Uznesenje Blažene Djevice Marije

Uznesenje Blažene Djevice Marije slavi Božje dovršenje onoga što je u Mariji započelo milošću: cijela je njezina osoba, dušom i tijelom, uvedena u nebesku slavu. Svetkovina zato ne odvaja Mariju od Krista. Ona pokazuje snagu njegova uskrsnuća i budućnost obećanu otkupljenomu čovjeku.

Novi zavjet ne opisuje završetak Marijina zemaljskog života niti izravno pripovijeda njezino uznesenje. Pismo ipak daje teološki okvir slavlja: Krist je prvina uskrsnulih, smrt će biti konačno pobijeđena, a u Otkrivenju se pojavljuje žena obučena suncem. Crkvena predaja te tekstove čita u svjetlu Kristova vazmenog otajstva, bez pretvaranja pojedine biblijske slike u povijesni izvještaj o Marijinim posljednjim danima.

Od ranih stoljeća razvijala se vjera da Marijino tijelo nije ostalo podložno raspadljivosti groba. Apokrifni spisi o njezinu usnuću nastali su razmjerno kasno i međusobno se razlikuju. Oni svjedoče o širenju pobožne predaje, ali nisu evanđeosko svjedočanstvo niti pouzdan zapis očevica. Crkveni oci i liturgija postupno su jasnije izražavali ono što slavlje ispovijeda: Majka Gospodinova na jedinstven način sudjeluje u pobjedi svoga Sina.

Na kršćanskom Istoku slavlje se oblikovalo kao Usnuće Bogorodice, a na Zapadu se ustalio naziv Uznesenje. Razlika naziva upozorava da Crkva dogmom nije odredila je li Marija prije uznesenja umrla. Središnja tvrdnja odnosi se na njezino konačno stanje, a ne na svaku pojedinost prijelaza iz zemaljskoga života.

Papa Pio XII. proglasio je 1950. dogmu da je Bezgrješna Majka Božja Marija, završivši tijek zemaljskoga života, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Proglašenje nije stvorilo novu pobožnu ideju, nego je svečano definiralo uvjerenje dugo prisutno u bogoslužju i vjeri Crkve. Izraz „uznesena” čuva razliku između Kristova uzašašća vlastitom božanskom moći i Marijina primanja slave kao dara Božjega.

Marijino tijelo u ovoj svetkovini nije nešto što valja napustiti da bi duša došla Bogu. Uznesenje potvrđuje kršćansku nadu u uskrsnuće tijela i dostojanstvo stvorenoga svijeta. Spasenje obuhvaća cijeloga čovjeka. Zato ova istina proturječi i prijeziru prema tijelu i njegovu svođenju na predmet uporabe.

Marija je ujedno slika Crkve koja još hodočasti. Ono što je u njoj već dovršeno, Crkva iščekuje za sve Kristove udove. Ta nada ne umanjuje sadašnju patnju niti oslobađa odgovornosti za zemaljski život. Naprotiv, buduća slava tijela daje težinu načinu na koji se danas odnosimo prema bolesnima, umirućima, siromašnima i svakomu ljudskom životu.

Slavlje 15. kolovoza zato nije pobožan prekid stvarnosti. Ono gleda smrti u lice i ispovijeda da ona nema posljednju riječ. U Mariji Crkva vidi prvi puni plod Kristove pobjede među otkupljenima: milost prihvaćenu tijekom života i dovršenu u zajedništvu duše i tijela s uskrslim Gospodinom.