Sveti Vinko Paulski

Vinko Paulski bio je treće od šestero djece rođene seljačkim težacima u selu Pouy u Kraljevini Francuskoj, oko stotinu milja sjeverno od granice s Kraljevinom Španjolskom. Kao dijete radio je u polju i čuvao stoku, ali je pokazivao i veliku nadarenost. Premda je kao dječak bio prilično pobožan, stidio se svojega siromaštva i žudio je za društvenim napretkom. Kasnije je sa stidom priznao da ga je u mladosti bilo sram čak i vlastitoga oca: „Stidio sam se hodati s njime i priznati ga za svoga oca jer je bio loše odjeven i malo hrom.“ No Vinkov se otac nije stidio Vinka, nego je u njemu vidio velik potencijal. Kad je Vinko bio u ranim tinejdžerskim godinama, otac je prodao vola kako bi sinu mogao omogućiti školovanje.

Vinko je poslan u sjemenište u Dax, grad oko stotinu milja zapadnije, gdje je živio s franjevcima. Nekoliko godina poslije poslan je na Sveučilište u Toulouseu studirati teologiju te je zaređen za svećenika s devetnaest ili dvadeset godina. (Napomena: neki povjesničari smatraju da je rođen 1676., a ne 1681., pa je moguće da je zaređen s dvadeset i četiri ili dvadeset i pet godina.) Budući da je zbog tako mlade dobi za ređenje možda morao dobiti posebno dopuštenje, ostao je u Toulouseu kako bi nastavio studij teologije i kanonskoga prava. Za vrijeme studija uzdržavao se radeći kao učitelj.

Godine 1604. otac Vinko primio je baštinu od jedne imućne žene i otputovao u Marseille prodati imanje. Marseille se nalazio oko dvjesto milja istočno od Toulousea pješice, ali se brodom moglo stići mnogo brže. Nakon prodaje imanja jedan ga je čovjek pozvao da mu se pridruži na plovidbi do luke Narbonne. Putovanje brodom bilo je poznato kao opasno, jer su tim vodama krstarili mnogi sjevernoafrički muslimanski gusari tražeći muškarce koje bi porobili. Otac Vinko odlučio je otploviti prema Narbonneu jer im je vjetar bio naklonjen i putovanje je trebalo biti kratko. No gusari su ih presreli, napali brod, neke na njemu ubili, a sve ostale ranili. Otac Vinko zadobio je strijelu u rame. Nakon zarobljavanja odvedeni su u sjevernoafričku luku Tunis, u današnjem Tunisu, gdje su bili ponižavani, prema njima se postupalo kao prema životinjama i bili su prodani. Otac Vinko izvješćuje da je tijekom sljedeće dvije godine više puta bio kupljen i prodan. Napokon je prodan gospodaru koji je bio franjevački svećenik preobraćen na islam, nakon što se odrekao katoličke vjere kako bi stekao slobodu. Otac Vinko ga je pridobio, pomogao mu da se vrati vjeri te su zajedno pobjegli.

Zatočeništvo je duboko obilježilo oca Vinka. Jedan od motiva zbog kojih je želio svećeničko ređenje bio je pobjeći od siromaštva seljačkoga života i živjeti udobnije. Ropstvo ga je preobrazilo. Vjera mu je postala dublja, a briga za siromašne i patnike snažnija. Možda ga je upravo zatočeništvo, više nego sjemenište, oblikovalo u sveca kakav je postao.

Nakon što se 1607., poslije dvije godine zatočeništva, vratio u Francusku, otac Vinko upoznao je monsinjora de Bérullea (kasnije kardinala Bérullea) i s njime otputovao u Rim, gdje je nastavio studij. Monsinjor de Bérulle bio je utjecajan pisac kojemu se često pripisuje osnivanje onoga što je poslije postalo poznato kao Francuska škola duhovnosti, pokret usmjeren na njegovanje duboka osobnog odnosa s Kristom, apostolskih djela, snažne pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji, prepuštenosti volji Božjoj i oslonjenosti na djelovanje Duha Svetoga. Taj je pokret utjecao na mnoge buduće svece, pa tako i na oca Vinka.

Godine 1609. poslan je natrag u Francusku kako bi pomagao u usklađivanju dijeljenja milostinje za kraljicu Margaretu od Valoisa. Otac Vinko služio joj je kratko, ali je to bilo plodno razdoblje u kojemu je spoznao koliko dobra bogati mogu učiniti za siromašne. U Francuskoj je postao i župnik te stupio u službu imućne i velikodušne obitelji Gondi. Godine 1617. postao je njihov osobni kapelan i učitelj njihove djece. Dok im je služio, održavao je pučke misije među seoskim stanovništvom na njihovim posjedima. Obitelj Gondi nadzirala je i zatvorenike koji su služili kao veslači na francuskim galijama. Ta je povezanost omogućila ocu Vinku da započne služenje tim zatvorenicima, koji su često imali teške duhovne potrebe. Osnovao je i Bratovštine ljubavi, udruženje žena laikinja iz raznih društvenih slojeva koje su siromašnima i bolesnima pružale tjelesnu i duhovnu skrb.

Godine 1625., kako bi odgovorio na rastuće potrebe koje je uočio, otac Vinko osnovao je Družbu misija, kasnije poznatu kao vincentinci (ili lazaristi). Družba je zapravo započela prethodne godine, kada je još petorica svećenika počela pomagati ocu Vinku u misijama na posjedima obitelji Gondi. Skupina je imala za cilj služiti seoskim siromasima koji su, zbog slabo obrazovana i nemarna klera, bili duhovno zapušteni i nisu imali ni osnovno razumijevanje katoličke vjere. Nova se družba posvetila katehezi, slavljenju sakramenata i duhovnom vodstvu tih seljaka. Također su nastojali odgovoriti na tjelesne potrebe bolesnih i siromašnih.

Otac Vinko i njegova subraća svećenici ubrzo su shvatili da je bolje dugoročno rješenje unaprijediti odgoj i obrazovanje klera. Stoga je Družba misija, u skladu s nedavnim odredbama Tridentskoga sabora, počela upravljati sjemeništima i pružati trajnu formaciju svećenstvu. U času njegove smrti družba je vodila jedanaest sjemeništa. Otprilike stoljeće poslije vincentinci su upravljali s oko trećinom svih sjemeništa u Francuskoj.

Iste 1625. godine otac Vinko postao je duhovnik udovice, a kasnije i svetice, Lujze de Marillac. Godine 1629. pozvao je Lujzu da radi s Bratovštinama ljubavi. Ta se suradnja pokazala vrlo plodnom. S vremenom su otac Vinko i Lujza uvidjeli da se mnoge imućnije žene u bratovštini teško osobno brinu za siromašne. Razabrali su potrebu za redovničkom zajednicom koja bi preuzela taj posao, dopuštajući gospođama iz bratovštine da pomažu na druge načine, primjerice prikupljanjem sredstava. Godine 1633. zajedno su osnovali Kćeri ljubavi, koje su se posvetile služenju siromašnima na različite načine, uključujući pučke kuhinje, bolnice, škole, sirotišta, osposobljavanje za rad i pastoral zatvorenika.

Tijekom sljedećih dvadeset i sedam godina otac Vinko nastavio je širiti djela koja mu je Bog nadahnuo. U času njegove smrti Kćeri ljubavi, Bratovštine ljubavi i Družba misija bile su u punom procvatu.

Sveti Vinko Paulski bio je čovjek iznimne sućuti koji je prema toj sućuti djelovao, a nije je samo osjećao. Bio je izvrstan organizator koji je nadahnuo mnoge iz svakoga društvenog sloja da ga slijede. Nadahnjivao je bogoslove, svećenike, muškarce, žene, bogate, siromašne, moćne, bolesne i sve ostale unutar kruga svoga utjecaja. Nešto više od sto pedeset godina poslije služenje svetoga Vinka nastavilo je nadahnjivati druge, što je dovelo do toga da je Frédéric Ozanam osnovao ono što je danas poznato kao Društvo svetoga Vinka Paulskoga, međunarodnu laičku organizaciju koja na mjesnoj razini pruža neposrednu pomoć i suosjećajnu skrb siromasima. To društvo nadahnjuje mnoge, kao i vincentinci i Kćeri ljubavi.

Dok častimo ovoga velikog sveca, razmišljaj o načinima na koje svoje srce puno sućuti možeš pretočiti u djelo. Svi smo pozvani brinuti se za bolesne, siromašne i one koji trpe, na različite načine. Svi smo odgovorni pomagati u naviještanju Evanđelja onima koje Bog stavlja u naš život. Dopusti da te Sveti Vinko Paulski nadahne, kao što je nadahnuo tolike druge, i ne oklijevaj odgovoriti na taj poticaj.