Sveti Antun Padovanski

Sveti Antun Padovanski jedan je od najštovanijih svetaca u Katoličkoj Crkvi. Rođen je u Lisabonu, u Portugalu, i dobio je ime Fernando Martins de Bulhões. Njegovi su roditelji bili imućni plemići koji su mu omogućili dobro obrazovanje u mladosti, najvjerojatnije u katedralnoj školi u Lisabonu. U dobi od petnaest godina Fernando je odlučio stupiti u redovnički život te se pridružio regularnim kanonicima svetoga Augustina, nedaleko od svojega doma. Tijekom dvije godine provedene s kanonicima istaknuo se u učenju i molitvi. No kako je bio tako blizu doma, obitelj i prijatelji često su ga posjećivali, pa je Fernando poželio veću samoću kako bi dublje prigrlio svoj poziv. Preselio se u Coimbru, nešto više od stotinu milja sjeverno od Lisabona, da bi stupio u samostan Santa Cruz. Ondje je Fernando uživao devet godina izvrsne formacije, učeći, moleći i rastući u kreposti. Nakon dovršene formacije, 1220. godine, Fernando je zaređen za svećenika.

Tijekom tih devet godina formacije u Coimbri, mala skupina iz novoutemeljenoga Franjevačkog reda nastanila se nedaleko, u kolibi posvećenoj svetom Antunu Egipatskom. Fernando je upoznao tu braću i bio zadivljen njihovom jednostavnošću, siromaštvom, poniznošću i posvemašnjom predanošću Kristu. Franjevci, koje je samo jedanaest godina prije njihova dolaska u Coimbru utemeljio Sveti Franjo Asiški, bili su nov i brzo rastući red u Crkvi. Bili su putujući propovjednici, oslanjajući se na božansku providnost, a ne na prihode velikih posjeda. Nisu posjedovali ništa osim odjeće koju su nosili.

Jednoga dana u Coimbru je stigla vijest da su muslimani u Maroku mučenički pogubili petoricu franjevačkih misionara. Kralj Portugala otkupio je njihova tijela, koja su potom u svečanom ophodu donesena u Coimbru radi pokopa. Hrabrost tih mučenika, zajedno sa svjedočanstvom njihove subraće, toliko je dirnula Fernanda da je zatražio i dobio dopuštenje napustiti regularne kanonike i pridružiti se franjevcima. Uzeo je ime Antun, po svetom Antunu Egipatskom, zaštitniku kuće franjevaca u Coimbri.

Želeći nasljedovati tu petoricu mučenika, otac Antun otplovio je u Maroko da propovijeda muslimanima. No ubrzo se teško razbolio i trebala mu je liječnička pomoć, zbog čega je krenuo natrag u Portugal. Oluja je njegov brod skrenula s puta, pa je umjesto toga pristao na Siciliji. Nedugo nakon što se oporavio od bolesti, Sveti Franjo sazvao je u Asizu znameniti „Kapitl na rogožinama“. Većina franjevačke braće prisustvovala je tome skupu, uključujući i jednoga od svojih najnovijih članova, oca Antuna.

Godine 1209. Sveti Franjo utemeljio je svoj red s dvanaestoricom članova. Do 1221. broj franjevaca narastao je na oko pet tisuća. Tako brz rast nije donio samo gorljivost i oduševljenje, nego i poteškoće rasta, podjele i potrebu za većom jasnoćom. Na općem Kapitulu na rogožinama Sveti Franjo odrekao se vodstva reda, povjerivši ga onima koje je smatrao prikladnijima. Sam je više volio život veće poniznosti, siromaštva, jednostavnosti i molitve. Upravo su se na tom kapitulu otac Antun i brat Franjo najvjerojatnije prvi put susreli. Ubrzo nakon toga otac Antun bio je poslan u pustinjački samostan Monte Paola u Forlìju.

Antunovo prvo vrijeme u Forlìju bilo je obilježeno samoćom, proučavanjem i molitvom. Jednoga dana, zbog nesporazuma između dominikanaca i franjevaca, nitko nije bio određen propovijedati na mladoj misi u mjesnoj crkvi. U posljednji čas otac Antun nevoljko je pristao propovijedati. Njegova je propovijed ostavila okupljene zadivljenima njegovim izvanrednim darom propovijedanja, dubokim poznavanjem Svetoga pisma i svetošću njegova života. Od tada je otac Antun postao poznat i tražen propovjednik, mijenjajući mnoge živote svojim poniznim, pristupačnim, a ipak teološki dubokim propovijedanjem. Zahvaćao je iz riznice mudrosti drevnih svetaca, ali se nikada nije predstavljao oholo ni uznosito. Njegova alegorijska metoda propovijedanja nastojala je iznijeti simbolična i skrivena značenja teksta na način koji je dopirao do ljudi. Njegovo propovijedanje i ponizna mudrost privukli su čak i pozornost svetoga Franje, kojega je zabrinjavalo visoko obrazovanje braće, jer se bojao da napredni studiji ne odvedu u oholost i ne oslabe poslanje reda. U ocu Antunu, međutim, Franjo je našao čovjeka kojemu je mogao vjerovati te mu je povjerio teološku izobrazbu braće koja su se pripravljala za ređenje.

Otac Antun nastavio je tijekom sljedećih nekoliko godina naveliko propovijedati, sve do svoje smrti u trideset i petoj godini života. Jednoga je dana čak bio pozvan propovijedati papi i kardinalima. Tijekom te propovijedi otac Antun primio je dar jezika, tako da su ga svi nazočni mogli razumjeti na vlastitom materinskom jeziku. Papa Grgur IX. bio je toliko zadivljen Antunovim uvidom u Sveto pismo da ga je nazvao „Kovčegom Saveza“. Papa je zamolio oca Antuna da sastavi propovijedi za nedjelje i blagdane liturgijske godine, što je on i učinio u obliku nacrta i komentara na Sveto pismo. Upravo su te propovijedi kasnije pridonijele tomu da bude proglašen crkvenim naučiteljem s jedinstvenim naslovom „Evanđeoski naučitelj“.

Uz propovijedanje i čudesa oca Antuna vežu se i mnoge druge predaje. Govori se da je jednoga dana propovijedao ribama, kada su ga krivovjerni stanovnici grada odbacili. Kad su ljudi vidjeli kako ribe pomaljaju glave iz vode i pažljivo ga slušaju, obratili su se. Zbog toga ga se često naziva „Maljem heretika“. Poznat je kao zaštitnik izgubljenih stvari jer je jednoga dana neki fratar ukrao ocu Antunu knjigu Evanđelja, a kada je otac Antun molio za njezin povratak, brat je bio toliko dirnut u srcu da ju je vratio i pokajao se.

Sveti Antun često se prikazuje kako u naručju drži Dijete Isusa, a taj prikaz nadahnut je izvješćem jednoga brata koji je navodno vidio Antuna u dubokoj molitvi kako razgovara s Djetetom Kristom. U umjetnosti se često prikazuje i Sveto pismo kao znak njegova dubokog poznavanja Božje riječi. Na mnogim prikazima prisutni su i ljiljani, koji označuju njegovo siromaštvo i čistoću.

Iako je Sveti Antun živio samo trideset i pet godina, Bog se njime poslužio na silan način. Njegov život svjedoči o tome da je kakvoća života važnija od njegove duljine. Ta se „kakvoća“ života može postići jedino milošću, a Sveti Antun primio je obilje milosti tijekom svojega života. Vrijedi razmišljati o važnosti nastojanja oko što veće svetosti u životu. Prečesto težimo dugovječnosti više nego svetosti. Ipak, mnogi veliki sveci, među njima i Sveti Antun, živjeli su na ovoj zemlji samo kratko vrijeme. Dok častimo ovoga velikog sveca, sjeti se da Bog želi da vrijeme koje ti još preostaje na zemlji provedeš posvećen rastu u svetosti i služenju njegovoj svetoj volji. To će tvome životu dati kakvoću koja daleko nadilazi puku dugovječnost.