Sveti Antun Padovanski

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu 1195. kao Fernando Martins de Bulhões. Predaja navodi 15. kolovoza kao dan njegova rođenja. Potjecao je iz imućne obitelji i stekao dobro obrazovanje, vjerojatno u školi uz lisabonsku katedralu. Ipak, nije izabrao put društvenoga ugleda. Kao mladić stupio je među regularne kanonike svetoga Augustina u opatiji svetoga Vinka kraj Lisabona.

Blizina obiteljskoga doma otežavala mu je sabranost, pa je zatražio premještaj u samostan Svetoga Križa u Coimbri. Ondje je godinama proučavao Sveto pismo i crkvene oce, osobito svetoga Augustina. To temeljito obrazovanje poslije će hraniti njegove propovijedi. Za svećenika je zaređen oko 1219. ili 1220.; izvori se ne slažu u točnoj godini.

U Coimbri je upoznao malu skupinu franjevaca nastanjenih uz kapelu svetoga Antuna Egipatskoga. Privukli su ga njihovo siromaštvo, jednostavnost i misionarska gorljivost. Presudan je bio dolazak posmrtnih ostataka petorice franjevačkih misionara ubijenih u Maroku. Fernando je poželio slijediti njihov primjer. Dobio je dopuštenje prijeći u Red manje braće te je uzeo ime Antun, prema zaštitniku franjevačke kuće.

Otputovao je u Maroko sa željom da propovijeda, ali se teško razbolio. Morao se vratiti, no oluja je njegov brod odnijela prema Siciliji. Taj neželjeni obrat odredio je njegov daljnji put. Nakon oporavka sudjelovao je 1221. na velikome franjevačkom kapitulu u Asizu, gdje se vjerojatno susreo sa svetim Franjom. Potom je poslan u Montepaolo kod Forlìja. Ondje je živio skrovito, moleći, učeći i obavljajući jednostavne poslove.

Njegov propovjednički dar otkriven je gotovo slučajno. Na jednome svećeničkom ređenju u Forlìju nitko nije bio pripravljen govoriti, pa su zamolili Antuna. Počeo je jednostavno, a zatim pokazao iznimno poznavanje Svetoga pisma i sposobnost da ga približi slušateljima. Braća su shvatila da se iza njegove šutljivosti krije zreo teolog i snažan govornik.

Od tada je propovijedao po Italiji i južnoj Francuskoj. Djelovao je u Bologni, Montpellieru, Toulouseu, Limogesu, Puy-en-Velayu i drugim mjestima. Govorio je protiv krivovjerja, ali se nije oslanjao samo na raspravu. Ljude je privlačila povezanost nauka i života, jasnoće i topline. Zbog odlučne obrane vjere dobio je naslov Malj krivovjeraca, no jednako je važna bila njegova uloga mirotvorca i zaštitnika siromašnih.

Sveti Franjo povjerio mu je poučavanje teologije braće, uz uvjet da učenje ne ugasi duh molitve i pobožnosti. Antun je tako postao jedan od prvih učitelja teologije u franjevačkome redu. Nije znanje držao povlasticom učenih. Njegove su propovijedi bile duboko ukorijenjene u Bibliji, ali usmjerene obraćenju, pravednosti i konkretnu životu.

Antun je propovijedao i pred papom Grgurom IX., koji je cijenio njegovo poznavanje Pisma. Na papin poticaj pripremao je propovijedi za nedjelje i blagdane. Sačuvane zbirke pokazuju njegovu sposobnost povezivanja biblijskih slika, moralne pouke i duhovnoga iskustva. Upravo će mu ta baština stoljećima poslije donijeti naslov Evanđeoskoga naučitelja.

Grgur IX. nazvao ga je „Kovčegom Saveza”, a taj naslov dobro opisuje način na koji je Antun poznavao Bibliju. Pismo mu nije služilo kao zbirka ukrasnih navoda, nego kao živa cjelina koja vodi obraćenju. U propovijedima je povezivao Stari i Novi zavjet, liturgiju, moralni život i potrebe slušatelja. Posebno je upozoravao na raskorak između riječi i djela: propovjednik ne može uvjerljivo govoriti o Kristu ako njegov život poriče ono što usta naviještaju.

Od 1226. ili 1227. obnašao je službu provincijalnoga poglavara sjeverne Italije. Putovao je, obilazio zajednice i nastavljao propovijedati. Posebno se vezao uz Padovu, gdje je posljednjih godina snažno djelovao među narodom. Zauzimao se za dužnike i siromašne te je tražio da vjera bude vidljiva u pravednijemu odnosu prema slabima. Njegova popularnost nije počivala samo na rječitosti, nego i na uvjerenju ljudi da ih razumije i zastupa.

U korizmi 1231. propovijedao je u Padovi pred velikim mnoštvom. Njegove riječi nisu se zaustavljale na privatnoj pobožnosti: pozivao je na pomirenje zavađenih, povrat nepravedno stečene imovine, oslobađanje potlačenih i milosrđe prema prezaduženima. S Antunovim se zauzimanjem povezuje i promjena gradskih odredaba koja je olakšala položaj dužnika. U njegovu navještaju obraćenje srca i društvena pravednost nisu bili dva odvojena programa.

Uz Antuna su se rano počele vezivati predaje o čudesima. Pripovijeda se da je, kada ga ljudi nisu htjeli slušati, propovijedao ribama koje su se okupile uz obalu. Druga predaja govori o gladnoj mazgi koja je zanemarila hranu i poklonila se pred Presvetim. Te priče izražavaju kako je narod pamtio snagu njegova navještaja i vjeru u Kristovu prisutnost u euharistiji, ali ne mogu se izjednačiti s jednako pouzdano potvrđenim biografskim činjenicama.

Poznat je i kao zaštitnik izgubljenih stvari. Taj se običaj povezuje s predajom o nestalome psaltiru ili knjizi koju mu je jedan brat uzeo, a zatim ju je vratio. Knjiga je u ono doba bila dragocjena i sadržavala je Antunove bilješke za poučavanje. Iz molitve za njezin povratak razvila se raširena pobožnost kojom mu se ljudi utječu kada nešto izgube.

U umjetnosti se najčešće prikazuje u franjevačkome habitu s Djetetom Isusom, knjigom i ljiljanom. Prikaz s Djetetom potječe iz kasnije predaje o viđenju tijekom molitve, knjiga označuje njegovu učenost i ljubav prema Pismu, a ljiljan čistoću. Takva je ikonografija postala prepoznatljiva daleko izvan Padove i Portugala.

Pobožnost prema Antunu snažno se povezala i s brigom za siromašne. „Kruh svetoga Antuna” naziv je za običaj darivanja hrane ili novca potrebitima u znak zahvalnosti za primljenu pomoć. Takva pobožnost odgovara njegovu životu samo kada se ne svede na traženje izgubljenoga predmeta, nego otvara oči za ljude koji su izgubili sigurnost, dostojanstvo ili sredstva za život.

Iscrpljen putovanjima i propovijedanjem, Antun se 1231. povukao u Camposampiero. Kada mu se zdravlje naglo pogoršalo, poželio je vratiti se u Padovu. Preminuo je 13. lipnja 1231. u Arcelli, kraj samostana klarisa, prije nego što je stigao u grad. Imao je oko trideset pet godina. Različiti izvori različito opisuju njegovu posljednju bolest, pa je sigurnije govoriti o teškoj bolesti i iscrpljenosti nego određivati dijagnozu.

Pokopan je u Padovi, a njegov je grob ubrzo postao mjestom hodočašća. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim 30. svibnja 1232., manje od godinu dana nakon smrti. Papa Pio XII. proglasio ga je 16. siječnja 1946. crkvenim naučiteljem i dao mu naslov Doctor evangelicus, Evanđeoski naučitelj. Spomendan mu se slavi 13. lipnja.

Nad njegovim grobom podignuta je velika padovanska bazilika koju vjernici jednostavno zovu „Il Santo” — „Svetac”. Kada je tijelo desetljećima nakon smrti preneseno, predaja bilježi da je jezik ostao sačuvan, što je protumačeno kao znak dara kojim je naviještao Božju riječ. U bazilici se čuvaju njegove relikvije, a hodočasnici iz cijeloga svijeta dolaze moliti na njegovu grobu. Njegovo štovanje osobito je rašireno i među hrvatskim katolicima, u brojnim župama, samostanima i obiteljima.

Antunova trajna privlačnost počiva u neobičnoj povezanosti učenosti i blizine običnim ljudima. Bio je izvrstan poznavatelj Pisma, ali nije govorio radi vlastite slave. Napustio je sigurnost stare zajednice zbog misionarskoga ideala, a kada mu bolest nije dopustila ostvariti prvotni plan, prihvatio je novi put. Postao je propovjednik tek nakon godina skrovitosti. Njegov život zato svjedoči da se dar ne mora nametati kako bi bio plodan: sazrijeva u molitvi, a puni smisao dobiva kada služi istini, pomirenju i siromašnima. Zato i raširena pobožnost prema njemu ostaje najvjernija njegovu primjeru kada ljude vodi prema evanđelju i konkretnoj brizi za potrebite.