Sveti Vinko Fererski

Može se reći da je današnji svetac živio dva uzastopna života. Prvih četrdeset i devet godina njegova života bile su na mnogo načina priprava za posljednjih dvadeset godina. No svih šezdeset i devet godina bile su godine gorljivog proučavanja, molitve, revnosti i izvanredno plodonosna propovijedanja.

Vinko je bio četvrto dijete plemenitih roditelja, rođeno u Valenciji u Španjolskoj. Prema pučkoj predaji, Vinkov je otac usnuo san da će njegov sin postati slavan po cijelome svijetu. To je, kako se pripovijeda, bilo čudesno potvrđeno time što njegova majka pri porodu nije osjetila nikakve boli. Vinko je dobio ime po valencijskom svecu iz trećega stoljeća, svetom Vinku Đakonu, prvomučeniku Španjolske. U mladosti je završio studij filozofije i pridružio se dominikancima kad mu je bilo oko osamnaest godina. Kao mladi dominikanac, sljedećih je nekoliko godina poučavao, pisao, propovijedao, molio, postio i činio pokoru, a bio je i veoma odan siromasima. Njegovo proučavanje Svetoga pisma bilo je tako intenzivno da se govori kako kroz otprilike tri godine nije čitao ništa osim Pisma, naučivši napamet cijelu Bibliju.

Prvo od čudesa koja će poslije postati gotovo redovita u njegovoj službi dogodilo se za vrijeme teške gladi. Srce brata Vinka bilo je toliko ganuto sućuti prema gladnome narodu da je prorekao kako će te večeri u luku uploviti dva broda natovarena hranom. Na svačije iznenađenje, dogodilo se upravo kako je rekao. Brat Vinko nastavio je studij, stekao doktorat iz teologije i bio zaređen za katoličkoga svećenika oko svoje dvadeset i osme godine.

Otac Vinko bio je zaređen u razdoblju u Crkvi koje se obično naziva Zapadnim raskolom, kada su se 1378. u Crkvi pojavila dvojica ljudi koji su polagali pravo na papinstvo. Urban VI. boravio je u Rimu, a Klement VII. u Avignonu u Francuskoj. U vrijeme te podjele i dobri i sveti ljudi nisu se slagali oko toga tko je pravi papa. Buduća sveta Katarina Sijenska podupirala je Urbana VI. u Rimu, a budući sveti Vinko Fererski podupirao je Klementa VII. Taj je razdor trajao sve do 1417., kada je stvar napokon riješio crkveni sabor u Konstanci. Iako je sabor izbor oca Vinka proglasio protupapom, otac Vinko ponizno je prihvatio tu odluku i uvjerio mnoge da učine isto, pomažući tako okončati raskol.

Za vrijeme raskola, godine 1398., otac Vinko doživio je iskustvo koje će otvoriti vrata drugomu i najizvanrednijemu razdoblju njegove svećeničke službe. Otac Vinko teško se razbolio. Na onome što se činilo kao njegovoj samrtnoj postelji imao je viđenje Krista, u pratnji svetoga Dominika i svetoga Franje, koji su ga poticali da pođe propovijedati pokoru, liječiti bolesne i pripravljati vjernike za dolazeći Sud. Uskoro nakon toga otac Vinko ozdravio je te je za to novo poslanje zatražio i primio posebno poslanje od avignonskoga pape. Tada je krenuo na izvanredno putovanje koje je trajalo oko dvadeset godina, pješice prolazeći od grada do grada diljem Europe, uključujući Englesku, Škotsku, Irsku, Španjolsku, Francusku, Švicarsku i Italiju.

Dvjesto? Ne, dvadeset godina putovanja i propovijedanja kojima se otac Vinko posvetio čudo su sami po sebi. Bezbrojne su priče o tome. Za vrijeme njegova propovijedanja mnogi tvrde da je otac Vinko imao karizmatski dar jezika. Premda je govorio svojim materinskim jezikom, svi su ga čuli na vlastitome jeziku. Iako je bio um najviše razine, njegov je način propovijedanja bio nov, više pastoralne naravi: naviještao je duboke istine vjere jednostavnom rječitošću, tako da ga je narod lako razumio. Molitva je uvijek bila njegova neposredna priprava za propovijedi, dok je studij bio daljnja priprava koja je davala sadržaj njegovim snažnim porukama. Među temama o kojima je najviše propovijedao bio je Kristov Posljednji sud. Zbog toga je dobio nadimak „Anđeo Apokalipse“. Tom je porukom svojim slušateljima ulijevao sveti strah Božji i želju za obraćenjem.

Dok je otac Vinko putovao, kaže se da su ga pratile silne mase ljudi, čineći usput pokoru. Nekih je dana imao i do 300 sljedbenika, a drugih čak do 10.000. Njegova „propovjedaonica“ često je bila veliko polje ili javni trg, kako bi ga svi koji su htjeli slušati mogli čuti.

I čudesa su bila brojna. Uskrisivao je mrtve, ozdravljao hrome, liječio bolesti, i to s takvom učestalošću da su ljudi ostajali zadivljeni. Kao plod njegovih snažnih propovijedi, potvrđenih čudesnim znakovima, procjenjuje se da se obratilo 25.000 Židova, tisuće muslimana i mnogi pogani, dok su katolici produbili i obnovili svoju vjeru.

Ugled oca Vinka toliko ga je prethodio da su ga kraljevi i plemići tražili da dođe u njihove zemlje. On je na to velikodušno odgovarao, uvijek iznova. Očita je bila i njegova ljubav prema siromasima, a mnoge moćne i bogate ljude nadahnuo je na velikodušnost. Sveti Vinko smatra se zaštitnikom graditelja zbog svoje djelotvornosti u izgrađivanju Crkve.