Svi sveti
- Slavi se
- 1. studenoga
Svetkovina Svih svetih slavi dovršeno Kristovo djelo u nebrojenom mnoštvu ljudi, poznatih i nepoznatih, koji žive u Božjoj slavi. Crkva toga dana ne okuplja tek najpoznatija imena iz kalendara. Gleda prema punomu zajedništvu svetih i prepoznaje da je svetost dar ponuđen svakomu kršteniku.
Novi zavjet riječju „sveti” često naziva sve koji pripadaju Kristu, a Otkrivenje prikazuje veliko mnoštvo iz svakoga naroda pred Jaganjcem. Taj prizor nije popis kanoniziranih osoba, nego slika spasenja koje dolazi od Boga. Kanonizacija pojedinih svetaca daje Crkvi sigurne uzore i zagovornike; Svi sveti obuhvaćaju i one čiju je vjernost poznavao samo Bog.
Zajednički spomen mučenika razvio se u prvim stoljećima, kada nije bilo moguće svakoga slaviti zasebnim danom. Na kršćanskom Istoku učvrstila su se zajednička slavlja svetih, a na Zapadu se datum 1. studenoga postupno ustalio tijekom srednjega vijeka. Povijesni razvoj kalendara služi teološkoj jezgri: Kristova milost u ljudskim životima donosi stvaran plod.
Svetkovinu treba razlikovati od Spomena svih vjernih mrtvih 2. studenoga. Na Svi svete Crkva se raduje s onima za koje vjeruje da su u nebu; na Dušni dan moli za pokojne koji još trebaju očišćenje. Oba dana pripadaju zajedništvu svetih, ali imaju različit liturgijski naglasak.
Blaženstva u misi Svih svetih opisuju Kristov lik koji se oblikuje u učenicima: siromaštvo duhom, milosrđe, čistoća srca, glad za pravednošću i mirotvorstvo. Svetost zato nije duhovna iznimnost rezervirana za nekolicinu. Ona je milost koja u konkretnim okolnostima preobražava čovjekovu slobodu.
Svi sveti šire pogled iznad vidljivih uspjeha Crkve. Mnogi sveti životi nisu ostavili knjige, ustanove ni javni ugled. Svetkovina potvrđuje da nijedna skrivena vjernost nije izgubljena pred Bogom. U nepoznatom mnoštvu Crkva već vidi vlastitu budućnost: zajednicu pomirenu u Kristu, u kojoj se Božji dar potpuno očituje.
