Sveti Blaž (Vlaho), biskup i mučenik

Sveti Blaž, u Dubrovniku i dijelu hrvatske tradicije poznat kao sveti Vlaho, bio je biskup Sebaste u Armeniji i mučenik s početka četvrtoga stoljeća. O njegovu povijesnom životu zna se malo. Pouzdana je drevnost njegova štovanja, dok su opširna Djela svetoga Blaža nastala tek nekoliko stoljeća nakon njegove smrti. Zbog toga životne pojedinosti o liječničkoj službi, boravku u špilji, divljim životinjama i čudesnim ozdravljenjima treba razumjeti kao predaju.

Sebasta, današnji Sivas u Turskoj, bila je važan grad rimske Armenije. Blaž je ondje, prema kasnijim životopisima, rođen u trećem stoljeću, stekao naobrazbu iz filozofije i medicine te pomagao bolesnima i siromašnima. Nakon smrti mjesnoga biskupa narod ga je navodno izabrao za pastira zbog njegove učenosti i kreposti. Čvršća povijesna jezgra pamti ga upravo kao biskupa Sebaste, a ne kao liječnika; liječničko zvanje ostaje dio tradicije koja povezuje tjelesnu skrb s njegovom duhovnom službom.

Predaja opisuje Blaža kao biskupa koji je nastojao čuvati vjernike u razdoblju progona. Povukao se u osamu na planini Argej i živio u špilji, posvećen molitvi. Divlje životinje navodno su mu mirno prilazile, čekale da završi molitvu i primale njegov blagoslov ili ozdravljenje. Taj je motiv Blaža učinio zaštitnikom životinja i dao njegovoj priči osobitu blagost: pustinjak nije prikazan kao gospodar prirode, nego kao čovjek uz kojega se i divlja stvorenja smiruju.

Za cara Licinija progon kršćana na Istoku nastavio se i nakon što je Milanski edikt 313. donio snošljivost u drugim dijelovima Carstva. Upravitelj Agrikolaj, prema Blaževim Djelima, tražio je divlje životinje za pogubljenje kršćana. Lovci su došli do špilje i pronašli biskupa u molitvi među životinjama. Po upraviteljevoj zapovijedi odveli su ga u Sebastu. Blaž nije pružao otpor, nego je put prihvatio kao posljednju priliku da ohrabri svoju zajednicu.

Uz taj put veže se najpoznatija pripovijest iz njegova života. Majka mu je donijela dječaka kojemu je u grlu zapela riblja kost i koji je bio u smrtnoj opasnosti. Blaž je molio za njega, a dijete je ozdravilo. Budući da je ta priča zapisana u kasnim Djelima, ne može se povijesno provjeriti. Ipak, stoljećima je oblikovala pobožnost prema Blažu kao zagovorniku kod bolesti grla.

Iz toga se razvila obredna praksa blagoslova grla na njegov spomendan. Svećenik drži dvije prekrižene svijeće uz grlo vjernika i moli za oslobođenje od bolesti grla i svake druge bolesti po Blaževu zagovoru. Svijeće se u predaji povezuju s drugom ženom kojoj je Blaž navodno pomogao vratiti prase što ga je odnio vuk. Iz zahvalnosti mu je u tamnicu donijela hranu i svijeću. Iako je podrijetlo pojedinosti legendarno, obred je postao trajan i prepoznatljiv dio kršćanske pučke pobožnosti.

Agrikolaj je, prema predaji, zahtijevao da Blaž prinese žrtvu rimskim bogovima. Biskup je odbio odreći se Krista, pa je bio bičevan i zatvoren. Potom su ga objesili i trgali mu tijelo željeznim češljevima kakvi su služili za obradu vune. Zbog tih češljeva u zapadnoj je Europi postao i zaštitnikom češljača vune, tkalaca i drugih radnika povezanih s vunom. Kasnija Djela dodaju brojne čudesne i dramatične prizore, uključujući pokušaj utapanja, no njih nije moguće potvrditi.

Blaž je na kraju pogubljen odrubljivanjem glave u Sebasti. Izvori godinu smrti različito određuju: najčešće se navodi 316., a pojavljuje se i 317. godina. Neki stariji prikazi spominju 313. ili drukčije kronološke podatke. Sigurnije je stoga govoriti o mučeništvu u ranome četvrtom stoljeću, za Licinijeve vlasti, nego svaku pojedinost vezati uz jedan potpuno siguran datum.

Njegovo se štovanje raširilo i na Istoku i na Zapadu. U srednjem vijeku uvršten je među Četrnaest svetih pomoćnika, skupinu svetaca kojima su se vjernici obraćali u bolestima i drugim velikim nevoljama. Tijekom epidemija i u sredinama s razvijenim obrtima vezanim uz vunu njegov je kult dobio osobitu snagu. Spomendan mu se slavi 3. veljače, kada se u mnogim crkvama i danas podjeljuje blagoslov grla.

Širinu njegova štovanja pokazuje i činjenica da je Blažev dan u pojedinim istočnim Crkvama imao osobito visok stupanj proslave. Oxfordski sabor 1222. zabranio je u Engleskoj teške poslove na njegov blagdan. Posebno su ga častili Nijemci i Slaveni, a blagoslov grla proširio se i u krajeve u kojima druge pojedinosti njegove legende nisu bile toliko poznate.

U hrvatskoj kulturi posebno mjesto ima pod imenom sveti Vlaho, zaštitnik Dubrovnika. Prema dubrovačkoj predaji njegove su relikvije stigle u grad u desetom stoljeću. Svetčev se lik s biskupskim štapom i maketom Dubrovnika nalazi na gradskim zidinama, vratima, zastavama, pečatima i brojnim umjetničkim djelima. Grad ga nije prihvatio samo kao nebeskoga zaštitnika nego i kao simbol vlastite slobode i zajedništva.

Festa svetoga Vlaha stoljećima okuplja vjernike, gradske vlasti i hodočasnike. Svečanost je dokumentirana još u srednjem vijeku, a njezini su se oblici razvijali zajedno s Dubrovačkom Republikom. Barokna crkva svetoga Vlaha čuva pozlaćeni kip biskupa koji u ruci drži grad. Festa je preživjela političke promjene, ratove i potrese te ostala jedno od najprepoznatljivijih obilježja dubrovačkoga identiteta.

Blaževa ikonografija povezuje njegove različite predaje. Prikazuje se kao biskup s mitrom i štapom, uz željezni češalj kao oruđe mučenja, dvije prekrižene svijeće ili dijete koje je spašeno od gušenja. U Dubrovniku najčešće drži model grada. Ti atributi ne služe kao povijesni dokazi, nego kao slikovni sažetak načina na koji su naraštaji vjernika pamtili njegovu pastirsku službu, mučeništvo i zaštitu.

Sveti Blaž ostaje primjer ranokršćanskoga biskupa čiju je oskudnu povijesnu jezgru stoljetna pobožnost obavila bogatim pripovijestima. Kritičko razlikovanje činjenice i legende ne umanjuje značenje njegova kulta. Povijest potvrđuje biskupa i mučenika iz Sebaste, a predaja je u njegovoj postojanosti prepoznala liječnika duše i tijela. Njegovo drevno štovanje prethodi suvremenim postupcima kanonizacije, a 3. veljače njegovo ime povezuje armensku Sebastu, blagoslov grla i Dubrovnik, grad svetoga Vlaha.