Sveti Turibije iz Mogroveja

Sveti Turibije iz Mogroveja bio je pravnik koji je iz laičke službe neočekivano pozvan za nadbiskupa Lime. Rođen u Španjolskoj, najveći je dio biskupskoga života proveo putujući golemim područjem današnjega Perua. U kolonijalnome društvu obilježenu prisilnim radom, rasnim nejednakostima i zloporabama vlasti nastojao je obnoviti crkvenu stegu, poučavati na jezicima domorodačkih naroda i braniti njihovo ljudsko dostojanstvo.

Toribio Alfonso de Mogrovejo rođen je 16. studenoga 1538. u Mayorgi, u pokrajini Valladolid. Potjecao je iz plemićke obitelji i stekao temeljitu humanističku i pravnu naobrazbu. Studirao je u Valladolidu, Salamanci i Coimbri, a zatim predavao pravo. Godine 1571. kralj Filip II. imenovao ga je inkvizitorom u Granadi. Bio je laik, ali je uživao ugled učenoga, savjesnog i pobožnog čovjeka.

Kada je nadbiskupska stolica u Limi ostala prazna, kralj ga je predložio za novoga nadbiskupa. Turibije se izboru usprotivio. Pozivao se i na crkveno pravo: nije bio svećenik te je smatrao da nije dorastao takvoj službi. Njegov prigovor nije prihvaćen. Nakon priprave zaređen je za svećenika 1578., papa Grgur XIII. imenovao ga je nadbiskupom 1579., a biskupsko je posvećenje primio 1580. godine.

U Peru je stigao 1581. Nadbiskupija Lima prostirala se preko obale, Anda i udaljenih naselja, na području koje je bilo gotovo nemoguće voditi samo iz glavnoga grada. U njemu su živjeli španjolski doseljenici i brojni domorodački narodi, dok su upravni i gospodarski odnosi često počivali na njihovu izrabljivanju. Turibije je brzo shvatio da se biskupska služba ne može svesti na upravljanje uredom.

Tijekom dvadeset i pet godina triput je pohodio prostranu nadbiskupiju. Putovao je pješice i kroz teško pristupačne krajeve, prelazio planine, podnosio vrućinu, hladnoću i bolesti. Pohodi su trajali godinama, a cilj im nije bio tek zabilježiti broj zajednica. Susretao je ljude, krštavao, krizmao, provjeravao život župa i nastojao osigurati da kler doista služi povjerenomu stanovništvu. Velik dio biskupske službe proveo je izvan Lime.

Za navještaj vjere smatrao je nužnim razumjeti jezik ljudi. Učio je domorodačke jezike i zahtijevao da ih uče svećenici koji među tim narodima djeluju. Treći pokrajinski sabor u Limi, kojemu je predsjedao od 1582. do 1583., odredio je izradu katekizma i pastoralnih priručnika na španjolskome, kečuanskome i ajmarskome. Trojezični katekizam tiskan 1584. bio je među prvim knjigama otisnutima u Južnoj Americi. Jezik ovdje nije bio dodatak misiji, nego uvjet da poučavanje bude razumljivo i da sakramentalni život ne ostane površan.

Turibije je proveo reforme Tridentskoga sabora u okolnostima veoma udaljenima od Europe. Organizirao je tri pokrajinska sabora, 1582.–1583., 1591. i 1601., te brojne biskupijske sinode. Njihove su odluke uređivale poučavanje, sakramentalnu praksu i stegu klera. Godine 1591. osnovao je sjemenište u Limi, prvo takvo učilište na zapadnoj hemisferi. Obrazovanje budućih svećenika smatrao je ključnim jer su neznanje i sablažnjiv život dijela klera nanosili štetu zajednicama.

Odluke limskoga sabora nadišle su granice njegove nadbiskupije. Nakon rimske potvrde postale su važan okvir za crkveni život velikoga dijela Južne Amerike. Turibije je tako povezivao neposredan susret na putovanju s dugoročnim ustrojavanjem institucija. Znao je da pojedinačni pohod može pomoći određenoj zajednici, ali da su za trajnu promjenu potrebni obrazovani službenici, razumljivi tekstovi i pravila koja vrijede i za moćne.

Njegova pravna izobrazba bila je važna u sukobima s kolonijalnim vlastima. U društvu u kojemu su domorodci bili prisiljavani na rad i izloženi samovolji moćnika inzistirao je na tome da imaju puno ljudsko dostojanstvo. Suprotstavljao se zloporabama službenika i kolonista, premda ih nije uvijek mogao zaustaviti. Njegov položaj nije bio izvan kolonijalnoga sustava, a prije biskupske službe radio je u Inkviziciji; zato njegov život ne treba odvajati od proturječnoga svijeta španjolske vlasti. Upravo unutar toga svijeta koristio je crkvenu i pravnu vlast kako bi ograničio nasilje i tražio pravednije postupanje.

Jednako je odlučno postupao prema crkvenim zloporabama. Zahtijevao je da svećenici borave među povjerenim narodom, uredno vode župe i ne koriste službu za osobnu dobit. Takva obnova stvarala mu je protivnike među klerom i državnim dužnosnicima. Turibije nije izbjegavao sporove, ali svrha mu nije bila osobna pobjeda. Zakoni, vizitacije i sabori trebali su služiti tomu da udaljene zajednice ne ostanu bez pouke i zaštite.

Izvori mu pripisuju stotine tisuća krštenja i krizmi tijekom pastoralnih pohoda. Točne velike brojke teško je neovisno provjeriti, ali jasno svjedoče o opsegu njegova putovanja. Među osobama koje je krizmao bili su Ruža Limska i Martin de Porres, poslije također proglašeni svetima. Surađivao je s misionarima i redovničkim zajednicama, podupirao gradnju crkava, škola i bolnica te skrbio za siromašne, uključujući i osiromašene doseljenike.

Njegova je pomoć siromašnima često bila nenametljiva. Kolonijalne društvene razlike nisu pogađale samo domorodačko stanovništvo; i osiromašeni Španjolci teško su javno tražili pomoć. Turibije je nastojao da potpora do njih stigne bez dodatnoga poniženja. Time je pastoralni program, pun sabora i pravnih odluka, dobivao osobno lice.

Turibije je posljednji put obolio tijekom pastoralnoga pohoda. Unatoč groznici nastavio je put dok nije stigao u Sañu. Ondje je umro 23. ožujka 1606. Njegovi su posmrtni ostatci poslije preneseni u limsku katedralu. Umro je izvan sjedišta, na putu među zajednicama koje je obilazio, što prikladno sažima način njegove biskupske službe.

Papa Inocent XI. proglasio ga je blaženim 1679., a papa Benedikt XIII. svetim 1726. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 1983. zaštitnikom latinoameričkih biskupa. Ne treba ga zamijeniti sa svetim Turibijem iz Astorge, biskupom iz 5. stoljeća po kojemu je dobio ime.

Spomen svetoga Turibija 23. ožujka čuva lik pastira koji je upravnu odgovornost pretvorio u putovanje prema ljudima. Njegova ostavština nije samo u ustanovama koje je osnovao, nego u uvjerenju da propovijedanje bez poznavanja jezika, obrazovanja klera i obrane slabijih ostaje nedovršeno. Kao pravnik znao je vrijednost uredbe; kao biskup naučio je da se vjerodostojnost uredbe provjerava na udaljenim putovima i u životu ljudi kojima treba služiti.