Krunica nije pala iz neba u svom konačnom obliku — izrasla je polako, više stoljeća, iz molitvenog života Crkve. Njezini izvori sežu duboko u srednjovjekovne samostane, a oblik koji danas molimo ustaljen je tek krajem 15. stoljeća. Razumjeti tu povijest znači razumjeti zašto krunica ima onu strukturu i ritam koje ima.
Iz monaškoga psaltira
U ranom srednjem vijeku redovnici su svakodnevno molili svih 150 psalama. Laici i braća laici, koji često nisu znali čitati, željeli su se pridružiti tom hvaljenju Boga — pa su umjesto psalama izgovarali 150 Oče naša ili 150 Zdravo Marija, brojeći na uzicama ili kuglicama. Ta «Marijanska psaltira» bila je narodni odgovor na molitveni život samostana i izravni je predak krunice.
Sv. Dominik i predaja o navještenju
Predaja, snažno svjedočena u dominikanskom redu, prepoznaje sv. Dominika de Guzmana (oko 1170. – 1221.) kao onoga kojemu je Blažena Djevica predala krunicu kao oružje protiv hereze i sredstvo obraćenja. Bez obzira na to kako se povjesničari odnose prema tom navještenju, dvije su činjenice nesporne: dominikanci su stoljećima bili glavni propagatori krunice, a obrazac koji su preporučivali postao je standardom.
Pet desetica, petnaest otajstava
U 15. stoljeću — pod osobitim utjecajem kartuzijanca Dominika Pruskoga (1382. – 1460.) i kasnije bl. Alana de Rupe (1428. – 1475.) — krunica je dobila oblik koji prepoznajemo: 150 Zdravo Marija podijeljenih na 15 desetica, svaka prožeta razmatranjem otajstva iz Kristova života. Petnaest otajstava bilo je razdijeljeno u tri tradicionalna seta: Radosna, Žalosna i Slavna.
Papa Pio V., sam dominikanac, službeno je 1569. potvrdio krunicu apostolskim pismom Consueverunt Romani Pontifices. Iste je godine ustanovio Družbu Svete Krunice kao plodno tlo za njezino širenje.
Lepant i Kraljica pobjede
7. listopada 1571. kršćanska je flota pod zapovjedništvom don Juana Austrijskoga porazila daleko brojniju osmansku armadu kod Lepanta. Papa Pio V. u Rimu istovremeno je predvodio molitvu krunice za pobjedu — i pobjedu je, kada je vijest stigla, pripisao Marijinu zagovoru. U spomen tog dana ustanovljen je blagdan Gospe od Krunice (7. listopada), a listopad je postao mjesec krunice.
Marijanska ukazanja modernoga doba
U 19. i 20. stoljeću krunica je nanovo došla u središte života Crkve preko marijanskih ukazanja u kojima je sama Bogorodica izričito tražila tu molitvu:
- Lourdes (1858.) — sv. Bernardica Soubirous u svakom je ukazanju molila krunicu zajedno s Gospom.
- Fatima (1917.) — Blažena Djevica trojici je male djece (Luciji, Franji i Jacinti) u svakom ukazanju ponovila molbu da svakodnevno mole krunicu. Iz fatimskih ukazanja potječe i kratka molitva nakon svake desetice (O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe...).
Mons. Ivan Pavao II. i Otajstva svjetla
U apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae od 16. listopada 2002. sv. Ivan Pavao II. proglasio je Godinu krunice (listopad 2002. – listopad 2003.) i — po prvi put nakon pet stoljeća — dopunio strukturu krunice petim setom otajstava: Otajstvima svjetla. Pet svjetlosnih otajstava prelazi javno djelovanje Kristovo — krštenje u Jordanu, svadbu u Kani, navještaj Kraljevstva, preobraženje na Taboru i ustanovljenje Euharistije — te zatvara prazninu između djetinjstva (Radosna) i muke (Žalosna).
Papa Ivan Pavao II., koji je sam svjedočio kako mu je krunica bila «omiljena molitva» cijeloga života, u istom je pismu pisao: «Krunica je moja najdraža molitva. Divna molitva! Divna u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini.»
Krunica danas
Danas se krunica moli na svim kontinentima, na desetcima jezika, u različitim obredima i običajima — ali ostaje u biti ista molitva koju su ponavljali srednjovjekovni laici dok su brojali zrna na uzici: poniranje u otajstva Kristova života s Marijom kao učiteljicom. Listopad ostaje mjesec krunice; svibanj je mjesec Marijin. U mnogim hrvatskim župama i svetištima — Marija Bistrica, Trsat, Sinj — krunica se moli prije svake mise i pred Najsvetijim.