Sveti Toma Becket, biskup i mučenik

U canterburyjskoj katedrali 29. prosinca 1170. ubijen je nadbiskup koji je nekoć bio najbliži suradnik engleskoga kralja. Toma Becket znao je kako se stječe i čuva svjetovna moć: sedam je godina kao kancelar služio Henriku II. Njegov sukob s kraljem stoga nije bio sukob dvaju neznanaca, nego bolan raskid ljudi koji su zajedno upravljali kraljevstvom. Toma je tek na nadbiskupskoj stolici do kraja upoznao težinu službe koju je prihvatio. Crkva ga štuje kao mučenika jer se, unatoč pritiscima i vlastitim kolebanjima, nije odrekao njezine slobode.

Rodio se oko 1119. u Londonu, u obitelji normanskoga podrijetla. Od mladosti je stekao obrazovanje kakvo je moglo otvoriti vrata crkvenoj i kraljevskoj službi. Učio je u Engleskoj, među ostalim u Mertonu, a školovao se i u Parizu. Nije bio učenjak odvojen od javnoga života: pokazivao je dar za pregovore, upravu i ophođenje s ljudima. Ušao je u službu Theobalda, canterburyjskoga nadbiskupa, koji mu je povjeravao osjetljive poslove. Poslije je produbio poznavanje prava u Bologni i Auxerreu te postao canterburyjskim arhiđakonom. U Theobaldovu je okruženju upoznao i potrebe mjesne Crkve i složen odnos engleskih biskupa s kraljem i papom.

Godine 1155. Henrik II. imenovao ga je kancelarom. Toma je postao kraljev pouzdanik, sposoban provoditi njegove odluke, prikupljati prihode i zastupati interese krune. Dvor ga je poznavao po raskošnu načinu života; prijateljstvo s kraljem bilo je i politički savez. Tada nije nastupao kao budući protivnik kraljevih zahtjeva prema Crkvi. Upravo zato njegov kasniji otpor nije lako svesti na priču o čovjeku koji je oduvijek stajao na istoj strani. Promijenila se služba koja mu je bila povjerena, a s njom i odgovornost koju je bio spreman preuzeti.

Nakon Theobaldove smrti Henrik je podupro Tomin izbor za canterburyjskoga nadbiskupa. Očekivao je da će mu bivši kancelar pomoći učvrstiti kraljevsku vlast nad engleskom Crkvom. Toma je 1162. zaređen za svećenika i potom posvećen za biskupa. Napustio je kancelarsku službu, promijenio način života i ozbiljno se posvetio dužnostima nadbiskupa. Kasnija svjedočanstva naglašavaju njegovu pokoru i strožu osobnu stegu. Nije htio ostati kraljevim čovjekom ondje gdje je smatrao da mora djelovati kao pastir Crkve.

Spor je zahvaćao vrlo stvarna pitanja. Tko sudi kleriku optuženu za teško nedjelo? Smije li biskup bez kraljeve privole potražiti pravdu kod pape? Koliko kraljevi običaji mogu obvezivati Crkvu? Henrik je htio jaču kraljevsku kontrolu i ujednačenije pravosuđe; Toma je strahovao da bi se time crkvena nadležnost i veza s Rimom podvrgnule volji vladara. Nije se radilo o tvrdnji da klerik smije proći nekažnjeno, nego o tome koja vlast ima pravo suditi i kako se njezine ovlasti mogu uskladiti s pravima Crkve. U dvanaestom stoljeću ta su pitanja doticala samu strukturu društva, pa je osobni sukob dvojice nekadašnjih prijatelja brzo prerastao u sukob ustanova.

Napetost je izbila na vidjelo u Clarendonu 1164. Henrik je od biskupa tražio prihvaćanje odredaba koje su predstavljene kao stari običaji kraljevstva. Becket je pod pritiskom najprije pokazao spremnost na ustupak, ali je odbio konačno potvrditi tekst Clarendonskih konstitucija. Svoju je popustljivost držao pogreškom. Kralj je zatim protiv njega pokrenuo postupke, uključujući zahtjeve vezane uz novac iz kancelarskih godina. Kad je u Northamptonu postalo očito koliko je položaj opasan, Toma je napustio Englesku. Bijeg nije okončao spor: započelo je šest godina izgnanstva u Francuskoj.

U izgnanstvu je boravio, među ostalim, u cistercitskoj opatiji Pontignyju, a potom u Sensu. Papa Aleksandar III. podupirao je pravo Crkve na slobodu, ali je ujedno nastojao spriječiti potpuni slom odnosa s Henrikom. Becket je tražio povratak i obnovu svojih nadbiskupskih prava; kralj je pritiskao njegove pristaše i njihove obitelji. Toma se služio crkvenim kaznama ili njihovom prijetnjom, što je dodatno zaoštravalo stanje. Njegova postojanost nije značila da je svaki njegov korak bio razborit ili da u sukobu nije bilo ponosa. No dugotrajni progon pokazao je da se nije radilo samo o svađi oko osobnoga ugleda: nadbiskup nije htio pristati da o granicama crkvene službe konačno odlučuje kralj.

Pomirenje postignuto 1170. otvorilo mu je put kući, ali nije uklonilo uzrok razdora. Za njegova odsustva yorkški je nadbiskup, uz druge biskupe, sudjelovao u krunidbi Henrikova sina. Becket je u tome vidio povredu prava canterburyjske stolice i po povratku je objavio crkvene kazne protiv odgovornih. Kralj je za to doznao u Francuskoj. Njegov bijes i riječi izrečene pred dvoranima u predaji su poprimili više različitih oblika. Nije pouzdano utvrđeno da je izdao nalog da se nadbiskup ubije. Četvorica njegovih vitezova ipak su krenula preko mora, uvjerena da djeluju u korist kralja.

U Canterbury su stigli 29. prosinca. Od Tome su zahtijevali da povuče kazne i podvrgne se kraljevoj volji. Nakon susreta koji nije završio sporazumom, naoružani su ga zatekli u katedrali dok su se redovnici okupljali na večernju molitvu. Toma nije pobjegao. Mačevima su ga usmrtili u crkvi kojoj je bio nadbiskup. Edward Grim pokušao ga je zaštititi te je i sam ranjen. Njegovo svjedočanstvo sačuvalo je potresan prikaz napada.

Smrt je izazvala snažan odjek. Već uz prvi grob u katedralnoj kripti počeli su dolaziti ljudi koji su Tomu zazivali kao mučenika; redovnici su zapisivali svjedočanstva o uslišanjima i ozdravljenjima koja su mu pripisivana. Papa Aleksandar III. proglasio ga je svetim 21. veljače 1173. Henrik II. 1174. došao je u Canterbury i javno činio pokoru kod njegova groba. Taj čin nije mogao izbrisati ubojstvo ni sve uzroke sukoba, ali je pokazao koliko se promijenilo javno značenje Tomine smrti. Mjesto na kojem je kraljevska sila nadvladala nenaoružanoga nadbiskupa postalo je mjestom molitve.

Canterbury je izrastao u jedno od najvažnijih hodočasničkih odredišta srednjovjekovne Europe. Godine 1220. Tomini su posmrtni ostatci preneseni iz kripte u bogato urešeno svetište u kapeli Presvetoga Trojstva. Hodočasnici su dolazili izdaleka, a prizori uslišanja pripisivanih njegovu zagovoru sačuvani su i na katedralnim vitrajima. Za engleske reformacije Henrik VIII. dao je 1538. razoriti svetište i ukloniti njegovo štovanje iz službenoga kalendara; sudbina samih posmrtnih ostataka nije pouzdano utvrđena. U katedrali i danas mjesto nekadašnjega svetišta obilježava spomen na nadbiskupa kojega politička sila nije uspjela izbrisati iz kršćanskoga sjećanja.

Crkva slavi svetoga Tomu Becketa 29. prosinca. Poznavao je privlačnost kraljeve blizine i cijenu gubitka njezine zaštite. Prošao je kroz kolebanja i dugotrajno izgnanstvo, a na kraju je prihvatio da ga vjernost nadbiskupskoj službi može stajati života. Njegovo mučeništvo poziva nas da savjest čuvamo i onda kada je to teško te da slobodu Crkve branimo s pouzdanjem u Krista, kojemu je Toma naposljetku predao svoj život.