Sveti Vjenceslav

kad je snijeg svuda uokolo ležao, dubok, prhak i ravnomjeran.

Sjajno je te noći sjala mjesečina, premda je studen bila ljuta,

kad se pojavio siromah skupljajući drva za zimu.

…

Po stopama svoga gospodara stupao je ondje gdje je snijeg bio utisnut;

toplina bijaše i u samoj zemlji po kojoj je Svetac prošao.

Stoga, kršćani, budite sigurni: vi koji imate bogatstvo ili položaj,

ako sada blagoslivljate siromahe, i sami ćete naći blagoslov.

~Iz božićne pjesme „Dobri kralj Vjenceslav“

Razmatranje: Početkom devetoga stoljeća germanski svećenici i misionari počeli su dolaziti u Veliku Moravsku. Ti su svećenici njemačkoga jezika slavili liturgiju isključivo na latinskom i teško su mogli naviještati vjeru slavenskom narodu na njegovu materinskom jeziku. Zato je knez Rastislav Moravski zamolio cara Svetoga Rimskog Carstva da pošalje slavenske misionare. Kao odgovor poslana su dva brata, odgojena uz slavensku majku: sveti Ćiril i Metod. Kako bi evangelizirali Slavene, sastavili su pismo za dotad nezapisani slavenski jezik te preveli latinska Pisma i liturgijske tekstove na pisani slavenski jezik. Među njihovim obraćenicima bili su knez Bořivoj I. i njegova supruga, kneginja Ludmila. Bořivoj i Ludmila bili su iz susjedne Bohemije. Nakon krštenja u Velikoj Moravskoj, taj je bračni par uveo katoličku vjeru u Bohemiju. Nakon smrti kneza Bořivoja, njegov sin Vratislav I. preuzeo je službu bohemskoga kneza. Iako je Vratislav bio katolik, njegova žena, kneginja Drahomira, bila je poganka iz jednoga slavenskog plemena. Imali su najmanje dvoje djece: Vjenceslava i Boleslava.

Vjenceslav, svetac kojega danas častimo, rodio se u Bohemiji, na području današnje zapadne Češke, u prijelomnom razdoblju. Obraćenja na kršćanstvo izazivala su napetosti s onima koji su se držali tradicionalnih poganskih i slavenskih običaja. Ta se podijeljenost osjećala čak i unutar kneževe kuće. Kneginja Drahomira, Vjenceslavova majka, odlučno se protivila kršćanstvu, za razliku od svoje kršćanske svekrve, muža i sinova. Među svima njima Ludmila je bila osobito pobožna i pobrinula se da i njezin sin i njezin unuk Vjenceslav budu odgajani u katoličkoj vjeri.

Nakon smrti kneza Vratislava, trinaestogodišnji Vjenceslav postao je knez. Zbog svoje mladosti trebao je vodstvo sve dok ne bi dovoljno sazrio da sam vlada. Njegova pobožna baka Ludmila rado je preuzela tu zadaću, postojano potičući unuka da učvrsti katoličku vjeru, na veliko Drahomirino negodovanje. Prema jednoj predaji, nekoliko godina nakon Vjenceslavova stupanja na vlast Drahomira je potajno organizirala ubojstvo svoje svekrve Ludmile kako bi ograničila njezin utjecaj na Vjenceslavova vjerska uvjerenja. Navodno je Ludmila zadavljena šalom u dvorcu Tetín. Ubrzo nakon toga narod ju je, na temelju svojega štovanja, priznao svetom.

Nakon što je Ludmila bila uklonjena, Drahomira je započela progon katoličke vjere. Katolici su bili udaljeni iz javnih služba, crkve su zatvarane, a katolički nauk zabranjivan. Ipak, to je tlačenje kratko trajalo. Kako je Vjenceslav sazrijevao, katolički velikaši poticali su ga da preuzme vlast i suprotstavi se majčinim odredbama. Slomljen zbog onoga što je njegova majka učinila njegovoj baki, Vjenceslav joj je ipak iskazivao poštovanje, ali je počeo ukidati njezine protukatoličke mjere te ju je na kraju protjerao.

Knez Vjenceslav bio je duboko pobožan katolik. Žudio je da cijela Bohemija prigrli kršćanstvo i nastojao je to poslanje ispuniti usrdnom molitvom. Brižan u svojim svakodnevnim dužnostima, često bi čitave noći provodio u molitvi pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Redovito je činio pokoru, uređivao crkvu i s radošću pripravljao kruh za misu, na kojoj je svakodnevno sudjelovao.

Rani bohemski životopisci bilježe događaj u kojemu je jedan susjedni knez htio pripojiti Bohemiju kako bi iskorijenio katoličku vjeru. Gorljiv u obrani vjere, Vjenceslav je poveo svoju vojsku protiv toga kneza. Kad su se sukobili, Vjenceslav je predložio dvoboj, tako da pobjednik vlada Bohemijom. Knez je pristao, ali kad su krenuli jedan na drugoga, Vjenceslava su štitila dva golema anđela, što je u kneza ulilo strah i navelo ga da se odmah pokaje.

Tijekom svoje vladavine Vjenceslav je pozvao mnoge germanske svećenike u Bohemiju. Iako su sveti Ćiril i Metod uveli liturgiju na slavenskom jeziku, Vjenceslav je davao prednost latinskom, potičući njegovu obnovu i široko prihvaćanje. Ta je sklonost utjecala na liturgijske običaje u Bohemiji, tako da je latinski obred prevladao nad istočnim obredima Bizantskoga Carstva.

Vjenceslavova je vladavina tragično kratko trajala. U svojim dvadesetim godinama ubijen je po nalogu svoje majke, koja je više voljela vlast nego majčinsku ljubav, a za izvršitelja je odredila svojega mlađeg sina. Boleslav je pozvao Vjenceslava na objed, a zatim ubio vlastitoga brata. Posljednje Vjenceslavove riječi zabilježene su ovako: „Neka ti Bog oprosti, brate.“ Ubrzo nakon toga bio je čašćen kao mučenik i svetac, nadahnjujući životopise i postajući svjetionik kreposti budućim vladarima. Premda je Vjenceslav umro kao knez, car Svetoga Rimskog Carstva Oton I. posmrtno ga je okrunio za kralja, čime je stekao naslov „Dobri kralj Vjenceslav“. Potaknut divljenjem prema Vjenceslavu i čudesima pripisanima njegovu zagovoru, njegov brat-ubojica Boleslav Okrutni tražio je pokoru. Nema zapisa koji bi upućivali na Drahomirino kajanje.

Sveti Vjenceslav utjelovljuje nadmoć božanske ljubavi nad zemaljskim privlačnostima. Njegov život, obilježen pobožnom molitvom, postojanim vodstvom i bezgraničnim suosjećanjem — čak i prema protivnicima — svjedoči o prvenstvu Božje ljubavi nad svjetovnom potragom za moći, ugledom ili bogatstvom. On je uzoran lik i vođama i onima koji ih slijede. Dopusti da te danas nadahne kako bi Evanđelje postalo središnje usmjerenje tvoga života.