Uznesenje Blažene Djevice Marije

Stoga, ako bi se itko, što Bože sačuvaj, usudio hotimice nijekati ili dovoditi u sumnju ono što smo definirali, neka zna da je posve otpao od božanske i katoličke vjere.“ ~Munificentissimus Deus, papa Pio XII., 1950.

Razmatranje: U povijesti Crkve jedna je od zadivljujućih i nadahnjujućih pojava neraspadnutost tijela nekih svetaca. Tijekom stoljeća tijela pojedinih svetih muškaraca i žena bila su ekshumirana iz njihovih grobova. Katkad se pokazalo da su ta tijela neraspadnuta, što znači da nisu podlegla raspadanju. Među najpoznatijim takvim svecima jesu Bernardica Soubirous, Katarina Labouré, Ivan Vianney, Padre Pio, Vinko Paulski, Klara Asiška i Terezija Avilska. No tijelo današnje svetkovine, Blažene Djevice Marije, Majke Božje, posve je jedinstveno. Ono nije samo neraspadnuto, nego je i živo, uskrsnulo, preobraženo i dionik vječne slave. Osim njezina božanskoga Sina, jedino je Majci Božjoj udijeljen taj povlašteni dar.

Tradicionalno se današnja svetkovina nazivala različitim imenima: počinak Blažene Djevice Marije, rođenje za Nebo, ukop i usnuće. Najranija pisana svjedočanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije potječu iz trećega i četvrtoga stoljeća. U sedmome stoljeću sveti Ivan Damaščanski divno je pisao o uznesenju Blažene Djevice Marije u tri propovijedi. On također prenosi pripovijest o rimskom caru Marcijanu (oko 392.–457.), koji je na Kalcedonskom saboru 451. godine pristupio biskupima i zatražio obavijest o mjestu gdje se nalazi tijelo Blažene Djevice Marije. Car je želio podići veličanstvenu crkvu njoj u čast. Sveti Ivan Damaščanski to ovako opisuje:

„Sveti Juvenal, biskup jeruzalemski, na Kalcedonskom saboru (451.) izvijestio je cara Marcijana i Pulheriju, koji su željeli posjedovati tijelo Majke Božje, da je Marija umrla u nazočnosti svih apostola. No kad je, na molbu svetoga Tome, njezin grob bio otvoren, nađen je prazan, pa su apostoli zaključili da je njezino tijelo uzeto na Nebo.“

Danas, neposredno izvan drevnoga grada Jeruzalema, pokraj Getsemanskoga vrta, hodočasnici mogu pronaći drevnu crkvu za koju se vjeruje da je bila izvorno mjesto ukopa Blažene Djevice Marije, odakle je ustala i bila uznesena na Nebo. Kao i grob Krista, njezina Sina, i njezin je grob prazan.

Tek je 1950. drevna vjera u uznesenje Blažene Djevice Marije uzdignuta na razinu dogme. Kao dogmu, Crkva je proglasila da svi katolički vjernici tu istinu moraju držati istinitom i od Boga objavljenom. Ona nije postala istinita tek 1950.; naprotiv, ono što je oduvijek bilo istinito dobilo je u nauku Crkve veliku svečanost i jasnoću.

Važno je razumjeti da se jedinstveni polog vjere — istine koje su u Božjem umu i koje su nam objavljene u Kristu Isusu — ne mijenja. Istina se ne mijenja; naše razumijevanje Istine tijekom vremena postaje dublje.

Što se tiče naše Blažene Majke, Crkva naučava četiri dogme. Prvo, Efeški sabor 431. godine konačno je naučavao da se Blažena Djevica Marija s pravom naziva „Majkom Božjom“. Ona nije bila samo Kristova majka, ni Isusova majka, niti samo majka njegova tijela. Bila je majka Osobe, a ta je Osoba bila Bog; stoga se ima zvati Majkom Božjom.

Druga dogma o Blaženoj Djevici Mariji jest njezino trajno djevičanstvo. To vjerovanje, koje su držali i naučavali najraniji crkveni oci, konačno je potvrđeno na saboru u Carigradu 553. godine, kada je Marija nazvana „vazda Djevicom“. Da bi tome dao još veću jasnoću, papa sveti Martin I. na Lateranskom saboru 649. godine pojasnio je da „vazda Djevica“ znači troje: Marija je bila djevica prije Kristova rođenja, u Kristovu rođenju i nakon njega. Prvo, to znači da je svoga Sina začela kao djevica. Drugo, kad je rodila svoga Sina, nije trpjela posljedice istočnoga grijeha kako su naznačene u Postanku 3,16: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati.“ Treće, nakon Isusova rođenja nikada nije imala odnosa ni s jednim muškarcem i nije rodila druge djece.

Treća dogma o Blaženoj Djevici Mariji svečano je definirana 1854. godine, kada ju je papa Pio IX. proglasio Bezgrješnim Začećem. Izjavio je da je „…preblažena Djevica Marija od prvoga časa svoga začeća, po jedinstvenoj milosti i povlastici svemogućega Boga i u vidu zasluga Isusa Krista, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha.“ Tako je potom tijekom cijeloga svoga života ostala slobodna od grijeha.

Napokon, četvrta dogma o Blaženoj Djevici Mariji, koju danas slavimo, logična je posljedica prethodnih dogmi, osobito dogme o Bezgrješnom Začeću. Ako je Majka Božja bila slobodna od grijeha i nije trpjela posljedice istočnoga grijeha — poput trudova pri porodu — tada po nužnosti ne bi trpjela ni učinke grijeha, a to su smrt i raspadanje tijela. Ipak, u vezi s tim potrebno je razjasniti nekoliko stvari.

Prvo, dogmatski nauk kaže da je Blažena Djevica Marija „…pošto je dovršila tijek svojega zemaljskog života, bila dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu“. Znači li to da je umrla i bila položena u grob? Ili to znači da nije umrla, nego je živa bila uzeta dušom i tijelom? Crkva nije konačno odgovorila na to pitanje. Razlog je u tome što, budući da je Isus umro, a zatim uskrsnuo, ne bi li i za našu Blaženu Majku slijed bio isti? Kakav god odgovor bio, proglašeno je da njezino tijelo nikada nije iskusilo raspadanje. Ako je umrla, tada je, poput svojega Sina, njezino tijelo počivalo dok je iščekivalo dioništvo u uskrsnuću, možda nekoliko dana poslije, a možda odmah. Ako je točan raniji izvještaj biskupa Juvenala koji je gore naveden, tada je njezino tijelo kratko vrijeme počivalo u grobu.

Dok častimo Majku Božju, vazda Djevicu Mariju, Bezgrješno Začeće, slavimo njezin život, dovršenje njezina vremena na zemlji i njezin slavni ulazak u Nebo, dušom i tijelom. Nadamo se poći za njom kamo je ona već otišla. S Neba ona svakoga od nas ljubi svojom savršenom majčinskom ljubavlju. Njezine molitve i njezino posredovanje milosti sigurni su. Danas trebamo tražiti njezin zagovor. Činimo li to s velikim pouzdanjem, trebamo znati da tako ljubezna majka svojoj djeci nikada neće uskratiti nikakva dobra koja se udjeljuju u skladu s Božjom voljom.