Uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega
Sv. Toma Akvinski, Stožeri vjere
Osim u Kristovo uskrsnuće, treba vjerovati i u njegovo uzašašće, koje se zbilo četrdeseti dan. Zato kažemo: »Uzašao na nebesa«. U vezi s tim treba primijetiti troje: Uzašašće je bilo uzvišeno, razložno i korisno.
Prvo: bilo je uzvišeno jer je uzašao na nebo. Nebo se uzimlje u tri značenja
1. »Nebo« može značiti prostor nad svim tvarnim nebesima. Na to misli Apostol u Poslanici Efežanima 4,10 kad kaže: »Uzađe iznad svih tvarnih nebesa«. To je prvi put započelo s Kristom, jer ljudsko tijelo prije bijaše samo na zemlji; i Adam je bio u raju zemaljskom, (a ne nebeskom).
2. Riječ »nebo« ima i drugo značenje: iznad duhovnih nebesa, tj. iznad duhovnih bića. U tom smislu Poslanica Efežanima 1,20 govori: »Posjede ga sebi zdesna na nebesima iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge«.
3. »Nebo« znači i položaj s desne strane Očeve. To je naznačeno kod Danijela 7,13: »Gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome«. A u Evanđelju po Marku 16,19 piše: »I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu«.
4. Dakako, kad je riječ o Bogu, desna strana se ne uzimlje doslovno, nego u prenesenom smislu. Kad se kaže da Krist sjedi zdesna Ocu, to znači da je, ukoliko je Bog, jednak Ocu, a ukoliko je čovjek, da uživa najveće prednosti. To je već đavao priželjkivao, kako čitamo kod Izaije 14,13: »Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Užadi ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu«. To je postigao samo Krist, pa zato kažemo. »Uzašao je na nebesa«. A u Psalmu 109,1 pjevamo: »Reče Gospodin (Jahve) Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna!«
Drugo: uzašašće Kristovo, ukoliko znači uzlazak na nebo, bilo je razložno, i to s tri razloga:
1. Krist spada u nebo zbog svoje naravi. Prirodno je da se svatko vrati tamo odakle vuče podrijetlo. A Krist vuče podrijetlo od Boga, koji je nad svime. U tom smislu sam Isus kaže, u Evanđelju po Ivanu 16,28: »Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu«; također u gl. 3, 13: »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin čovječji«. Premda i sveci uzlaze na nebo, ne uzlaze kao Krist. Krist, naime, uziđe svojom moći, a sveci privučeni od Krista, kao što je naznačeno u Pjesmi nad pjesmama l, 3: »Povuci me za sobom«. Ili se može kazati i ovako: nitko ne uzlazi na nebo doli Krist; zato sveti uzlaze samo ukoliko su udovi Krista, koji je glava Crkve. U Evanđelju po Mateju 24,28 čitamo: »Gdje budu strvine, ondje će se skupljati i orlovi«.
2. Kristu pripada nebo zbog njegove pobjede. Doista, Krist je poslan na svijet da se bori protiv đavla, i u toj je borbi odnio pobjedu. Zbog toga je zaslužio da bude uzvišen nad sva stvorenja. U Otkrivenju 3,21 izjavljuje: »Ja pobijedih i sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo«.
3. Krist je zaslužio da uzađe na nebo - zbog svoje poniznosti. Doista, nitko nije bio tako ponizan kao Krist, koji premda je Bog, htjede postati čovjekom, i premda je Gospodar, htjede preuzeti lik sluge, postavši poslušan do smrti, kako piše u Poslanici Filipljanima 2,7 - 8, i siđe čak nad pakao. Stoga je zaslužio da bude uzvišen do neba, do Božjeg prijestolja. Poniznost je put k uzvišenju, kako čitamo u Evanđelju po Luki 14,11: »Koji se ponizuje, bit će uzvišen«, i u Poslanici Efežanima 4,10: »Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad sva nebesa, da sve ispuni«.
Treće: uzašašće Kristovo bilo je korisno s obzirom na troje:
1. Najprije, zbog vodstva: uzašao je da nas tamo povede. Mi, naime, nismo znali puta, a on nam ga je pokazao. To je naznačeno kod Miheja 2,13: »Pred njima će ići njihov kralj, Gospodin«. Također nam je svojim uzašašćem osigurao posjed nebeskoga kraljevstva, kao što kaže u Evanđelju po Ivanu 14,2: »Idem pripraviti vam mjesto«.
2. Zatim, radi naše sigurnosti: uzašao je da se zauzima za nas, kako čitamo u Poslanici Hebrejima 7,25: »Može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ, da se za nas zauzima«; također čitamo u Prvoj Ivanovoj poslanici 2,1: »Zagovornika imamo kod Oca - Isusa Krista«.
3. Najzad, radi toga da k sebi privuče naša srca. To je u smislu onoga što kaže Evanđelje po Mateju 6,21: »Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce«. Na taj način ćemo manje cijeniti ovozemno (nego nebesko), kao što Apostol potiče u Poslanici Kološanima 3,1: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!«
Slanje Duha Svetoga po Isusu
Sv. Brigita - Objave
Krist je objavio na Duhove svojoj zaručnici Brigiti sljedeće: «Ja, koji s tobom govorim, jesam onaj koji je jednog ovakvog dana, kao danas, poslao Duha Svetoga na apostole. On je došao tada na trostruk način k njima: prvo kao bujica, drugo kao vatra, treće u obliku jezika. Došao je k njima kroz zatvorena vrata, jer bili su sami a imali su trojako dobro: prvo - imali su potpunu volju sačuvati čistoću i u tom smislu trijezno živjeti; drugo - imali su osobitu poniznost; treće - sve njihovo htijenje bilo je usmjereno Bogu, jer nisu tražili ništa nego samo Njega.
Oni su bili poput čistih ali praznih posuda. Stoga je došao Duh Sveti i ispunio ih. Došao je poput bujice, jer ispunio je sve njihove udove božanskom radošću i božanskim mirom. Došao je poput vatre, jer On je zapalio njihova srca božanskom ljubavi u takvoj mjeri da oni osim Boga ništa više nisu ljubili i osim Njega ničega se više nisu bojali.
Treće - došao je u obliku jezika, jer Duh Sveti je poput jezika u ustima, a ustima on ipak ne škodi, već im više pomaže kod govora, a bio je sada u njihovoj duši. Duh Sveti nije dopuštao da žele bilo što više od mene; On ih je učinio u božanskoj mudrosti govorljivim; i u snazi ove mudrosti govorili su sada uz pomoć jezika svu istinu.
Budući su ove posude zbog svoje težnje bile prazne, dolikovalo je da Duh Sveti dođe k njima; jer On ne može ući k onima koji su puni i ispunjeni. Tko je uostalom napunjen ako ne oni koji su puni svih grijeha i prljavštine svake vrste?
Takvi su ljudi kao tri gnusne posude... Prva posuda napunjena je častohlepljem svijeta i pohlepom koja preda mnom i mojim svetim licem zaudara gore od ljudske nečistoće. Što je sve prolazno drugo nego ljudska nečistoća? Na ovoj gadnoj nečistoći pali su bijednici.
U drugoj posudi je neizmjerna nečistoća i neumjerenost u svim djelima. Ja takve ne mogu podnijeti, a još manje u njih ući po mojoj milosti. Kako ću ja, istinska čistoća, pristupiti takvoj nečistoći? Kako bih ja, koji sam vatra istinske ljubavi, mogao zapaliti njih koje razgara tako odvratna vatra nečistoće? Treća posuda je njihova oholost i drskost. Ovo su glavni grijesi koji čovjeka uništavaju iznutra i izvana u dobru i otimaju mu od Boga primljenu milost, a čine ga dostojnim prezira i Bogu i bližnjemu. Tko je tako napunjen, ne može biti ispunjen milošću Duha Svetoga. «
372