Što uči Katekizam Katoličke Crkve
Krist je sašao nad pakao
«Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus »uskrsnuo od mrtvih» (Dj 3,15; Rim 8,11; l Kor 15,20) pretpostavljaju da je on prije Uskrsnuća bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglašujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.
Boravište mrtvih u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove pod zemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišen gledanja Boga. To je zaista, u očekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih zlih ili pravednih, što ne znači da im je udes istovjetan kako to Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazaru primljenom u »krilo Abrahamovo«. »Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima«. Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili.
»Zato je i mrtvima naviještao evanđelje« (l Pt 4,6). Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. To je posljednja faza mesijanskog poslanja Isusova, faza sažeta u vremenu ali neizmjerna u svom stvarnom značenju; da se otkupiteljsko djelo proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta, jer svi koji su spašeni postali su dionici Otkupljenja.
Krist je dakle sišao u dubinu smrti, da bi »mrtvi čuli glas Sina Božjega i da bi oni koji su ga čuli živjeli«.499 Isus, Začetnik života« (Dj 3,15) »smrću obeskrijepi onoga koji ima moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji - od straha pred smrću- kroz sav život bijahu podložni ropstvu« (Heb
2,14-15). Uskrsli Krist sada drži »ključeve smrti i Podzemlja« (Otk 1,18), i »na ime Isusovo« prigiba se »svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika« (Fil 2,10).
«V elika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probuditi one koji su spavali vjekovima (...). Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on istodobno njihov Bog i njihov Sin (...). »Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam život mrtvih.« (Iz drevne homilije na veliku subotu).
Treći dan uskrsnuo od mrtvih
»I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dano ocima, Bog je ispunio u djeci, nama, uskrisivši Isusa« (Dj 13,32-33). Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s Križem: Krist uskrsnu od mrtvih, Smrću satre smrt, onima u grobovima život darova.
Povijesni i nadnaravni događaj
Otajstvo uskrsnuća Kristova zbiljski je događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoči Novi zavjet. Već sveti Pavao može oko godine 56. pisati Korinćanima: »Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici« (l Kor 15,3-5). Apostol tu govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon svog obraćenja pred vratima Damaska.
Prazan grob
»Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!« (Lk 24,5-6). U okviru događaja Uskrsnuća, prvo što susrećemo jest prazan grob. On sam po sebi nije izravan dokaz. Odsutnost Kristova tijela iz groba mogla bi se protumačiti i drukčije. Unatoč tome, prazan grob bitni je znak za sve. Kad su ga otkrili bio je učenicima prvi korak k spoznaji činjenice Uskrsnuća. To je ponajprije slučaj svetih žena, zatim i Petrov. Učenik »kojega je Isus ljubio« (Iv 20,2) tvrdi da je, ušavši u prazni grob i vidjevši »povoje gdje leže« (Iv 20,6), »vidje i povjerava« (Iv 20,8). To pretpostavlja da je on, iz stanja u kojem se nalazio prazni grob, ustanovio da odsutnost tijela Isusova nije mogla biti ljudsko djelo, i da se Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu kao što je bio slučaj s Lazarom.
Ukazanja uskrsloga
Marija iz Magdale i pobožne žene koje su krenule da miomirisnom pomašću dovrše uređenje tijela Isusova, pokopanog u žurbi na Veliki petak uvečer zbog početka subote, prve su susrele Uskrsloga. Tako su žene bile prve vjesnice Uskrsnuća Kristova i za same apostole. Ovima se Isus ukazuje poslije, najprije Petru, zatim Dvanaestorici. Petar, pozvan utvrđivati vjeru svoje braće, vidi dakle Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedočanstva zajednica kliče: »Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Šimunu« (Lk 24,34).
Sve što se zbilo onih vazmemih dana obvezuje svakog apostola - i na sasvim poseban način Petra - u izgradnji novoga doba koje je započelo na Uskrsno jutro. Kao svjedoci Uskrsloga oni ostaju temeljnim kamenjem njegove Crkve. Vjera prve zajednice vjernika zasniva se na svjedočanstvu konkretnih ljudi koji su poznati kršćanima i većinom još živi među njima. Ti svjedoci Uskrsnuća Kristova prije svega su Petar i Dvanaestorica, ali ne samo oni: Pavao jasno govori o više od pet stotina osoba kojima se Isus ukazao svima odjednom, k tome o Jakovu i o svim apostolima.
Pred tim svjedočanstvima nemoguće je tumačiti Uskrsnuće Kristovo izvan fizičkog reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu. Proizlazi iz činjenice da je vjera učenika bila podvrgnuta korjenitoj kušnji muke i smrti na križu njihova učitelja, koju je on naprijed navijestio. Potres izazvan mukom bio je tako velik da učenici (barem neki od njih) nisu odmah povjerovali vijesti o Uskrsnuću. Daleko od toga da nam pokažu zajednicu zahvaćenu mističnim zanosom, Evanđelja nam pokazuju učenike potištenima i prestrašenima, jer nisu povjerovali pobožnim ženama kad su se vratile s groba; »njima se te riječi pričine kao tlapnja« (Lk 24, 11). Kad se Isus ukaza jedanaestorici na Uskrs uvečer, »prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca što ne »vjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih« (Mk 16,14).
Čak i suočeni sa zbiljom uskrslog Isusa učenici još sumnjaju, toliko im se to čini nemogućim: oni misle da vide duha. »Oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili« (Lk 24,41). Toma će iskustiti istu kušnju sumnje pri zadnjem ukazanju u Galileji o kojem izvješćuje Matej, »neki posumnjaše« (Mt 28,17). Stoga je bez temelja hipoteza da bi Uskrsnuće bilo »proizvod« vjere (ili lakovjernosti) apostola. Baš naprotiv, njihova se vjera u Uskrsnuće - pod djelovanjem milosti Božje - rodila iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.
Stanje uskrslog čovještva Kristova:
Uskrsli Isus uspostavlja s učenicima izravne odnose time što ga oni dodiruju i s njime blaguju. On ih tako poziva da priznaju da on nije duh, ali nadasve da ustanove da je uskrslo tijelo kojim se on pojavljuje ono isto koje je bilo mučeno i raspeto, jer on još nosi tragove muke. To pravo i stvarno tijelo istodobno posjeduje nova svojstva uskrslog tijela: ono nije više u ovom prostoru i vremenu, nego se može na svoj način uprisutniti gdje i kada hoće, jer njegovo čovještvo ne može više biti zadržano na zemlji, ono sad pripada samo božanskom području Očevu. Stoga je uskrsli Isus savršeno slobodan ukazivati se kako hoće: u liku vrtlara ili u drugom obličju, različitom od onoga koje je učenicima bilo dobro poznato, upravo zato da potakne njihovu vjeru.
Uskrsnuće Kristovo nije bilo povratak zemaljskom životu, kao što su to bila uskrišenja što ih je izveo prije Vazma: uskrišenje kćeri Jairove, mladića iz Naima, Lazara. Ti čini bili su čudesni događaji, ali osobe na kojima se čudo dogodilo našle su iznova moću Isusovom, »običan« zemaljski život. Kasnije su opet umrle. Uskrsnuće Kristovo bitno je različito. U svome uskrslom tijelu, on prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vremena i prostora. Isusovo je tijelo u Uskrsnuću ispunjeno moću »nebeski čovjek«. Duha Svetoga; ono sudjeluje u božanskom životu u stanju svoje slave tako da sveti Pavao može o Kristu reći da je on «nebeski čovjek».
Uskrsnuće kao transcendentni događaj
«O noći«, pjeva uskrsni Exsultet, »koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao«. Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najnutarnjija bit, prijelaz u drugi život, još je manje zamjetljiva ćutilima. Povijesni je događaj ustanovljiv po znaku praznoga groba i po zbiljnosti susreta apostola s uskrslim Kristom. Uskrsnuće ipak, time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere. Stoga se uskrsli Krist ne ukazuje svijetu nego svojim učenicima, »onima koji su uzašli s njim iz Galileje u Jeruzalem, onima koji su sad njegovi svjedoci pred narodom« (Dj 13,31).
Uskrsnuće - djelo Presvetoga Trojstva
Uskrsnuće Kristovo je predmet vjere ukoliko je ono transcendentni zahvat samoga Boga u stvoreno i u povijest. U njemu tri božanske Osobe djeluju zajedno očitujući istodobno svoju vlastitu izvornost. Ono se zbilo po moći Oca koji je Krista, svoga Sina »uskrisio« i tako na savršen način njegovo čovještvo - s njegovim tijelom - uveo u Trojstvo. Uskrsnućem od mrtvih Isus je konačno postavljen »Sinom Božjim u snazi po Duhu posvetitelju« (Rim 1,3-4). Sveti Pavao ističe očitovanje moći Božje po djelu Duha koji je mrtvo čovještvo Isusovo oživio i pozvao ga u slavno stanje Gospodina.
Sin pak vlastito Uskrsnuće izvršuje snagom svoje božanske moći. Isus naviješta kako treba da Sin čovječji mnogo pretrpi, umre, i zatim da uskrsne (u aktivnom značenju te riječi). Drugdje, on izričito tvrdi: »Ja polažem život svoj, da ga opet uzmem (...). Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga« (Iv 10,17-18). »Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo« (l Sol 4,14).
Crkveni oci promatraju Uskrsnuće polazeći od božanske osobe Kristove koja je ostala sjedinjena s njegovom dušom i tijelom, i kada su bili smrću odijeljeni jedno od drugoga: »Po jedinstvu božanske naravi koja ostaje prisutnom u svakome od dvaju dijelova čovjeka, ta se dva dijela opet sjedinjuju. Tako smrt nastaje rastavom ljudskog spoja, a Uskrsnuće sjedinjenjem dvaju rastavljenih dijelova«.
Smisao i spasotvorno značenje Uskrsnuća
»Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista naše propovijedanje, uzalud i vjera vaša« (1 Kor 15,14). Uskrsnuće je prije svega potvrda svega onoga što je sam Krist činio i naučavao. Sve istine, pa i one najnedostupnije ljudskom duhu, nalaze svoje opravdanje ako je Krist, uskrsnuvši, dao konačni dokaz svoje božanske vlasti koji je bio obećao.
Uskrsnuće Kristovo jest ispunjenje obećanja Staroga Zavjeta i samoga Isusa za njegova zemaljskog života. Izraz »po Pismima« pokazuje da Uskrsnuće Kristovo ispunja ta proročanstva. Uskrsnućem je također potvrđena istina božanstva Isusova. On je bio rekao: »Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete spoznati da Ja Jesam« (Iv 8,28). Uskrsnuće Kristovo dokazalo je da je on zaista »Ja Jesam«, Sin Božji i Bog sam. Sveti Pavao mogao je izjaviti Židovima: »Obećanje dano ocima Bog je ispunio djeci, nama uskrisivši Isusa, kao što je i pisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih« (Dj 13.32-33).539 Uskrsnuće Kristovo tijesno je povezano s otajstvom Utjelovljenja Sina Božjega. Ono je, po vječnom naumu Božjem njegovo ispunjenje.
Postoji dvostruki vidik u Vazmenom otajstvu: svojom smrću Krist nas oslobađa od grijeha, a svojim Uskrsnućem otvara nam pristup u novi život. Taj je život ponajprije opravdanje koje nam vraća milost Božju, »da kao što Krist slavom očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života« (Rim 6,4). On se sastoji u pobjedi nad smrću grijeha i u novom udioništvu u milosti. On ostvaruje posinovljenje kojim ljudi postaju braćom Kristovom, kako Isus zove učenike nakon Uskrsnuća: »Idite, javite mojoj braći« (Mt 28,10; 7v 20,17). Braća ne po naravi, nego po daru milosti, jer posinovljenje proviđa stvarno dioništvo u životu jedinoga Sina, životu koji se potpuno objavio u njegovu Uskrsnuću.
Na koncu, Uskrsnuće Kristovo - i sam uskrsli Krist - jest počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: »Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni!« (7 Kor 15,20-22). U očekivanju tog ispunjenja, uskrsli Krist živi u srcu svojih vjernika. U njemu kršćani kušaju »snage budućega svijeta« (Heb 6,5), i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života, »da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu« (2 Kor 5,15).
Isus uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega
»Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu« (Mk 16,19). Tijelo Kristovo proslavljeno je već od časa Uskrsnuća, kako dokazuju nova i vrhunaravna svojstva što ih ono otada trajno uživa.« Ali za četrdeset dana, dok on s učenicima prijateljski jede i pije i poučava ih o Kraljevstvu Božjemu, njegova slava ostaje još zastrta pod prilikom obična čovještva. Zadnje ukazanje Isusovo završuje konačnim ulaskom njegova čovještva u slavu Božju simboliziranu oblakom i nebom, «gdje on otad sjedi o desnu Bogu. Na posve izniman i jedinstven način on će se ukazati Pavlu »kao nedonoščetu« (7 Kor 15,8) u posljednjem ukazanju koje će samoga Pavla učiniti apostolom.
Zastrti značaj slave Uskrsloga za to vrijeme nazire se u njegovoj otajstvenoj riječi Mariji Magdaleni: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, k Bogu svomu i Bogu vašemu« (Iv 20,17). To ukazuje na razliku očitovanja između slave Krista uskrsloga i slave Krista uzvišenoga o desnu Ocu. Povijesni i ujedno transcendentni događaj Uzašašća označuje prijelaz od jedne slave k drugoj.
Ova zadnja etapa ostaje tijesno sjedinjena s prvom, to jest sa silaskom s neba u Utjelovljenju. Samo onaj koji je »izašao od Oca« može se »vratiti k Ocu«: Krist. »Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba« (Iv 3,13). Prepušteno svojim naravnim silama, čovještvo nema pristupa u »dom Oca« (Iv 14,2), u život i u sreću Božju. Samo je Krist mogao otvoriti taj pristup čovjeku i dati mu nadu da ćemo »kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je on, naša Glava i prvijenac.«
»A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi« (Iv 12,32). Uzdignuće na Križ označuje i navješćuje uzdignuće u Uzašašću na nebo. Ono je ovomu početak. Isus Krist, jedini Svećenik novoga i vječnog Saveza, »ne uđe u rukotvorenu svetinju (...), nego u samo nebo, da se sada pojavi pred licem Božjim za nas« (Heb 9,24). U nebu Krist trajno vrši svoje svećeništvo; »zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzme.« (Heb 7,25). Kao »Veliki svećenik budućih dobara« (Heb 9,11), on je središte i glavni vršitelj bogoslužja kojim se časti Otac nebeski.
Krist sada sjedi o desnu Ocu: »Pod desnom Očevom razumijevamo slavu i čast božanstva, gdje je onaj koji je prije svih vjekova postojao kao Sin Božji, kao Bog i istobitan Ocu, tjelesno sjeo nakon što se utjelovio i njegovo tijelo bilo proslavljeno«.
Sjesti o desnu Ocu znači početak Kraljevstva Mesijina, ispunjenje viđenja proroka Danijela u pogledu Sina čovječjega: »Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast -njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti« (Dn 7,14). Od toga časa, apostoli su postali svjedocima »Kraljevstva kojemu neće biti kraja«.
Uskrsno otajstvo prema Direktoriju
Liturgijska godina i pučka pobožnost
Liturgijska godina je vremenski ustroj unutar kojega Crkva slavi cijelo Kristovo otajstvo: «od Utjelovljenja i Rođenja do Uzašašća, do dana Pedesetnice i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjega». U liturgijskoj godini »slavlje vazmenoga otajstva [...] ima povlašteno mjesto u kršćanskome bogoslužju, u njegovu svagdanjemu, tjednome i godišnjemu razvoju«. Iz toga slijedi da u odnosu između liturgije i pučke pobožnosti kao uporišna točka treba biti smatrana povlaštenost slavlja liturgijske godine iznad bilo kojega drugog izražaja ili čina pobožnosti.
Velika subota
«Na Veliku subotu Crkva se zaustavlja pokraj Gospodinova groba, razmatrajući njegovu muku i smrt, silazak nad pakao i iščekujući u molitvi i postu njegovo uskrsnuće». Pučka pobožnost ne smije ostati strana posebnu obilježju Velike subote. Stoga se blagdanski običaji i predaje povezane s tim danom, na koji se nekada anticipiralo vazmeno slavlje, trebaju pridržati za Vazmenu noć i dan Uskrsnuća.
»Majčin čas«
U Mariji, prema učenju predaje, kao da je okupljeno čitavo tijelo Crkve: ona je »sveopći zbor vjernika«. Stoga je Djevica Marija koja zastaje pokraj križa svoga Sina - kako ju predstavlja crkvena predaja - ikona Djevice Crkve koja bdije pokraj groba svoga Zaručnika, u iščekivanju slavlja njegova uskrsnuća.
Na tome neposrednu uvidu odnosa između Marije i Crkve nadahnjuje se pobožna vježba Majčin čas: dok tijelo Sina leži u grobu a njegova je duša sišla nad pakao, kako bi navijestila svojim predcima neposredno oslobađanje iz kraja tame, Djevica, ispunjena vjerom, anticipirajući i uosobljujući Crkvu, čeka Sinovljevu pobjedu nad smrću.
Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega
Na nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, najveću svetkovinu liturgijske godine, postoji velik broj očitovanja pučke pobožnosti: sva su ona bogoštovni izražaji koji uzvisuju novo stanje i slavu Krista uskrsnuloga, kao i božansku energiju koja proistječe iz njegove pobjede nad grijehom i smrću.
Susret Uskrsnuloga s Majkom
Pučka pobožnost svojom je intuitivnošću shvatila da je pridruživanje Sina Majci trajno: u času boli i smrti, u času radosti i uskrsnuća. Liturgijska je tvrdnja, prema kojoj je Bog ispunio radošću Djevicu Mariju u uskrsnuću Sina, bila takoreći prevedena i gotovo prikazana od strane pučke pobožnosti u pobožnoj vježbi Susreta Majke s uskrsnulim Sinom. Na uskrsno jutro susreću se dvije povorke, jedna koja nosi lik ožalošćene Majke i druga koja nosi lik Krista uskrsnuloga, kako bi označile daje Djevica Marija bila prva i potpuna sudionica otajstva Sinovljeva uskrsnuća.
Za tu pobožnu vježbu vrijedi primjedba koja je dana i za procesiju za »mrtvim Kristom«: njezino odvijanje ne smije po primiti vidike koji nadvisuju važnost samih liturgijskih slavlja na nedjelju Uskrsnuća, niti dati prostora neprimjerenim mješavinama.
Vazmeni pozdrav Majci Uskrsnuloga
Na nekim mjestima na završetku Vazmenoga bdijenja ili poslije druge večernje nedjelje Uskrsnuća vrši se kratka pobožna vježba: blagoslivlja se cvijeće koje će se podijeliti vjernicima u znak vazmene radosti i časti se lik Blažene Djevice Žalosne, na koji se ponekad stavlja vijenac, dok se pjeva Kraljice neba (Regina caeli). Vjernici, koji su se pridružili boli Blažene Djevice zbog muke Sina, isto tako se žele s njome radovati zbog događaja uskrsnuća. Ta pobožna vježba, koju se ne smije pogrješno miješati s liturgijskim činom, u suzvučju je s događajima vazmenoga otajstva i predstavlja daljnji dokaz kako pučka pobožnost shvaća združenost Majke sa spasenjskim djelom Sina.
U vazmenome vremenu
Put svjetla (Via lucis)
U novije vrijeme, u različitim se krajevima proširila pobožna vježba zvana Via lucis (Put svjetla). U njoj vjernici, poput onoga što se događa u Križnome putu (Via Crucis), idući putem razmatraju različita ukazanja u kojima je Isus - od Uskrsnuća do Uzašašća, a u perspektivi paruzije, drugoga dolaska -očitovao svoju slavu učenicima u iščekivanju obećanoga Duha (usp. Iv 14,26; 16, 13-15; Lk 24,49), učvrstio njihovu vjeru, završio pouke o Kraljevstvu, dodatno definirao sakramentalni i hijerarhijski ustroj Crkve.
Putem pobožne vježbe Via lucis vjernici se prisjećaju središnjega događaja vjere - Kristova uskrsnuća - i svoga stanja kao učenika koji su u krštenju, vazmenome sakramentu, prešli iz tame grijeha u svjetlo milosti (usp. Kol 1,13).
Stoljećima je Križni put (Via Crucis) posredovao sudioništvo vjernika na prvome trenutku vazmenoga događaja - Muci - i pridonio da se učvrste njegovi sadržaji u svijesti puka. Analogno tomu u naše vrijeme, Put svjetla Via lucis - uz uvjet da se odvija u vjernosti evanđeoskomu tekstumože djelotvorno posredovati životno vjerničko shvaćanja drugoga trenutka Vazma Gospodnjega Uskrsnuća.
Put svjetla može jednako tako postati izvanrednom pedagogijom vjere, jer kao što se kaže: dolazi se po križu do svjetla. Naime, metaforom hoda, Via lucis vodi od uočavanja zbilje boli - koja u Božjemu planu ne predstavlja životno odredište - do nade, do dosezanja istinskoga cilja čovjeka: oslobođenja, radosti, mira, što su bitno vazmene vrijednosti.
Konačno, Via lucis, u društvu koje često nosi pečat »kulture smrti«, sa svojim izražajima tjeskobe i ništavila, jest poticaj za uspostavljanje »kulture života«, tj. kulture otvorene prema iščekivanju nade i prema sigurnostima vjere.
Pobožnost Božanskomu milosrđu
Povezana s Vazmenom osminom, u novije vrijeme i nakon poruka redovnice Faustine Kowalske (proglašene svetom 30. travnja 2000.) progresivno se proširila osobita pobožnost prema Božanskome milosrđu koje je udijelio Krist, mrtav i uskrsnuo, vrelo Duha Svetoga, koji oprašta grijeh i vraća radost spašenosti. Budući da liturgija »Druge vazmene nedjelje ili Božanskoga milosrđa« - kako se sada zove - čini prirodni okvir u kojemu se izražava prihvaćanje milosrđa Otkupitelja čovjeka, neka se vjernici odgajaju tako da bi shvatili tu pobožnost u svjetlu liturgijskih slavlja tih vazmenih dana. Naime »vazmeni Krist je konačno utjelovljenje milosrđa, njegova povijesno - spasenjskoga, a ujedno i eshatološkoga živog znaka. U istome duhu, liturgija Vazmenoga vremena u naša usta stavlja riječi psalma: «O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka» (Ps 88,2).