Sveti Vid

Sveti Vid pripada onim ranokršćanskim mučenicima čiji je kult drevan, a životopis gotovo posve oblikovan legendom. Najraniji martirologijski zapis potvrđuje da se njegovo ime na Siciliji častilo već u petom stoljeću, ali ne opisuje dječaka pred carem, kotao, lavove ni čudesni bijeg. Ta razlika ne umanjuje njegov spomen: ona pokazuje da je vjernost mučenika trajnija od pojedinosti koje je vrijeme sačuvalo.

Vid, na latinskom Vitus, tradicionalno se povezuje sa Sicilijom i s Dioklecijanovim progonom početkom četvrtoga stoljeća. Datumi njegova rođenja i smrti nisu poznati. Kasnija predaja navodi približno 290. i 303. ili 304. godinu, ali te brojke ne treba uzeti kao potvrđenu kronologiju. Pogrešno prenesena 304. kao godina rođenja očito pripada tradicionalnomu vremenu smrti.

Martyrologium Hieronymianum bilježi Vida, Modesta i Krescenciju na Siciliji, a istoga dana spominje Vida i među mučenicima u Lukaniji. Moguće je da se oba zapisa odnose na istoga čovjeka. Javno štovanje trojice rano je potvrđeno, no iz najstarijih se tragova ne može zaključiti da su Modest i Krescencija doista bili Vidovi odgojitelji. Njihove uloge pripadaju kasnije razvijenoj zajedničkoj pasiji.

Prema toj pasiji, Vid je bio dječak iz poganske senatorske obitelji. Kršćanskoj su ga vjeri poučili učitelj Modest i dadilja Krescencija. Kada ga je otac pokušao prisiliti na odricanje, troje je kršćana pobjeglo sa Sicilije u Lukaniju. Vid je zatim odveden u Rim kako bi pomogao carevu sinu, ali je nakon toga ipak progonjen jer nije htio žrtvovati rimskim bogovima.

Legenda opisuje niz čudesnih izbavljenja: Vid ostaje neozlijeđen u kotlu vrele tvari, a lavovi kojima je bačen ne napadaju ga. Anđeo njega i pratioce vraća u Lukaniju, gdje umiru od posljedica mučenja. Kotao, pijetao i lav zbog toga su postali njegovi prepoznatljivi atributi u umjetnosti. Oni pripadaju slikovitu jeziku pasije, ne provjerenomu izvještaju o pogubljenju.

Vidovo se štovanje rano proširilo iz južne Italije prema Rimu, a poslije preko samostana Saint-Denis i Corveyja u srednju Europu. Osobito je snažno postalo u Pragu, gdje mu je posvećena katedrala. U slavenskim zemljama ime Sveti Vid duboko se ukorijenilo u crkvenu i mjesnu tradiciju. U Hrvatskoj mu je posvećen velik broj crkava, a zaštitnik je grada Rijeke i riječke katedrale.

U srednjem vijeku Vid je ubrojen među četrnaest svetih pomoćnika. Ples pred njegovim kipom u njemačkim krajevima povezan je s nazivom „ples svetoga Vida“, koji se poslije rabio za neurološki poremećaj koreju. Iz toga su se razvila zaštitništva nad plesačima, glumcima i oboljelima od epilepsije. Kao i drugi popisi zaštitništava, ona govore o povijesti pobožnosti, a ne o Vidovim zemaljskim zanimanjima.

Vid i njegovi tradicionalni drugovi uklonjeni su 1969. iz Općega rimskog kalendara zbog nedostatka sigurnih životopisnih podataka. Vid je ipak ostao u Rimskom martirologiju pod 15. lipnja. Ondje gdje se slijedi julijanski kalendar isti liturgijski datum danas pada 28. lipnja po građanskom gregorijanskom računanju; nije riječ o drugom svecu ni konkurentskom spomenu.

Sveti Vid tako povezuje vrlo ranu uspomenu i mnogo kasniju pripovijest. Legenda je dječjemu mučeniku dala lice hrabrosti pred ocem, carem, vatrom i zvijerima. Povijest te prizore ne može potvrditi, ali kult čuva temeljnu kršćansku tvrdnju zbog koje su nastali: ni mladost ni nemoć ne priječe čovjeka da u Kristu ostane slobodan.