Svetih 20 000 mučenika iz Nikomedije
Spomen velikoga svjedočanstva
Pod imenom 20 000 mučenika iz Nikomedije kršćanska predaja časti veliko, pretežito neimenovano mnoštvo vjernika stradalih u progonima u Nikomediji, važnome rimskom gradu u Bitiniji na području današnje Turske. Istočna i bizantska katolička predaja spominju ih 28. prosinca, a Rimski martirologij mučenike iz Nikomedije navodi 23. lipnja. Njihov je kult zajednički spomen zajednice čija se pojedinačna imena uglavnom nisu sačuvala.
Predaja ih smješta u posljednje i najteže razdoblje Dioklecijanova progona. Životopisni izvori navode približno 304. godinu, dok jedan hagiografski kataloški zapis bilježi 303. godinu. Točan datum smrti skupine nije poznat. Nikomedija je, međutim, doista bila jedno od ključnih mjesta progona, pa predaja mučenike smješta u stvaran povijesni okvir početka IV. stoljeća.
Nikomedija u doba progona
Krajem III. i početkom IV. stoljeća Nikomedija je bila jedno od glavnih carskih sjedišta i upravno središte istočnih pokrajina Rimskoga Carstva. Blizina cara Dioklecijana i politička važnost grada učinile su ga jednim od prvih mjesta na kojima su se osjetile protukršćanske mjere. Prema ranokršćanskim izvještajima koje navode Euzebije Cezarejski i Laktancije, progon je ondje započeo 303. godine: vlast je srušila glavnu gradsku crkvu i spalila kršćanske knjige.
Carski su edikti zahtijevali sudjelovanje u javnim obredima državne religije i prinošenje žrtava rimskim bogovima. Kršćani koji su to odbili riskirali su zatvaranje, mučenje i pogubljenje. Izvori potvrđuju tešku represiju nad nikomedijskom zajednicom, dok razmjeri pojedinih pogubljenja i opis velikoga božićnog pokolja pripadaju kasnijoj predaji.
Što govori predaja
Kasnija bizantska predaja smješta mučeništvo u proslavu Kristova rođenja. Velik se broj kršćana, prema toj pripovijesti, okupio na molitvu, a vlast je od njih zatražila žrtvu rimskim bogovima. Oni su odbili. Hagiografski prikazi govore o vojnicima koji su opkolili skupinu te o smrti u ognju, vodi ili odrubljivanju glave; jedna predaja kaže da su zapalili crkvu punu vjernika.
Predaja ne čuva provjerljiv popis žrtava ni točnu rekonstrukciju svakoga događaja. Ni broj od 20 000 nije statistički utvrđen: u kasnijoj mučeničkoj književnosti veliki brojevi često imaju simboličnu ili književnu ulogu. Ime zato označuje veliko mnoštvo mučenika koje je crkveno pamćenje okupilo pod jednim naslovom.
Prizor spaljene crkve ostao je snažna slika njihova kulta. Predaja u njemu pamti vjernike koji su, suočeni sa zahtjevom da se odreknu Krista, radije prihvatili nasilje nego otpad od vjere.
Imenovani i neimenovani svjedoci
S progonima u Nikomediji povezano je više svetaca koje Crkva spominje pojedinačno. Među njima je Antim iz Nikomedije, gradski biskup, kojega kršćanski izvori opisuju kao čovjeka koji je na kraju uhvaćen i pogubljen odrubljivanjem glave. Spominje se i sveti Gorgonije, kršćanski službenik na carskom dvoru. Istočna predaja časti Domnu iz Nikomedije, obraćenicu pogubljenu u progonu, te svetu Vasilisu, dječju mučenicu koja je, prema hagiografskim izvorima, pogubljena jer se nije htjela odreći kršćanstva.
Ti se sveci povezuju sa širim krugom nikomedijskih progona, ali izvori ne potvrđuju da su svi poginuli u istome događaju koji predaja naziva mučeništvom dvadeset tisuća. Zajednički spomen povezuje ih s mnogim neimenovanim vjernicima i čuva uspomenu na mnoštvo čija su osobna imena nestala.
Kult i ikonografija
Bizantski sinaksari, menolozi i liturgijski tekstovi prenose priču o mučenicima. Ilustracija iz Menologija Bazilija II. prikazuje crkvu zahvaćenu ognjem i vjernike u njoj. To je liturgijski prikaz mučeništva, a ne povijesni zapis događaja.
Skupina se štuje u Katoličkoj Crkvi, Istočnoj pravoslavnoj Crkvi, Orijentalnim pravoslavnim Crkvama te u nekim luteranskim zajednicama. Pripada drevnomu, predkongregacijskom kultu, a predaja je veže uz Nikomediju, Bitiniju i Dioklecijanov progon. Kao obilježja prate ih mučenička palma i mučenička kruna, a njihov je spomen osobito blizak progonjenim kršćanima.
Spomen koji ostaje
Palmina grana i kruna prate njihov spomen kao znak nade. Iako predaja ne otkriva imena ni broj svih stradalnika, Crkva ih časti kao zajednicu koja je u progonu ostala uz Krista.
