Razmišljati o zadnjim stvarima ljudskog života skupa sa svecima znači podići pogled od svakodnevnevnice i promatrati život u horizontu vječnosti. Samo postavljajući ozbiljna ljudska i vjernička pitanja o smislu života kako dobro živjeti, kako živjeti s Isusom Kristom i založiti život u ljubavi i služenju Bogu i ljudima; smrt, sud, pakao, čistilište i raj nisu za osobu tragičan događaj, razlog za zabrinutost i nutarnju muku. Poslovica kaže: Umire se kako se živjelo. Kršćanski gledano život je hodočašće prema vječnosti, u kući našeg nebeskog Oca pred kojim nam se pojaviti u trenutku smrti. Bog je dao svoga Sina za naše spasenje i kršćanin zna da i u životu i u smrti može računati na Kristovu ljubav i praštanje, ali isto tako zna da je pozvan svakodnevno se opredijeliti za Krista i služiti mu. Čovjek se ne smije pojaviti pred Bogom u smrtnom grijehu jer se time samo isključuje iz zajedništva i života s Bogom, a to je punina života i život u blaženstvu zauvijek.
Kršćanska vjera daje cjelovit i vedar odgovor na najteža pitanja ljudskog života. U mjeri u kojoj osoba prakticira vjeru i molitvu i redovito pristupa sakramentima, u dušu vjernika silazi Božji mir koji nadilazi ljudske snage i daje osobi sigurnost vjere da njen život ide putem koji će dovesti do spasenja u vječnosti.
O velikom misteriju smrti Drugi vatikanski koncil u konstituciji Radost i nada ovako naučava: 'Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća za vazda. I po prirodnom nagonu svoga srca čovjek ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razaranje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvodiva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka, naime produženje biološkog trajanja ne može utažiti one želje za daljnjim životom koje su neodoljivo ukorijenjene u njegovu srcu.
Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva poučena božanskom objavom, tvrdi da ga je Bog stvorio za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kada svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čovjeku spasenje što ga je svojom krivljom izgubio. Bog je naime pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života.
Tu je pobjedu Krist izvojevao uskrsnuvši na život, pošto je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti. Svakom čovjeku koji razmišlja, vjera predočena solidnim argumentima pruža odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini, ujedno mu omogućuje da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom, već preminulom braćom, ulijevajući mu nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga'.
Katekizam Katoličke Crkve govoreći o Isusu Kristu, sucu i sudu nad ljudskim životom nakon smrti uči: 'Krist je Gospodar vječnog života. Njemu kao Otkupitelju svijeta pripada puno pravo da konačno sudi djela i srca ljudi. On je stekao to pravo svojim Križem. Tako je Otac sav sud predao Sinu. Sin pak nije došao suditi, nego spasiti i dati život koji je u njemu. Odbijanjem milosti u ovom životu svatko već sudi samoga sebe, prima po svojim djelima, odbijajući Duha ljubavi, može sebe osuditi i za vječnost' (br.679).
Iz navedenog teksta se vidi da sva dramatičnost smrti, suda, osude pa i pakla je plod ljudske slobode i odbijanja milosti Božjega spasenja te se radi o samo isključivanju iz vječnog blaženstva.
Smrt i sud
Misli sv. Ivana Marije Vianneya
Dani našeg života su odbrojeni. Još više: ne znamo ni sata, ni časa kada će nas naš najviši Sudac pozvati pred svoju sudačku stolicu, a to će biti možda upravo u trenutku, kada najmanje na to mislimo ili smo najmanje pripravni, da ovaj strašni račun položimo.
Tko na smrt ne misli za vrijeme svog života, izlaže se velikoj opasnosti, da na nju posve zaboravi, kao i opasnosti da želi ovo zanemarivanje popraviti istom onda, kad za to nema više lijeka, kada je smrt pred vratima.
Čovjek kojemu je smrt uvijek pred očima, može sebe smatrati samo kao putnika na zemlji, koji svijetom prolazi i bez opiranja sve ostavlja što sretne, jer on jednom drugom cilju stremi i jednoj drugoj domovini ide u susret.
Čovjek, koji svoju dušu želi spasiti, ne smije nikada izgubiti misao na smrt. Već je sam po sebi strašan trenutak, kad sve što je na svijetu za čovjeka umire, kada i čovjek istodobno svemu umire i mora ostaviti sve što je na svijetu za njega bilo.
Nasljedujmo svece, kojima je promatranje posljednjih stvari bio glavni posao. Pustimo neka prođe što sa vremenom prolazi, posvetimo svi misli i brigu onome što je trajno i vječno.
Moj Bože, zašto se tako grčevito vežemo za život na zemlji, kada samo jedan kratki čas smijemo na njoj boraviti i onda sve ostaviti ništa sa sobom uzeti, nego samo ono dobro i zlo što smo za vrijeme svog kratkog zemaljskog života učinili?
Kada promatramo način, kako živimo, izgledamo, kao da mislimo kako ovaj zemaljski život ne moramo ostaviti. Ah, kako ozbiljno trebamo biti u strahu ako živimo kao slijepci, da ćemo kao takvi i umrijeti.
Cijeli čovječji život sadržan u ovim trima riječima: živjeti, umrijeti i biti suđen. Smrt, sama po sebi nije tako strašna kako bi netko mogao misliti, ovisi samo o nama, hoćemo li je učiniti sretnom, lijepom i ugodnom.
O bijedni živote, kako se može netko za tebe toliko vezati?... Nema zaista na svijetu niti jedne životinje, koja bi bila ispunjena sa toli bijede kao čovjek.
Da, mi ćemo kod umiranja uzeti sa sobom sve što dragocjenog posjedujemo, sva naša dobra djela. Prolazna dobra ostavljamo na zemlji, samo ono što vječno treba trajati, naša djela, ona će nas slijediti.
Ako sve što činimo, činimo onako kako bismo u smrtnom času željeli, da smo učinili, sve će biti dobro učinjeno.
Kršćani koji su osuđeni, moraju u Paklu puno teže muke trpjeti, nego pogani... O Paklu, kršćanina, kako strašan i neumoljiv ćeš biti!
Kad bi jedan osuđenik imao sreću, da svakih tisuću godina samo pet minuta gleda Boga, Pakao za njega ne bi više bio Pakao.
O Bože, možemo li nešto užasnije pomisliti nego ovo: Jedan kršćanin... u Paklu! Jedan kršćanin, koji se nalazi među đavolima! Jedan ud Isusa Krista - u plamenima Pakla! Jedno dijete Božje - u raljama Lucifera!
Koje li razlike! Kad je Bog stvarao svijet, upotrijebio je sedam dana za to: ali da ga razori u dan svoje srdžbe kod posljednjeg Suda, biti će dosta jedan trenutak. Kad je Bog stvarao svemir i sve. što je u njemu, nije dozvao nikakvih gledatelja da vide ovolika čuda, ali kod njihova razaranja bit će svi ljudi prisutni, svi će oni tada morati priznati da postoji jedan svemogući Bog.
Kako malo kršćana zna što u stvari čini, kada griješi! Dođite vi bezbožne rugalice, dođite vi tvrdokorni nevjernici, dođite vidite, postoji li jedan Bog, je li On vidio sve vaše čine i hoće li ih suditi i je li svemoguć! O Bože, kako će rugalica promijeniti svoj podrugljivi govor u ovom strašnom času!
«Dođite", reći će Isus Krist na dan Suda svojim pravednicima - dođite djeco! Ja želim da cijeli svijet vidi, kako mnogo i s kojom radosti ste vi za Mene radili i trpjeli. Okorjeli grešnici, nevjernici govorili su uvijek da sam Ja ravnodušan za sve što činite za Mene; ali danas ću im pokazati, da sam sve suze vidio i prebrojao što ste ih prolili u dalekim pustinjama; ja im hoću danas dokazati, da sam bio uz vas na stratištima, gdje ste za Mene svoju krv prolijevali. Dođite svi i pojavite se pred ovim grešnicima koji su Me prezreli i pogodili, koji su se usudili govoriti, da Ja ne postojim, da ih ne vidim. Dođite moja djeco, dođite moji ljubljeni i vidjet ćete kako sam dobar i kako je velika moja ljubav prema vama!»
Marija Majka kršćana u životu i smrti
sv. Ljudevit M.G. Montfortski
Bog Sin hoće da sebe oblikuje i, na neki način, neprestano utjelovljuje u svojim udovima po svojoj dragoj Majci, te joj veli: Uđi u baštinu Izraelu (Si 24,8). Kao da joj time kaže: Bog, moj Otac, dao mi je u baštinu sve narode zemlje, sve ljude, dobre i zle, predodređenike i odbačenike. Jedne ću voditi zlatnom palicom, a druge gvozdenom. Jednima ću biti otac i odvjetnik, drugima pravedan osvetnik, a svima sudac. Ali ti, moja mila Majko, ti ćeš imati za svoje nasljedstvo i posjed samo predodređenike, kojih je praslika Izrael; kao dobra majka ti ćeš ih roditi, hraniti, odgojiti; a kao njihova vladarica ti ćeš ih voditi, njima upravljati i braniti ih.
' Čovjek i čovjek rođen je u njoj' (Ps 86,5) kaže Duh Sveti. Neki Oci tumače te riječi tako da je prvi čovjek, koji se je rodio od Marije, Čovjek-Bog, Isus Krist; a drugi da je samo čovjek, posinak Božji i Marijin. Ako se je Isus Krist, Glava ljudi rodio od Marije, tada se i predodređenici, koji su udovi ove Glave, nužno moraju roditi od nje. Nikad jedna te ista majka ne daje na svijet glavu bez udova, niti udove bez glave, jer bi to bila nakaza u prirodi; jednako u redu milosti Glavu i udove rađa jedna te ista majka. Ako bi se koji od mističnoga tijela Kristova, koji predodređenik, rodio od druge majke, a ne od Marije, koja je rodila Glavu, to on u stvari ne bi bio predodređenik niti od Isusa Krista, nego nakaza u redu milosti.
Uz to, budući da je Isus plod Marijin sada kao i uvijek, kako to o njemu ponavljaju nebo i zemlja tisuću i tisuću puta svaki dan: I blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus, to je sigurno da je Isus Krist zbilja plod i djelo Marijino, kao za svakoga čovjeka koji ga posjeduje, tako i za sve ljude uopće. Zato, ako je koji vjernik oblikovao Isusa u svome srcu, on može slobodno reći: 'Velika hvala Mariji! Onaj koga ja posjedujem, njezino je djelo i njezin plod; ja ga bez nje ne bih imao'. Mariji se mogu primijeniti, s većim pravom negoli ih sveti Pavao primjenjuje sebi, ove riječi: Djeco moja, koju ponovno s bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama (Gal 4,19). Ja rađam - veli Marija svaki dan djecu Božju, sve dok se Isus, moj Sin, ne oblikuje u njima u puninu svoje dobi.
Sveti je Augustin nadvisio sama sebe i sve što ja rekoh, kad je kazao da su svi predodređenici, kako bi mogli odgovarati slici Sina Božjega, dok su na svijetu, skriveni u krilu Presvete Djevice gdje ih ova dobra Majka čuva, hrani, uzdržava i odgaja, dok ih poslije njihove smrti ne porodi za slavu, a tada i jest pravi njihov rođendan, kako Crkva naziva smrt pravednika. Otajstva milosti, nepoznata odbačenicima, a malo poznata predodređenicima.
Uvodna napomena: Smisao slijedećih svetačkiih meditacija nije u tome da ih žurno jedne iza drugih čitamo kao bilo koji tekst nego da izaberemo jedno ili najviše dva razmatranja pa da se nad njima zadržimo duže vrijeme u molitvi kao što nas dolje niže u Metodi uči sv. Alfons Marija Luguori.
Metoda za razmatranje o zadnjim stvarima
sv. Alfons Marija Liguori
Dušo moja pobudi vjeru i znaj da si u Božjoj prisutnosti i duboko mu se klanjaj. Ponizi se pred nogama tvoga Boga i moli ga svim srcem da ti oprosti. Zbog ljubavi Isusa Krista traži od Boga svijetlo, preporuči se Presvetoj Djevici Mariji i svecima sa molitvom Zdravo Marijo i Slava Ocu… Polagano čitaj odlomak po odlomak tekst meditacije. Poslije svake točke promatraj vječnu istinu o kojoj govori. Na kraju učini posebne odluke da ćeš ispraviti neki određeni porok i moli slijedeću molitvu:
Bože moj, nepogrešiva istino, jer si Ti Crkvi objavio vjerujem sve što sveta Crkva mi predlaže za vjerovati: vjerujem da si Ti moj Bog, Stvoritelj svega koji za cijeli vječnost nagrađuješ Rajem pravednike a Paklom kažnjavaš grešnike, vjerujem da si jedna bit u Tri osobe, to jest Otac, Sin i Duh Sveti. Vjerujem u Utjelovljenje i smrt Isusa Krista, čvrsto vjerujem sve što uči sveta Crkva. Zahvaljujem Ti što si me učinio kršćaninom, ispovijedam da u mojoj svetoj vjeri želim živjeti i umrijeti.
Bože moj, vjerujem tvojim svetim obećanjima jer si Ti moćan, vjeran i milosrdan. Po zaslugama Isusa Krista nadam se zadobiti oproštenje mojih grijeha, ustrajnost do kraja i slavu u Raju. Bože moj, jer si Ti beskrajna dobrota, dostojan beskrajne ljubavi, ljubim te iznad svega drugoga svim svojim srcem, i kajem se cijelim srcem za sve svoje grijehe jer sam uvrijedio tebe najveće dobro, žao mi je. Odlučujem, uz pomoć tvoje milosti, da ću ubuduće radije umrijeti nego te uvrijediti. Odlučujem također da ću u životu i na času smrti primati tvoje svete sakramente. (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascetiche, st. 129.)
O vremenu i plodu razmatranja o vječnim istinama
sv. Petar Alkatranskom
Evo imaš kršćanski čitatelju razmatranja kojima bilo koji tjedan možeš zabaviti svoju dušu. Ne čitaj ih da ne bude neprilično ako si nešto drugo tih dana uzeo za razmatranje. Kako smo naime malo prije kazali, što god bi moglo srce potaknuti na ljubav i strah Božji te na opsluživanje Božjih zapovijedi, korisno se može uzeti kao predmet razmatranja.
Ako smo ih iz tolikog broja drugih izabrali to je zato što u sebi sadrže osnovna otajstva naše vjere, i zato što u njima ima više moći i snage da ljudska srca potaknu na ljubav i strah Božji. Napokon smo to učinili da početnicima, kojima je potreban vođa, pružimo hranu dobro pripravljenu i prožvakanu da se ne bi u ovom predmetu ponašali kao stranci koji ne poznaju pravi put te u tuđoj zemlji lutaju stranputicama, u neizvjesnosti tumaraju prihvaćajući sad ovo sad nešto drugo bez ikakve sigurnosti.
Osim toga, ova razmatanja, kako smo kazali na drugom mjestu, odgovaraju napose onima koji se istom počinju obraćati Bogu, to jest koji su se nedavno iz grešnog života povratili Bogu. Njima je potrebno razmatrati o ovim stvarima jer će se iz toga u njihovim dušama razbuditi bol zbog počinjenih grijeha i strah pred njima, razbuditi će se strah Božji i prezir svijeta. To su neke vrste prvi koraci koja na početku boljeg života treba podržavati. i zbog toga će oni, koji su se nedavno obratili Bogu, morati ova razmatranja nastaviti, kako bi mogli strahu Božjem, ljubavi i ostalim krepostima položiti duboke temelje.
Razmatranje o svršetku ljudskog života
sv. Alfons Marija Liguori
1. Promatraj dušo moja, kako ti je život koji imaš dao Bog, i stvorio te na svoju sliku. Bez tvojih zasluga posvojio te kao svoje dijete u svetom krštenju. Ljubio te kao Otac i stvorio te da ga ljubiš i služiš mu u ovom životu da bi uživao u njemu u Raju. Tako da nisi rođen niti trebaš živjeti idući za ispraznim užicima, da bi postao bogat ili moćan, da bi jeo, pio, spavao kao ljudi svjetskog duha, nego da bi ljubio svoga Boga i spasio se u vječnosti. Stvorenja ti je Bog dao da se njima koristiš, da bi ti pomogla da dođeš do svog velikog cilja, vječnog spasenja. Nesretna li mene koji sam na sve drugo mislio osim na taj cilj. Oče moj, zbog Isusove ljubavi, daj da počnem novi sveti život potpuno u skladu sa tvojom svetom voljom.
2. Promotri kako ćeš u trenutku smrti osjetiti veliku grižnju savjesti, ako nisi Bogu služio i njega iščekivao. Koje li muke kad na kraju svojih dana primijetiš da ti ne ostaje drugo u tom času do li jadna šaka bogatstva, veličine, slave i uživanja! Čudit ćeš se kako si za ispraznosti i ništavne stvari izgubio milost Božju i svoju dušu, bez da ćeš moći nadoknaditi počinjeno zlo, niti će biti više vremena da se uputiš dobrim putem. O kojeg li očaja, koje li muke! Tada ćeš uvidjeti koliko vrijedi vrijeme, ali bit će ti kasno, htjeti ćeš ga kupiti krvlju kad bi to bilo moguće, ali nećeš moći. O dane gorčine za one koji nisu služili Bogu i ljubili ga.
3. Promotri koliko se zapostavlja veliki cilj spasenja. Misli se na nagomilavanje bogatstva, na jelo, zabave i gubljenje vremena. I Bogu se ne služi, ne brine se o spasenju duše i vječni cilj se smatra nevažnim. I tako većina kršćana gosteći se, pjevajući i svirajući idu u Pakao. O kad bi znali što je to Pakao! O čovječe, toliko težiš propasti i ništa ne činiš za spasenje. Franjo sekretar engleskoga kralja umirao je govoreći: Bijednog li mene, potrošio sam toliko papira pišući pisma mog kralja, a nisam potrošio ni jedan list da napišem moje grijehe i dobro se ispovjedim. Filip III španjolski kralj umirući reče: O da sam služio Bogu u pustinji i nikad nisam postao kraljem!
Ali čemu u tim trenucima služe ovakvi uzdasi? Služe za povećanje očaja. Na račun drugih ti nauči živjeti brinući se za svoje spasenje ako ne želiš pasti u isto očajanje. I znaj da sve što činiš, govoriš, misliš a što nije po volji Božjoj je izgubljeno. Hrabro, vrijeme je da promijeniš život. Što čekaš? Trenutak smrti da te dokrajči. Na vratima vječnosti, na rubu ponora pakla kada više nema vremena nadoknaditi grijehe. Bože moj oprosti mi, ljubim te više od svega. Žao mi je što sam te uvrijedio. Marijo nado moja moli Isusa za mene. (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascet., st. 130.)
Razmatranje o važnosti trenutka ljudskog svršetka
sv. Alfons Marija Liguori
1. Promotri čovječe kako je za tebe važno postići tvoj veliki cilj, jer ako ga postigneš bit ćeš spašen, bit ćeš blažen za cijelu vječnost, uživat ćeš u duši i tijelu svako dobro a ako ne postigneš cilj izgubit ćeš i dušu i tijelo, raj i Boga, bit ćeš vječno bijedan i zauvijek proklet. Dakle radi se o najvažnijoj stvari od svih stvari, jedinoj neophodnoj, to jest služiti Bogu i spasiti dušu. Dakle, dragi kršćanine nemoj više govoriti, sad ću sebi udovoljiti, poslije ću se predati Bogu i nadam se da ću se spasiti. O kolike je ta lažna preuzeta nada odvela u Pakao, i koliki su tako govorili a sad su prokleti te za njih više nema lijeka. Koji je to prokletnik htio biti proklet? Ali Bog proklinje onoga koji svjesno griješi preuzeto se nadajući spasenju.
Kažeš učinit ću ovaj grijeh i zatim ću se ispovjediti. Tko zna da li ćeš imati vremena? Tko ti garantira da nećeš umrijeti odmah nakon što si sagriješio? Bog daje milost onima koji ga se boje, a ne onima koji ga preziru. Nemoj kazati isto je, ispovjedio dva ili tri grijeha. Ne jer Bog podnosi ali ne podnosi zauvijek. Kad je ispunjena mjera Bog više ne oprašta i kažnjava smrću i napuštanjem grešnika, tako da idući iz grijeha u grijeh završi u Paklu koji je kazna gora od smrti. Pazi brate na ovo što sad čitaš.
Promjeni se i predaj se Bogu. Pomisli da je možda ovo posljednja opomena koju ti Bog šalje, da ti neće više opraštati. Vidiš radi se o duši, radi se o vječnosti. Ova misao na vječnost je mnoge izvukla iz svijeta i potakla da idu živjeti u samostane, u pustinje, pećine! Siromašan li sam koji sam toliko grijeha učinio, te sam žalosna srca, otežale duše i pakao zaslužio, Boga izgubio. A Bože moj i Oče moj, veži me uza se svojom ljubavlju!
2. Promotri čovječe, da je briga za vječnost jako zapostavljena! Na sve se misli, osim na spasenje. Za sve ima vremena osim za Boga. Kada se kaže nekome da pristupa sakramentima, da moli pola sata dnevno on odgovori: Imam djecu, unuke, zauzet sam, imam posjede. Ah Bože, nemaš li i dušu? Brini se za bogatstvo, zovi djecu i unuke da ti pomognu u trenutku smrti i spase te pakla ako budeš proklet. Nemoj si laskati da možeš pomiriti Boga i svijet, raj i grijeh. Spasenje nije za olako trgovanje.
Treba sebe mrtviti, sebi umirati ako hoćeš zadobiti vječnu krunu. Koliko kršćana je sebi laskalo da će služiti Bogu i da će se spasiti a sada su u paklu. Koje li ludosti misliti uvijek na ono što tako brzo prolazi i misliti tako malo na ono što je zauvijek. O kršćanine promisli o sebi. Znaj da ćeš brzo ostaviti ovu zemlju i ići ćeš u vječnu kuću. Jadan li si ako zauvijek propadneš, tada neće više biti lijeka.
3. Promatraj kršćanine i kaži imam dušu, ako je izgubim izgubio sam sve. A ako zadobijem sav svijet a izgubim dušu što sam dobio? Ako postanem veliki čovjek i izgubim dušu što će mi koristiti?
Ako skupim bogatstva, napravim kuću, odgojim djecu a izgubim dušu što mi to koristiti? Koju korist su imali od veličina, užitaka, i ispraznosti toliko koji su živjeli u svijetu, a sad su im je prah u nekom grobu a oni su duboko u paklu? Duša je dakle moja i ako je izgubim jedanput, zauvijek sam je izgubio. Bolje je misliti na spasenje. To je najvažnija stvar. Radi se o vječnoj sreći ili nesreći. O Bože moj priznajem i zbunjen sam jer sam do sada živio kao slijepac, tako sam se udaljio od tebe, nisam mislio na spasenje ove moje jedine duše. Spasi me Oče po Isusu Kristu. Prihvaćam da sve izgubim samo da tebe ne izgubim Bože moj. Marijo nado moja spasi me svojim zagovorom. (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascetiche, st. 132-134.)
Razmatranje o bijedi i prolaznosti ljudskog života
sv. Petar Alkatranski
Danas ćeš razmatrati o bijedi ljudskog života. Dok o njoj budeš razmatrao upoznat ćeš, kako je isprazna svjetovna slava i naučit ćeš koliko moraš prezirati slavu svijeta koja se ponekad izgrađuje baš na temelju našeg nestalnog života. Budući da su bijede našeg života bezbrojne, u razmatranju ćeš uzeti u obzir samo prvih sedam koje su najznačajnije. Prvo uzmi u obzir kratkoću ovog života jer se svršava sa 70 ili 80 godina, a što je preko toga kao što kaže prorok Jeremija, to je tegoba i bol.
Ako od toga vremena oduzmeš djetinjstvo, koje više liči vegetiranju, isto tako ako oduzmeš vrijeme što ga trošiš na spavanje, jer dok se predaješ snu lišen si razuma, a samo se po njemu čovjek razlikuje od ostalih stvorenja, ustanovit ćeš da je vrijeme tvoga života kraće nego što si ikada mislio. Ako ovo vrijeme usporediš s vječnošću budućega vijeka uvjeriti ćeš se da je kraće od jednoga časka. Uvidi sad kako su nerazumni i budalasti i u kojoj su zabludi ljubitelji ovoga svijeta koji se, da bi samo u jednom jedinom času ovoga kratkotrajnog života uživali radosti, ne plaše izvrći opasnosti da izgube vječnost.
Razmišljaj zatim o neizvjesnosti ovoga života, a to je druga između životnih bijeda. Ta život nije samo prekratak, nego je ta kratkoća veoma neizvjesna i u najvećoj mjeri sumnjiva. Koliko je onih koji dožive 60 ili 80 godina? Kako se mnogi gase već pri samom ulasku u život! Kako bezbrojni pogibaju u cvijetu mladenačke dobi? Ne znate kaže Krist kad će doći vaš Gospodar, uvečer, o ponoći, kad se oglase pijetlovi ili ujutro. A da to jasnije spoznaš, sjeti se mnogih svojih prijatelja, osobito članova obitelji i drugih ljudi, koji su bili nositelji kakva dostojanstva ili vlasti, koje je neumoljiva smrt neočekivano digla u različitoj dobi ovoga života te izjalovila i osujetila sve njihove nade i planove.
Treće, razmatraj o nestalnosti ovoga života. Lako ćeš uočiti da je lomljivija od svakog stakla, jer je zrak opasniji, sunce žešće, tijek vode hladniji, gladovanje dugotrajnije, vrućica žešća i bilo koja druga tjelesna neumjerenost često čovjeku oduzima život, kao što danomice viđamo kod mnogih koji zbog najmanjeg uzroka, u cvijetu mladosti i naponu života podliježu i utrnjuju se.
Četvrto, razmatraj o nestalnosti ovoga života i o njegovoj promjenjivosti, kako on nikad ne ostaje dugo u istom stanju. Promatraj promjene u tijelu koje ne uživa dugo jednako raspoloženje i zdravlje. Zatim svrni pogled na promjene u dušama koje se poput mora uzburkavaju. Dok more uzavre i bjesni zbog puhanja različitih vjetrova, duše se uznemire i uzavru jer ih gotovo u svakom slučaju raspaljuju strasti, neuredne težnje i uskovitlane misli.
Napokon obrati pozornost i na promjene što ih neki nazivaju udesom, koji ne trpi to da ljudski život dugo ostane u trajnoj sreći i u povoljnom razvoju, nego ga poput kotača vrti i okreće sad naprijed sad natrag. Daj sada razmotri i neprestane pokrete našeg života koji ne miruje ni danju ni noću, nego neprestano ide naprijed i danomice ga sve više nestaje i troši se, da se tako mi se čini može usporediti sa svijećom koja pomalo samu sebe troši, i to ona jače svijetli i gori, to ujutro procvate, u podne uvene i o zapadu sunca se osuši. A to je Bog, govoreći po proroku Izajiji o ovoj promjenjivosti lijepo slikovito rekao. Svako je tijelo kao trava, kao cvijet poljski sva mu dražest (Iz 40,6).
Sv. Jeronim, tumačeći ove riječi kaže: 'Zaista ako tko promatra nestalnost tijela i kako svakoga časa rastemo i padamo, kako ne ostajemo u istom stanju, pa i ono što govorimo, što kazujemo u pero ili pišemo, izmiče od dijela našeg života, taj neće oklijevati da tijelo nazove travom, a njegovu slavu cvijetom trave ili poljskih livada. Tko je još donedavna bio dijete, ubrzo je postao dječakom, a dječak mladićem, te se sve do svoje starosti mijenja tijekom neizvjesnih razdoblja i prije nego što se počeo smatrati starcem, čudi se kako to da više nije mladić. Ljepotica koja je za sobom privlačila čete mladića, poguri se, a lice joj izbrazdaju staračke bore. I ona koja je nekoć živjela samo za ljubakanje i uživanje napokon postane neprivlačna'.
Peto razmatraj kako je varav i podmukao ovaj život. Njegova su obećanja veoma opasna. Bezbrojne ljubitelje svijeta koji se u nj slijepo pouzdavaju, zavodi u bludnju. Premda je odvratan i ružan, smatramo ga veoma lijepim, iako je pun žući i gorčine, ipak ga smatramo veoma slatkim. Premda je obilježen kratkim razmacima, smatramo ga dugim. Iako je pun nesreća i bijeda, ipak ga smatramo sretnim i vrijednim ljubavi da nema nikakve opasnosti, nikakve pogibelji kojoj se ljudi ne bi izložili, da bi ga pošto poto sačuvali. Ne plaše se upustiti čak ni u ono što ih čini nevrijednima ove sreće i što ih nje lišava, što im prijeti gubitkom vječnog života i sreće.
Šesto, osim kratkoće i drugih već nabrojenih okolnosti, razmatraj o tako kratkom vremenu našeg života, što ga proživljavamo, kako je podvrgnut bezbrojnim bijedama, što tjelesnim, što duhovnim, te se tako ovaj život s pravom može nazvati bujicom suza i oceanom bezbrojnih neprilika. Pripovijeda sv. Jeronim kako je onaj svemoćni kralj Kserkso, koji je savladao planine, premostio mora, kad je jednom s povišena mjesta promatrao neizmjerno mnoštvo ljudstva i bezbrojnu vojsku zaplakao što nakon sto godina neće biti više nijednoga od onih što ih je tada promatrao.
I odmah je nadodao: 'Ah, kad bismo se mogli uspeti na takav vidikovac s kojeg bismo gledali pod svojim nogama cijelu zemlju, pokazao bih ti već sada ruševine cijeloga svijeta, sukobe naroda s narodima, kraljevstva sa kraljevstvima, kako su jedni određeni za mučenje, a drugi da budu ubijeni, vidio bi kako jedne proždiru morski valovi, a kako druge odvode u ropstvo, ovdje bi vidio svadbu, ondje naricanje, gledao bih kako se jedni rađaju drugi umiru, jedni obiluju bogatstvom, drugi poste, i tako neće nestati samo Kserksove vojske, nego će za kratko vrijeme nestati ljudi cijelog svijeta, koji sada žive'.
Promatraj malo tjelesne bolesti i napore, duševne muke i teške misli pa ćeš vidjeti kako na ljude svakoga staleža i svake dobi vrebaju opasnosti. Tako ćeš danomice sve jasnije upoznavati bijede ovoga života, onda kad spoznaš čemu se od svijeta možeš nadati, najodlučnije ga sa svime, što njemu pripada prezri. Posljednja od ovih bijeda jest smrt. Ona je s obzirom na tijelo i s obzirom na dušu od sviju stvari najstrašnija.
U tom naime času tijelo biva posve lišeno sviju dobara ovoga svijeta, a duša se tada nađe u onom konačnom stanju u kojemu će biti suđena za svu vječnost. Kad ovo pažljivo promotriš, spoznat ćeš kako je slava ovoga svijeta kratka i bijedna. Ako život onih, koji ga tako ljube, nema drugih ovlasti osim onih koje smo sada nabrojili, koliko god ga mnogo cijene, moći ćeš lako zaključiti koliko ga moraš prezreti.
Razmatranje o smrtnom grijehu
sv. Alfons Marija Liguori
Promotri kako si stvoren od Boga kako bi Boga ljubio, paklenom nezahvalnošću ti si se pobunio protiv Njega, postupao si prema Njemu kao prema neprijatelju, prezirao si njegovu milost i prijateljstvo. Da li si znao da ga vrijeđaš grijehom koji si učinio? Tko griješi što čini? Okreće leđa Bogu, gubi poštovanje prema njemu, podiže ruku da udari Boga, ožalošćuje Božje Srce. Tko griješi činima Bogu govori:
'Odlazi od mene, ne želim te priznati mojim Gospodinom, ne želim te držati za Boga, moj Bog je ovaj užitak, onaj dobitak, ta osveta. To si rekao Bogu u svom srcu kad si više volio stvorenje od njega. Sv. Marija Magdalena Paciška nije znala, kako vjerovati da jedan kršćanin može otvorenih očiju učiniti smrtni grijeh. Ti što ovo čitaš što kažeš? Koliko si ih učinio? Bože moj oprosti mi smiluj mi se. Uvrijedio sam tebe beskrajno dobro, mrzim moje grijehe, ljubim te i kajem se da sam te krivicom povrijedio Bože dostojan beskrajne ljubavi.
Promatraj Boga kako ti je govorio dok si griješio:'Sinko ja sam tvoj Bog, iz ničega sam te stvorio i otkupio sam te mojom krvlju, zabranjujem ti da učiniš taj grijeh pod prijetnjom nesretne kazne'. A ti dok si griješio govorio si Bogu: 'Ne želim slušati, želim taj užitak, nije me briga što ti je žao zato što gubim tvoju milost, kažem neću služiti'. Ah, Bože moj, to sam toliko puta učinio!
Kako si me podnosio? Ah, da sam umro prije nego li sam te uvrijedio! Ne želim te više uvrijediti, želim te ljubiti, beskrajna dobroto. Daj mi ustrajnost, daj mi tvoju svetu ljubav.
Promatraj kako kad grijesi dođu do određenog broja Bog prepušta grešnika. Dok je kod drugih naroda Gospodin strpljivo čekao da ih kazni onda kad prevrše mjeru grijeha, dotle je s nama odlučio drugačije postupati, ne čeka da nas kazni istom kad se već ispuni mjera naših grijeha (2 Mak 6,14). Brate moj, ako dakle budeš ponovno napastovan da sagriješiš nemoj ponovno kazati: 'Poslije ću se ispovjediti'.
A što ako Bog dopusti da umreš prije toga? A ako te Bog napusti, što će biti od tebe za svu vječnost? Tako su mnogi propali. Nadali su se oproštenju ali je nadošla smrt i propali su zauvijek. Boj se da se isto tebi ne dogodi. Ne zaslužuje milosrđe tko zloupotrebljava Božju dobrotu da bi ponovno vrijeđao. Poslije toliko grijeha koje ti je Bog oprostio, s pravom se trebaš bojati, da nakon još jedanput ponovljenog smrtnog grijeha, Bog ti više neće oprostiti.
Zahvali Bogu što je do sada čekao i čvrsto odluči da ćeš radije umrijeti nego ponovno sagriješiti. Od danas pa nadalje kaži: 'Dosta sam te vrijeđao, ostatak mog života ne želim provesti vrijeđajući te. Ne, ti to ne zaslužuješ, želim provesti život ljubeći te i oplakujući grijehe koje sam učinio. Kajem se iz sveg srca. Bože moj, želim te ljubiti, daj mi snage. Marijo, Majko moja pomozi mi. Amen. (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascetiche, st. 135.)
Razmatranje o Božjem milosrđu prema grešnicima i preuzetom uzdanju
sv. Klaudijo de la Colombier
Žalosna je stvar da ljudi i kršćani imaju tako pogrešan sud o Božjem milosrđu tako da im misao na Božje milosrđe postane prigoda za uvrijediti ga tako da neki drže da ne treba o tome ni govoriti, ni pisati, zbog straha da se grešnike ostavi u njihovoj nepokori. Pa ipak, milosrđe je najslavnije među Božjim svojstvima. On je milosrdan svim svojim djelima. Milosrđe i blagost Božjeg ponašanja na divan način se uočava u načinu na koji je otac izgubljenog sina umirivao starijeg sina. On nije htio ući na slavlje a otac je izišao njemu u susret, slušao njegove prigovore, nije mu ljutito odgovorio niti ga odbio, naprotiv mu je objašnjavao razloge svog ponašanja, laskao mu je i htio ga je na dobar način pridobiti. Ti si uvijek sa mnom i sve moje je tvoje.
Tako se Gospodin ponašao i sa prorokom Jonom, prorokom koji se žalio zbog toga što je Bog oprostio Ninivljanima. Bog je proroka uvjeravao u svoje razloge. Pa ipak to ne smije roditi ludom drskošću i preuzetom sigurnošću grešnika i navesti ih na da ustraju u svojim grijesima, jer time zloupotrebljavaju milosrđe, vrijeđaju Boga, te da tako kažemo potiču ga da pokaže prema njima svoju pravednost. Milosrđe ne spašava one za koje je ono razlog njihova gubljenja. Milosrđe se najbolje očituje i upoznaje u praštanju koje grešnika nadahnjuje da se popravi i obrati. To je učinak Božjeg milosrđa. Naprotiv očigledan znak da njega više nema je kad se grešnik oslanja na milosrđe da bi nastavio griješiti i odlagao svoje obraćenje.
Nada ne posramljuje. U čemu je nada grešnika? U povjerenju da se kaje i da će mu Bog oprostiti, ali to je nada onoga koji čini pokoru i ufa se. A nada osobe koja griješi jer se ufa nije drugo do li očaj, to jest lažna nada koja zbunjuje. Nadam se jer je Bog obećao, a grešnik očajava iz istog razloga jer je uvjeren da će mu Bog odgovoriti: Ne poznam vas.
Bog govori grešniku: Zašto uzimaš slobodu da govoriš o mojim zapovijedima i obećanjima koje sam dao svojim slugama? Slaviš moje milosrđe i oslanjaš se na to što sam postao čovjekom? Stavljaš nadu u Krv kojom je ovo sjedinjenje bilo zapečaćeno i u moju riječ koju sam dao da ću milosno prihvatiti tko se utječe mom milosrđu i usprkos toga ustraješ u grijesima. Zar misliš da sam tebi sličan? Držiš tebi nalikujem, da trebam odobriti, skoro pohvaliti grijeh obećajući da neću kazniti? Ne bi li to bio poziv ljudima da griješe i ostanu u svojim neurednostima? Kakva bi to bila Božje Mudrost da dok prijeti vječnom kaznom onima koji je vrijeđaju, s druge strane bi obećavala ostaviti nekažnjene grijehe koji se čine.
Božje milosrđe vas podržava da ne padnete u očaj, a držim da ste već očajni, ako vam je ono isprikom da ne činite pokoru i da se ne obratite. Zar nije pogrešno ovo vaše ludo uzdanje, zar će Bog dati priliku da žrtve vaše neurednosti proklinju njegovo sveto Ime i osude njegovu Providnost. Ne vidim očajnije ljudi od onih koji se na ovaj način uzdaju. Božje milosrđe će nas spasiti, ali na koji način? Dovodeći nas da ljubimo milosrđe u njegovu izvoru i tražeći oproštenje svojih grijeha. Ali je sigurno da će nas osuditi ako se služimo milosrđem da bismo ga uvrijedili.
Kojeg li Božjeg milosrđa. Uvrijedim Boga i samo zbog kajanja da sam ga uvrijedio on mi oprašta, ponovno padnem i ponovno mi oprašta, vrijeđam ga svaki dan i zbog toga me ne odbacuje, njegovo strpljenje se ne umara niti se iscrpljuje zbog mojih čestih padova. Ako svaki dan padnem i svaki dan se srcem njemu vratim On me prima dobrohotno, oprašta mi s radošću, zaboravlja na moju zlobu, ponovno mi daje duhovna dobra s povećanom milošću i zaslugama. I poslije tolikih mojih nevjernosti brine se da me dovede u stanje prije grijeha.
Tolike moje slabosti ne priječe Bogu da mi po svojoj riječi oprosti iako sam ga tisuće puta izdao u mojoj nepostojanosti, iako vidi da ću sutra, možda još danas zaboraviti na njegovo toliko milosrđe i moje odluke. O milosrđe uistinu beskrajno! O dobroto dostojna Boga! Jao onima koji nemaju povjerenja u Tebe u ma bilo kakvo ih je stanje dovela njihova zloba. Ali jao i onima koji poznajući tvoje milosrđe Bože svojevoljno griješe, i koji te vrijeđaju jer si ti milosrdan. (Sv. Klaudijo de la Colombier, Discorsi sacri, Torino 1937, st. 306-308).
Razmatranje o smrti
sv. Alfons Marija Liguori
Promatraj kako ćeš morati završiti ovaj život. Već je izrečena presuda: moraš umrijeti. Sigurno ćeš umrijeti, ali ne znaš kada. Tko bi htio umrijeti? Jedna kapljica koja ti padne na srce, jedna vena koja prsne u grudima, gušenje, neka otrovna životinja, groznica, zatrovana rana, potres, grom i što sve ne drugo, je dosta da ti oduzme život. Smrt će doći kad se najmanje nadaš. Koliko ljudi je navečer išlo na spavanje a ujutro su ih pronašli mrtve? Mnogi su umrli iznenada, nisu ni slutili da će tako završiti ali su umrli, i ako su bili u grijehu gdje su sada? I gdje će biti za svu vječnost? Bilo kako bilo, sigurno će doći vrijeme kad će za tebe doći noć a ne dan, ili ćeš osvanuti ali nećeš dočekati noći. Doći ću kao kradljivac u noći kaže Isus.
Na vrijeme te opominje tvoj dobri Gospodin jer želi tvoje spasenje. Odgovori Bogu, okoristi se opomenom, pripravi se za dobru smrt prije nego li ona dođe. Kada dođe tada više nije vrijeme za pripravu nego trebaš biti spreman. Sigurno ćeš umrijeti, završiti će scena ova svijeta za tebe a ne znaš kada. Tko zna da li ćeš za godinu dana, ili za mjesec ili sutra biti živ? Isuse moj daj svijetla i oprosti mi.
Promatraj kako ćeš se u trenutku smrti nalaziti na krevetu, prisustvovati će svećenik koji će preporučivati tvoju dušu Bogu, rođaci pored tebe će plakati, s križem nad glavom i svijećom u podnožju nogama, već si blizu prelaska u vječnost. Boljeti će te glava, oči će gubiti svijetlo, jezik će ti gorjeti, grlo će ti se stezati, grudi otežati, krv će se lediti, tijelo iscrpsti, srce probosti. Sve ćeš ostaviti i siromašna i gola će te staviti u grob gdje će crvi izjesti tvoje tijelo i od tebe će ostati samo malo razbacanih kostiju, malo pepela i ništa više.
Zamisli otvorene neke grobove i vidjeti ćeš što je ostalo od onoga bogataša, škrtca ili neuredne žene. Tako završava život! U trenutku smrti bit ćeš okružen mnoštvom đavola koji će ti stavljati pred tebe sve tvoje grijehe koje si učinio od djetinjstva.
Đavao, sada da te navede na grijeh prikriva i ispričava grijehe, kaže da nije neko veliko zlo ona ispraznost, onaj užitak, ono ogovaranje, ono zlopamćenje, ali u trenutku smrti će ti otkriti svu težinu i krivlju grijeha, i u praskozorje vječnosti u koju ćeš ulaziti upoznati ćeš koje je zlo bilo uvrijediti beskrajnog Boga. Brzo, sad na vrijeme ispravi svoje grijehe jer tada nećeš imati više vremena.
Promatraj kako je smrt trenutak od kojega zavisi cijela vječnost. Čovjek blizu smrti leži, blizu je dvije različite vječnosti i bit će odlučena sudbina kad se zatvore njegova usta, poslije toga u trenutku se duša nađe zauvijek spašena ili zauvijek izgubljena. O kojeg li trenutka od kojega zavisi cijela vječnost, vječnost radosti i slave ili muke, vječnost zauvijek sretna ili nesretna, svakog dobra ili svakog zla, vječnost Raja ili Pakla. To jest, ako se u tom trenutku spasiš nećeš imati više problema, biti ćeš zauvijek sretan i blažen, a ako propadneš bit ćeš zauvijek žalostan i očajan dok je Boga.
U trenutku smrti spoznati ćeš što to znači Raj, Pakao, grijeh, uvreda Boga, preziranje Božjeg zakona, prešućivanje grijeha u ispovjedi, ne vraćene tuđe stvari. Bijedan li sam, reći će umirući za malo ću se morati pojaviti pred Bogom! Što će biti sa mnom, koji sud ću čuti? Gdje ću morati poći, u Raj, Čistilište ili Pakao? Da li ću uživati društvo anđela ili gorjeti u Paklu skupa sa đavlima? Biti ću dijete Božje ili rob đavla zauvijek?
Ajme, za malo ću to spoznati, i gdje završim ostati ću zauvijek. Za koji sat ili čas što će biti od mene? Što će biti od mene ako ne nadoknadim za onu sablazan, ako ne vratim one stvari, onaj dobar glas? Ako ne oprostim srcem mome neprijatelju? Ako se dobro ne ispovjedim? Tada ćeš tisuću puta mrziti dan kad si sagriješio, užitak, osvetu, ali bit će kasno i besplodno jer ćeš to činiti iz čistog straha od kazne bez ljubavi Božje. Ah Gospodine od sada se tebi obraćam, ne želim čekati smrtni čas, od sada te želim ljubiti, zagrliti i umrijeti i tvom zagrljaju! Majko moja Marijo, daj da umrem pod tvojim plaštem pomozi mi u tom trenutku! (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascetiche, st. 137-138.)
Razmatranje o smrti
sv. Petar Alkatranski
Danas ćeš uzeti smrt kao predmet razmatranja. Ovo razmatranje je od veoma velike koristi, bilo da se radi o stjecanju mudrosti, bilo o izbjegavanju grijeha ili napokon o tome da bi se ljudi razbudili i pokrenuli te bi pravodobno sračunali i sredili svoje račune, što će ih tada položiti.
Prvo, razmatraj o neizvjesnosti onog časa u kojem će te snaći smrt. Nije ti poznat ni dan ni mjesto ni stanje u kome će te zadesiti. Ti samo vjeruješ da ćeš jednom umrijeti a sve ostalo ti je nepoznato osim onoga što tada običaje obuzeti čovjeka. Premalo o smrti razmišljaš i zato misliš da si od nje daleko. Drugo, razmatraj o onom gorkom odvajanju koje se zbiva u času smrti. Nećeš se morati odvojiti samo od sadašnjeg života kojeg si vodio, nego ćeš doživjeti razdvajanje duše od tijela. Budući da je njihovo zajedništvo tako staro, postalo je veoma drago i nadasve voljeno.
Ako čovjek doživljava gorko ono kad mora poći u progonstvo i biti odvojen od svoje domovine i ako mora biti lišen onoga zraka kojega je u času rođenje prvi puta udahnuo, pa makar sa sobom može ponijeti sve što mu je drago, kako će istom bolno i teško podnijeti ono posvemašnje izgnanstvo po kome će biti odijeljen od sviju stvari ovoga svijeta: od kuće imanja, oca, majke, djece, prijatelja, ne znajući kako se ima odseliti. Kako će mu biti kad bude lišen zraka i svijetla, kad mu napokon bude onemogućena upotreba svih ljudskih stvari?
Razmatraj i o onome što će u tom času dušu napose mučiti, kad odvojena od svakog tjelesnog posla. pomisli što će se malo zatim dogoditi s tijelom a što s njom. Kako će tijelo biti sahranjeno u grobu svega sedam stopa duboku i predano crvima da ga rastoče. A što će biti sa dušom, gdje će se ona naći, posve je neizvjesno. Ova misao strahovito muči dušu onoga koji umire. On sigurno spoznaje da mu preostaju samo dvije mogućnosti, vječna slava ili vječne muke. Svjestan da je blizu i jednom i drugom, ali ipak ne zna što će mu od ovoga pasti u dio.
Ovu tjeskobu će slijediti druga ništa manja, naime, što će doskora morati o cjelokupnom životu položiti račun vrhovnom Sudcu pred kojim su se strašili i ljudi najsvetijeg i najneporočnijeg života. Kad su učenici opazili kako pustinjak Arsenije u posljednjem času života dršće i plače, zapitaše ga boji li se smrti. Odgovorio je: 'Zaista sinovi, ovaj strah što ga vidite da me je sada obuzeo, nije me napuštao otkako sam postao monahom'.
U trenutku smrti će se čovjek početi sjećati sviju grijeha dotadašnjeg života. Oni mu se predstavljaju kao naoružana vojska koja je tu da ga uništi. Opačine veće od ostalih grijeha, koje su mu priuštile veću nasladu, neprestano mu se kovitlaju pred očima, strahovito ga muče i bacaju u veliki očaj s obzirom na spasenje. Sjećanje na prijašnje uživanje, koje mu se nekoć činilo ugodnim, sad mu je veoma gorko te zato s pravom kaže Mudrac:
Ne gledaj na vino, kad rujno iskri, kad se u čaši svjetlucavo prelijeva, pije se tako glatko, a na kraju ujeda kao zmija i žaca kao guja ljutica (Iz 23,31). Takva je ona čaša što ju je neprijatelj ljudskoga roda otrovao svojim otrovom te je pruža ljubiteljima svijeta da je ispiju, takav se napitak nalazi u izvana pozlaćenoj babilonskoj čaši.
Opak čovjek, videći kako je opkoljen tolikim neprijateljima, počet će se plašiti s obzirom na ishod suđenja i samoga će sebe naričući oplakivati. O bijedan li i nesretna mene, koji sam sve do sada živio u tolikoj bludnji i stupao tako širokom stazama, kakva li me sada čeka sudbina! Ako sv.
Pavao tvrdi da će čovjek žeti ono što je sijao (Gal 6,8), kakav onda drugi plod mogu očekivati ja koji nisam ničemu toliko posvećivao pozornost kao što sam posvećivao tjelesnim djelima? Ako sv. Ivan kaže ništa nečisto neće ući u nebeski Grad, koji je popločan najčišćim zlatom, kakav onda u njemu dio mogu očekivati ja koji sam okaljan svakovrsnim tjelesnim uživanjem.
Zatim dolaze na red sakramenti sv. Crkve, ispovijed, pričest, bolesničko pomazanje, a to su posljednja pomagala Crkve kojima čovjeku na umoru može priteći u pomoć. Iz sviju već spomenutih okolnosti, lako ćeš si predstaviti tjeskobu čovjeka koji je živio opako, kako ga ona na svršetku muči.
O kako će mu se tada pojaviti žarka ali bespredmetna želja da sam kojom srećom providio neporočniji život, kako bi ubuduće želio provoditi strog život kad bi mi bilo dano da dulje živim. Kako bih tada žarko molio božansku pomoć, a to mu ne dopušta težina bolesti i smrtne muke koje ga zaokupljaju. One će biti tolike da mu neće dopustiti da svoje misli usmjeri prema Bogu.
Nakon ovog razmotri znakove posljednje bolesti koji prethode smrti i koji najavljuju da je blizu svršetak. Ti znakovi su zaista užasni i u nazočnima razbuđuju veliki strah. Trbuh se nadme, glas oslabi noge zamru, koljena se hlade, nos se uvuče, oči upadnu, lice izblijedi, jezik više ne vrši svoju službu a kod nekih borba duše koja napušta tijelo, pomućuju se sva osjetila i ostavlja ih posvema bez životne snage.
A tko će istom opisati duševne muke koje su daleko teže? Duša se tada nalazi u velikoj borbi i smrtnoj muci, kako zbog straha s obzirom na spasenje, tako i zbog polaganja računa koji će se od nje doskora zahtijevati o djelima cijelog dotadašnjeg života. Tada će napokon trpjeti i zato što svoje tijelo ljubi samo naravnom ljubavlju te se od njega bez velika bola i tjeskobe ne može odijeliti, naročito zato što strahuje ne znajući što će s njom biti.
Dok razmatraš kako je duša izišla iz tijela, još ti ostaju samo dva puta: jedan, kojim ćeš tijelo ispratiti do groba, a drugi na kojem ćeš slijediti dušu dok ne bude izrečena presuda i tako ćeš promatrati odlazak njih oboje. Gledaj što će se tada dogoditi s tijelom lišenim duše. Gle kako se traže skupocijena odijela koja će ga odjenuti i sahraniti. O kako se domaći žure da bi se mrtvo tijelo što prije iznijelo iz kuće.
Promatraj s kakvom svečanošću s kakvim obredima se nosi prema grobu i kako zvona svečano zvone, kako se svatko pomno zanima za pokojnika, promatraj nadalje liturgijsku službu za mrtve, slušaj molitve nazočnih, žalobno pjevanje Crkve kada se spušta u grob i zatrpava zemljom, da izreknem jednom riječju sve što se obično vrši prema pokojniku, dokle god tijelo ne bude sahranjeno u zemlju, s njim će zajedno u vječnom zaboravu biti pokopana i uspomena na njega.
Pošto se tijelo nakon svega ovoga ostavi u zemlji, slijedi dušu, koja je pošla u dosada nepoznat joj kraj, gdje će se postaviti pred sud vrhovnog suca. Predstavi sebi da si nazočan ovom suđenju, Tu u najdubljoj šutnji i s najvećim pozornošću naokolo stoje svi nebeski stanovnici i gledaju kakov će biti ishod suđenja i kakva presuda. Ovdje će se ponoviti strog obračun sviju primitaka i sviju izdataka. Trebat će, velim, položiti račun o životu, obitelji, dobrima, o božanskim nadahnućima, o dobro upotrebljenim sredstvima i prigodama i napokon, o Krvi Isusa Krista i primanju sakramenata. I konačno bit će izrečena presuda prema onome kako položiti račun o primicima.
Razmatranje o sudu
sv. Alfons Marija Liguori
Promatraj kako će duša tek što je izišla iz tijela biti dovedena pred Božje sudište. Sudac je svemogući Bog kojega si vrijeđao i ljutio. Optužitelji su neprijatelji đavli, procesi su tvoji grijesi, presuda je neopoziva, kazna je Pakao. Nema više ni prijatelja, ni drugova, ni rodbine. Između tebe i Boga se određuju stvari.
Tada ćeš primijetiti ružnoću svojih grijeha, a nećeš se moći ispričavati kako sada činiš. Biti ćeš istraživan o svojim grijesima u mislima, riječima, samodopadnostima, djelima, propustima, skandalima. Sve se treba izmjeriti na vagi Božanske pravde i ako u nekoj stvari budeš u smrtnom grijehu, bit ćeš izgubljen. Isuse moj i suče moj, oprosti mi prije nego me budeš sudio.
Promatraj kako će Božja pravednost suditi sve narode u Jozafatskoj dolini, kada će na kraju svijeta uskrsnuti tijela kako bi skupa s dušom primili nagradu ili muku po svojim djelima. Razmisli kako ako budeš osuđen, ponovno ćeš uzeti ovo tvoje tijelo, koje će biti vječna tamnica nesretne duše. Pri tom gorkom susretu duša će proklinjati tijelo, a tijelo će proklinjati dušu, tako da će se duša i tijelo koje se sada slažu u traženju zabranjenih užitaka tada silom sjediniti kako bi bili jedno drugom ubojice.
A ako se spasiš tvoje tijelo će uskrsnuti lijepo, nepodložno trpljenju, proslavljeno, tako da ćeš i na tijelu i u duši biti dostojan vječnog blaženstva. Tako će završiti scena ovoga svijeta. Prestati će sve veličine, slavlja i užici ovoga svijeta. Sve će biti završeno, jedino će ostati dvije vječnosti, jedan slavna, druga prokleta, jedan sretna druga nesretna, jedna radosti druga mučenja, jedna blažena druga nesretna. Pravednici će biti u Raju, a grešnici u Paklu. Jadan li će tada biti tko je ljubio svijet i zbog bijednih užitaka ovoga svijeta sve je izgubio, dušu tijelo i Boga.
Promatraj vječnu presudu. Isus sudac će se okrenuti prema odbačenicima i reći im: Završili ste nezahvalnici, gotovo je. Došao je moj čas, čas istine i pravde, bijesa i osvete. Nesretnici, ljubili ste, dakle, prokletstvo, neka dođe na vas, budite zauvijek prokleti. Odlazite iz moje prisutnosti, odstupite lišeni svakog dobra i opterećeni svim paklenim mukama.
'Odlazite od mene prokleti u oganj vječni' (Mt 25,41). Poslije će se Isus okrenuti izabranicima i reći će im: Dođite k meni, sinovi blagoslovljeni, dođite posjedujete kraljevstvo nebesko za vas pripravljeno, dođite ne više da za mnom nosite križ, nego sa mnom krunu, dođite i budite baštinici mojeg blaga, drugovi u mojoj slavi, dođite vječno pjevati mome milosrđu, dođite iz progonstva u vašu domovinu, iz bijeda u radost, iz suza u smijeh, iz muka u vječni odmor.
Dođite blagoslovljeni primite kraljevstvo pripravljeno za vas. Isuse moj i ja se nadam biti jedan od ovih blagoslovljenih. Ljubim te više od svega sad me blagoslovi i ti Marijo, Majko moja blagoslovi me (Sv. Alfons Liguori, Massime etrene u Opere ascetiche, st. 139).
Razmatranje o sveopćem sudu
sv. Petar Alkatranski
Danas razmatraj o posljednjem sudu, da bi ovim razmatranjem u svojoj duši razbudio ona prvenstvena dva čuvstva, što ih mora imati svaki kršćanin, naime, strah Božji i mržnju na grijeh. Najprije sebi predstavi, kako će taj dan biti strašan, u koji će pasti odluka o svim prijepornim stvarima Adamovih sinova i bit će dokrajčene sve parnice našega života, a što o njima za svu vječnost treba odlučiti, javno će se pred očima i u nazočnosti cijeloga svijeta proglasiti. Ovaj će dan u sebi obuhvatiti dane sviju vjekova - sadašnjeg, prošlih i budućih - i zahtijevat će se strog račun o djelima svih ljudi i sav će se bijes, počinjen od postanka svijeta preplaviti.
Drugo, razmatraj strahovite znakove, koji će prethoditi ovaj dan. Spasitelj naime kaže, »da će biti znakovi na suncu, mjesecu i zvijezdama«, i da će svi nebeski i zemaljski stvorovi, kad spoznaju da im se približio svršetak početi drhtati i tresti se. Ljudi, kako kaže Spasitelj, ukočeni, mršavi i od smrti za malo rastavljeni, kad začuju užasnu huku mora, kad budu gledali kako se strahovito pjeni, kako se prelijeva i propinje, umirati će od straha. Kad u svemu ovome ugledaju bijedu i nevolju što ih ovi znakovi najavljuju i svijetu prijete, takvim će strahom i užasom biti obuzeti, da će kao bez duše blijedi, bez glasa, bez ljudskoga izgleda ovamo-onamo lutati mrtvi prije nego što umru.
Strahujući pred svojom osudom sami sebi svojim zamišljanjem odmjeruju kazne. Svaki će od njih pod utjecajem velika straha biti za sebe toliko zabrinut, da se za druge: za roditelje, muževe, žene, prijatelje, drugove uopće neće nimalo brinuti, niti će na njih misliti.
Treće, predstavi sebi onu sveopću ognjenu poplavu, koja će ovome sudu prethoditi, strahovit zvuk trublje u koju će puhati jedan od arkanđela. Tim zvukom će svi narodi svijeta biti pozvani, da se na jednome mjestu postave pred Božji sud. I napokon si predstavi ono uzvišeno dostojanstvo, kojim će vrhovni sudac živih i mrtvih predsjedati ovome sudu.
Četvrto, razmatraj, kako će se od svakoga pojedinca tražiti točan i strog račun. »Ako bi se tkogod htio preti s njime, odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću«, kaže Job (9, 3). Što će, dakle, biti od čovjeka, kada Bog počne s njime postupati prema oštrini svoje pravednosti? Kada mu iznutra njegova savjest ovako progovori:
«O, ti opaki i nevaljali čovječe, čime si me smatrao, zbog čega si se, prezrevši me po najvećoj opačini, pridružio mojim neprijateljima? Na svoju sam te sliku i priliku stvorio, svjetlom vjere sam te prosvijetlio, od prvih godina sam te prožeo vjerom, vlastitom krvlju sam te otkupio, poradi tebe sam postio, bdio, molio, podnosio napore putovanja, krvlju sam se znojio i mnoštvo sam drugih nevolja u ovome životu podnio.
Iz ljubavi prema tebi sam podnosio progonstva, nepravde, poruge, ismjehivanja, prezir, psovanje, muke i napokon sam križ. To svjedoči ovaj moj križ, svjedoče to ovi čavli, svjedoče ove rane koje vidiš na mojim rukama i nogama; napokon su mi svjedoci nebo i zemlja, koji su promatrali moju muku. Kako si postupao sa svojom dušom, koju sam uz cijenu svoje dragocjene krvi otkupio? U što si ovaj dragocjeni biser, što sam ga kupio neprocjenjivom vrijednošću, upotrijebio? O, zmijski rode, zašto si se radije opredijelio da služiš mojem neprijatelju s velikim naporom i bolom a da ne služiš meni, svom Stvoritelju i Otkupitelju s ugodnošću i nasladom?
Češće sam te pozivao, a ti se nisi htio odazvati mojim pozivima. Kucao sam na vrata tvoga srca i odbio si da mi otvoriš. Raširio sam svoje ruke na križu i nisi za to mario, prezreo si sve savjete, obećanja i moje prijetnje. Proglasite dakle sada anđeli, presudu i budite suci između mene i mog vinograda: Što još mogoh učiniti za svoj vinograd a da nisam učinio? (Iz 5, 4)».
Što će tada odgovoriti pokvarenjaci i ismjehivači božanskih stvari; što oni koji su izrugivali krepost, ismjehivali prostodušnost i koji su točnije obdržavali zakone ovoga svijeta negoli božanske, koji su svoje uši zatvarali pred Božjim glasovima, koji su božanska nadahnuća prezirali, koji su se buntovno odnosili prema Božjim zapovijedima a za njegova se dobročinstva pokazali nezahvalnima? Što će reći oni slobodoumnici koji su dopuštajući sebi svakakve nevaljaštine, tako živjeli kao da Boga nema i koji su mislili da on o ljudskim stvarima ne vodi nikakvu brigu? Što će reći oni, koji su umjesto zakona i pravila slijedili svoje strasti, naslade i lagodnosti?
Što ćete učiniti u dan kazne, kaže Izaija, kad izdaleka propast dođe? Kom ćete se za pomoć uteći, gdje ostaviti blago svoje, da se ne morate među roblje pognuti, pasti među poklanima? (Iz 10, 3-4).
Peto, razmatraj sadržaj one užasne presude, kojom će vrhovni Sudac, kad završi suđenje, nemilice ošinuti sve bezbožnike.
Nju će izreći tako užasnim glasom, da će kad je bude izgovarao, gromovito odzvanjati u ušima sviju nazočnih. Izaija kaže: Usne su mu pune jarosti, jezik mu oganj, što proždire. (Iz 30, 27). Ta koji plamen može tako žeći kao što su ove riječi: Idite od mene, prokleti, u oganj vječni, što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim. (Mt 25, 41). Svaka pojedina riječ ove presude je puna užasnog bola.
Ta tko može shvatiti, kakav je to rastanak, kakvo prokletstvo, kakav oganj, kakvo društvo, kakva je napokon ona vječnost, koja će ovom presudom biti dosuđena bezbožniku.
Vjerujem u život vječni
sv. Toma Akvinski
Vjerovanje se zgodno završava onim što je cilj naših želja, tj. životom vječnim: »Vjerujem u život vječni. Amen.« Tomu se suprotstavljaju oni koji tvrde da duša nestaje s tijelom. Kad bi to bilo istina, čovjek bi bio na istom stupnju vrijednosti kao životinje. Na njih se primjenjuje riječ Psalma 48,21: »Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba«.
No, čovječja je duša besmrtnošću slična Bogu, osjetilnim dijelom pak je nalik životinjama. Kada, dakle, netko drži da ona umire s tijelom, odriče se sličnosti s Bogom i postaje sličan životinjama. Protiv njih je upereno ono što kaže Knjiga Mudrosti 2, 22-23: »Ne očekuju nagradu za svetost, ne vjeruju u naknadu čistim dušama. Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti«.
U ovom ćemo članku promotriti u čemu se sastoji život vječni.
1. Vječni se život sastoji u tom da se čovjek sjedini s Bogom. Bog je, naime, nagrada i cilj svih naših napora. U Knjizi Postanka 15, l piše: »Ja sam ti zaštita i tvoja nagrada vrlo velika« (po Vulg.) To sjedinjenje sastoji se u savršenom gledanju. U Prvoj poslanici Korinćanima 13,12 čitamo: »Sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice!« S time je u vezi vrhunska hvala Božja.
Augustin u 22. knjizi spisa O državi Božjoj kliče: »Gledat ćemo i hvalit ćemo«, a kod Izaije 51,3 čitamo: »Klicanje i radost njim će odjekivati, i zahvalnice i glas hvalospjeva«.
2. Život vječni sastoji se također u savršenoj zasićenosti želje. U njem će svaki blaženik posjedovati više nego je želio ili se nadao. Razlog tomu leži u činjenici da u ovom životu nitko ne može ispuniti svoje želje i nijedno stvoreno dobro nikada ne može zasititi težnju čovjeka. Bog sam je nasićuje i neizmjerno nadilazi. Stoga se čovjek može smiriti samo u Bogu. Augustin u 1. knjizi Ispovijesti priznaje: »Stvorio si nas, Gospodine za sebe, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi«. A budući da će sveci u nebu Boga savršeno posjedovati, njihova će želja biti zasićena, i slava će ih Gospodinova preplaviti. Stoga Gospodin kaže, u Evanđelju po Mateju 25,21: »Uđi u radost gospodara svoga«, a sv. Augustin: »Neće cijela božanska radost ući u one koji će se radovati, nego će svi koji se budu veselili ući u božansku radost«.
U Psalmu 16,15 stoji: »Bit ću nasićen kad se pokaže tvoja slava« (po Vulg.), a u Psalmu 102, 5: »Želju ti ispunja dobrima« (po Vulg.). Što god ima poželjnog, tu se nalazi u preobilju. Jer, tko traži užitke, naći će najveći i najsavršeniji užitak u Bogu kao vrhunskom dobru, kao što je naznačeno u Knjizi o Jobu 22,26: »Svesilni bit će tvoje radovanje« i u Psalmu 15, 11: »Tebi je u desnici blaženstvo vječno« (po Vulg.).
Tko želi časti, tu će ih imati. Svjetovnjaci obično žele biti vladari, a duhovne osobe biskupi; obje će časti tu naći. U Otkrivenju 5,10 piše: »Učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom i svećenicima«, a u Knjizi Mudrosti 5,5: »Kako li se ubrojio među sinove Božje«.
Tko želi znanje, tu će postići ono najsavršenije; saznat ćemo, bit svih stvari i svu istinu, i što god budemo htjeli; i sve što sada želimo upoznati, upoznat ćemo u životu vječnom, kao što piše u Knjizi Mudrosti 7,11: »S njome (s Mudrošću) su mi došla sva dobra« i u Mudrim izrekama 10,24: »Pravednička se želja ispunjava«.
3. Vječni se život sastoji i u savršenoj sigurnosti. Na ovom svijetu nema potpune sigurnosti, jer što netko više posjeduje i više se ističe, to se više boji i više potrebuje. A u vječnom životu nema nikakve žalosti, nikakva napora ni ikakva straha. U Mudrim izrekama 1,33 piše: »Tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha oda zla«.
4. Konačno, vječni se život sastoji u ugodnu društvu svih blaženika, jer će to drugovanje biti vrlo prijatno. Svatko će, naime, biti dionik dobara svih blaženika. Svatko će ljubiti drugoga kao samoga sebe pa će se radovati dobru drugoga kao da je njegovo. A toliko su veći radost i veselje pojedinaca koliko je radost općenitija, kao što je naznačeno u Psalmu 86, 7: »Svi koji stanuju u tebi, vesele se veoma« (po Vulg.).
Sve ovo i mnogo drugo što je neizrecivo, posjedovat će sveti u nebu. A zli, koji će biti u vječnoj smrti, neće manje trpjeti i ispaštati kazne nego što će se dobri radovati u slavi.
Njihova će kazna biti otežana zbog četiriju stvari:
1. Zbog odjeljenja od Boga i svih dobrih. To je kazna osude (poena damni), koja odgovara odvraćanju od Boga. Ta je kazna teža nego osjetilne muke (poena sensus). Naznačena je u Evanđelju po Mateju 25,30: »Beskorisnog slugu izbacite van u tamu«. U ovom životu zli doživljavaju nutarnju tamu, a tada će biti njome i okruženi.
2. Zbog grižnje savjesti. U Psalmu 49, 21 piše: »Pokarat ću te i stavit ću ti sve to pred oči«, a u Knjizi Mudrosti 5,3: »Govorit će među sobom, puni kajanja, i uzdišući u tjeskobi svoje duše«. Ali će to kajanje i uzdisanje biti uzaludno jer neće proizlaziti iz mržnje na grijeh nego iz žalosti zbog kazne.
3. Zbog žestine osjetilne kazne, tj. paklenog ognja, koji će mučiti i dušu i tijelo. Ta kazna je vrlo žestoka, kako kažu crkveni oci; osuđeni će uvijek biti u smrtnim mukama, a nikad neće umrijeti. Stoga se to i zove: vječna smrt. Kao što je, naime, umirući u velikim mukama, tako i oni koji su u paklu. U Psalmu 48, 15 piše: »Poput stada redaju se u Podzemlju, smrt im je pastir«.
4. Zbog gubitka nade u spasenje. Kad bi imali nade u oslobođenje od kazna, njihova bi muka bila lakša. A kad im više nema nade, muka postaje preteška. Kod Izaije 66, 24 čitamo: »Crv njihov neće umrijeti i njihov se oganj neće ugasiti«.
Tako izlazi na vidjelo golema razlika između dobrih i zlih djela. Dobra djela vode u život, a zla u smrt. Zato bi se ljudi morali toga češće sjećati, jer bi ih to potaklo na dobro, a odvratilo od zla.
Radi toga je značajno što na kraju Vjerovanja stoji: »Vjerujem u život vječni«, kako bi nam se to duboko urezalo u pamet. U taj život nek nas uvede Gospodin Isus Krist, koji je Bog blagoslovljen u vi jeke vjekova. Amen.
Razmatranje o slavi blaženika
sv. Petar Alkatranski
Danas ćeš razmatrati o slavi blaženika. To će tvoje srce ispuniti prezirom svijeta i još više razbuditi želju za nebeskom srećom i da bi jednom došao u njihovu zajednicu. Da bi došao do približne spoznaje i nekog predokusa ove neshvatljive slave, razmotri ovih pet stvari: izvanrednu uzvišenost mjesta, ugodnost zajedništva, gledanje Boga, slavu tjelesa, i savršenost sviju dobara, kojih je ondje najveće obilje.
Kad se radi o uzvišenosti mjesta, najprije svrati pažnju njegovoj veličini koja zapanjuje i zadivljuje. Kako čitaš u djelima priznatih i vjerodostojnih pisaca, najmanja zvijezda koja se nalazi na nebeskom svodu, nekoliko je puta veća od Zemlje. A neke, štoviše, dvjesta i trista puta je nadmašuju.
A kad pogled uzdigneš prema nebeskom svodu, vidiš ih bezbrojno mnoštvo. Između njih također opažaš toliko prazna prostora, da bi se između njih lako moglo smjestiti mnogo više zvijezda. Kako se dok promatraš nebeski svod, ne zapanjiš i ne uroniš u divljenje tolikoj veličini i onome, koji je tu grdosiju izgradio. Sam od sebe ćeš obnemoći, kada ti zataje osjetila.
Razmatraj nadalje njegovu ljepotu, koju nijedan jezik ne može opisati. Ako je Bog u ovome mjestu našega progonstva i u ovoj dolini bijede stvorio veliko mnoštvo toga čija nas ljepota i milina zapanjuju, kako je istom urešeno i kako izgleda mjesto, što ga je Bog odredio, da bude redovitim prebivalištem njegove slave, palača njegova veličanstva, boravište njegovih izabranika i raj pun svakakvih naslada i ugodnosti?
Nakon ljepote promatraj dostojanstvo stanovnika ovoga mjesta, čiji broj, svetost, bogatstvo ljepota premašuju svaku moć naše uobrazilje. Sv. Ivan tvrdi, da ih je tako mnogo te ih nije moguće izbrojiti. Sv. Dionizije tvrdi, da postoji toliko mnoštvo anđela, da njihov broj nadmašuje broj sviju materijalnih stvari, što postoje na zemlji. Njega slijedi veliki Toma, koji je mišljenja, da slavni nebeski duhovi svojim brojem nadmašuju sve materijalne stvari, što ih svijet u sebi skriva, kao što svemir neizmjernošću svojih dijelova nadmašuje Zemlju, koja je, kad se usporedi sa svemirom, malena kao kakva točkica. Može li se nešto divnije zamisliti? Zaista, kad se ovo dobro vagne i ispita, dovoljno je da zanese osjetila sviju ljudi i da ih svojom snažnom divotom upravo izbezumi.
Ako je već koji god od blaženih duhova neusporedivo ljepši od cijeloga vidljivoga svijeta, a što istom da kažemo o promatranju ovoga neshvatljivog broja tako divnih i svijetlih duhova i o gledanju svekolike njihove službe i savršenstva? Promatrat ćemo naime kako anđeli raznose vijesti, kako arkanđeli služe, kako poglavarstva pobjedonosno kliču, kako vlasti uzvikuju, kako gospodstva vladaju, kako sile blistaju, kako prijestolja plamte, kako kerubini sjaju, kako serafini ljubavlju gore i kako svi jednodušno Boga veličaju.
Ako je drugovanje i prijateljevanje s dobrima tako slatko i ugodno, kako će istom ugodno i slatko biti u društvu tolikoga mnoštva svetaca? Kako će to biti nešto veliko: družiti se s apostolima, razgovarati s prorocima, boraviti s mučenicima, uživati u zajedništvu i prijateljstvu sviju izabranika?
Ako smatraš da je druženje s dobrima nešto dično i ugodno što će istom za nas značiti uživanje u društvu i nazočnosti onoga, kojega veličaju jutarnje zvijezde, čijoj se ljepoti dive sunce i mjesec, pred kim na koljena padaju anđeli i pred kim svi nebeski duhovi padaju ničice? Što će značiti promatranje onoga najvećeg dobra koje sva ostala dobra sadrži u sebi i promatranje onoga neizmjernog svijeta, koji u sebi sadrži sve ostale svjetove?
A što istom da kažemo o promatranju onoga, koji, premda je jedan, ipak u sebi sadrži sve i premda je najjednostavniji, ipak posjeduje savršenstva sviju stvari?
Može li ljudski duh još nešto više poželjeti? Ako je to bilo nešto veliko vidjeti i slušati kralja Salamona, da je kraljica Sabe, iz dalekih krajeva privučena njegovom mudrošću, rekla: »Blago tvojim ljudima i tvojim slugama, koji stoje pred tobom i slušaju tvoju mudrost!« (2 Ljet 9, 7) što će istom značiti promatranje onoga pravog Salamona i uživanje one vječne mudrosti beskrajnog veličanstva, neocjenjive ljepote, beskrajne dobrote i čega još ima, i sve to uživati kroz svu vječnost? U ovome je bitna slava svetaca, to je konačna svrha i središte sviju naših želja.
Osim toga promatraj proslavljena tjelesa, koja će se odlikovati s četiri vlastitosti, naime: oštroumljem, pokretljivošću, bestrpnošću i sjajem. Sjaj će im biti tolik, da će svaki izabranik prema Kristovu svjedočanstvu u kraljevstvu Očevu sjati poput sunca. Ako naše sunce cijeli ovaj svijet svojim sjajem razveseljuje i osvjetljuje, a kako će istom sjati tolika presjajna sunca koja će ondje sjati?
A što da reknem o drugim dobrima koja se ondje nalaze? Ondje će vladati zdravlje bez bolesti, sloboda bez nasilja, ljepota bez rugobe, besmrtnost bez truleži, obilje bez nestašice, počivanje bez smetanja, sigurnost bez straha, znanje bez zablude, izobilje bez žalosti, radost bez tuge, čast bez protuslovlja. Ondje će, kako veli sv. Augustin, biti slava i nitko ondje neće biti zabunom čašćen ni laskanjem.
Ondje će vladati prava čast, koja neće biti uskraćena nikome tko je dostojan, niti će biti iskazivana nedostojnome, jer onamo neće biti pušteni drugi osim dostojnih. Ondje vlada pravi mir i nitko neće trpjeti ništa nepovoljno ni od samoga sebe ni od drugoga. Nagrada kreposti bit će sam onaj, koji je kreposti dao i kreposniku obećao samoga sebe; od njega ne može biti ništa ni bolje ni veće. A što je to drugo, nego ono što je kazao prorok: »Bit ću njihov Bog, a oni će biti moj narod.« (Ezek, 37, 23; 2 Kor 6, 16) Ne budem li ja, kaže Gospodin, odakle će se nasititi?
Ja ću biti ono, što god ljudi čestito zažele: i život, i mir, i čast i svako dobro? Tako se i ono ispravno shvaća, što kaže apostol, kada je Bog sve u svemu«, (l Kor 15, 28) On će biti svršetak naših želja, njega ćemo beskonačno gledati, bez mrzovolje ljubiti, bez umora hvaliti.
Prebivalište blaženika će biti, ako gledaš na prostor, veoma prostrano; gledaš li na ures, bit će najdivnije; a gledaš li na sjaj, bit će najblistavije. Društvo će biti najbolje, najugodnije, neće ondje biti izmjene vremena, neće slijediti dan iza noći, niti noć nakon dana, nego će vrijeme uvijek biti jednako i sebi slično. Ondje će vladati vječno proljeće, koje će Duh Sveti svojim ugodnim dahom neprestano podržavati, te će se, drveće i bilje uvijek zelenjeti i cvasti. Ondje će svi neprestano klicati od radosti i svetkovati, svi će ondje radosno pjevati i svirati, a njega će pjesmom slaviti zato, što po njegovoj darežljivosti žive i kraljuju kroz svu vječnost.
O nebeski grade, sigurno prebivalište, svim ugodnostima bogati kraju! Tu narod ne mrmlja, građani su miroljubivi, ljudi nemaju nikakvih potreba. O kad bih te se već jednoć domogao da u tebi uživam radost! O da bi se dani mojega progonstva završili u tebi! Kada će doći taj dan, kada ću napustiti ovu smrtnost, kada ću, Gospodine, doći i pokazati se pred tvojim licem?