Sveti Turibije iz Mogroveja

Dana 16. studenoga 1532. mala skupina španjolskih osvajača zarobila je vladara Inka Atahualpu na području današnjega Perua. Španjolci su u Novi svijet došli kao istraživači, ali ponajviše ih je zanimalo obogatiti se srebrom i zlatom, čega je među Inkama bilo u izobilju. Nakon što su za Atahualpu primili otkupninu u jednoj prostoriji zlata i dvjema prostorijama srebra, Španjolci su ga ipak ubili. Potom su nastavili osvajati druge, sve do 1572., kada je poražen posljednji od domorodačkih vladara. Unatoč svojoj kršćanskoj baštini, Španjolci su znali biti okrutni; ipak, njihova je prisutnost omogućila dolazak misionara i početak naviještanja Evanđelja domorodačkim narodima. Godine 1541. papa Pavao III. osnovao je biskupiju u Limi i imenovao njezina prvog biskupa, koji je služio trideset i šest godina. Današnji svetac, Sveti Turibije iz Mogroveja, rodio se tri godine prije osnutka biskupije u Limi (nadbiskupijom je postala 1546.) i postat će treći nadbiskup Lime.

Toribio Alfonso de Mogrovejo (Turibije) rodio se od plemenitih roditelja u gradu Mayorgi, na sjeverozapadu Španjolske. Ime je dobio po mjesnom biskupu i svecu iz petoga stoljeća. Turibije je bio pobožno dijete. Imao je snažnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, svakodnevno joj se molio i svake subote postio njoj u čast. Imao je srce za siromahe i bio je velikodušan u skrbi za njih. Kad je Turibiju bilo dvanaest godina, poslan je na studij humanističkih znanosti u Valladolid, a poslije i na Sveučilište u Salamanci studirati pravo. Turibijeva je izvrsnost ubrzo postala poznata i privukla pozornost kralja Filipa II., koji ga je 1571. imenovao velikim inkvizitorom u Granadi. Imao je samo trideset i tri godine i tu je službu obnašao pet godina.

Tijekom tih prvih trideset i osam godina Turibijeva života španjolski su osvajači u novoosvojenim peruanskim krajevima očajnički trebali moralnu obnovu. Mnogi su se vojskovođe ponašali kao tirani i pljačkaši, okrutno tlačeći domorodačke narode. Oduzimali su im zemlju, prisiljavali ih na ropski rad i postupali s njima kao da su manje od ljudi. Godine 1537., nedugo nakon osvajanja Perua, papa Pavao III. objavio je papinsku bulu Sublimis Deus. U njoj žali što su neki osvajači smatrali da domoroce Zapada i Juga treba „tretirati kao nijeme životinje stvorene za našu službu, pretvarajući se da nisu sposobni primiti katoličku vjeru“. Papa je ispravio tu zabludu izjavivši „da su Indijanci doista ljudi i da su ne samo sposobni razumjeti katoličku vjeru… nego je silno žele primiti“. Kralj Španjolske složio se s time i izdao odredbe za obnovu, ali su se tim zakonima opirali, a njihovo provođenje bilo je gotovo nemoguće. Te su se nevolje nastavile desetljećima.

Nakon smrti prvoga nadbiskupa Lime 1575., u Limu je poslan drugi španjolski biskup, ali je ondje ostao samo dvije godine. Svjestan moralnoga kaosa, kralj Filip II. znao je da u Limu mora poslati svoga najboljeg biskupa. Trebao je sveca koji poznaje pravo, može provesti potrebnu obnovu, gorljivo propovijedati Evanđelje i uspostaviti zajedništvo između doseljenika i domorodaca. U to je vrijeme kralj Španjolske imao odgovornost imenovati biskupe, koje bi papa potom potvrdio ili odbio. Kralj Filip izabrao je za tu zadaću Turibija. Postojao je samo jedan problem: Turibije nije bio ni svećenik; bio je laik. Turibije se tome usprotivio, ali je kralj ustrajao, a papa odobrio. Turibije je molio kralja, ističući da samo svećenik može biti postavljen za biskupa i tvrdeći da je zadaća iznad njegovih sposobnosti. No njegova je poniznost bila samo još jasniji znak da je upravo on čovjek za taj posao. Turibije je naposljetku pristao. Tijekom sljedeće dvije godine pripravljao se za svećeništvo, bio zaređen, služio kao svećenik, a zatim je zaređen za biskupa. U rujnu 1580., u dobi od četrdeset i tri godine, nadbiskup Turibije isplovio je za Peru sa svojom sestrom i šurjakom te stigao nekoliko mjeseci poslije. Uveden je u službu u Limi 24. svibnja 1581. i dvadeset i pet godina služio kao treći nadbiskup Lime.

Nadbiskupija se prostirala oko 400 milja uz obalu i obuhvaćala tri glavna grada, mnoga mjesta i sela te još više raštrkanih seoskih domova. Narod koji je sada pastirski vodio uključivao je španjolske doseljenike, vojnike i, naravno, domorodačko stanovništvo. Nadbiskup Turibije nije gubio vrijeme. U roku od mjesec dana nakon dolaska sazvao je nadbiskupijsku sinodu, a godinu dana poslije, po nalogu kralja Filipa II., predsjedao je Trećem pokrajinskom saboru u Limi. Taj je sabor trajao više od godinu dana te se bavio raznim zloporabama među klerom i laicima, promicao evangelizaciju domorodaca, poučavao da su Španjolci i domoroci jednaki u dostojanstvu te naručio prvu knjigu tiskanu u Južnoj Americi, Doctrina Christiana y Catecismo para Instrucción de los Indios, trojezični katekizam napisan na španjolskom, kečua i ajmara jeziku. Naručena su i druga trojezična djela kako bi pomogla kleru u ispovijedanju i propovijedanju na domorodačkim jezicima. Ne samo da je svaka biskupija njegove crkvene pokrajine provela odluke toga sabora, nego su, nakon što ih je 1588. potvrdila Sveta Stolica, bile provedene diljem cijele Južne Amerike. Godine 1590. nadbiskup Turibije osnovao je prvo sjemenište u Južnoj Americi, a 1591. i 1601. sazvao je još dva pokrajinska sabora, kao i brojne sinode unutar vlastite nadbiskupije.

Uz svoje upravne napore, Turibije je sedamnaest od svojih dvadeset i pet godina nadbiskupske službe proveo putujući pješice do svake župe i zajednice, i to u tri odvojena navrata. Putovao je teškim krajevima, preko snijegom pokrivenih planina, po kiši, vrućini i hladnoći. Svakoga je dana pristupao ispovijedi i slavio misu, učio domorodačke jezike, upoznavao svoj narod i brinuo se da svaka župa bude uređena i vjerna crkvenoj stezi. Sagradio je mnoge crkve, krstio i krizmao pola milijuna ljudi, gorljivo revnovao za svaku pojedinu dušu i pazio da se jednako skrbi i za Španjolce i za domoroce. Iz njegova će stada proizići troje svetaca koje je on krizmao: Sveta Ruža Limska, Sveti Martin de Porres i Sveti Ivan Macija. Također je postao dobar prijatelj velikoga franjevačkog misionara Svetoga Franje Solanskoga, za kojega se govorilo da je imao dar jezika, po kojemu su ga domoroci razumjeli na vlastitom jeziku.

Svaka kriza treba spasitelja. Isus je taj Spasitelj, ali njegovi sluge na zemlji djeluju kao njegova božanska oruđa. Sveti Turibije bio je to oruđe za ranu Crkvu u Peruu i diljem Južne Amerike. Njegova poniznost, revnost za duše, vjernost zakonu, darovi upravljanja, zauzetost za ljudsko dostojanstvo i očinsko srce omogućili su Bogu da posije sjeme vjere u srca mnogih, a plodovi se i danas donose. Daj da te nadahne ovaj sveti pastir i nasljeduj njegov primjer tako da se zauzmeš prepoznati dostojanstvo svake osobe na stvaralačke, suosjećajne, pronicave i odlučne načine, kako bi se Bog mogao tobom poslužiti i doprijeti do njih ondje gdje se nalaze.