Sveti Vojtjeh Praški

Knez Slavnik i njegova žena Střezislava, roditelji današnjega sveca, oboje su potjecali iz plemenitih vladarskih obitelji u Češkoj kneževini, na području današnje Češke. Imali su pet sinova, a jedan od njih bio je Vojtěch. U mladosti se Vojtěch teško razbolio, pa su ga njegovi roditelji, puni vjere, zavjetovali Bogu za svećenika ako ga Bog ozdravi. Vojtěch je doista ozdravio te je poslan u Magdeburg u Njemačkoj da uči pod vodstvom biskupa Adalberta, prvoga biskupa te biskupije. Tijekom deset godina studija Vojtěch je rastao u znanju i svetosti. Provodio je duge sate u molitvi i bio veoma zauzet oko skrbi za siromahe. Toliko je poštovao magdeburškoga biskupa da je na krštenju uzeo njegovo ime kada je primio sakrament potvrde. Biskup Adalbert iz Magdeburga poslije je proglašen svetim, kao i njegov učenik, sveti Vojtjeh Praški, čiji blagdan danas slavimo.

Kad je biskup Magdeburga umro 981. godine, mladi Adalbert vratio se kući u Češku te je dvije godine poslije zaređen za svećenika po praškom biskupu. Ubrzo nakon toga praški biskup teško se razbolio i na samrti ga je obuzeo strah od pakla. Živio je svjetovno, tražeći bogatstvo i udobnost više nego svetost. Svjedočanstvo toga umirućega biskupa snažno je djelovalo na oca Adalberta, potaknuvši ga da produbi svoju predanost svetosti kroz pokoru, molitvu i jednostavnost života. Nedugo zatim otac Adalbert izabran je za sljedećega praškog biskupa. Premda se isprva opirao, na kraju je prihvatio te je 983. godine zaređen za biskupa. Kaže se da se Adalbert, otkako je postao biskupom, rijetko smiješio. Poslije je primijetio: „Lako je nositi mitru i križ; ali je veoma strašna stvar polagati račun o biskupiji pred Sucem živih i mrtvih.“ Uistinu je osjećao težinu svoje odgovornosti.

Biskup Vojtjeh isprva je bio radosno primljen u Pragu. Od početka svoje biskupske službe prigrlio je jednostavan život, često molio i postio, spavao na podu kao pokoru, propovijedao gotovo svaki dan te često pohodio bolesne i utamničene. Premda su ljudi njegove biskupije bili kršćani, nisu to bili dugo, a mnogi su se još držali svojih nekadašnjih poganskih običaja. Često su živjeli u poligamiji, idolopoklonstvu, ropstvu i raznim drugim nemoralnostima. Biskup Vojtjeh marljivo je radio da iskorijeni ta zla, ali je naišao na tako snažan otpor da je morao pobjeći u Rim. U Rimu mu je Sveti Otac dopustio da stupi u benediktinski samostan svetoga Bonifacija. Kao biskup-redovnik ponizio se, obavljajući i najniže poslove u samostanu. U to je vrijeme možda pohodio i Ugarsku da ondje propovijeda Evanđelje, gdje se vjeruje da je krstio budućega kralja i budućega svetca, svetoga Stjepana Ugarskoga.

Nakon otprilike pet godina provedenih u samostanu, papa je poslao biskupa Vojtjeha natrag u Prag s uputom da može ponovno otići ako narod i dalje ostane neprijateljski raspoložen. Biskup Vojtjeh stigao je u Prag i isprva bio primljen s velikom radošću. No nakon što je obnovio borbu protiv zala u svojoj biskupiji, njegov je život ponovno bio ugrožen. Stoga se vratio u Rim i opet stupio u benediktinski samostan, gdje je postao prior. Nedugo zatim otputovao je u Poljsku da pomogne svome prijatelju knezu Boleslavu I. te je vršio svoju biskupsku službu u Gnieznu u Poljskoj.

Nakon što je mnoge obratio u Poljskoj, biskup Vojtjeh poslušao je Boleslavovu želju da krene na sjever, na područje Prusa uz Baltičko more, kako bi obratio grube pogane toga kraja. Poljska je tek nedavno postala kršćanska zemlja, a knez Boleslav htio je obratiti Pruse i podvrgnuti ih svojoj vlasti. Prusi su bili religiozan narod koji je vjerovao da sve stvoreno ima svoje duhove. Životinje, drveće i zemlja bili su čašćeni i štovani. Poganski su svećenici vršili magijske obrede, tražeći usluge od bezbrojnih duhova, a redovito su pokušavali i komunicirati s mrtvima. Jedan misionar iz četrnaestoga stoljeća ovako je opisao pruski narod: „Budući da nisu poznavali Boga, u svojoj su zabludi štovali svako stvorenje kao božansko, naime sunce, mjesec i zvijezde, grom, ptice, pa i četveronožne životinje, čak i žabu. Imali su i šume, polja i vode koje su smatrali toliko svetima da ondje nisu ni sjekli drva niti su se usuđivali obrađivati polja ili loviti ribu“ (otac Petar iz Dusburga).

Kad je biskup Vojtjeh stigao u Prusku, njegova je propovijed isprva bila uspješna. No ubrzo mu je život bio ugrožen te je morao poći dalje u druga mjesta. I dalje je podnosio gnjev domaćega stanovništva, uključujući i jednoga poganskog svećenika koji ga je smatrao prijetnjom njihovu načinu života. Taj poganski svećenik, zajedno sa svjetinom, jednoga je dana ubio biskupa, odsjekao mu glavu i nataknuo je na kolac. Dvije godine poslije Boleslav I. otkupio je Adalbertovo tijelo od pogana za onoliko zlata kolika je bila težina njegova tijela. Kad je njegovo tijelo vraćeno u Poljsku, proslavljen je sprovod biskupa Vojtjeha, a on je pokopan u katedrali u Gnieznu. Godine 999. papa Silvestar II. proglasio ga je svetim, a godinu dana poslije car Svetoga Rimskog Carstva Oton III. došao je u katedralu u Gnieznu i pomolio se na grobu svetoga Vojtjeha. Pobožnost prema njemu brzo je rasla, a njegov se zagovor tijekom stoljeća rado zazivao za novoobraćene zemlje u kojima je služio.

Iako bi se u nekim pogledima služenje svetoga Vojtjeha kao biskupa moglo smatrati neuspješnim, upravo se njegovoj hrabrosti, vjernosti Evanđelju i prolijevanju njegove krvi pripisuje trajno obraćenje mnogih diljem Češke, Poljske i Ugarske. Potkraj drugoga stoljeća slavni kršćanski pisac Tertulijan zapisao je: „Krv mučenika sjeme je kršćana.“ Premda propovijedanje Božje riječi otvara umove i srca Istini, povijest pokazuje da radosno prihvaćanje trpljenja, osobito mučeništva za Evanđelje, snažno hrani sjeme Božje riječi koje je posijano. Sveti Vojtjeh najprije je posijao sjeme Božje riječi, a zatim to sjeme zalio vlastitom krvlju. Plod je bio taj da su zemlje u kojima je služio počele obilno rasti u vjeri Kristovoj te su postale kršćanske zemlje tijekom stoljeća koja su slijedila.

Dok razmatrate život svetoga Vojtjeha, promotrite nalazite li u njemu kakvu sličnost sa svojim životom. Nastojite li dijeliti Evanđelje s obitelji i prijateljima, a ipak vam se čini da vaš trud donosi malo ili nimalo vidljiva ploda? Ako je tako, nadahnite se današnjim svecem i slijedite njegov primjer hrabre ustrajnosti do kraja, polažući svoj život kao žrtvu kako bi svjedočanstvo vaše ljubavi nahranilo sjeme koje je Bog po vama posijao.