Sveti Vinko

„Promatrali smo očima vjere veličanstven prizor: svetoga mučenika Vinka posvuda pobjedonosna. Pobijedio je u svojim riječima, pobijedio u mukama koje je podnio; pobijedio u svojemu ispovijedanju, pobijedio u svojim nevoljama; pobijedio kad su ga palili ognjem, pobijedio kad su ga potapali u valove. Kad je njegovo tijelo, koje je bilo kao neki danak Kristu Pobjedniku, s lađe bilo bačeno u more, šutke je govorilo: ‘Obaraju nas, ali ne propadamo.’” ~ Propovijed svetoga Augustina

Razmatranje: Sveti Augustin gajio je duboko divljenje prema današnjem đakonu mučeniku, svetom Vinku iz Zaragoze. Gornji navod potječe iz jedne od pet sačuvanih homilija koje je Augustin izrekao o junaštvu, vjeri i svjedočanstvu toga svetoga čovjeka, čije se mučeništvo zbilo za vrijeme žestokoga Dioklecijanova progona Crkve početkom četvrtoga stoljeća. No krv mučenika sveta je žrtva koja gasi ognjeve đavla i raspiruje vjeru onih koji promišljaju o takvim svetim žrtvama. Kako će Augustin propovijedati u jednoj kasnijoj propovijedi: „đavao je trpio veće muke zbog toga što Vinka nije nadvladao nego što je Vinko trpio od đavlova progonstva.”

Vinko je rođen na području današnje Španjolske i nosi naslov „prvomučenika”, što znači da je bio prvi, odnosno „proto”, čovjek koji je umro za Krista na Iberijskome poluotoku. O njegovu se životu malo zna, ali svjedočanstvo svetoga Augustina rasvjetljuje njegov karakter. Kao i mnogim ranim svecima, i njemu se pripisuju brojne legende.

Prema tim legendama, biskup Valerije iz Zaragoze u Španjolskoj imao je govornu manu, pa je najprije zaredio, a potom i postavio đakona Vinka, koji je bio rječit, za svoga osobnog propovjednika. Mjesni rimski upravitelj u to doba, Dacijan, nemilosrdno je provodio odredbu cara Dioklecijana da prisili kršćane odreći se svoje vjere prinoseći tamjan rimskim bogovima. Dacijan je dao uhititi i utamničiti i ostarjeloga biskupa i njegova đakona. Dok su bili u tamnici, đakon Vinko reče biskupu: „Oče, ako mi zapovjediš, govorit ću.” Biskup mu odgovori: „Sinko, kao što sam ti povjerio da dijeliš riječ Božju, tako ti sada nalažem da odgovoriš u obranu vjere koju ispovijedamo.” To je bilo sve što je Vinku trebalo. U tome su se času na njemu ispunile riječi Svetoga pisma: „Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ćete ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite vi, nego Duh Oca vašega govori u vama” (Matej 10, 19–20). Đakon je izrekao svoju „propovijed” sa spokojem pred mukama i smrću, a upravitelja je izjedala vlastita srdžba.

Legenda kaže da je Vinko bio bičevan, rastegnut na spravi za mučenje, položen na užarenu rešetku, razdiran željeznim kukama, paljen užarenim željezom, a zatim bačen na tamnički pod posut razbijenim staklom. Kroz sve to Vinko je ostao u miru, jer se nije bojao „onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti” (Matej 10, 28). Legenda zaključuje da je Vinkova radost pred tim mukama bila tako velika da je jednoga od njegovih tamničara odmah obratila.

No upravitelj još nije bio gotov. Dao je Vinku meku postelju na kojoj bi se oporavio, nadajući se da će ga udobnošću navesti da se odrekne svoga Boga. Ali ni prijetnje nasiljem ni obećanja udobnosti nisu Vinku bili ni od kakve privlačnosti. Tek što je bio položen na postelju, umro je. Njegovo je tijelo bilo bačeno lešinarima, ali gavrani su ga obranili. Drugi izvještaj, iz propovijedi svetoga Lava, kaže da je Vinkovo tijelo bilo bačeno u more, ali ga je Providnost izbacila na obalu te su mu njegovi sukršćani iskazali dostojan ukop ondje gdje je poslije nad njegovim grobom podignuto svetište. Mjesto na jugu Portugala gdje su se, prema legendi, odigrali ti posljednji događaji danas se zove Rt svetoga Vinka. Jata gavrana i lešinara i danas kruže nad tom istom obalom.