njegov život, jer savjest sama od sebe stavlja pred oči počinjene grijehe i kreposti koje je morao vršiti. Zašto kreposti? Jer po kreposti poznaje bolje opačinu. Isto tako po manjkavosti poznaje bolje savršenost kreposti, i stoga više žali da je u svojem životu bio izvan kreposti, i moraš znati da u poznavanju kreposti i opačina oni pravo vide ono dobro koje kreposna čovjeka slijedi iz kreposti i muku koja slijedi onoga koji je ležao u tami smrtnoga grijeha.
Ovu mu spoznaju dajem da dođe ne do očaja, nego do savršene spoznaje samoga sebe i da se zaštiti od svoje manjkavosti skupa sa ufanjem, zato da posramljenjem i ovom spoznajom isplati svoje opačine i ublaži moju srdžbu, ponizno moleći milosrđe. Kreposnik raste u radosti i u spoznanju moje ljubavi, jer pripisuje meni, ne sebi, milost da je slijedio kreposti i da je išao putem nauka moje Istine; stoga se raduje u meni. S ovim pravim svjetlom i pravom spoznajom kuša i prima svoju slatku svrhu, na način kako sam ti rekao na drugom mjestu. Tako onaj koji je živio s prežarkom ljubavlju kliče od radosti, a tamni nepravednik tone u mukama.
Pravedniku ne škode tmine, ni pogled zloduha, niti se on boji, jer se samo grijeha boji i škodi mu samo grijeh. Ali oni koji su provodili svoj život raspušteno i uvelike bijedno, trpe štetu i strah na pogled zlih duhova. To nije šteta koja proizlazi iz očaja, osim da oni sami to hoće, nego šteta koja proizlazi iz muke prijekora, iz osvježenja savjesti, iz plašljivosti i straha na njihov strašan pogled.
Sad vidiš, predraga kćerkice, kako je različita muka i borba što je vode na smrti pravednik i grešnik i kako je različit njihov svršetak. Malen sam ti dijelak ispripovijedao i pokazao tvome razumskom oku i to je tako malen s obzirom na što uistinu jest, to jest s obzirom na muku što je prima jedan i na dobro što ga prima drugi, da je ono što sam ti pokazao kao ništa.
Vidiš kolika je čovječja sljepoća, a posebno sljepoća ovih bijednika, jer koliko su više primili od mene i koliko su više razumjeli Sveto pismo, toliko su mi više dužni i toliko im je nepodnošljivija muka koju primaju, i koliko su imali veće poznavanje Svetog pisma u svome životu, toliko bolje na smrti poznaju velike manjkavosti koje su počinili, te su postavljeni na veće muke negoli drugi, kao što su i dobri postavljeni na veću uzvišenost.
Njima se događa kao lošem kršćaninu, koji je u paklu smješten u veće muke negoli koji poganin, jer je on imao svjetlo vjere, dok ga ovaj drugi nije imao. Tako će ovi bijednici imati više muka za isti grijeh negoli drugi kršćani, zbog službe koju sam im povjerio dajući im da dijele Sunce svetog Sakramenta, i zbog toga što su imali svjetlo znanja da mogu razlučiti istinu za sebe i za druge, kad bi to bili htjeli. Stoga pravedno primaju veće muke.
Ali oni, bijednici, to ne znaju; jer kad bi i najmanje razmotrili svoje stanje, ne bi bili došli u takvo zlo, nego bi bili ono što bi morali biti. Istina je: sav je svijet pokvaren, ali oni rade gore negoli svjetovnjaci na svome stupnju. Stoga svojom nečistoćom prljaju svoje duše, kvare svoje podložnike i sišu krv mojoj Zaručnici, a to je sveta Crkva. Svojim je manjkavostima čine blijedom, jer su naravnu ljubav i osjećaj božanske ljubavi postavili sami u sebe i ne mare za drugo nego da je muzu i da od nje dobiju prelature i velika primanja, dok bi morali tražiti duše. Tako zbog njihova loša života svjetovnjaci dolaze do nepoštivanja svete Crkve, premda to ne bi smjeli. Njihovo pomanjkanje nije opravdano pomanjkanjem službenika.
Moja molitva bila je doslovce uslišana!
Terezija od Djeteta Isusa
Gledajući jedne nedjelje sliku našega Gospodina na križu, dirnula me Krv koja je kapala iz jedne od njegovih božanskih ruku. Osjetih veliku žalost misleći na to kako je ta Krv kapala na zemlju a da se nitko nije požurio da je pokupi, i ja odlučih da ću u duhu stalno biti podno križa da hvatam božansku rosu koja je tekla s njega, shvaćajući da ću je tada morati rasipati na duše... Neprestano je također u mom srcu odzvanjao uzvik Isusov na križu: »Žedan sam!« (Iv 19, 28)
Te su riječi raspirivale u meni nepoznat i veoma živ žar... Htjela sam napojiti svoga Ljubljenoga, a sama sam se osjećala kako me pali žeđa za dušama... Ali tada me još nisu privlačile duše svećenika, nego duše velikih grešnika; gorjela sam od želje da ih otmem vječnome ognju. Da potakne moju revnost, dragi mi je Bog pokazao da su mu moje želje ugodne.
Čula sam govoriti o velikom zločincu koji je upravo bio osuđen na smrt zbog užasnih zločina, a po svemu se činilo da će umrijeti bez pokajanja. Ja sam htjela pod svaku cijenu spriječiti da ne dođe u pakao, i da to postignem, upotrijebila sam sva sredstva koja se mogu zamisliti. Osjećajući da sama od sebe ne mogu ništa, prikazala sam dragom Bogu sve neizmjerne zasluge našega Gospodina i blago svete Crkve. Napokon sam zamolila Celinu da dade čitati misu na moje nakane. Nisam se usudila da sama zamolim misu bojeći se da ne bih bila prisiljena priznati da je to za velikog zločinca Pranzinija.
Nisam to htjela reći ni Celini, ali ona me svojim tako nježnim i tako upornim pitanjima natjerala da joj odam svoju tajnu. Ona ne samo da mi se nije rugala, nego me još zamolila da mi smije pomoći da obratim svoga grešnika. Ja prihvatih njezinu pomoć sa zahvalnošću, jer bih bila voljela da se svi stvorovi ujedine sa mnom da izmolimo milost za krivca.
Osjećala sam u dnu srca sigurnost da će naše želje biti ispunjene, ali da se ohrabrim i uzmognem dalje moliti za grešnike, rekoh dragom Bogu da sam potpuno uvjerena da će oprostiti jadnom nesretniku Pranziniju i da ću to vjerovati i onda ako se ne ispovjedi i ne pokaže nikakva znaka kajanja; toliko pouzdanja imam u neizmjerno milosrđe Isusovo, ali ga ipak molim samo »jedan znak« kajanja za moju jednostavnu utjehu...
Moja molitva bila je doslovce uslišana! Usprkos tatinoj zabrani da ne smijemo čitati nikakvih novina, nisam smatrala da sam neposlušna ako pročitam mjesta koja su govorila o Pranziniju. Sutradan iza njegova smaknuća dođe mi pod ruku dnevnik »La Croix«. Otvorih ga žurno i što vidjeh?... Ah, suze odadoše moje uzbuđenje, te sam se morala sakriti... Pranzini se nije ispovjedio, popeo se na stratište i spremao se da turi glavu u kobni otvor, kad se najednom, obuzet nenadanim nadahnućem, okrenuo, pograbio raspelo koje mu je pružao svećenik, i poljubio tri puta njegove presvete rane!... Zatim je njegova duša otišla da primi milosrdnu osudu Onoga koji izjavljuje da će na nebu biti veća radost nad jednim grešnikom koji se pokaje nego nad devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanja... (Lk 15, 7)
Dobila sam »znak« koji sam molila, i taj je znak bio vjerna slika milosti koje mi je Isus udijelio da me privuče da molim za grešnike. Nije li pred Ranama Isusovim, kad sam vidjela kako teče njegova božanska Krv, ušla u moje srce žeđa za dušama? Htjela sam ih napojiti ovom neokaljanom Krvi koja ih je imala očistiti od njihovih mrlja; i usne »moga prvoga djeteta« pripiše se na presvete Rane!... Kako li neizrecivo slatka odgovora!... Ah, poslije ove jedinstvene milosti moja je želja za spašavanjem duša rasla svakoga dana, bilo mi je kao da čujem Isusa kako mi govori kao Samaritanki: »Daj mi piti!« (Iv 4, 7) To je bila prava uzajamna ljubav: dušama sam davala Krv Isusovu, Isusu sam prikazivala te iste duše, osvježene božanskom rosom. Tako mi se činilo da mu gasim žeđu, i što sam mu više davala piti, to se više povećavala žeđa moje uboge male duše, i tu mi je žarku žeđu davao On kao najslađi napitak svoje ljubavi...
O potrebi i naravi Čistilišta
sv. Katarina đenovska
Naprotiv, tvrdim još više. Vidim da Nebo nema vrata već tamo ulazi tko hoće. Bog je samo Milosrđe i stoji tamo raširenih ruku da nas uključi u svoju slavu. No, vidim tu prisutnost Božju, tog istog Boga u takovoj čistoći i blistavosti, neizmjerno većoj no što se to može zamisliti, da duša koja posjeduje u sebi i najmanju nesavršenost, kao najmanju mrvicu praha, odmah bi se radije bacila u tisuću pakla, nego se našla u prisutnosti tog Veličanstva s tom svojom nesavršenošću. Duša stoga kada vidi Čistilište, kao mjesto određeno za pročišćenje, baca se u nj i osjeća da se nalazi na mjestu velikog milosrđa, jer se može riješiti prepreke sjedinjenja.
Kako je strašno Čistilište ne može se riječima izreći niti umom shvatiti, osim što ga ja vidim po mukama jednakim Paklu! Ipak vidim da svaka duša koja ima i najmanju mrlju nesavršenosti u sebi, prima Čistilište kao mjesto milosrđa, ne obazirući se uopće više na čistilišne patnje, jer brišu mrlju nesavršenosti, prepreku njezinom sjedinjenju s Bogom, izvorom svake Ljubavi.
Čini mi se da samo trpljenje duša u Čistilištu više od bilo čega drugoga proističe iz svijesti da ona u sebi ima nešto što Bogu nije drago, a da je to učinila svjesno i svojevoljno, protiv tolike dobrote Božje, pa stoga te muke stvaraju samu bit Čistilišta. To se dešava, jer duše u milosti vide i spoznaju istinu u svoj svojoj objektivnosti i svu težinu prepreke, koja im ne dopušta da se približe Bogu. Sve ovo što sam iznijela, te shvatila kao sigurnu realnost, koliko sam to mogla shvatiti u ovom životu, od neizmjerno su velike važnosti do te mjere da svaki pogled, riječ, osjećaj, pravda, istina, zamišljanje mi izgledaju u usporedbi s tom istinom samo puste laži i nevažna razlaganja. Još uvijek ostajem zbunjena, jer ne nalazim riječi a koje bi morale biti neizmjerno jače, da bi donekle izrazile ono što sam htjela reći.
Vidim daje težnja sjedinjenja duše s Bogom tako snažna, da kad je Bog vidi u svoj njenoj blistavosti, koju po prirodi ima u sebi a u kojoj ju je sam Bog stvorio, ulijeva u nju tako veliku težnju vatrene ljubavi, da bi bila dostatna da je istog časa uništi, iako je besmrtna. Sam Bog dušu tako preobražava u sebe da se u njoj ne može vidjeti ništa drugo već samo Bog, koji je privlači i ražaruje ljubavlju, do te točke dok je ne dovede da zablista onom prvotnom čistoćom u kojoj bijaše stvorena.
Kada duša u nutarnjem viđenju primijeti da je Bog privlači vatrom ljubavi, prema svom slatkom Gospodinu i Bogu, jednostavno se od ljubavi u kontemplaciji rastapa pred njim. Duša zatim gleda u Božjem svjetlu kako Bog ne prestaje privlačiti je, te je u ljubavi vodi potpunoj savršenosti, s velikom pažnjom opskrbljujući je sa svim potrebnim, a to Bog sve čini samo iz čiste ljubavi.
Ona uviđa da ne može slijediti svu jačinu privlačnosti koju osjeća prema Bogu, te se ne može posve sjediniti s njim, a uzrok te prepreke jest posljedica grijeha. Shvaća vrlo jasno kako je to užasno teško što je zakasnila u potpunosti vidjeti Božansko svjetlo. Tu sada dolazi do izražaja i sama narav duše, koja bi htjela bez ikakve prepreke sjediniti se s tim pogledom Božjim koji je tako privlači k sebi. Tvrdim da sve ove stvarnosti, koje sam navela, rađaju u duši čistilišne muke. Tvrdim, da duše uopće ne gledaju na tu svoju muku, iako je ona neizmjerno teška i jaka, one više gledaju na prepreku koja se nalazi u njima samima, a protivna je Volji Božjoj, dok gledaju Boga kako gori u ljubavi prema njima.
Ta ih ljubav neprestano privlači k sjedinjenju. Duša ne pronalazeći ništa drugo što bi mogla učiniti, da ukloni tu prepreku sjedinjenja s Bogom, praktički se baca dragovoljno u Čistilište. Ta ljubav je tako jaka, da kad bi duša našla još jedno Čistilište, iznad ovoga što trpi, istog časa bi se bacila i u njega iz ljubavi prema Bogu, samo da što prije ukloni svaku prepreku između sebe i neizmjerne ljubavi Božje
Vidim kako od Boga prema duši dolaze zrake i goruće munje Božje ljubavi, tako duboke i jake da izgleda da će uništiti ne samo tijelo već dušu, kad bi to bilo moguće. Te zrake imaju dvojaki učinak: one pročišćuju dušu koja kao da se poništava u poniznosti. Vidiš ih: što više sagorijevaju to su bolje, a svaka od tih zraka mogla bi ih pročistiti tako, da bi jednostavno nestale, uništile bi se.
Vidiš zlato: što ga više topiš, to je ono bolje, a mogao bi ga tako topiti da bi nestala svaka nesavršenost. To je učinak djelovanja vatre u materiji. Naravno, duša se ne može uništiti u Bogu, već u sebi samoj: i koliko se više pročišćava, toliko nestaje u samoj sebi, te napokon ostaje čista u Bogu.
Zlato kad se pročišćava do 24 karata, ne uništava se, koliko god bila jaka vatra, jer se ne može istrošiti, već se uništavaju i nestaju samo nesavršenosti koje su u njemu.
Na tom principu djeluje i Božanska vatra u duši. Bog je tako drži na vatri dok ne nestanu sve njezine nesavršenosti: dovodi je do čistoće od "24 karata", svaka duša prema svom stanju. Kad se duša pročisti, ostaje sva u Bogu, bez ikakvog svog vlasništva u sebi, njezin život kao i bitak su u Bogu. Kad Bog dovede dušu do te mjere čistoće i savršenosti, duša ostaje neosjetljiva na bilo koji izazov i ne može više trpjeti, jer ne ostaje ništa više što bi trebalo nestati ili se uništiti. Kad bi i ostala u toj tako užasnoj vatri, no posve očišćena, ne bi je se to doticalo, naprotiv bila bi sretna, jer bi to bila vatra Božanske ljubavi. Ona bi to doživjela kao potpuno sjedinjenje s Bogom, bez ikakvog suprotstavljanja.
Isusova bol zbog duša koje se zauvijek gube
(Bl. Baptista Varano piše kao da joj sam Isus govori u obliku nagovora)
«Razmišljaj, dakle, kćeri moja, kakvo je bilo moje mučeništvo, kad su se od mene rastavljali moji udovi, naime duše, koje će zauvijek biti osuđene. A to sam mučenje osjećao toliko puta, koliko je puta svaka duša smrtno sagriješila. A toliko je ovo kidanje duhovnih udova bolnije od tjelesnih, koliko je duša uzvišeni]a od tijela. A koliko je duša uzvišenija od tijela, to nisi u stanju ocijeniti ni ti, ni nitko živ; jer samo ja znam koliko je duša plemenita, a tijelo neznatne cijene i bijedno; ja sam, naime, tvorac obadvoga. Upravo radi toga je shvatljivo da ni ti, ni bilo koje drugo stvorenje, ne možete shvatiti moje preteške muke!
A sada ću govoriti samo o osuđenim dušama. Budući da postoje teži od teških načina griješenja, to se prema tome ocjenjuje kakvoća i težina muke. Tako sam i ja osjećao veće ili jače boli kod rastavljanja tih udova. Znao sam da će te osobe ostati trajno okorjele u svojoj zlobi; bilo mi je poznato kako će njihove muke biti vječne. A pošto su jedne griješile više, a druge manje, zato će i njihove muke u paklu biti različite.
Ali što me je još više mučilo bila je pomisao, da se svi oni bezbrojni udovi, to jest sve osuđene duše, nikada, nikada, nikada više neće sa mnom, njihovom Glavom, sjediniti. Ovaj nikada jest ona vječna muka koja će neprestano mučiti one nesretne i jadne duše, i to više nego sve ostale muke, što ih trpe i što će ih trpjeti. I ovaj nikada tako me žalostio, da bih bio odmah spremno pristao trpjeti sve ono što sam onda trpio; i ponovno bih trpio sva ona rastavljanja, na sve različite načine, kakvi su bili, jesu i moraju biti: i to ne samo jedan put, već bezbroj puta, samo da mogu, ako ne sve, a ono barem jednu vidjeti da se priključila u puno zajedništvo mojih živih udova.
To su udovi izabranika, koji će vječno živjeti duhom života, što izlazi od mene, Života koji po sebi živi i daje život svemu onom što živi. Ovdje uvaži koliko mi je draga duša, da sam bio pripravan tolike muke bezbroj puta podnijeti, samo da je ponovno sjedinim sa sobom? Znaj i to da onaj strašni nikada tako žalosti i muči one duše, a taj nikada je djelo moje božanske pravde, da bi prihvatile tisuću neizmjernih muka, samo kada bi bile u stanju nadati se, da će se sjediniti sa mnom, svojom Glavom.
I tako sam ja odredio za svaki grijeh, da kakvoća i količina patnje što je moraju podnositi duše grešnika, odgovara kakvoći i količini patnje, što su mi je zadale. Pa kao što je mene najviše žalostio onaj nikada, nikada, tako ja činim i hoću da i njih taj nikada, nikada muči i žalosti iznad svih muka, što ih trpe i što će ih vječno trpjeti. I ovdje razmišljaj i uvaži koliko tešku duhovnu bol sam osjećao u mom Srcu do moje smrti, a radi duša osuđenika."
Ona blažena osoba mi je tada rekla, da joj se u duši probudila želja (uvjerena da je to Njegov božanski poticaj) da je izvuče iz dvoumice; pa je uz veliko počitanje i obzirno, da ne bi izgledalo da želi raspravljati o presv. Trojstvu, velikom prostodušnošću, čistoćom i pouzdanjem pitala:
«O slatki i ožalošćeni moj Isuse, često sam čula da si nosio i osjećao u sebi muke svih osuđenika. Ucviljeni Bože, ukoliko ti se sviđa, ja bih htjela znati da li je istina da si ti osjećao sve one različite muke, što se trpe u paklu: studen i vrućinu, ono žeženje, one udarce, kad pakleni duhovi razdiru tvoje udove. Gospodine moj, kaži mi, da li si sve to osjećao? O Isuse moj, dok ovo pišem samo da izvijestim, izgleda mi da mi se srce rastapa pomišljajući na tvoju dobrostivost, dok se tako ugodno i nadugo razgovaraš s onim koji te iskreno traži i želi».
Tada Isus odgovori milo, pokazajući kako mu se ovaj upit svidio, a njoj je izgledalo baš vrlo ugodno: «Kćeri moja, ja nisam osjećao sve one različite muke osuđenika, na onaj način kako ti veliš i pitaš: jer oni su bili mrtvi udovi, odsječeni od mene, svoje Glave. Za primjer evo ti slike. Kada bi se tvoja ruka, ili pak noga, ili bilo koji drugi ud sječivom otkidao i dijelio od tebe, osjećala bi veliku i neizrecivu bol, muku i žalost. Ali kad bi odsječena ruka dospjela u vatru, ili psima ili vukovima u zube, ti ne bi osjetila nikakve boli ni muke, jer je onaj ud gnjio, mrtav, te odvojen od tijela. Da li pak znaš, kakvu bi muku osjećala?
Bilo bi ti žao gledati onaj ud, jer je ipak tvoj, kako gori u ognju, kako ga tuku, kako ga razdiru vukovi i psi. Tako ti je bilo, dakle i sa mnom. Ja sam se tako osjećao radi neizmjernog broja mojih vječno osuđenih udova. Dok su se oni od mene odvajali, dok je još bilo nade da će ostati na životu, ja sam osjećao u sebi neizrecive i neizmjerne boli, kao i sve njihove tjeskobe koje su trpjeli u ovom životu, jer je do smrti bila moguća nada da će se opet sjediniti sa mnom, ukoliko budu htjeli. Ali poslije njihove smrti nisam osjetio više nikakve muke što oni trpe, jer su mrtvi, gnjili udovi od mene rastavljeni, i odsječeni, i zauvijek isključeni. Nikada više neće živjeti u meni koji sam istiniti Život. Ali ipak je nedokučiva i neshvatljiva bol mene mučila, kad sam ih promatrao kako gore u vječnom ognju, kako ih pakleni duhovi razdiru, kako trpe različite, bezbrojne i vječne muke, a bili su stvarno moji vlastiti udovi».