Žalosna Gospa

Korijeni današnjega spomendana sežu do Novoga zavjeta, ali se ovaj spomendan nije slavio kao opći blagdan Crkve sve do 1814. godine. Prije toga, pobožnost prema Žalosnoj Gospi najprije se pojavila u mjesnim slavljima oko Sredozemlja u jedanaestom stoljeću.

Godine 1233. sedmorica pobožnih muževa u Firenci doživjela su viđenje Blažene Djevice Marije, koje ih je nadahnulo da osnuju redovničku zajednicu koja će kasnije biti poznata kao serviti. Oko 1240. godine ti su isti ljudi primili još jedno viđenje Majke Božje, u pratnji anđela. Ona ih je poučila o njihovu poslanju, dala im njihov habit, izložila im njihovo pravilo života i osobno utemeljila njihov red. U tom ukazanju bilo im je naloženo da šire pobožnost prema Sedam Marijinih žalosti, što je postalo jedno od njihovih središnjih poslanja. Zahvaljujući djelovanju reda servita u sljedećim stoljećima, liturgijsko slavlje u čast Žalosne Gospe postupno se širilo.

Potkraj trinaestoga stoljeća sastavljena je tradicionalna molitva Stabat Mater, koja je ubrzo postala nadaleko poznata. Ta molitva naglašava duboku bol u Marijinu Srcu dok je stajala pod Križem s velikom snagom i majčinskom sućuti prema svome Sinu.

Godine 1809., protivno papinoj volji, Napoleon je odlučio pripojiti Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Nakon što je papa Pio VII. izopćio Napoleona, car je dao uhititi papu i držao ga zatočena od 1809. do 1814. godine. Nakon Napoleonova poraza 1814., papa Pio VII. bio je oslobođen. U znak zahvalnosti za zaštitu koja je po zagovoru Blažene Majke bila udijeljena njemu i cijeloj Crkvi, papa je blagdan Žalosne Gospe proširio na cijelu Latinsku Crkvu.

Tradicionalno, spomendan Žalosne Gospe spominje se sedam žalosti u Marijinu Srcu kako su zabilježene u Svetome pismu:

Šimunovo proroštvo (Luka 2, 33–35)

Bijeg u Egipat (Matej 2, 13–15)

Gubitak Djeteta Isusa kroz tri dana (Luka 2, 41–50)

Marija susreće Isusa na njegovu putu na Kalvariju (Luka 23, 27–31; Ivan 19, 17)

Isusovo raspeće i smrt (Ivan 19, 25–30)

Skidanje Isusova tijela s Križa (Luka 23, 50–54; Ivan 19, 31–37)

Isusov ukop (Izaija 53, 8–9; Luka 23, 50–56; Ivan 19, 38–42; Marko 15, 40–47)

Blažena Djevica Marija prvi je put doznala za mač koji će joj probosti srce kada je, zajedno sa svetim Josipom, osmoga dana prinijela Dijete Isusa u Hram radi njegova imenovanja i obrezanja. „Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: ‘Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca.’“ (Luka 2, 34–35). Šimunovo je proroštvo bilo prvo probadanje njezina srca jer je to prvi biblijski zapis u kojem Marija saznaje da će njezin Sin trpjeti. Sljedećih šest tradicionalnih žalosti postupno oslikavaju ispunjenje toga proroštva.

Dok danas častimo žalosno Srce Blažene Majke, važno je razumjeti da „žalosno“ srce nije isto što i „tužno“ srce. Govoreći teološki, tuga proizlazi iz određenoga oblika samosažaljenja ili iz nezdrave navezanosti na nešto što je izgubljeno. Žalost je, naprotiv, jedno od blaženstava i stoga jedna od najsvetijih osobina koje možemo posjedovati. „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Matej 5, 4). „Žalovati“ znači imati žalosno srce. U kontekstu blaženstava, srce koje žaluje jest srce koje ljubi. Žalovanje, odnosno sveta žalost, proizlazi iz srca koje vidi grijeh i zbog njega tuguje. U slučaju Blažene Majke, ona je gledala okrutno postupanje prema svome Sinu, njegovo odbacivanje, trpljenje i smrt. Nije očajavala dok je to promatrala. Nije se razgnjevila. Nije podlegla smetenosti ni ogorčenosti. Nije se povukla u sebe u samosažaljenju. Naprotiv, odgovorila je suosjećajnom ljubavlju koja izvire iz najsvetijega srca. Osjećala je svetu žalost — ne toliko zato što joj je bilo žao Sina, nego zato što je tugovala zbog grijeha koji su mu nanijeli tu patnju i čeznula da ti grijesi budu otkupljeni.

Dok danas spominjemo Žalosno Srce Marijino, to je važna prigoda da razmislite o vlastitoj žalosti. Je li vaša žalost usmjerena na vas same, zadržava li se na ranama koje osjećate? Ili je nesebična — to jest, proteže li se na druge te na svet način tuguje zbog grijeha kojima svjedočite? Kad je naša žalost sveta, ispunjamo se sućuti i duhovnim suosjećanjem. Riječ „sućut“ znači „trpjeti s nekim“. Blažena Majka, sjedinjena s Presvetim Srcem svoga Sina, trpjela je sa svojom grešnom djecom dok je gledala kako njihovi grijesi razapinju njezina Sina. Nije gajila nikakvu mržnju dok je gledala te grijehe, nego samo neizrecivu čežnju da milost njezina Sina poteče na one koji su ga odbacili i sagriješili protiv njega.

Razmatrajte danas sveto i Žalosno Srce Blažene Djevice Marije. Dok to činite, nastojte dublje upoznati njezino srce. Jedini način da shvatimo dubinu ljubavi u njezinu srcu jest molitva. U molitvi će vam Bog otkriti njezinu bezgrješnu ljubav i nadahnuti vas da je potpunije nasljedujete, odvraćajući se od svake sebičnosti kako biste potpunije prigrlili nesebičnost te tako imali udjela u savršenoj ljubavi koju dijele ova bezgrješna Majka i njezin božanski Sin.