Sveti Vinko Fererski

Sveti Vinko Fererski bio je dominikanski svećenik i jedan od najpoznatijih propovjednika kasnoga srednjeg vijeka. Rođen 1350. u Valenciji, djelovao je u vremenu ratova, kuge i duboke podjele zapadnoga kršćanstva. Njegova životna priča nije samo povijest glasovitoga govornika. Ona uključuje i njegovu pogrešnu procjenu tijekom Zapadnoga raskola, postupno razlučivanje te važan doprinos ponovnoj uspostavi crkvenoga jedinstva.

Potjecao je iz ugledne valencijske obitelji. Kao mladić stekao je obrazovanje iz filozofije, a oko osamnaeste godine ušao je u Red propovjednika. Dominikanska formacija usmjerila ga je prema teologiji, Svetomu pismu, molitvi i propovijedanju. Studirao je u Barceloni i Toulouseu, predavao teologiju i bio zaređen za svećenika. Njegova učenost nije ostala zatvorena u školske rasprave: postupno ju je oblikovao u govor namijenjen širokomu krugu slušatelja.

Godine 1378. počeo je Zapadni raskol. Nakon izbora Urbana VI. dio je kardinala proglasio izbor nevaljanim i izabrao Klementa VII., koji se nastanio u Avignonu. Europski vladari, biskupi, redovnici i sveci podijelili su se u procjeni komu pripada papinska služba. Vinko je podržao avignonsku stranu i postao blizak kardinalu Pedru de Luni, koji je poslije uzeo ime Benedikt XIII. Njegov izbor pokazuje koliko je kriza bila zamršena: ozbiljna vjera i učenost nisu same po sebi jamčile ispravnu prosudbu.

Vinko je u Avignonu služio kao propovjednik i ispovjednik, ali ga je raskol sve više opterećivao. Nakon teške bolesti 1398. napustio je dvorsko okružje i dobio dopuštenje da se posveti putujućemu propovijedanju. Sljedeća dva desetljeća obilazio je gradove i sela zapadne Europe. Propovijedao je u zemljama Pirenejskoga poluotoka, u Francuskoj, sjevernoj Italiji, Švicarskoj i drugim krajevima, često pred mnoštvom okupljenim na trgovima i otvorenim prostorima.

Središnje teme njegovih propovijedi bile su obraćenje, pokora, posljednji sud i odgovornost za život. Zbog snažna govora o posljednjim stvarima dobio je nadimak Anđeo Apokalipse. Takav govor danas može zvučati isključivo prijeteće, ali Vinkova svrha nije bila izazvati besplodan strah. Slušatelje je pozivao da pomire zavađene, vrate nepravedno stečeno, napuste nasilje i ozbiljno shvate milosrđe. Propovijed je trebala dovesti do promjene ponašanja.

Govorio je jednostavnije nego što bi se očekivalo od školovanoga teologa. Njegov materinski valencijski govor razumijevali su brojni slušatelji, a kasnija predaja to je pripisivala čudesnomu daru jezika. Izvori mu pripisuju i mnoga ozdravljenja, proročanstva i druga čudesa. Takva svjedočanstva važan su dio povijesti njegova štovanja, ali njihove pojedinosti nije moguće provjeravati jednako kao datume putovanja, pisma i njegovu ulogu u raskolu.

Putovanje s velikom skupinom sljedbenika zahtijevalo je organizaciju. Među pratiteljima su bili ljudi koji su pomagali pri bogoslužju, ispovijedanju i održavanju reda. Vinko je dolazio u sredine u kojima su propovijedi često bile glavni oblik javnoga vjerskog poučavanja. Govorio je dugo, služio se slikama iz svakodnevice i prilagođavao složene teološke teme ljudima bez školskoga obrazovanja. Njegova snaga nije bila samo u glasu, nego u sposobnosti da naučeno gradivo pretvori u izravan poziv savjesti.

Njegovo je djelovanje imalo i tamnu stranu vremena u kojemu je živio. Propovijedao je Židovima i muslimanima u društvu obilježenu snažnim pritiscima na vjerske manjine. Izvori govore o mnogim obraćenjima, no velike brojke i okolnosti pojedinih slučajeva zahtijevaju oprez. Vinkov život treba razumjeti u srednjovjekovnome okružju, bez pretvaranja spornih posljedica tadašnjega misionarskog žara u jednostavnu pobjedničku priču.

Dok je putovao, raskol se nastavljao. Benedikt XIII. odbijao se povući čak i kada je postajalo jasno da njegovo ustrajanje produbljuje podjelu. Vinko ga je godinama pokušavao nagovoriti da radi jedinstva odstupi. Kada ti pokušaji nisu uspjeli, javno mu je uskratio potporu. Godine 1416. objavio je da mu zemlje Aragonske krune više ne duguju poslušnost. Bio je to bolan prekid s čovjekom kojega je dugo smatrao zakonitim papom, ali i čin kojim je pomogao otvoriti put završetku raskola na Konstanškom saboru 1417.

U političkim pitanjima nije bio samo promatrač. Sudjelovao je u razrješenju nasljedne krize Aragonske krune u sporazumu u Caspeu 1412. Njegov ugled propovjednika i savjetnika davao mu je utjecaj među vladarima. Unatoč tomu nastavio je živjeti kao putujući dominikanac, s rasporedom obilježenim molitvom, misom, propovijedanjem i susretima s ljudima.

Sačuvane propovijedi i teološki spisi pokazuju da njegov javni nastup nije nastajao bez priprave. Dominikanski naglasak na učenju pratio ga je cijeloga života. Prije propovijedanja molio je i proučavao, a govor je povezivao s konkretnim moralnim pitanjima zajednice. Njegova popularnost stoga nije bila suprotnost obrazovanju; bila je plod nastojanja da obrazovanje postane služenje razumljivo običnomu čovjeku.

Vinko je često poticao javne pokorničke procesije. One su odgovarale religioznosti njegova vremena i snažnomu osjećaju blizine suda, koji su hranili ratovi i epidemije. Njihovi povijesni oblici danas mogu djelovati strano, ali trajna jezgra njegova poziva ostaje zahtjev da strah ne završi u panici, nego u prekidu nepravde, oprostu i odgovornijem životu.

Posljednje godine proveo je uglavnom u Francuskoj. Starost i bolest nisu odmah zaustavile njegova putovanja. Umro je 5. travnja 1419. u Vannesu u Bretanji, daleko od rodne Valencije. Papa Kalist III., također podrijetlom iz valencijskoga kraja, proglasio ga je svetim 1455. godine. Njegov se grob nalazi u katedrali u Vannesu.

Svetoga Vinka Fererskog ne treba zamijeniti sa svetim Vinkom Saragoškim, đakonom i mučenikom iz ranoga kršćanstva. Fererski je Vinko bio dominikanac 14. i 15. stoljeća, propovjednik koji je proputovao velik dio Europe. Umjetnost ga često prikazuje u dominikanskome habitu, s podignutim prstom i krilima, prema naslovu anđela posljednjega suda.

Njegov spomen 5. travnja čuva složen i poučan život. Vinko je znao pokrenuti mnoštva, ali njegova zrelost nije vidljiva samo u govorničkome uspjehu. Očitovala se i u spremnosti da napusti stranu kojoj je dugo pripadao kada je njezino ustrajanje postalo prepreka jedinstvu. Njegova ostavština poziva na obraćenje koje počinje osobno: i propovjednik mora dopustiti da istina ispravi njegovu prosudbu.