Sveti Vinko Paulski, svećenik

Sveti Vinko Paulski pretvorio je kršćansku samilost u trajno, organizirano i razborito služenje. U siromahu je susretao Krista, ali je znao da dobra namjera bez priprave, zajednice i odgovornosti brzo ostaje nemoćna. Zato je povezivao pučke misije, obnovu svećeništva, djelovanje laika i konkretnu skrb za bolesnike, napuštenu djecu, zatvorenike, ratne stradalnike i ljude koje društvo nije vidjelo.

Rodio se 1581. u selu Pouy, današnjem Saint-Vincent-de-Paul, u francuskoj Gaskonji. Potjecao je iz radne seljačke obitelji. Kao dječak čuvao je stoku, a roditelji su rano uočili njegove sposobnosti i poslali ga na školovanje. Svećenički poziv u početku nije bio oslobođen želje za sigurnošću i društvenim napretkom. Crkvena služba mogla je siromašnoj obitelji donijeti ugled i materijalnu pomoć.

Studirao je u Daxu i Toulouseu te je 1600., vrlo mlad, zaređen za svećenika. Sljedeće godine njegova života nisu potpuno jasne. U pismima pripisanim Vinku opisano je zarobljavanje na moru, ropstvo u sjevernoj Africi i bijeg nakon obraćenja gospodara. Dio povjesničara prihvaća tu pripovijest, dok drugi sumnjaju u vjerodostojnost ili doslovnost pisama. Vinkovo kasnije poslanje zato je sigurnije tumačiti iz dobro dokumentiranih pastoralnih iskustava nego iz sporne epizode o ropstvu.

U Pariz je stigao oko 1608. i postupno se povezao s krugom svećenika koji su radili na katoličkoj obnovi Francuske. Važan utjecaj imao je Pierre de Bérulle, poslije kardinal i utemeljitelj Francuskoga oratorija. Vinko je neko vrijeme služio kao djelitelj milostinje kraljice Margarete de Valois, a 1612. postao je župnik u Clichyju. Ondje je otkrio radost izravne pastoralne službe i ozbiljno se posvetio poučavanju vjernika.

Godine 1613. postao je odgojitelj i kućni kapelan u uglednoj obitelji Gondi. Njihovi golemi posjedi omogućili su mu upoznati siromaštvo seoskoga stanovništva. Presudan događaj zbio se 1617. u Follevilleu. Nakon što je ispovjedio teško bolesnoga seljaka koji je dugo skrivao ozbiljne grijehe, Vinko je 25. siječnja propovijedao o potrebi cjelovite ispovijedi. Odaziv naroda bio je toliki da su morali pozvati druge svećenike. Taj se dan smatra početkom poslanja koje će prerasti u Družbu misije.

Iste godine Vinko je nakratko napustio obitelj Gondi i postao župnik u Châtillon-les-Dombesu. Ondje je čuo da jedna obitelj leži bolesna i bez pomoći. Pozvao je vjernike na milosrđe, a ljudi su se velikodušno odazvali. Kada je vidio da su svi donijeli pomoć istoga dana, shvatio je da će hrane nakratko biti previše, a poslije ponovno premalo. Ljubav je trebalo organizirati.

U Châtillonu je osnovao prvu Bratovštinu ljubavi. Članice su prema dogovorenom rasporedu obilazile bolesnike, pripremale hranu i brinule se da pomoć bude redovita i dostojanstvena. Vinko je sastavio pravila koja su povezivala molitvu, osobni susret i razumno upravljanje. Siromah nije smio postati predmet neuređenoga dobročinstva niti sredstvo tuđe samohvale.

Vratio se Gondijevima, ali sada s jasnijim poslanjem. Uz njihovu potporu organizirao je pučke misije na seoskim područjima. Svećenici su propovijedali, poučavali, ispovijedali i nastojali da se pastoralni život nastavi i nakon njihova odlaska. Godine 1625. osnovana je Družba misije, čiji će se članovi nazivati lazaristima ili vincentincima prema kući svetoga Lazara u Parizu, u koju su se poslije smjestili.

Vinko je razumio da obnova župa ovisi i o obnovi svećeništva. Mnogi kandidati tada su primali ređenje s nedostatnom duhovnom i pastoralnom pripravom. Od 1628. organizirao je duhovne vježbe za ređenike. Razvile su se i tjedne konferencije za svećenike, poznate kao Konferencije utorkom. Družba misije vodila je sjemeništa i pomagala oblikovati svećenike koji će ozbiljno shvatiti propovijedanje, sakramente i služenje siromašnima.

Vinko je 1619. imenovan glavnim kapelanom francuskih galija. Susret s galijašima pokazao mu je okrutnost zatvorskih uvjeta, bolesti i poniženja. Nastojao je osigurati duhovnu skrb, hranu i čovječniji odnos. Nije mogao ukinuti sustav, ali je zahtijevao da se ni osuđeniku ne oduzme ljudsko dostojanstvo.

Ključna suradnica postala mu je sveta Lujza de Marillac. Bila je obrazovana udovica, duhovno osjetljiva i sposobna organizatorica. Obilazila je Bratovštine ljubavi, poučavala članice i provjeravala kako služba stvarno funkcionira. Zajedno su 1633. osnovali Kćeri kršćanske ljubavi. Prve sestre bile su uglavnom seoske djevojke spremne služiti ondje gdje su potrebe najveće.

Kćeri ljubavi nisu bile zatvorene u samostansku klauzuru. Vinko je njihovim samostanom nazivao kuće bolesnika, njihovom ćelijom unajmljenu sobu, a njihovom ogradom poslušnost i skromnost. Posjećivale su siromašne po kućama, služile u bolnicama, skrbile za napuštenu djecu, zatvorenike, ranjenike i starije osobe. Taj novi oblik ženskoga posvećenog života omogućio je brzu i pokretljivu službu u gradovima i selima.

Vinko je uključivao ljude različitih društvenih slojeva. Gospođe kršćanske ljubavi, među kojima su bile plemkinje i žene s dvora, prikupljale su sredstva, organizirale bolničku pomoć i podupirale velika djela milosrđa. Od bogatih nije tražio samo novac, nego osobnu odgovornost. Učio ih je da siromašnima pristupaju s poštovanjem, jer su oni njihovi „gospodari i učitelji”.

Posebno ga je pogađala sudbina napuštene djece. U Parizu su novorođenčad ostavljana na ulicama ili povjeravana ustanovama s vrlo visokom smrtnošću. Vinko i njegovi suradnici organizirali su prihvat, dojilje, odgoj i financiranje skrbi. Djelo je prolazilo kroz ozbiljne krize, ali ga je uporno branio, podsjećajući suradnike da život djeteta ne vrijedi manje zbog njegova podrijetla.

Francuska 17. stoljeća bila je obilježena ratovima, glađu, porezima i epidemijama. Vinko je slao hranu, sjeme, odjeću, lijekove i svećenike u opustošene krajeve Lorene, Pikardije i Champagne. Organizirao je pomoć izbjeglicama i raseljenima te nastojao doprijeti do kršćanskih zarobljenika u sjevernoj Africi. Njegova mreža djelovanja pokazuje da učinkovito milosrđe traži informacije, pouzdane posrednike, financijsku odgovornost i ustrajnost.

Neko je vrijeme sudjelovao u Kraljevskom vijeću savjesti, koje je savjetovalo regenticu Anu Austrijsku o imenovanju biskupa i crkvenim pitanjima. Ondje se zauzimao za dostojne pastire i crkvenu reformu. Blizina moći nije mu uklonila teškoće niti je uvijek mogao spriječiti političke interese, ali je nastojao da odgovorne službe ne budu samo nagrada za plemićko podrijetlo.

Sačuvana pisma i konferencije pokazuju njegovu duhovnost. Vinko je bio nepovjerljiv prema velikim riječima bez djela. Tražio je jednostavnost, poniznost, blagost, mrtvljenje i apostolsku revnost. Molitva je bila nužna jer služitelj siromaha lako može postati nestrpljiv, samodostatan ili iscrpljen. Istodobno, molitva koja ne vodi služenju ostaje nedovršena.

Umro je 27. rujna 1660. u kući svetoga Lazara u Parizu, nekoliko mjeseci nakon Lujze de Marillac. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729., a papa Klement XII. svetim 1737. Papa Lav XIII. proglasio ga je 1885. zaštitnikom svih karitativnih društava. Spomendan svetoga Vinka Paulskoga slavi se 27. rujna.

Njegovo se ime danas povezuje s velikom vincentinskom obitelji: Družbom misije, Kćerima kršćanske ljubavi, Međunarodnim društvom svetoga Vinka Paulskoga i brojnim drugim zajednicama i ustanovama. Vinkova veličina nije samo u broju osnovanih djela. Pokazao je kako kršćanska ljubav postaje vjerodostojna: najprije vidi osobu, zatim joj pristupa s poštovanjem, a onda stvara zajednicu i strukturu koja neće nestati kada oslabi prvi osjećaj samilosti.