Sveti Toma More

Svetoga Tomu Morea Crkva slavi 22. lipnja, zajedno sa svetim Ivanom Fisherom. Toma je umro 6. srpnja 1535., ali zajednički spomendan povezuje dvojicu ljudi koji su u istom političkom prijelomu odbili priznati kralju vlast nad Crkvom. Jedan je bio biskup, drugi laik: suprug, otac, pravnik i najviši državni službenik Engleske. Tomina odluka nije nastala iz prezira prema javnoj službi. Gotovo čitav odrasli život proveo je služeći gradu i kralju. Upravo zato njegova posljednja granica govori toliko snažno: čovjek može pošteno služiti vlasti, a da joj ne preda vlastitu savjest.

Rođen je u Londonu 1478. godine, u obitelji pravnika Johna Morea. Kao dječak boravio je u kući Johna Mortona, nadbiskupa Canterburyja i engleskoga kancelara. Ondje je izbliza upoznao svijet javnih poslova, a školovanje je nastavio u Oxfordu. Očeva želja usmjerila ga je prema pravu, koje je učio u Londonu. Latinski i grčki, književnost i teologija nisu mu pritom bili ukras odvjetničke karijere: pomagali su mu promišljati kakvo društvo ljudi grade svojim zakonima, navikama i odlukama. Sprijateljio se s Erazmom Roterdamskim, jednim od najpoznatijih učenjaka svojega doba. Njihovo prijateljstvo povezivalo je ljubav prema učenju s vedrim, katkad oštrim pogledom na ljudske slabosti.

U mladosti je ozbiljno razmišljao o redovničkom životu i neko je vrijeme živio blizu londonskih kartuzijanaca, sudjelujući u njihovoj molitvi. Naposljetku je prepoznao svoj put u svijetu. Oženio se Jane Colt i s njom dobio četvero djece: Margaret, Elizabeth, Cecily i Johna. Nakon Janine smrti 1511. oženio se udovicom Alice Middleton. Kuća u kojoj su odrastala djeca iz tih obiteljskih odnosa bila je mjesto učenja, razgovora i gostoprimstva. Toma je držao da njegove kćeri zaslužuju ozbiljno obrazovanje jednako kao i sin. Posebno se ponosio učenom Margaret, s kojom će i u najtežim godinama ostati blizak. Ta obiteljska slika važna je za razumijevanje njegove svetosti: prije posljednjega javnog čina stajale su godine svakodnevne brige, rada i privrženosti.

More nije živio odvojen od napetosti svojega vremena. Kao londonski pravnik i gradski službenik upoznao je ljude koji su pred sud dolazili zbog dugova, sporova i nepravdi. Bio je zastupnik u parlamentu, obavljao diplomatske zadaće i postupno stekao kraljevo povjerenje. Njegova pobožnost nije bila samo privatna utjeha uz ambicioznu karijeru; vjerovao je da čovjek i u sudnici i za državnim stolom odgovara za ono što čini. No takvo uvjerenje ne znači da su sve njegove odluke bile lake ili da ih danas treba nekritički prihvatiti. Radio je u svijetu u kojem su se vjersko jedinstvo, zakon i državna prisila tijesno isprepletali.

Njegova knjiga Utopija, objavljena 1516., svjedoči o širini toga razmišljanja. U obliku pripovijesti o zamišljenom otoku otvara pitanja vlasništva, siromaštva, rada, rata i pravednosti. Nije jednostavan nacrt savršene države koji bi trebalo doslovno provesti. Igra između pripovjedača, putnika i čitatelja ostavlja prostor za ironiju i raspravu. More je znao da društvo valja prosuđivati i prema životu onih koji u njemu imaju najmanje moći. Zato je razumljivo što je takvo djelo nastalo iz pera čovjeka koji je istodobno poznavao državne ustanove i njihove ograničenosti. Njegov humanizam nije ukidao vjeru, nego je iz nje i iz klasične učenosti crpio pitanja o ljudskom dostojanstvu.

U vrijeme kada se reformacija širila Europom, More je snažno branio katolički nauk i crkveno jedinstvo. Pisao je polemička djela protiv protestantskih autora, a kao državni službenik sudjelovao je i u suzbijanju onoga što su tadašnje vlasti držale krivovjerjem. Ton tih rasprava znao je biti grub; progon vjerskih protivnika ostaje težak dio njegova povijesnog nasljeđa. To ne treba prešutjeti da bi se razumjelo njegovo mučeništvo. I Ivan Pavao II., proglašavajući ga zaštitnikom državnika i političara, priznao je da su se u njegovim postupcima prema krivovjercima očitovala ograničenja kulture njegova doba. Toma je bio čovjek duboke savjesti, ali i čovjek šesnaestoga stoljeća. Poštovanje prema njegovu posljednjem svjedočanstvu ne traži da opravdavamo vjersku prisilu.

Godine 1529. postao je lord kancelar, na jednome od najviših položaja u kraljevstvu. Henrik VIII. tada je nastojao ishoditi poništenje braka s Katarinom Aragonskom kako bi se oženio Anom Boleyn. Političko pitanje nasljedstva prijestolja preraslo je u sukob o tome tko ima posljednju riječ u crkvenim stvarima u Engleskoj. More je kralju dugo iskazivao odanost i nije želio javni obračun s njim. Ipak, nije mogao poduprijeti put kojim je Henrik krenuo. Kada je kralj postupno podvrgavao englesko svećenstvo svojoj vlasti, Toma je u svibnju 1532. podnio ostavku. Time nije riješio sukob, ali je napustio službu u kojoj više nije mogao djelovati bez povrede savjesti.

Ostavka je pogodila i njegov dom. Gubitak položaja značio je gubitak prihoda i sigurnosti na koju se obitelj navikla. Toma se povukao iz javnoga života, pisao i nastojao izbjeći otvoreno izjašnjavanje koje bi kralja dodatno izazvalo. Nije pokušavao organizirati pobunu. Njegova šutnja bila je pažljivo izabrana: smatrao je da zakon ne može kažnjavati mišljenje koje čovjek nije izrekao. No vlast je tražila više od vanjske poslušnosti. Zakon o nasljeđivanju, donesen 1534., zahtijevao je prisegu povezanu s novim poretkom nasljedstva i s kraljevim odnosom prema Crkvi. Toma nije osporavao da parlament može urediti nasljeđivanje krune, ali nije mogao prisegnuti na sve što je od njega traženo. Odbijao je objasniti pojedinosti svojega prigovora, kako druge ne bi izložio opasnosti i kako ne bi izgovorio ono što nije morao. U travnju 1534. zatvoren je u londonski Tower.

Ondje se njegovo svjedočanstvo nije sastojalo od velikih govora. Zatvor je donosio bolest, samoću i odvojenost od obitelji. Posjeti i pisma, osobito ona kćeri Margaret, postali su dragocjeni. U pismu njoj Toma ne glumi čovjeka kojemu strah ništa ne znači. Govori o vlastitoj slabosti, sjeća se apostola Petra koji je počeo tonuti i uzda se da će ga Krist pridržati. Takva vjera nije tvrda sigurnost u vlastitu snagu. Ona je pouzdanje čovjeka koji zna da može posrnuti, a ipak ne želi dati riječ protiv onoga što smatra istinitim. Iza njegovih pravnih argumenata ostaje molitva, a iza javnoga ugleda otac koji nastoji utješiti kćer.

Parlament je u međuvremenu Henrika VIII. proglasio vrhovnim poglavarom Crkve u Engleskoj. Za Morea je upravo tu ležala granica kraljevske vlasti. Kralj je mogao vladati državom i tražiti građansku odanost, ali nije mogao sam sebi dati duhovnu vlast koja pripada Crkvi niti od podanika zahtijevati da u to povjeruju. Razlika između zakonite državne službe i poslušnosti Bogu bila je za njega stvarna, iako ju je cijeli život nastojao živjeti bez sukoba. Na suđenju 1535. osuđen je za veleizdaju. Presuda je pala u okolnostima u kojima njegov pristanak više nije bio samo osobna stvar: kralju je trebala i javna potvrda čovjeka čiji je ugled davao težinu novome poretku.

Ivan Fisher, biskup Rochestera, pogubljen je 22. lipnja. Dva tjedna poslije, 6. srpnja, na Tower Hillu pogubljen je i Toma More. Predaja pamti njegovu završnu odanost kralju, ali i prvenstvo koje je davao Bogu. Nije umro zato što nije znao pronaći kompromis u javnom životu. Prije toga godinama je pregovarao, služio, šutio i povlačio se kada je trebalo. Umro je jer je došao zahtjev kojemu nije mogao pristati bez unutarnjeg odricanja od vjere. Njegov kraj bio je nasilan; njegov odgovor nije bio poziv na nasilje.

Papa Pio XI. proglasio ga je svetim 1935. godine zajedno s Ivanom Fisherom. Ivan Pavao II. proglasio ga je 2000. zaštitnikom državnika i političara. Te crkvene odluke ne izdvajaju Tomu iz povijesti niti brišu teške stranice njegova vremena. One prepoznaju svjedoka koji je na najvišem državnom položaju naučio da čast službe ima granicu u istini. Njegov život može govoriti roditeljima koji odgajaju djecu, pravnicima koji odlučuju o tuđim sudbinama i svima koji služe zajednici. More nije bio bez proturječja, ali je u trenutku kada je vlast zatražila njegovu savjest ostao vjeran onome što je pred Bogom smatrao svojom dužnošću.