Razmatranje otajstava Muke i Rana Isusa Krista veliko sredstvo za postizanje savršenstva i izvor snage u protivštinama
Sv. Ljudevit Montfortski
Život Isusa Krista je bio glavni predmet izučavanja svetaca. Oni su razmišljali o njegovim krepostima i patnjama i tako su stigli do kršćanskog savršenstva. Sveti Bernard je počeo s takvim pobožnim vježbama i ustrajao u njima do kraja: 'Od početka mojeg obraćenja - kaže - napravih jednu kiticu miomirisne pomasti, sastavljenu od muke mog Spasitelja i postavih je u moje srce misleći na bičeve, trnje i čavle njegovih muka. Potrudih se čitavom dušom razmatrati svaki dan o tim otajstvima'.
To je isto tako bila vježba mučenika. Mi se divimo načinu na koji su oni znali pobijediti najokrutnije muke. Ali otkuda je mogla doći - primjećuje sveti Bernard - ta divna ustrajnost mučenika ako ne od rana Isusa Krista, o kojima su oni često razmišljali? Gdje je bila duša ovih velikodušnih i jakih ljudi, kada je tekla njihova krv i kada su njihova tijela bila zlostavljana tjelesnim mukama? U ranama Isusa Krista! I te rane su ih učinile nepobjedivima.
Presveta Majka Spasiteljeva je razmišljala cijeli svoj život o krepostima i mukama svoga Sina. Kada je kod njegovog rođenja čula Anđele kako pjevaju radosni hvalospjev, kada je vidjela pastire kako mu se klanjaju u štali, zadivljenom je dušom razmišljala o svim tim otajstvima. Ona je uspoređivala veličinu Utjelovljene Riječi i njegovu duboku poniznost, slamu i jasle s prijestoljem i krilom Očevim, Božju moć i mudrost sa slabošću i jednostavnošću jednog djeteta.
Djevica Marija jednog dana reče Svetoj Brigiti: 'Kada sam promatrala ljepotu, skromnost i mudrost svoga Sina, moja duša je bila izvan sebe od sreće. I kada sam razmišljala da će njegove ruke i noge biti probodene čavlima, prolijevala sam bujicu suza i srce mi se lomilo od tuge i boli'.
Poslije Uzašašća Isusa Krista, Blažena Djevica Marija je provela ostatak svoga života posjećujući sveta mjesta koja je Spasitelj posvetio svojom prisutnošću i svojim mukama. Tu je razmišljala o njegovoj velikoj ljubavi i njegovim dubokim patnjama. Isto to je učinila i sveta Marija Magdalena koja je živjela trideset godina sama u svetoj špilji. Sveti Jeronim kaže da je to bila pobožnost prvih kršćana. 'Oni su dolazili iz svih krajeva svijeta - piše Jeronim - u Svetu Zemlju da bi, posjećujući sveta mjesta rođenja, muke, patnji, njegove smrti i promatrajući svete predmete dublje utisnuli u svoje srcu ljubav i spomen na Spasitelja svijeta.'
Svi kršćani imaju samo jednu vjeru, klanjaju se samo jednom Bogu, nadaju se istom blaženstvu u Nebu. Svi priznaju samo jednog Posrednika, Isusa Krista. Svi moraju nasljedovati ovaj božanski primjer i zato trebaju razmatrati otajstva njegova života, njegove kreposti, i njegovu slavu.
Pogrešno je vjerovati da je razmišljanje o istinama vjere i o otajstvima Isusovog života samo za svećenike, redovnike i za one koji su se povukli iz ovoga svijeta. Ako redovnici i svećenici imaju obvezu razmatranja o velikim istinama naše svete vjere da bi dostojno odgovorili na svoj poziv, laici su isto toliko dužni to činiti barem zbog opasnosti u kojima se nalaze svaki dan da se izgube. Trebaju se zato naoružati ustrajnim prisjećanjem na život, kreposti i muku Spasitelja, koje predstavlja petnaest otajstava svete krunice.