O ljubavi između Josipa i Marije
sv. Ivan Eudes
Poslije Isusa i Boga, sv. Josip je bio prvi predmet ljubavi svoje presvete zaručnice i poslije Boga imao je prvo mjesto u njenom srcu, jer budući da je Ona bila sva Josipova, kao zaručnica zaručnikova, Marija je srce bila darovala Josipu. Nije samo on bio njezin, nego kako je bilo rečeno za prve kršćane da su bili jedno srce i jedna duša, sigurno se još više moglo reći za Blaženu Djevicu Mariju i njenog svetog zaručnika da su bili jedna duša i jedno srce sjedinjeni svetom vezom ljubavi.
O Pobožnosti sv. Josipu
Bl. Leon Dehon
Sv. Josip je naš uzor. Njegova čistoća, nevinost, poniznost uzori su ponuđeni dušama koje teže ka pobožnosti. Po svojoj čistoći bio je dostojan postati zaručnikom Majke Božje. Po svojoj poniznosti zaslužio je slavu da postane Isusov poočim. Po svojoj nevinosti postao je dostojan uske povezanosti i bliskosti koju je imao s Isusom i Marijom u Nazaretu.
Razmišljajući o krepostima sv. Josipa shvatiti ćemo s kojim poštovanjem punim ljubavi treba postupati s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu i kako ga pobožno primati. Kao što je sv. Josip držao Isusa u naručju, i privijao ga svome srcu, svećenici ga drže na oltaru u svojim rukama. Mi ga ne primamo u svoje naručje nego u svoja srca. Sv. Josip je Isusa štitio, vodio, čuvao, naučimo od njega kako prema njemu pobožno nježno postupati na oltaru i kod svete pričesti.
Slatka i ljupka familijarnost s Isusom koju je sv. Josip živio u najprije Egiptu, a zatim i u Nazaretu je uzor bliskosti koju bi naš Gospodin htio i s nama živjeti. Josip je prijateljski razgovarao s Isusom, Isus je bio uvijek predmetom njegovih misli, na poslu, u odmoru bili su uvijek sjedinjeni. Josipova briga je bila udovoljiti Isusu, a on je znao da se to čini govoreći o kraljevstvu njegova Oca i njegovoj dobroti. Obratimo se sv. Josipu kako bi smo zadobili dragocjene milosti koje će nas naučiti općiti s Djetetom Isusom.
Sv. Josip je naš zaštitnik. Povlastice sv. Josipa nisu umanjene njegovim ulaskom u Nebo. Više nego ikada on ima vlast punu slasti i poniznosti koju mu je Isus udijelio na zemlji nad njime samim za vrijeme njegova zemaljskog života. On je sv. Josipu dao veliku moć da nas štiti i isprosi nam velike milosti potrebne našem zvanju vođenja duša Presvetom Srcu.
Razmišljajući o ljubavi sv. Josipa prema Isusu, shvaća se da njegovo srce jedva čeka trenutak kada će Isus biti ljubljen kako bi to trebalo. Njegove čežnje se sjedinjuju skupa s Marijinima za ostvarenje tih želja Presvetoga Srca. Sv. Josip je uzor nutarnjeg života kojeg Srce Isusovo od nas traži. Kao što ga je Bog Otac učinio učiteljem i zaštitnikom Onoga koji mu je bio najdraži na zemlji, slično ga je naš Gospodin učinio dobro bdijućim zaštitnikom svojih svećenika, zavjetovanih duša njegovom Srcu, prijatelja s kojima želi živjeti u povjerenju.
Idimo, dakle, sv. Josipu, ustrajno ga zazivajmo. Isus se ne može oduprijeti tako poniznim i slatkim prošnjama Josipa koji ga je okruživao tolikom ljubavlju i koji je posvetio svoj život zaštiti njegova djetinjstva i njegove Majke. Sv. Josip tako dobro moli i ima toliko povlastica kod Isusa! Njegove molitve su kao zapovijedi. Njegov zagovor je svemoćan kod Isusova Srca.
Sv. Josip ima veliko povjerenje i ugled također kod Boga Oca i Duha Svetoga. Duh Sveti ljubi čistog čuvara svoje Bezgrešne Zaručnice Marije. Bog Otac nježno ljubi hranitelja svoga Sina. Isus u njemu istovremeno ljubi svoga i zaštitnika svoje Majke. On mu je bespovratno dao čast i ime svoga oca i nema sina koji bi više ljubio i bio zahvalniji i velikodušniji od njega.
Marija je najvjernija zaručnica koja više od svih ljubi. Ona je također sjedinjena s molitvama sv. Josipa i želi ih vidjeti uslišanima. Udjeljujući sv. Josipu što on od njega traži, Isus jednako razveseljuje i svoju Majku. Za njega to je još jedan odlučujući razlog za uslišati molitve sv. Josipa. Poslije Marije, mi vjernici nemamo moćnijeg zagovornika.
Sv. Josip je posebni zaštitnik djece i onih koji ih odgajaju. Svećenici i osobe koje se posvećuju odgoju djece imaju još jedan razlog više biti pobožni sv. Josipu. Sv. Josip je posebni zaštitnik djece koju on želi potaći na pobožnost. Budući da su djeca draga Isusu te su ta njegova mala braća njemu najomiljenija sv. Josip ih posvaja i krajnje brižno se posvećuje njihovu odgoju. Oni trebaju od njega naučiti ljubiti Dijete Isusa. Njihov je cilj oblikovati Dijete Isusa u srcu djece, a kako će u tome uspjeti ako svaki dan ne razmatraju o otajstvima Nazareta, ne pitaju sv. Josipa kako se on brinuo za Isusa. Sv. Josipa, nakon Marije, trebamo moliti za milost da razumijemo i kušamo djetinjstvo Isusovo kako bi smo učinili da
kreposti kraljuju u srcima djece. Sv. Josip je, dakle, posebni zaštitnik ustanova koje se posvećuju kršćanskom odgoju djece. A i kršćanske obitelji se trebaju voditi idealom Nazaretske obitelji i utjecati se zaštiti sv. Josipa za kršćanski odgoj svoje djece.
Idite Josipu i činite sve što vam kaže, kazao je faraon svome narodu u Egiptu. Crkva u toj slici razabire lik i simbol moćne zaštite našeg sv. Josipa, Marijina zaručnika i Isusova hranitelja.
O smrti sv. Josipa i uvjetima za našu sretnu smrt
Bl. Leon Dehon
Sv. Josip je oduvijek bio prepoznat kao uzor i zaštitnik sretne smrti. Budući da je umro u Isusovom naručju i pod Marijinim pogledom, imao je najslađu i najsvetiju smrt. Sv. Josip je bez sumnje već bio umro kada je tridesetogodišnji Isus počimao svoj javni život. Evanđelje nam to daje shvatiti. Kad je Isus propovijedao u Nazaretu njegovi sugrađani su govorili. «Nije li ovo sin Josipov».
Josip je umro Isusu u naručju. On se za njega sinovski brinuo, a Marija ga je skrbila kao sestra i zaručnica. O lijepe li i sretne smrti, kako se može na njoj samo zavidjeti. Josip je ponavljao zadnje pozdrave: «Isuse, Marijo! Isuse, Marijo!» Crkva gleda na te zazive kao ideale zadnjih osjećaja umirućih. Uvjeti za ostvariti dobru smrt po zagovoru sv. Josipa.
Prvi uvjet: Poniznost i molitva. Kako je sv. Josip bio ponizan pred Bogom i ljudima. Izgubio se u Evanđelju. Niti jedna njegova riječ nije ostala zapisana. Ljubio je skroviti život, sabranost i molitvu. Ali Bog je obećao da će uzdići ponizne i njima dati svoje milosti. Mi se bojimo da će nas naši grijesi odvesti u propast, ponizimo se. Pođimo ispovjediti naše grijehe, prihvatimo poniženja koja nam Providnost šalje.
Drugi uvjet: Ljubimo Riječ Božju, duhovnu i pobožnu literaturu. Sv. Josip je sigurno skupa s Isusom i Marijom čitao Sveto Pismo. S njima je išao u sinagogu i hram. Mi smo možda do danas zanemarili prakse pobožnosti ili smo ih loše obavljali, nastojmo shvatiti dobre pouke i čitajmo dobre knjige, pogotovo svetačke. Sv. Augustin i toliki drugi su u njima našli prigodu za obraćenje i početak spasenja.
Treći uvjet: Ljubav prema Isusu Kristu. Sv. Josip je bio sav obuzet ljubavlju prema Isusu. Odveo ga je u Egipat kako bi ga spasio. Tražio ga je u hramu kad ga je bio izgubio. Cijeli svoj žiovt je potrošio radeći za njega. Mi nemamo vidljivog Isusa s nama, ali zato imamo Euharistiju. A Isus je obećao vječni život onima koji ga budu primali. O slabi i nesavršeni kakvi jesmo, idimo Isusu. Primajmo ga, nakon što smo se dobro ispovjedili, pa ako i ne kušamo utjehe i osjećajne gorljivosti. Ustrajmo u pričešćivanju, to će nas spasiti.
Četvrti uvjet: Sjećanje na Isusove muke i strpljenje u našim patnjama. Za nas su Isusove patnje sažete i predstavljene u Križu. Sv. Josip nije bio na Kalvariji, ali je on vidio Isusa kako je trpio u Betlehemu, u patnjama progonstva, u naporima radionice i uvijek je pored njega i s njime radio i trpio. Kontemplirajmo Raspetoga, zagrlimo ga i strpljivo podnosimo naše muke.
Peti uvjet: Ljubav prema bližnjemu. Blago milosrdnima jer će zadobiti milosrđe. Sv. Josip je bio dobar i požrtvovan. Teško je radio kako bi prehranio Isusa i Mariju i pomagao najsiromašnijima. Učinimo kakvo djelo milosrđa pogotovo ono koje od nas zahtjeva ljubav.
Šesti uvjet: Želja i briga o čistoći savjesti. Sv. Josip je kako nam kaže Evanđelje bio pravedan. Njegova praslika je bio Josip sin Jakovljev iz Staroga Zavjeta, uzor nevinosti i čistoće. Svetu smrt treba okruniti svetim životom. Ako mi često padamo u grijehe, izbjegavajmo barem svjesno učinjene. Želimo ostati čistima. Dogoditi će nam se da padnemo u grijehe iz slabosti, nenadane grijehe trenutka, ali oni se lakše opraštaju jer nakon njih odmah slijedi kajanje.
Sedmi uvjet: Pobožnost Mariji. Naša dobra suotkupiteljica nas slijedi sve do naše smrti. Naše spasenje je trijumf za njenog Sina. Ona je naša zaštitnica protiv đavla, pogotovo u smrti. Ona je naša odvjetnica na sudu. Ona sama dolazi tražiti svoje prijatelje i pobožne sluge. Kako Ona ne bi prisustvovala i preporučivala Srcu Isusovu dobrog sv. Josipa koji joj je bio tako pobožan? Uzmimo je za Majku i posvetimo njoj sva svoja djela.
O zaštiti sv. Josipa
Bl. Leon Dehon
Sv. Josip je bio vanjski poglavar i zaštitnik Crkve koja se rađala, to jest Svete Obitelji u Nazaretu. Isus i Marija su mu bili podložni i slušali su ga. Ne može se danas reći da ima hijerarhijski autoritet nad Crkvom, ali zadržava moralno očinstvo. Patrijarh Josip, sin Jakovljev u Egiptu je bio obična osoba, ali mu je faraon dao vlast nad vlastitom obitelji i dobrima. Crkvi se dopada u liturgiji uspoređivati te dvije situacije. Govoreći o sv. Josipu Crkva moli: Učinio si ga gospodarom kuće svoje i upraviteljem svih svojih dobara.
Sv. Josip je bio glava svete Obitelji. On je vodio Mariju u Betlehem na popis. Spasio je Dijete Isusa odvodeći ga u Egipat. On je zarađivao kruh Djetetu i Majci u Egiptu i Nazaretu. On je vodio Isusa u hram za Pashu, on je upravljao njegovim svakodnevnim poslovima. Srca Isusa i Marije su njemu vječno zahvalna. On nad tim blagoslovljenim Srcima ima istinsku svemoć prošnje i zagovora. On se brine za Crkvu, njen napredak, boljitak pomoć i opasnostima. Tu je naviku stvorio u Nazaretu.
Sv. Josip je zaštitnik duša na putu duhovnog napretka. Tko bi bio prikladniji od njega da nas vodi? Nije li on bio oblikovan gledajući primjere i razgovarajući s Isusom i Marijom? Mi smo kao djeca. Sv. Josip želi da nalikujemo Isusu i Mariji. Učimo iz njegovih primjera, tražimo njegove savjete. Isus je učinio sv. Josipa svojim zaštitnikom u Nazaretu, a On želi da ga i cijeli svijet sluša, pa bili to i najodgovorniji ljudi u Crkvi ili kršćani najugledniji u znanju i krepostima.
To je sigurno plan Božje Providnosti. Bog se ne kaje i ne opoziva svoje darove. Primat koji je Josip vršio nad svetom Obitelji u Nazaretu on ostvaruje i u Crkvi iako na novi način. On je naš otac, ali on ostvaruje svoje očinstvo s Neba po svojoj brizi za nas, svojim zagovorom i svojom zaštitom. On kod Srca Isusova isprosi djelovanje Duha Svetoga i anđela u našem životu. Tražimo od sv. Josipa savjete, upute, pouke, ohrabrenja i dobiti ćemo ih po velikim sredstvima koja su u njegovoj moći. Njemu anđeli služe. On svojim zagovorom utječe na događaje. Ako smo biskupi, svećenici, pastiri, duhovni vođe duša potreban nam je sv. Josip. Kralj nebeski mu je darovao vlast nad velikima i mudrima kao i nad malenima.
Zaštita sv. Josipa u vremenitim potrebama. Isus Krist hoće da sv. Josip bdije i nad našim vremenitim potrebama. Faraon je učinio Josipa, sina Jakovljeva, upraviteljem svih svojih dobara i kad su od njega tražili kruha odgovarao je: «Idite Josipu». Sv. Josip je bio hranitelj svete Obitelji u Nazaretu te on ima posebnu skrb za vremenita dobra Crkve, naroda i zajednica vjernika. To se slaže s planovima Božje Providnosti. Kršćani su to osjetili i shvatili te vjernici upućuju sv. Josipu svoje prošnje u materijalnim potrebama.
Utecimo se sv. Josipu u našim posebnim potrebama i općem dobru. Politička društva su u nevoljama, poredak rada je uzdrman. Kome ići kako bi smo pronašli socijalni mir, blagostanje i red? Idimo sv. Josipu. On nas ne oslobađa od posla, studija i drugih ljudskih sredstava ali ih sv. Josip može blagosloviti, učiniti plodnima i prikladnima postići cilj. On će nam od Isusa isprositi i moralne kreposti bez kojih je svaki napor zakonodavaca i upravitelja uzaludan.
Josip muž Marijin
Sv. Klaudio de la Colombiere
(Tri razmatranja sv. Klaudija koja slijede čine cjelinu istog nagovora kojeg je svetac napisao za proslavu svetkovine sv. Josipa podjelivši ga u tri djela bez stavljanja naslova. Mi smo nagovor rastavili u tri djela s naslovima radi lakšeg uočavanja teme o kojoj svetac govori)
Jako malo znamo o životu sv. Josipa. Evanđelje nam donosi samo tri, četiri njegova djela i još od prvih vremena duhovni pisci su naglašavali kako nemamo zapisanu niti jednu njegovu riječ. To je možda iz razloga što su evanđelisti bili duhom i mišlju okupirani velikim stvarima koje je učinio i kazao Spasitelj svijeta ili što je Duh Sveti htio na takav način pokazati poniznost sv. Josipa i koliko je on ljubio samoću i skrovitost. Bilo kako stajale stvari, mi smo time sigurno na velikom gubitku. Da je Gospodin htio da do nas dođu posebne informacije o životu ovoga velikog sveca, bez sumnje imali bismo toliko lijepih primjera, a pogotovu lijepih događaja za sve koji žive u braku.
Da nam Evanđelje nije reklo ništa o Josipu osim riječi koje sam izabrao za nagovor muž Marijin (usp. Mt 1, 19-20), bilo bi dovoljno za pojmiti o njegovoj izvanrednoj svetosti i potaći kršćanske govornike da o tome propovijedaju. Što se mene tiče daleko od toga da se žalim zbog nedostatka predmeta za nagovor, naprotiv samo te dvije riječi sadrže u sebi toliko značenja da se osjećam pritisnutim brojnošću i uzvišenošću stvari koje te dvije riječi žele poručiti. Kada bih vam ih mogao dobro objasniti, siguran sam da bi to bio najljepši govor o tom velikom svecu koji je ikada bio izgovoren.
Dobro primjećujem da mogu samo nedostatno i nesavršeno o tome govoriti, ali se nadam da će se Presveta Djevica zauzeti za slavu svoga zaručnika, i da će isprositi nebeskog svjetla koje će nadoknaditi slabosti mojih misli i riječi. Tražimo tu milost s povjerenjem moleći uobičajnu molitvu Zdravo Marijo.
Kada ne bi bilo drugog razloga za slaviti sv. Josipa, čini mi se da bi to trebalo činiti samo iz želje da se obraduje Mariju. Ne treba sumnjati da veliki dio časti koju iskazujemo Josipu ide Mariji, da časteći njega u njemu se osjeća čašćenom i ona sama. Osim što ga je priznavala za svoga pravog zaručnika i što je imala prema njemu osjećaje poštovanja koje kreposna žena mora imati prema onome s kim ju je Bog usko sjedinio, način na koji je imao ovlast nad njom, poštovanje koje je imao prema njenoj djevičanskoj čistoći u Marijinoj duši je budilo zahvalnost sv. Josipu jednaku veličini ljubavi kojom je ljubila tu krepost, a kao posljedicu toga veliku gorljivost za slavu sv. Josipa. Dakle, samo zato što je bio muž Marijin trebalo bi častiti i slaviti sv. Josipa.
Cijeli život sv. Josipa se može podijeliti u dva djela. Prvo, onaj koji je prethodio zaručništvu s Marijom, drugi koji je slijedio nakon tog događaja. O prvom djelu života sv. Josipa ništa ne znamo, a malo znamo i o drugom, pa ipak želim vam pokazati kako je i jedan i drugi period njegova života bio jako svet. Prvi jer je okrunjen tako uzvišenim brakom, drugi još svetiji jer je proveden u tom braku. Želim reći da je ovo slavno supružništvo bilo plod velike svetosti koju je sv. Josip dosegao prije zaruka, i bilo je razlogom još veće svetosti do koje je on nakon toga bio uzdignut.
O svetosti sv. Josipa prije zaruka s Marijom
Sv. Klaudio de la Colombiere, nastavak gornjeg nagovora
Gospodin je sam htio pronaći zaručnika Mariji. Ne treba niti naglašavati kako je Ona neusporediva Djevica, dobro znate da je ona najljupkije i najsvetije stvorenje koje je ikada postojalo. Duh Sveti ju je među svim ženama izabrao za svoju predragu Zaručnicu, na nju je izlio sve svoje milosti, učinio ju je dostojnom poštovanja i divljenja anđela; na kraju Vječna Riječ nije našla drugu ženu koja bi bila na zemlji dostojnija biti njegovom Majkom
Kada bi ljudi mogli birati zaručnika za takvu osobu neki bi joj dali za muža najljepšeg čovjeka, drugi najbogatijeg ili najuglednijeg među svim Izraelcima, treći bi je dali najmoćnijem kralju, a Ona je svoga zaručnika dobila iz Božjih ruku pa je jasno da će joj Bog dati najsvetijeg muža, nje najviše dostojna jer je Ona dostojna najsvetijeg među muževima.
Vjerujem da je samo ovo razmišljanje dostatno da bismo pojmili o velikoj svetosti sv. Josipa. Ako je dobra žena nagrada za kreposti muža kome je određena, kakove kreposti trebaju biti za zaslužiti Mariju kao zaručnicu, nju koju je Bog smatrao biti dostojnom Majkom Božjom i čije su zasluge beskrajne? Ali ne želimo ovdje govoriti o uzvišenosti Majke Božje niti o uzvišenim planovima koje je Bog imao s njom. Vrijeme otkupljenja svijeta je prispjelo, po Mariji će nam biti darovan Spasitelj. Ona treba dobiti zaručnika kako bi to veliko otajstvo bilo prikriveno i skriveno ljudima i đavlima. Tko će dakle, biti taj sretnik kojega će Nebo izabrati između svih?
Nazivam ga sretnikom, uistinu mi izgleda da ga tako trebam zvati jer će on na kraju biti uveden u sve tajne Utjelovljenja Sina Božjega, on će morati povjerljivo komunicirati sa Božanskim Osobama, i biti će od njihova povjerenja, svakodnevno će primati izravno od njih zapovijedi ili preko anđela. Marijin zaručnik će biti svjedok Isusova rođenja, klanjat će mu se skupa s pastirima, vidjet će mudrace kako padaju ničice pred Djetetom. Kod obrezanja dati će ime Spasitelju, skupiti će krv koja se izlijevala iz te bolne rane, spasiti će Božansko Dijete od smrtne opasnosti, odvesti će ga u Egipat, nositi će ga u svom naručju, privijati će ga u krilo, tisuću puta svakodnevno će ga poljubiti tokom cijelog njegova Djetinjstva, jednom riječju biti će smatran njegovim ocem, a i Gospodin će ga takvim smatrati. Isus će stanovati u njegovoj kući, jesti će za njegovim stolom, razgovarati će s njime, milovati ga, poštivati će ga i u potpunosti slušati, služiti će mu i radit s njime u radionici, konačno na kraju biti će uza nj kada bude umirao, pomagati će mu u zadnjem boju, primiti će njegov zadnji izdah i zatvoriti će mu oči. O kojih li milosti, koje utjehe. O lijepa li života, slatke li smrti!
I nije li možda vjerojatno, ako na zemlji postoji neka čista duša puna ljubavi prema Bogu, da su ove povlastice rezervirane za nju, da će biti radije izabrana od onih koji nisu tako savršeni? Isusa će neki od Božjih svetaca samo čuti, kao Elizabeta i Zaharija, neki će ga zagrliti kao Šimun prorok, a kada ne bismo imali drugih dokaza samo to bi bilo dosta da smatramo kako su te osobe bile Bogu jako drage. A koliko će puta sv. Josip imati čast koju su oni imali samo jedanput? A koliki drugi neće nikada to moći učiniti? Nemamo li pravo smatrati da je sv. Josip to zaslužio svetošću svog života i prakticiranjem najuzvišenijih kreposti?
A kojih to kreposti? Ne bi li mogli o njima imati posebne dokaze? Prvenstveno je sv. Josip dospio do velike vjere i duboke poniznosti. Poslušajte na čemu to temeljim. Morao je biti ponizan jer se Gospodin daruje samo poniznim dušama i njima povjerava svoje tajne; morao je imati veliku vjeru kako bi povjerovao tako nevjerojatne stvari, kao one koje su mu rečene, i za poduzeti na temelju samoga sna tako teške stvari kao one koje je Bog od njega tražio. Razmislite malo i stavite se na mjesto ovoga velikog sveca.
Marija, malo nakon što se zaručila sa sv. Josipom začela je bez ikoga po Duhu Svetome, a on je morao vjerovati da zbog toga nije prestala čisto živjeti, štoviše da je još Djevica, da je začela po čudu Duha Svetoga. Imat će sina kojemu neće biti otac, trebat će vjerovati da je taj njegov sin i njegov Bog i da je presretan što ga ima, što ga može pomilovati i s puno poštovanja služiti. Ljudski govoreći to je teško svakome vjerovati, a pogotovu mužu koji se naravno zanima za čast svoje zaručnice, koji je nepovjerljiv prema svima, koji je u ovoj stvari sumnjičav prema svima, kako bi mogao povjerovati takvom čudu koje izgleda tako malo vjerodostojno, i koje se nikada do tada nije dogodilo?
I još, samo po vjeri u jedan san morat će napustiti Domovinu i bježati s Majkom i Djetetom, što više ne čeka dan za polazak, trebat će ići u Egipat bez da zna tko će ga primiti u toj stranoj zemlji ni kako će tamo prehraniti svoju obitelj, ni kada će se moći vratiti, morat će čekati 6 do 9 godina stalno čekajući anđela da mu kaže kako se može vratiti u Izrael.
Da se to dogodilo puno vremena nakon što je živio u braku s Marijom, mogao bi, malo po malo živeći s Marijom zadobiti svu jakost duha i kreposti potrebne za izdržati takve velike kušnje, a kako ih je podnio odmah na početku morao je ući u zaručništvo s postojanim i iskušanim krepostima. U protivnom trebalo bi reći da je Gospodin izabrao osobu malo sklonu i spremnu za izvršenje svoga plana.
Na kraju, nema stvari koja me više potiče vjerovat da je sv. Josip dosegao veliku svetost još prije zaruka kao iskušano duhovno stanje u kome se našao kad je počeo živjeti sa svojom zaručnicom. Marija je bila učinila zavjet djevičanstva, a trebalo je da ima muža bilo zato da otajstvo utjelovljenja ostane skrovitim, bilo za izbjegavanje skandala koje su mogli izazivati znakovi trudnoće. Sabrali su se svi iz plemena Davidova i izbor je pao na Josipa. On će oženiti tu Djevicu. Čim je završio svečani obred Marija kaže zaručniku o svom zavjetu Djevičanstva i o želji da ga opslužuje. Josip se ne žali, ne povlači se, naprotiv odobrava njenu lijepu odluku, hvali njenu hrabrost i odlučnost i pristaje živjeti s njom u svoj čistoći koju Ona želi te se osjeća ohrabrenim i čini mu se da ima dovoljno jakosti za održati riječ.
Predragi, ne treba vam naglašavati svu veličinu ovog čina. Ne treba ni naglašavati da djevičanstvo još nije bilo nimalo na cijeni, te da skoro nije ni bilo primjera djevičanstva. To čudo djevičanstva je još veće jer u to vrijeme se smatralo gotovo nemogućim održavati ga.
Josip je iz ruku svećenika primio djevojku od 15 - 16 godina, najljepšu i najčedniju, jednom riječju najsavršeniju koja je ikada bila na svijetu, a odmah je od nje čuo o njenom djevičanstvu, i odlučio živjeti kao da je već udovac. Velika je slava umrijeti kao djevac nakon što je živio 30 godina kao muž najljepše od svih stvorenja koje je ljudsko oko vidjelo. Zar mislite da bi netko mogao odlučiti učiniti odluku te vrste bez da se je puno vremena prije vježbao u prakticiranju jedne od najuzvišenijih kreposti? Zar vam se čini da bi to moglo biti plodom male ili početne svetosti? Koliko borbe, i koliko poteškoća treba duša nadići prije nego li postigne tako veliku pobjedu?
Eto dragi čitatelji kolika bijaše svetost sv. Josipa prije braka. Da nije bio svet ne bi mu Gospodin odredio za zaručnicu najsvetiju među svim ženama, ne bi ga izabrao između svih ljudi da mu objavi Božanske tajne, da bude svjedok njegovih najvećih čudesa i hranitelj njegova Sina. Da nije bio svet ne bi bio pripravan na velike kušnje koje su njegova vjera i strpljenje morali podnijeti od prvih dana njegova braka. Konačno da nije bio svetac, veliki svetac, ne bi mogao vjerovati da je sposoban živjeti sa svojom ženom kao što bi anđeo živio s anđelom.
Između ostalog, ako se među ljudima sklapaju nesretni brakovi to je zbog nedostatka svetih predispozicija prije braka. Dobra žena je dar Božji, isto možemo reći i za muža. Treba, dakle, biti prijatelj Božji pa susresti dobrog supružnika. Dobra žena je nagrada za dobar život kaže Mudrac. Tko je, dakle, grešno živio ne može očekivati dobru i mudru ženu, kao što ne može očekivati nagrade tko je zlo činio.
Što mislite vi, mladić koji je pokvareno, bludno živio, koji nije imao Božjega straha, koji je premalo živio vjeru smatrate li da će moći sretno živjeti u braku? Što se mene tiče, to neću moći nikada vjerovati; smatram naprotiv suprotno, da Božja Pravda dopusti da uđe u brak kao u jednu vrstu pakla kako bi okajao svoj neuredan život i sama njegova žena biti će kao đavao koji će ga mučiti sve do smrti. Ah, isto tako i ona, kći lagana i nepromišljena, dugim i teškim okovima će dobro platiti grijehe koje sada čini i na koje druge potiče.
O svetosti sv. Josipa u suživotu s Marijom
Sv. Klaudio de la Colombiere, nastavak gornjeg nagovora
Ne umišljam da ću vam predočiti sve duhovne napretke koje je sv. Josip učinio u svetosti tijekom 30 godina života sa najsvetijom od svih zaručnica, nego mi izgleda prikladnim za pomoći vam pojmiti velike koristi koje je on imao zbog svetog druženja s Marijom, razmišljati o Marijinom primjeru, njenoj gorljivosti za Boga te vlasti i ugledu koje je imala kod Boga i kakve je to neprestane učinke imalo u posvećenju njenog zaručnika.
Predugo bi bilo govoriti o snazi dobrog primjera, ili o krepostima skrovitih duša te kako utječu na ponašanje onih koji se duže sa svetim osobama. Sigurno da čovjek ne može samo sat vremena biti sa svetom osobom a da se na neki način ne mijenja i osjeti osvježen mirisom njene velike pobožnosti. Sv. Ivan Krizostom kaže, da u njegovo vrijeme, čovjek koji je bilo samo jedan dan sa svetima koji su živjeli u pustinji, pa ako ga je na to poticala i radoznalost, odmah bi supruga i drugi iz obitelji po njegovu povratku primijetili da je bio u pustinji i razgovarao sa svecima.
Ako stvari tako stoje, koliko je koristi imao sv. Josip koji je tolike godine stalno razgovarao i živio sa Presvetom Djevicom. Sama prisutnost tako skromne, ponizne i svete osobe kao što je bila Marija, samo promatranje tako savršenog i uzvišenog uzora nije moglo a da ne potakne Josipa na veliku ljubav prema svim krepostima i gorljivu želju da ih sve zadobije. Zamislite samo, ako vam je moguće, koliko je velikih primjera Marijinih svjedočanstava vidio sv. Josip i koje su učinke u njegovoj duši imali ti jedinstveni primjeri. Ne sumnjam da je i sama Marijina šutnja uvelike odgajala, da je bilo dosta promatrati je i biti zapaljen Božjom ljubavi te potaknut odbacivati sve stvari izvan njega; a kakvi su tek bili razgovori duše u kojoj boravi Duh Sveti, u koji je Bog stavio puninu milosti i koja je u ljubavi nadilazila sve Serafine skupa? Koja li je gorljiva ljubav izlazila iz njenih usta svaki puta kada ih je otvarala iskazujući osjećaje svoga srca? Sama pomisao o skrivenim razgovorima Marije i Josipa o otajstvima koja su se događala pred njima, i o milostima koje su svakodnevno primali, potiče na sabranost i gorljivost. A tko bi mogao ikada zamisliti koje su plodove ti razgovori u kojima je Marija htjela priopćiti svoja divna svjetla, činili kod Josipa?
Sveci odišu svetošću i bez vlastite nakane; dobro se tako širi bez da se na to misli, tako da je Josip napredovao živeći skupa s Marijom i bez da je ona kanila učiniti ga još savršenijim. Sigurno je Marijina gorljivost nadilazila onu svih apostola i da je bilo prikladno njenoj osobi ostavila bi sve i prošla cijelim svijetom želeći ga obratiti. Ona je cijeli svoj život živjela u toj gorljivosti i trudila se oko posvećivanja svoga muža. Slijed ljubavi zahtijeva od Nje da od ljudi Josip bude na prvom mjestu i za vrijeme cijelog njihova suživota je tako i bilo. Veliki plamen Srca Marijina sposoban zapaliti cijelu zemlju toliko godina nije grijao i žario osim Josipovo srce. Pa zar mislite da je Marija ikada taj plamen Božje ljubavi beskorisno širila?
Ako je Marija zbog ljubavi smatrala da je Josipovo srce dio njenoga kolika je bila njena briga i gorljivost u nastojanju da ga svega zapali Božjom ljubavi? Ne sumnjam da je Ona htjela uliti Josipu svu Božju ljubav koji je Ona imala i da je to činila svom gorljivošću stvorenja koje je najviše ljubilo Boga.
Sa svime time nemojte smatrati da je u svojoj gorljivosti ikada zaboravila svoje stanje, da nije ispunjala svoje obaveze prema onome koga je smatrala svojim glavarom. Iako je zajedništvo među njima davalo slobodu Mariji, iako je Josip dobro poznavao i poštivao njene zasluge i imao sve poštovanje prema Majci Božjoj Ona sigurno nikada nije iskorištavala svoje prednosti niti je nastupala bilo glasom bilo ponašanjem kao učiteljica da bi Josipa učinila dionikom velikih duhovnih spoznaja koje je imala. Njena velika gorljivost je bila popraćena jednostavnošću i skromnošću te je bila još učinkovitija.
Ona je poučavala pitajući, poticala čineći, uvjeravala pokazujući da je uvjerena. Bilo je sasvim dovoljno za pripravnu dušu sv. Josipa. Bilo je to dosta za čovjeka koji je težio savršenstvu i nastojao samo oko rasta u krepostima, koji je promatrao Marijina djela i sabirao sve njene riječi, kako bi o njima stalno razmišljao, koji je sve činio da otkrije ta blaga koja je ona gorljivo željela podijeliti sa svojim zaručnikom.
Sredstvo koje je Marija redovito koristila za postići taj cilj je bio autoritet koji je imala kod Boga i svoje moćne molitve. Ne želim vam danas govoriti koliko je moćan Marijin zagovor kod Sina. Cijeli svijet zna da joj Isus ne može odbiti milost koju Ona traži, i ne vjerujem da postoji tako nesretan katolik koji nije iskusio učinkovitost njenog zagovora.
Dosta je kazati da je Marija kao žena bila dužna često moliti za svoga muža, i iskrena ljubav koju je imala prema njemu ju je poticala na još ustrajniju, češću i gorljiviju molitvu, a kada ne bi bilo svih ovih razloga morala bi iz zahvalnosti činiti sve što je smatrala da može pridonijeti još većoj svetosti sv. Josipa i uzdizati ga koliko joj je bilo više moguće k Nebu, jer na kraju krajeva Josip joj je spasio čast i dobar glas, spasio je život njenom sinu, pratio ju je na svim njenim putovanjima, pomagao joj je u svim naporima, sve što je mogao uvijek je činio za nju bez da je za uzvrat tražio od nje nadoknadu u bilo čemu.
Zar vjerujete, da Presveta Djevica koja je imala sve kreposti u najvišem stupnju, nije u srcu bila i jako zahvalna, da se ustručavala u svom autoritetu pred Bogom i nije upućivala gorljive molitve za svog muža kada već nije mogla na drugi način uzvratiti svome zaručniku? Koje li je sve milosti Ona molila za njega, a da ih Isus ne bi udijelio čovjeku kojemu je i sam bio toliko sklon, a usuđujem se reći, na neki način i dužan činiti dobro?
I na kraju želim još primijetiti kako je ovo lijepi primjer i uzor za one koji žive u braku. Znam da neće nikada postojati udata žena koja bi se mogla usporediti s Marijom, i da svi muževi nisu sveti kao sv. Josip, ali to ne sprječava da nesavršeni i poročni muž i žena ne bi mogli postati svetima u braku, i da im njihove slabosti na određeni način ne mogu i koristiti i postati prilika za posvećenje.
Ako ste oženjeni sa ženom koja ima svojih slabosti trebate joj pomoći da se oslobodi tih stvari ili ih morate podnositi. Pomažući joj da se oslobodi poroka postati će bolja, strpljivo podnoseći njene slabosti postati ćete bolji vi sami. A ja kažem, podnoseći njene slabosti činite dva dobra istovremeno, postajete bolji vi i postaje bolja osoba s kojom ste vezani. Tko bi mogao izreći koliko snage na srce supružnika ima strpljenje, postojanost, dobrohotnost drugoga pa kad bi drugi bio i najtvrđi i najosorniji, tko bi mogao reći koliko molitva ponizna i blaga supružnika može isprositi kod Boga koji je Gospodar svih srdaca?
Vjerni branitelj i čuvar
Sv. Bernardin Sijenski
Ovo je opće pravilo pri podjeli svih posebnih milosti nekom razumnom stvorenju: kad god Božja milost odabere nekoga za kakvu posebnu službu ili za kakav uzvišeni poziv, daje mu sve darove koji su tako izabranoj osobi potrebni u njezinoj službi i obilato je krase.
To se u najvećoj mjeri obistinilo u svetom Josipu, poočimu Gospodina Isusa Krista i pravom zaručniku Kraljice svijeta i Vladarice anđela. Njega je vječni Otac izabrao za vjernog hranitelja i čuvara svoga najvećeg blaga, to jest svoga Sina i svoje Zaručnice. Tu je službu sveti Josip najvjernije izvršio. Zato mu je Gospodin rekao: Dobri i vjerni slugo, uđi u veselje svoga Gospodara. Ako usporedimo Josipa s cijelom Kristovom Crkvom, zar ne razabiremo da je on onaj posebno odabrani čovjek koji je uredno i časno uveo Krista u svijet. Istina je, cijela sveta Crkva mnogo duguje Djevici Majci, jer je po njoj bila dostojna primiti Krista. Ali poslije Marije Crkva posebnu zahvalnost i štovanje duguje svetom Josipu.
On je, tako reći, zaključak Staroga zavjeta, u kojemu dostojanstvo patrijarha i proroka dobiva obećani plod. Samo je on konačno tjelesno posjedovao ono što je njima Božja samilost obećala. Bez sumnje, Krist nije ni na nebu uskratio odanost, poštovanje i onu osobitu čast što ju je iskazivao Josipu kao sin svome ocu dok je bio na zemlji. Njegov je odnos prema sv. Josipu sada postao i potpuniji, i bolji, i savršeniji.
Zato mu s pravom Gospodin govori: Uđi u veselje svoga Gospodara. Iako veselje vječnoga blaženstva ulazi u srce čovječje, ipak mu je Gospodin volio reći: Uđi u veselje. Time se na otajstven način želi reći da ono veselje nije samo u njegovoj nutrini, nego da ga svega okužuje i obuzima i da je on kao uronjen u neizmjerni bezdan.
Spomeni se dakle nas, blaženi Josipe, i svojim zagovorom i molitvom posreduj kod Isusa, koji se nazivao tvojim sinom; a učini da nam bude milostiva i blažena Djevica, tvoja Zaručnica, Majka onoga koji s Ocem i s Duhom Svetim živi i kraljuje u beskonačne vjekove. Amen.
O očinstvu sv. Josipa.
sv. Augustin
Otac njegov i mati divili se tomu, što se govorilo za njega (usp. Lk 2, 40-41). Budući da evanđelista pripovijeda da je Krist rođen od Marije Djevice koja je začela po Duhu Svetome, kako može Josipa nazivati njegovim ocem? Zacijelo jedino zato, što mi i bez tjelesnog općenja zbog same ženidbene veze s pravom gledamo u njemu muža Marijina, a zbog istog razloga gledamo u njemu i oca Isusova, i to na mnogo tješnji način, jer je rođen od njegove žene, nego da je od drugoga posinjen. Stoga je jasno, da je evanđelista riječi: » Držali su ga sinom Josipovim «, rekao zbog onih ljudi, koji su mislili, da je on rođen od Josipa onako kao što se rađaju drugi ljudi. (De consensu Evangelist. I. 2. n. 3. M. L. 34, 1072).
Ali kad je rođen sam kralj sviju naroda, započelo je djevičansko dostojanstvo Majke Božje, koja je zavrijedila imati Sina, i ne izgubiti djevičanstva. Kao što je dakle, veza između Marije i Josipa bila ženidba, i to djevičanska ženidba: zašto ne bi ono, što je žena čisto rodila, čisto primio muž? Kao što je naime ona u čistoći žena, tako je on u čistoći muž. I kao što je ona u čistoći Majka, tako je on u čistoći otac! Tko dakle kaže: Ne smije se on nazivati ocem, jer nije na običan način rodio sina, taj u rađanju djece traži požudu, a ne osjećaj ljubavi.
Josip je ono, što drugi žele požudom izvršiti, na savršeniji način polučio duhom. Jer i oni, koji po puti ne mogu roditi, koji usvajaju sinove, rađaju ih na čistiji način, srcem. Gledajte braćo, gledajte prava posinjenja, kako naime čovjeku postaje sin onaj koji njegovim sjemenom nije rođen. Tu je moćnija volja posinitelja, nego narav roditelja. Stoga je razloga i sv. Josip ne samo morao biti otac Isusov nego je to morao biti u najvišem stupnju.
Kao što je Marija majka bez tjelesne požude, tako je Josip otac bez tjelesnog općenja. Po njemu se dakle broje pokoljenja. Mi ga dakle ne smijemo zato odstraniti, što kod njega nije bilo tjelesne požude. Što više, veća čistoća utvrđuje njegovo očinstvo, inače bi nas mogla prekoriti sama Marija. Ona naime nije htjela svoje ime staviti pred muževa nego kaže: «Tvoj otac i ja žalosni smo te tražili». Neka dakle opaka zanovijetala ne čine ono, što nije učinila čista žena. Brojimo dakle rodoslovlje po njemu. Jer kao što je on u svojoj čistoći muž, tako je u svojoj čistoći i otac.
Nadalje, moramo dati prednost mužu po zakonu prirode i po zakonu Božjem. Jer ako mi u rodoslovlju izbacimo njega i postavimo Mariju, tada će nam on s pravom reći: »Zašto me odstranjujete? Zašto se pokoljenja po meni ne broje? Zar će mu tkogod reći: »Jer nisi rodio prilegom?« Tada će on odgovoriti: Zar je Marija rodila prilegom? Ono što je Duh Sveti učinio, obadvoma je učinio.
Kaže se: Bio je čovjek pravedan. Pravedan muž, pravedna žena. Duh Sveti, jer mu se svidjela pravednost oboje, obadvoma je dao Sina. Stoga anđeo njima kaže, da moraju dječaku nadjenuti ime, čime je utvrđen roditeljski ugled. Mariji je rečeno: «Evo začet ćeš Sina i nadjeni mu ime Isus»; ali se i Josipu kaže: «Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju ženu svoju, jer što je u njoj začeto, od Duha je Svetog. Rodit će Sina i nadjeni mu ime Isus. On će spasiti narod svoj od grijeha njihovih». Kaže se također; «I porodi Sina» i time je on potvrđen kao otac.
Kao Otac ne po tijelu nego po ljubavi. Neka dakle bude otac, kao što i jest. Vrlo je naime razborito i mudro što se po Josipu broji rodoslovlje bilo kao Matej, koji silazi od Abrahama do Krista, bilo kao Luka, koji uzlazi od Krista, preko Abrahama do Boga. Ovaj broji silazeći, onaj uzlazeći, ali preko Josipa. Zašto? Zato jer je otac. Zašto je otac? Jer je to sigurnije otac, što je na čistiji način otac.
Dakako na drugi je način bio smatran od ljudi ocem Gospodina našega Isusa Krista, onako naime kao i drugi očevi, koji tijelom rađaju, a ne dobivaju djece samo po duhovnoj ljubavi. Jer kaže i Luka: «I mislili su za njega, da je Sin Josipov» (Lk. 3, 23). Zašto je bio tako smatran? Jer je ljudsko držanje i mišljenje upućivalo na ono, što se obično zbiva kod ljudi. Nije dakle iz Josipova sjemena rođen Isus, makar se tako držalo. Ali je ipak pobožnosti i ljubavi Josipovoj rođen od Marije Djevice sin i to Božji Sin» (Serrmo 51, n. 26).
Sv. Josipe, ti ćeš vršiti očinsku brigu
Sv. Ivan Krizostom
Po ovom svecu, anđeo govori sv. Josipu na slijedeći način: «Marija će roditi sina, a ti mu nadjeni ime Isus. Ne smiješ misliti, da ti ništa nemaš s njime zato, jer je on od Duha Svetog. Premda ti ništa ne pridonosiš njegovom rađanju, nego Djevica ostaje netaknuta, ipak ti se daje ono, što je svojstveno ocu, a da ostane neokaljana čast djevičanstva.
Ti ćeš mu dati ime. Premda naime nije tvoj sin, vršit ćeš nad njime očinsku brigu. Stoga te već od davanja imena djetetu dodjeljujem na mjesto oca». No da ne bi tkogod zbog toga sumnjao, da je Josip otac, čuj, kako točno iznosi anđeo slijedeće: «Rodit će sina, kaže; ne kaže: Tebi će roditi, nego je neodređeno rekao. Nije naime njemu rodila, nego čitavome svijetu« (In Math. hom. 4. n. 6. M. G. 57, 47).
Zaruke Blažene Djevice Marije
(Propovijed bl. Kardinala Alozija Stepinca u krašićkoj crkvi 1959.)
Dragi vjernici! Blagdan Zaruka Blažene Djevice Marije temelji se na onom izvještaju svetog Evanđelja što ga čitamo kod svetog Mateja i Luke. Tako govori sveti Luka: «U šestom mjesecu (to jest začeća svetog Ivana Krstitelja) poslan bi anđeo Gabrijel u grad galilejski, koji se zvao Nazaret, k djevici zaručenoj mužu, kojemu je bilo ime Josip, iz kuće Davidove. Ime je djevici bilo Marija» ( Lk 1,26-27). Kod svetog pak Mateja čitamo sličan kratak izvještaj: «Kad je njegova (Isusova) mati Marija bila zaručena s Josipom, nađe se, da je bila začela po Duhu Svetom, još prije nego se sastadoše» (Mt 1,18).To je dakle teološka podloga zaruka Blažene Djevice Marije.
Povijesno je ova svetkovina vezana uz razvoj štovanja svetoga Josipa. Neki pobožni kanonik u Chartresu u Francuskoj bio je, naime, oporučno odredio u svom testamentu da tamošnji Kaptol na godišnjicu njegove smrti svečano proslavi godišnjicu smrti svetoga patrijarhe Josipa. U tu je svrhu onda glasoviti kancelar pariškog sveučilišta, pobožni Gerson, sastavio oficij Zaruka Blažene Djevice Marije sa svetim Josipom, koji je bio odobren. Svetkovina je određena za 23. siječnja, a Sveta ju je Stolica odobrila po mnogim krajevima koji su tražili tu svetkovinu. Tako ju je papa Benedikt XIII. uveo na čitavom području tadašnje Papinske države.
Predmet ove svetkovine, kao što nam ime govori, jesu zaruke, dakako, u pojačanom smislu nego li što je to danas slučaj, jer su po tadanjem židovskom pravu već zaruke davale prava zaručnicima, kao što ih imaju i pravi supruzi. Ali, dakako, Majka Božja ostala je uvijek, kao što nas vjera uči, neokaljana djevica, makar je bila zaručena i živjela kasnije u zakonitom braku sa svetim Josipom. U svetoj misi na dan ove svetkovine moli Crkva: 'Slugama svojim, molimo, Gospode, udijeli dar nebeske milosti: da, kojima je porod Blažene Djevice postao početkom spasenja, zavjetna svečanost njezinih zaruka udijeli porast mira…' Po posebnom dopuštenju Svete Stolice uzimaju u nekim krajevima još i posebnu molitvu svetom Josipu, koja glasi: 'Molimo te, Gospodine, da nam pomogneš po zaslugama Zaručnika Presvete Bogorodice: ono što ne postiže naša mogućnost, daruj nam njegovim posredovanjem. Koji živiš i kraljuješ… u vijeke vjekova. Što nam, dakle, govori, dragi vjernici, ova svetkovina Majke Božje, to jest Zaruke Blažene Djevice Marije?
Govori nam prije svega da pred dragim Bogom samo jedna stvar ima vrijednost, a to je krepost. Bilo je u to doba, bez sumnje, bezbroj zaruka širom svijeta. Bilo je zaruka sinova i kćeri bogatih trgovaca, učenih filozofa i govornika, moćnih knezova, velikih kraljeva i careva, koji su mogli razviti neviđeni sjaj tih svečanosti. Ali sve to ne igra ni najmanje uloge u očima Božjim, nego jedino krepost. Zato ovakvih zaruka, kao što su bile Presvete Djevice Marije i svetog Josipa, nikada nije bilo niti će ih biti na tome svijetu. Istina, i Marija je bila kraljevskog roda, jer je ona po tijelu potomak Davida, najvećeg izraelskog kralja. Istina, i sveti je Josip Davidova kraljevskog roda, makar je rod Davidov u to doba već bio posve osiromašio. Međutim, kao što smo već rekli, nije to učinilo njihove zaruke velikim pred Bogom, to što su bili potomci kraljevskog roda, nego što su bili najkreposnija ljudska bića na zemlji ne samo tada, nego za sva vremena.
To je učinilo njihove zaruke velikima i vrijednima pred dragim Bogom. Nakon tih zaruka gledamo na zemlji nešto slično, kao što je bilo u raju zemaljskom kad je stvoren prvi čovjek. Usred raja stajalo je stablo života. Na ulazu u raj zemaljski stajao je Kerub, da taj raj čuva i straži. Majka Božja postala je raj u duhovnom smislu, u čijoj je sredini, pod njezinim djevičanskim srcem, raslo stablo života vječnoga - Sin Božji Isus Krist, koji je postao čovjekom. Na ulazu u taj raj stajao je Kerub - sveti Josip, od Boga određen za čuvara Majci Božjoj, za zaštitnika njezinog djevičanstva i za hranitelja Sina Božjega. To je smisao zaruka Blažene Djevice Marije i svetog Josipa.
A kad pogledamo tolike zaruke danas na zemlji, morali bismo često prije proplakati negoli se radovati. Na sve se, naime, gleda prije nego na ono što je najvažnije, to jest da li su oni koji sklapaju zaruke kreposni ljudi koji se Boga boje, ili su možda strah Božji, koji je početak svake mudrosti, bacili pod noge i kane živjeti kasnije, kako veli prorok: 'kao konj i mazga', a ne kao bića stvorena na sliku i priliku Božju. Prava, dakle, velika poruka Zaruka Blažene Djevice Marije jest da cijenimo na tom svijetu samo jedno: strah Božji, poštenje, krepost, jer to jedino vrijedi pred Bogom i čini čovjeka sretnim.
Drugo što nas uči blagdan Zaruka Blažena Djevice Marije jest: da imamo neograničeno povjerenje u svetu providnost Božju na tome svijetu. Kao što znamo, Majka Božja je položila zavjet vječnog djevičanstva iz ljubavi prema Bogu, želeći živjeti samo za Boga. Bila je to velika stvar u ona stara vremena kod Židova prije Krista, jer je ideal manje-više svima bio: oženiti se ili udati, da, ako već ne osobno a ono barem u svome potomku, mogu vidjeti jednom Mesiju koji je
imao doći na svijet. Ali eto - jednog dana velike kušnje za dušu Blažene Djevice Marije. Zatraženo je od nje da bude zaručena i da stupi u brak sa svetim Josipom. Što će ostati od njezinog zavjeta, moralo je pasti na um Blaženoj Djevici, ako mora stupiti u brak? Ali, Blažena Djevica Marija imala je neizmjernu vjeru i pouzdanje u divnu providnost Božju.
Ona je znala dobro da je Bog biće svemoguće, te može u isti mah učiniti nju i plodnom Majkom i sačuvati neokaljano njezino djevičanstvo. Zato se pokorila volji Božjoj i zaručila sa svetim Josipom. Ta njena vjera nije ju prevarila, jer je, kao što nas uči sveta vjera, Marija ostala neokaljana djevica i iza rođenja Sina Božjega.
Njezine pak zaruke i brak sa svetim Josipom imale su, po planu Božjem, služiti zaštiti njezine časti pred svijetom, da je svijet ne bi smatrao za grješnicu, videći ju trudnu izvan braka, a onda kamenovao po propisu Mojsijeva zakona. Sveti je Josip osim toga bio i te kako od pomoći Majci Božjoj kad je s malim Isusom morala bježati u Egipat pred krvavim Herodom i kad je provodila skroviti život u Nazaretu, sve dok Isus nije odrastao i počeo javno propovijedati Evanđelje. Zaruke Blažene Djevice Marije za nas su velika pouka kako se u svim pogibeljima i stiskama života možemo potpuno pouzdati u svetu providnost Božju, koja nikada ne ostavlja na cjedilu one koji Boga poštuju.
I treću nam pouku pružaju Zaruke Blažene Djevice Marije. Između Marije, Isusa i svetog Josipa vladao je savršen sklad i ljubav. Njihova nazaretska kućica bila je svoje vrsti raj na tom svijetu. Nikada nije Majka Božja dobacila žalne riječi svetom Josipu, nikada se nije mali Isus ogriješio o poslušnost prema svome hranitelju ili svojoj svetoj Majci. Bog je bio svima pred očima i zato je njihov dom na zemlji bio sličan pravom raju zemaljskom Jer što će sve blago i bogatstvo u kući, gdje nema mira ni sloge, gdje nema ljubavi,
nego vlada mržnja i razdor.Kolika, dakle, pouka za sve naše obitelji! Ako majke naših obitelji budu slijedile Blaženu Djevicu Mariju; ako očevi naših obitelji budu slijedili svetoga Josipa; ako sinovi i kćeri, odnosno djeca obitelji, budu slijedili maloga Isusa u odnosu prema roditeljima, onda će i svaka naša obitelj imati svoje vrsti raj na zemlji. Gdje je, naime, ljubav i mir, tamo je Bog među ljudima. Gdje je razdor i nemir, tamo vlada sotona i pakao počinje za takve ljude već na ovome svijetu.
Dragi vjernici! U životu svetog Edmunda, nadbiskupa u Canterbery-u u Engleskoj u trinaestom vijeku čitamo, kako je, u želji da sačuva čistoću svoje duše i tijela, otišao još kao đak jednoga dana u crkvu Majke Božje u Oxfordu. Donio je sa sobom dva zlatna prstena na kojima je bila ispisana riječ - Zdravo Marijo - i položio ih do nogu Marijinog kipa. Onda je položio zavjet čistoće i jedan prsten stavio na ruku Mariji, a drugi sebi na ruku, kao znak da do smrti pripada Mariji. I to je vjerno održao. Marija je pak čitav život vjerno branila i vodila Edmunda dok ga nije dovela u nebo i danas ga častimo kao sveca. Ne bismo li i mi mogli i morali učiniti nešto slično, kad se sjetimo zaruka Blažene Djevice Marije. Obećajmo joj vjernost do smrti, a ona će nas kao svoju svojinu vjerno štititi i čuvati, dok nas dovede u život vječni za koji smo stvoreni.
Poticaj na pobožnost sv. Josipu s neba dolazi
Papa Pio IX
Katolička Crkva posebnim štovanjem i nježnom pobožnošću časti patrijarha sv. Josipa, kojega je Bog na Nebu okrunio divnom slavom nakon što ga je obasuo posebnim milostima na zemlji kako bi mogao vjerno ispuniti svoju uzvišenu službu. (Iz enciklike Inclituum Patriarcham)
Zbog uzvišenog dostojanstva koje je Bog udijelio ovom svome najvjernijem sluzi, Crkva je uvijek nakon Presvete Djevice Marije, najvećom čašću častila sv. Josipa i u teškim situacijama zazivala njegov zagovor.... Budući da je sada Crkva sa svih strana napadana od svojih neprijatelja i pritisnuta tolikom zlima, da bezbožni ljudi misle da će vrata paklena konačno nad njom nadvladati... Papa, preneražen dnevnim i žalosnim događajima i žalosnim stanjem stvari, kako bi sebe i sve vjernike posvetio moćnom zagovoru sv. Josipa svečano ga je proglasio Zaštitnikom Katoličke Crkve. ( Iz enciklike Quemadmodum Deus)
Spremnost i priprava vjernika, već toliko raširena, na ovu pobožnost sv. Josipu, koju je samo Nebo moglo pobuditi u njihovim srcima, pokazuje koliko Bog želi da to štovanje, koje svakodnevno raste, obogaćuje svakodnevno Crkvu blagom Božje milosti. (Govor 22.10. 1864)
Zašto je sv. Josip zaštitnik cijele Crkve?
Papa Leon XIII
Posebni razlozi zašto se sv. Josip zaziva kao zaštitnik Katoličke Crkve i zašto Crkva do njegove zaštite i obrane toliko drži, jesu slijedeći: što je on muž Marijin i poočim Isusa Krista. Odatle potječe sva njegova čast, punina milosti, svetost i slava. Čast Majke Božje je toliko velika istina da od nje ne može ništa biti veće. A budući da je među Marijom i Josipom postojao ženidbeni vez, bez sumnje da se on više nego bilo tko drugi približio uzvišenoj časti po kojoj Bogorodica daleko nadilazi sva stvorenja, jer ženidba je od svih najveće zajedništvo te po svojoj naravi traži da supružnici dijele dobra. Kad je dakle Bog Presvetoj Djevici dao Josipa za zaručnika, dao joj je time ne samo druga za život, svjedoka njezinog djevičanstva i čuvara njezine časti, nego zbog ženidbenog veza ujedno i dionika njezine uzvišene časti.
On isto tako nadilazi sve ljude po tome što je po Božjoj zamisli bio zaštitnik Sina Božjega te su ga ljudi držali za njegova oca. Od tuda proizlazi da je Riječ Božja bila smjerno poslušna i podložna Josipu te mu je iskazivala svako poštovanje koje djeca duguju svojim roditeljima. Iz te dvostruke časti, nadalje, proistječu dužnosti koje pripadaju glavama obitelji te je tako Josip božanskoj obitelji, kojoj bijaše na čelu, bio zakoniti i naravni čuvar, pazitelj i branitelj. Tu službu vršio je on tijekom cijelog svoga života. Svom ljubavlju postojano je nastojao svoju ženu i božansko Dijete štititi. Običavao je svojim radom pribaviti što je bilo potrebno za uzdržavanje njih obadvoje. Priskrbio im je sigurno utočište izbavivši ih iz smrtne pogibelji koju je izazvala Herodova zavist. Na neudobnom putu i u gorkom progonstvu Josip je bio pratilac, pomoćnik i tješitelj Isusa i Marije. A u tom domu kojim je Josip očinskom vlašću upravljao bio je početak nastajuće Crkve.
Kao što je Presveta Djevica Isusova Majka tako je Ona Majka i svih kršćana koje je na brdu Kalvariji usred najvećih Spasiteljevih muka rodila. Isto tako je Isus Krist prvorođenac među kršćanima, koji su mu po posinjenju otkupljena braća. Oni su Kristova obitelj te Josip kao muž Marijin i otac Isusa Krista ima neku vrst očinske vlasti i nad njima. Prikladno je i dostojno sv. Josipa, da on, kao što se brinuo za sve potrebe Nazaretske obitelji skrbi tako sada i za Kristovu Crkvu te je nebeskim okriljem štiti i brani.( Iz Papina pisma biskupima svijeta od 15.8.1889)
Moćni zagovor sv. Josipa
Papa Pio XI
Božanski Otkupitelj je izvor svake milosti, pored njega je Presveta Marija, djeliteljica Božjih darova, ali ako dobro razmislimo i ako ima netko tko je uz te dvije uzvišene moći, to je sv. Josip, koji na određeni način zapovijeda i jednome i drugome. Josip može sve zadobiti kod Božanskog Otkupitelja i Majke Božje na način i ovlašću koji nisu samo oni obiteljskog čuvara. (Govor 19. 03. 1935)
Neka vama i vašim obiteljima sv. Josip svojim očinskom providnošću i svojim svemoćnim zagovorom priskoči u pomoć, kažemo svemogućim zagovorom jer tako uistinu treba reći. Obično se ta riječ koristi za zagovor Presvete Djevice Marije, ali se usuđujemo reći da je treba primijeniti na sv. Josipa. Uistinu, Marijin zagovor je zagovor Majke i ne možemo vidjeti što bi Isus mogao odbiti svojoj Majci, ali Josipov zagovor je zagovor zaručnika, poočima, glavara Nazaretske Obitelji. Glava kuće je dakle bio sv. Josip, i s time smo sve rekli, njegov zagovor ne može ne biti svemoguć, jer što bi mu mogli odbiti Isus i Marija kojima je doslovno posvetio cijeli svoj život i koji su mu bili dužnici sredstava za uzdržavanje u vrijeme njihova života na zemlji? (Govor 18. 03. 1938)
Rad svjedočenje ljubavi
sv. Ivan Pavao II
Rad je svagdašnji izražaj ljubavi u životu Nazaretske obitelji. Evanđeoski izvještaj pobliže označuje vrstu posla ili rada po kojem je Josip nastojao da osigura uzdržavanje svoje obitelji: to je drvodjelstvo. Ta jednostavna riječ pokriva sav opseg Josipova života. Za Isusa su to godine skrovitoga života, o kojem evanđelist poslije događaja u Hramu reče: »Tada siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan« (Lk 2,51). Tu »podložnost« to jest poslušnost Isusovu u nazaretskoj kući treba shvatiti i kao sudjelovanje u Josipovu radu.
Onaj za koga se govorilo da je »drvodjelčev sin« naučio je posao svojeg predmnijevanog oca. Ako je u poretku spasenja i svetosti Nazaretska obitelj primjer i uzor ljudskim obiteljima, onda je slično i Isusov rad uz drvodjelca Josipa. U naše je doba Crkva to istaknula također bogoslužnim spomendanom svetoga Josipa Radnika, koji se slavi prvoga svibnja. U Evanđelju se veoma ističe ljudski rad, a napose ručni rad, i on je zajedno s čovještvom Božjeg Sina prihvaćen u otajstvu utjelovljenja, kao što je bio i na poseban način otkupljen. Po svojem radničkom stolu, kod kojega je s Isusom radio svoj obrt, Josip je približio ljudski rad otajstvu otkupljenja.
U Isusovu ljudskom rastu »u mudrosti, u dobi i milosti« važan je udio imala krepost radinosti, budući da je rad jedno od čovjekovih dobara«, koje »preobražava narav« i po kojem čovjeka »u nekom određenom smislu čini više čovjekom«.
Važnost rada u ljudskom životu traži da se upoznaju i prihvate njegovi sadržaji, da »svim ljudima pomogne te se po njem približe Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, da sudjeluju u njegovim spasiteljskim naumima s obzirom na čovjeka i svijet i da u svojem životu prodube prijateljstvo s Kristom sudjelujući po živoj vjeri u njegovu trostrukom poslanju: svećenika, proroka i kralja«.
Radi se, konačno, o ostvarivom posvećivanju svagdanjeg života, koje svatko mora postizati prema vlastitom staležu, a koje svatko može unapređivati prema uzoru koji je svima dostupan: »Sveti Josip je uzor poniznih, onih koje kršćanstvo uzdiže k uzvišenim ciljevima;... on je i dokaz za to: da bismo bili dobri i istinski Kristovi sljedbenici, nisu potrebne 'velike stvari', nego se samo traže obične, ljudske, jednostavne, ali prave i istinske kreposti«
Prvenstvo unutarnjeg života
sv. Ivan Pavao II
I nad drvodjeljskim radom u nazaretskoj kući stere se isto podneblje šutnje koja prati sve što god se odnosi na Josipov lik. To je šutnja koja na osobit način otkriva unutarnju narav te osobe. Evanđelja govore isključivo o onome što je Josip »učinio«; no ipak se iz njegovih šutnjom obavijenih »čina« može zaključiti o stanju dubokog molitvenog promatranja. Josip bijaše u svagdašnjem doticanju s otajstvom »skrivenim od vječnosti«, koje je »stanovalo« pod njegovim krovom. Iz toga se na primjer tumači zašto je sveta Terezija od Isusa, velika obnoviteljica molitveno-razmatralačkog Karmela, postala promicateljicom obnove štovanja svetoga Josipa u zapadnom kršćanstvu.
Posvemašnja žrtva sveg svojeg života koju je Josip prinio zahtjevima dolaska Mesije u njegovu kuću, nalazi razmjeran razlog »u njegovu neistraživu unutarnjem životu, iz kojega mu dolaze naredbe i jedinstvene utjehe, a i razumna dosljednost i snaga, koje su vlastite jednostavnim i bistrim dušama te stvaraju velike odluke, kao što je ona da Božjoj volji odmah stavi na raspolaganje svoju slobodu, svoje zakonito ljudsko zvanje i svoju ženidbenu sreću, prihvaćajući stalež, službu i teret obitelji, i zbog neusporedive djevičanske ljubavi odričući se naravne ženidbene ljubavi, koja tvori i hrani obitelji«.
To podlaganje samome Bogu, ta spremna volja za posvećenje stvarima koje se odnose na njegovu službu, nije drugo nego vršenje pobožnosti, koja je jedan od izraza kreposti vjeroispovijesti. Zajedništvo života između Josipa i Isusa navodi nas na to da promotrimo još otajstvo utjelovljenja, i to pod vidikom Kristova čovještva, koje bijaše djelotvorno oruđe božanstva za posvećenje ljudi: »Snagom božanstva njegovi čini bijahu za nas spasonosni, proizvodeći u nama milost, bilo po zasluzi bilo po nekoj učinkovitosti«.
Među tim činima evanđelisti daju posebnu prednost onima koji pripadaju vazmenom otajstvu, ali ne propuštaju istaknuti važnost tjelesnog doticanja s Isusom u ozdravljenjima (usp. na primjer Mk 1,41) i utjecaj koji je Isus izvršio na Ivana Krstitelja dok su obojica bila još u majčinu krilu (usp. Lk 1,41-44). Apostolsko svjedočenje nije zanemarilo - kako smo već vidjeli - pripovijedanje o Isusovu rođenju, obrezanju, prikazanju u Hramu, bijegu u Egipat i skrovitome životu u Nazaretu zbog »otajstva« milosti, koje je sadržano u tim djelima, a koja su sva spasonosna, jer imaju udjela u istom izvoru ljubavi, Kristovu božanstvu. Ako se ta ljubav preko njegova čovještva razlijevala na sve ljude, sigurno je da su njezini korisnici bili u prvom redu oni koje je božanska volja stavila u njegovu najbližu blizinu, a to su Marija njegova premila majka i predmnijevani otac Josip.
Budući da Josipova »očinska« ljubav nije mogla ne djelovati na Isusovu »sinovsku« ljubav, i obratno, Isusova »sinovska« ljubav nije mogla ne utjecati na Josipovu »očinsku« ljubav, zašto se ne bi smjelo ući u najskrivenije dubine ovog posve jedinstvena rodbinskog odnosa? Nije bezrazložno da duše koje su osjetljive na kucaje božanske ljubavi vide u Josipu svijetli primjer unutarnjeg života.
Osim toga, prividna napetost između djelatnog i molitveno-razmatralačkog života nalazi u njem uzorno rješenje ili pobjedu. Nju može izvojštiti onaj koji posjeduje savršenstvo ljubavi. Uzimajući u obzir dobro poznato razlikovanje između ljubavi prema istini s jedne strane i zahtjeva ljubavi s druge strane, opravdano možemo tvrditi da je Josip iskusio i ljubav istine, to jest čistu ljubav molitvenog razmatranja božanske Istine koja je odsijevala iz Kristova čovještva, a i zahtjev ljubavi, to jest isto tako čistu ljubav služenja, koju je iskalo zaštićivanje i razvitak tog istog čovještva.
Sv. Josip, Isusov zaklon
Kardinal Billot
Činjenica, da je veličina sv. Josipa uopće bila od početka kršćanstva tako sakrita i da je tek po malo ulazila u spoznaju, jest očito i bez dvojbe barem djelomično u vezi s Božjim planovima.
O tom piše kardinal Billot ovako: «Budući da s Božjom odlukom nije bilo u skladu, da djevičanski porod bude odmah od početku javno objavljen po čudesima i znakovima, to bi, kad Djevica ne bi bila zaručena s mužem, kod ljudi nastalo nečasno mišljenje o Isusu Kristu, kao da je rođen iz bludnosti. Nužno je dakle Marija majka Isusova morala ući u brak s Josipom, koji je stoga bio »čovjek osobiti i izabrani, po kojem i pod kojim je Krist nenapadno i časno uveden u ovaj svijet« tako, da mesijanska tajna nije javnosti morala biti prerano saopćena, što bi se jedva bilo moglo dogoditi bez štete za čitavi Božji plan.
Jedni su dakle bili, to jest Ivan i apostoli, kao glasovi, da objave Krista, dok je naprotiv Josip bio kao pokrivalo, da ga dostojno sakriva. I jer je samo na neko vrijeme trebalo Krista prikrivati, dogodilo se, da je, prije nego li je riječ Gospodnja sišla na Ivana sina Zaharijina, bio uzet sa života sv. Josip, da se nakon uklonjena zastora ljudi pomalo priuče promišljati Krista bez tjelesnog oca. Odatle se ponajprije zaključuje, da je služba Josipova bila nužna, da se Sin Božji uvede u svijet, jer je bilo potrebno, da bude omogućen skroviti Kristov život, moguć, velim, onom mogućnosti, koja je spojena s doličnošću i čašću.
Isključivši skroviti život tajna bi utjelovljenja bila izgubila svoje karakteristično obilježje. Ime Otkupitelja: Bog s nama, ne bi se bilo dosta ostvarilo. Jer je dakle Josip bio kao sjena, da dostojno sakrije Krista, morao je i on sam mnogo više biti i ostati u tami. U dubokoj tami dok je živio, u tami također poslije smrti, jer se naime vrlo kasno javlja u javnom crkvenom bogoštovlju. Bilo je naime nužno, da najprije duše vjernika duboko zaokupi dogma Bogorodičina djevičanstva te se svi priviknu smatrati Mariju jedinom pravom fizičkom roditeljkom Spasitelja« (Tract. de Verbo incarnatio, ed 7. Romae 1927 Th. 44. n. 422 et 423)