Sveti Toma apostol

Sveti Toma apostol najpoznatiji je po tome što je posumnjao u Isusovo uskrsnuće, kada je rekao: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“ (Ivan 20,25). Prije toga evanđelja više puta spominju Tomu. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki ubrajaju ga među apostole, ali ne donose pojedinosti o njegovu pozivu. Jedan od rijetkih osobnih podataka o Tomi nalazimo u Ivanovu Evanđelju, koje ga naziva „Didim“, što znači „Blizanac“. Razumno je, dakle, pretpostaviti da je imao brata ili sestru blizanca.

Prvi podrobniji spomen svetoga Tome dolazi neposredno prije sedmoga i posljednjega „znaka“ koji je Isus učinio u Ivanovu Evanđelju. Isusovi znakovi bili su njegova čudesa, učinjena zato da ljudi „vjeruju: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imaju život u imenu njegovu“ (Ivan 20,31). Sedmi znak bilo je Lazarovo uskrišenje od mrtvih. Prije toga čuda Sinedrij je postajao sve uznemireniji i neprijateljskiji prema Isusu. Učenici su to znali, shvaćajući da će Sinedrij reagirati ako Isus učini još čudesa. Kad je Isus doznao da je njegov prijatelj Lazar umro, rekao je svojim učenicima da ga ide uskrisiti. Učenici su mu se, iz straha od progona, usprotivili govoreći: „Učitelju! Židovi su sad tražili da te kamenuju, a ti da opet ideš onamo?“ (Ivan 11,8). Tada Toma hrabro reče drugim učenicima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!“ (Ivan 11,16).

Drugi put kad se sveti Toma pojavljuje u Ivanovu Evanđelju jest na početku Isusova govora na Posljednjoj večeri. Isus je obavijestio apostole da će se vratiti Ocu i pripraviti im mjesto, a potom će ponovno doći da ih uzme k sebi. Toma se tomu protivi govoreći: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?“ Isus odgovara svojom često navođenom izjavom: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,5–6).

Posljednji, i najpoznatiji, put kada je Toma uključen u Ivanovo Evanđelje jest onda kada nakon Isusova uskrsnuća nije bio s ostalim apostolima, a Isus se ukazao desetorici. Kad je Toma o tome poslije čuo, snažno je izrazio svoju sumnju. Ipak, tjedan dana poslije Tomina se sumnja preobrazila u vjeru kada je uskliknuo: „Gospodin moj i Bog moj!“ Po predaji vjernici za vrijeme mise ponavljaju Tomine riječi nakon riječi posvete kao izraz vjere u Isusovu stvarnu prisutnost. Upravo nam je Toma ostavio te riječi vjere.

Djela apostolska spominju Tomu na popisu apostola koji su se nakon Isusova uzašašća na Nebo okupili u gornjoj sobi. Inače se Toma više ne spominje po imenu, nego se na njega općenito misli zajedno s drugim apostolima, primjerice na Pedesetnicu. Ipak, razne drevne predaje naširoko drže da je Toma ozbiljno shvatio Isusove posljednje riječi kad je učenicima rekao: „…bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Djela 1,8).

O Tominu putovanju „do kraja zemlje“ papa Benedikt XVI. rekao je na jednoj općoj audijenciji: „Na koncu se prisjetimo da jedna stara predaja tvrdi da je Toma najprije evangelizirao Siriju i Perziju (spominje Origen, prema Euzebiju Cezarejskom, Crkvena povijest 3, 1), a zatim pošao u zapadnu Indiju (usp. Djela Tome 1–2 i 17 i dalje), odakle je naposljetku stigao i u južnu Indiju“ (27. rujna 2006.). To se ne može s potpunom sigurnošću konačno potvrditi, ali postoje snažni dokazi koji to podupiru. Uz Origena i Euzebija, i drugi rani crkveni oci govorili su o njegovim misijama u Indiji. U četvrtom stoljeću sveti Efrem Sirac sastavio je himan u kojem govori o Tominu djelovanju u Indiji, a isto spominje i sveti Grgur Nazijanski. Kasnije u četvrtom stoljeću sveti Ambrozije Milanski govorio je o Tominu misionarskom radu u Indiji, a potkraj šestoga stoljeća Grgur, biskup Toursa, bilježi da je apostol podnio mučeništvo u Indiji te da su njegovi posmrtni ostaci preneseni natrag u Edesu, u Siriji, na području današnje Turske, mjesto za koje predaja kaže da ga je Toma posjetio i u njemu propovijedao na putu u Indiju.

Prema najpouzdanijim predajama, Toma je stigao u Indiju oko 52. godine. Propovijedao je uz malabarsku obalu na jugozapadu Indije, kao i sjevernije na Dekanskoj visoravni. Jedan drevni spis pod nazivom „Djela Tome“ govori o mnogim obraćenjima i čudesima koja je Toma učinio. Oko 68. godine vjeruje se da su Toma i njegovi drugovi otputovali u istočnu Indiju, na područje današnjega Chennaija, gdje je propovijedao Evanđelje, brinuo se za siromašne i bolesne te podizao crkve. Predaja nadalje kaže da je Toma nastojao obratiti kraljeve i njihove obitelji kako bi, zadobivši njihovu potporu, lakše priveo vjeri narod. U Chennaiju postoji brežuljak nazvan „Brdo svetoga Tome“, za koji se vjeruje da je mjesto njegova mučeništva. Oko 72. godine, prema predaji, dok je molio na tom brežuljku, kraljevom je naredbom kopljem proboden s leđa zato što je na kršćanstvo obratio kraljevu ženu i druge članove njegove obitelji.

Dok častimo ovoga velikog apostola Gospodnjega, razmišljajmo o žaru koji je morao imati da ostavi svoj dom, obitelj i zajednicu te pođe u daleke krajeve Indije, gdje je proveo ostatak života navješćujući Evanđelje, krsteći i utemeljujući Crkvu. Umro je kao mučenik, što i priliči tako hrabru čovjeku. Premda se isprva borio sa sumnjama, Krist je njegove sumnje preobrazio. Ispunjen Duhom Svetim na Pedesetnicu, Toma se više nikada nije obazirao natrag. Dok razmatraš njegov život, promisli na koje sve načine možeš učiti od njega i nasljedovati ga. Ako se i ti boriš sa sumnjama, znaj da Duh Sveti može preobraziti te sumnje i ispuniti te istom dubinom žara i predanja kakvu je imao sveti Toma.