Sveti Vinko Saragoški, đakon i mučenik

Sveti Vinko Saragoški, poznat i kao Vinko Đakon i Vinko Mučenik, jedan je od najranije i najšire čašćenih mučenika Hispanske Crkve. Živio je u drugoj polovici trećega stoljeća, a umro je oko 304. godine za Dioklecijanova progona. Povijesno je sigurna jezgra njegova života sažeta, ali čvrsta: zvao se Vinko, bio je đakon, povezan sa Zaragozom te je podnio mučeništvo i bio pokopan u Valenciji.

Najraniji opširniji prikaz njegova mučeništva donosi pjesnik Prudencije u zbirci Peristephanon, odnosno Krune mučeništva. Prudencije je pisao početkom petoga stoljeća, približno stotinu godina nakon Vinkove smrti. O Vinku su propovijedali i Augustin Hiponski te papa Lav Veliki, što pokazuje koliko se njegov kult rano proširio izvan Hispanije. Augustin je poznavao zapis o njegovu mučeništvu, ali već su kasniji istraživači upozoravali da su opširna Vinkova Djela hagiografski oblikovana i obojena maštom.

Prema predaji Vinko je rođen u Huesci, nedaleko od Zaragoze, u drugoj polovici trećega stoljeća. Kao imena njegovih roditelja navode se Eutricije i Enola, no za te pojedinosti nema rane neovisne potvrde. Školovao se u Zaragozi i ondje ga je biskup Valerije zaredio za đakona. Budući da je Valerije prema predaji imao govornu manu, Vinko je propovijedao u njegovo ime i pomagao mu u naviještanju po biskupiji.

Godine 303. carevi Dioklecijan i Maksimijan pooštrili su mjere protiv kršćana. Od klera se tražilo predavanje svetih knjiga i podlaganje državnome kultu. U Hispaniji je carske odredbe provodio namjesnik Dacijan. Vinko i njegov biskup bili su uhićeni te u lancima odvedeni iz Zaragoze u Valenciju. Pred sudom je Vinko govorio i u biskupovo ime. Odbio je odreći se vjere i predati Sveto pismo da bude spaljeno.

Valerije je poslan u progonstvo, dok je Vinko zadržan radi mučenja. Kasnija predaja iscrpno opisuje njegove patnje: rastezanje na spravi, razdiranje tijela željeznim kukama, sol na ranama, užarenu rešetku i tamnički pod prekriven oštrim krhotinama. Pojedinost o rešetki možda je preuzeta iz predaje o svetome Lovri, drugome mučeniku povezanom s Huescom. Zbog toga nije moguće svaku opisanu muku smatrati povijesno potvrđenom.

U središtu predaje nije samo okrutnost mučitelja nego Vinkova postojanost. Ni prijetnje ni obećanje slobode nisu ga naveli da preda svete knjige. Opisuje ga se kao čovjeka koji je pred sucem govorio mirno i otvoreno, dok je Dacijan postupno gubio vlast nad sobom. Čak je i u tamnici Vinko navodno zadivio čuvara, koji se potom obratio. Taj motiv, čest u pričama o ranim mučenicima, izražava vjerovanje da svjedočanstvo vjernosti može djelovati i ondje gdje se čini potpuno poraženim.

Vinko je umro u Valenciji, tradicionalno 22. siječnja 304., premda se u pojedinim predajama navodi i 305. godina. Priče o postupanju s njegovim tijelom imaju više oblika. Prema jednoj inačici izloženo je zvijerima, ali su ga gavrani sačuvali od lešinara. Prema drugoj je stavljeno u vreću i bačeno u more, no valovi su ga izbacili na obalu, gdje su ga kršćani pronašli i dostojno pokopali. Povijesno je pouzdanija veza njegova najranijega groba i kulta s Valencijom.

Gavrani su ipak ostali važan dio Vinkove legende. Predaja govori da su čuvali njegovo tijelo i poslije njegov grob na krajnjem jugozapadu Iberijskoga poluotoka, na mjestu koje danas nosi ime Rt svetoga Vinka. Arapski geograf al-Idrisi zabilježio je ondje svetište povezano s gavranima. Portugalska predaja dalje pripovijeda da je kralj Alfons I. 1173. dao prenijeti Vinkove relikvije brodom u lisabonsku katedralu. Brod s gavranima zato je postao dijelom grba Lisabona.

Vinkovo se štovanje vrlo rano proširilo po Iberijskome poluotoku, južnoj Galiji i drugim dijelovima zapadnoga kršćanstva. Njegov grob u Valenciji bio je rano središte kulta, a crkve posvećene njegovu imenu podizane su u Zaragozi, Oviedu, Béziersu, Narbonni i drugdje. Castres je u srednjem vijeku postao važno hodočasničko odredište nakon predaje o prijenosu dijela relikvija. Tvrdnje o relikvijama na različitim mjestima nije uvijek moguće međusobno uskladiti, ali one svjedoče o širini njegova ugleda.

Kao đakon Vinko se u umjetnosti prikazuje u dalmatici, liturgijskome ruhu njegove službe. Uz njega se pojavljuju palma mučeništva, knjiga, brod i gavrani. Njegov je lik povezan i s vinogradarstvom, dijelom zbog glasovne bliskosti imena Vinko i vina u nekim europskim jezicima i pučkim običajima. U hrvatskim krajevima njegov dan poznat je kao Vincekovo, početak nove vinogradarske godine, kada se blagoslivljaju vinogradi i simbolično započinju radovi.

Vinko se časti kao zaštitnik vinogradara, vinara, trgovaca vinom i proizvođača octa, ali i mornara, ciglara te đakona. Osobito je važan u Valenciji, Zaragozi i Portugalu. Njegovo je ime ostavilo trag i u zemljopisnim nazivima: otoci i naselja nazvani São Vicente ili Saint Vincent često su dobili ime jer su otkriveni ili osnovani na njegov spomendan.

Širina tih zaštitništava pokazuje kako je uspomena na jednoga đakona iz rimske Hispanije postala dijelom vjerskoga i kulturnoga pamćenja mnogih krajeva.

Povijest i legenda u Vinkovoj su biografiji nerazdvojno isprepletene. Prudencijeva pjesnička obrada, srednjovjekovne Pasije i kasnije propovijedi proširile su kratku povijesnu jezgru u dojmljiv prikaz izdržljivosti pod mukama. Urednički je važno ne tvrditi da je svaki detalj doslovno potvrđen. Ipak, rana raširenost njegova kulta, Augustinove propovijedi i postojano pamćenje njegova imena, đakonske službe i mučeništva pokazuju da predaja počiva na stvarnome i snažnome svjedočanstvu.

Sveti Vinko Saragoški časti se kao prvomučenik Hispanije. Njegovo je štovanje nastalo mnogo prije suvremenih postupaka kanonizacije, a spomendan mu se slavi 22. siječnja. U njegovu liku Crkva pamti đakona čija je služba Riječi došla do krajnjega svjedočanstva: odbio je spaliti svete knjige i ostao vjeran unatoč progonu. Kasniji naraštaji tu su vjernost izrazili slikama vatre, mora i gavrana, ali njezino središte ostalo je jednostavno — postojanost u vjeri do smrti.