Sveti Toma apostol

Sveti Toma apostol jedan je od Dvanaestorice, a njegovo ime u aramejskom znači „blizanac”. Grčki oblik istoga značenja, Didim, također se pojavljuje u Novome zavjetu. Premda ga se u svakodnevnom govoru često svodi na „nevjernoga Tomu”, Ivanovo evanđelje prikazuje znatno bogatiji lik: učenika koji otvoreno pita, spreman je poći s Isusom u opasnost i nakon susreta s Uskrslim izgovara jednu od najsnažnijih ispovijesti vjere: „Gospodin moj i Bog moj!”

Evanđelja po Mateju, Marku i Luki navode Tomu među apostolima, ali ne opisuju njegov poziv ni obiteljsko podrijetlo. Ivan ga tri puta izdvaja govorom. Prvi se prizor događa kada Isus odluči vratiti se u Judeju nakon Lazarove smrti. Učenici znaju da ondje prijeti nasilje i pokušavaju ga odgovoriti. Toma tada kaže ostalima: „Hajdemo i mi da umremo s njime!” Njegove riječi mogu sadržavati slutnju poraza, ali prije svega pokazuju odanost i spremnost da dijeli Učiteljevu sudbinu.

Drugi se put javlja za Posljednje večere. Isus govori da odlazi pripraviti mjesto učenicima i da oni poznaju put. Toma ne skriva da nije razumio: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” Pitanje otvara prostor Isusovu odgovoru: „Ja sam Put i Istina i Život.” Toma tako u evanđeoskoj pripovijesti nije samo sumnjičavac. On je učenik koji se ne zadovoljava nejasnoćom, nego izgovara ono što možda zbunjuje i druge.

Najpoznatiji se prizor odvija nakon uskrsnuća. Toma nije bio s ostalim apostolima kada im se Isus ukazao. Na njihovo svjedočanstvo odgovorio je da neće vjerovati dok ne vidi biljege čavala i ne dotakne ranu na boku. Osam dana poslije Isus ponovno dolazi među učenike i poziva Tomu da učini upravo ono što je tražio. Evanđelje ne kaže izrijekom je li apostol doista dotaknuo rane. Bilježi njegov neposredni odgovor: „Gospodin moj i Bog moj!”

Taj usklik nije tek priznanje da je Isus živ. Toma raspetoga i uskrsloga Učitelja oslovljava naslovima koji izražavaju potpunu vjeru. Isus potom govori o blaženstvu onih koji nisu vidjeli, a vjeruju. Prizor zato ne ismijava pitanje niti zaustavlja priču na sumnji. Pokazuje put od zahtjeva za dokazom do osobnoga predanja. Tomina iskrenost postaje mjesto susreta, a susret ga vodi dalje od onoga što je prvotno tražio.

Djela apostolska spominju Tomu među apostolima okupljenima nakon Isusova uzašašća. Njegovo ime više se ne izdvaja u pripovijesti, pa podatci o kasnijem životu dolaze iz drevnih crkvenih predaja. One ga povezuju sa Sirijom, Perzijom i Indijom. Origenova predaja, sačuvana kod Euzebija Cezarejskoga, govori o njegovu djelovanju prema istoku, a sirijsko kršćanstvo osobito je njegovalo uspomenu na apostola Tomu.

Kršćani svetoga Tome u Indiji drže da je apostol 52. stigao na malabarsku obalu, u područje današnje Kerale. Predaja mu pripisuje osnivanje sedam zajednica te propovijedanje među židovskim stanovnicima i drugim narodima trgovačkih gradova. Drevni Muziris bio je povezan pomorskim putovima s Rimskim Carstvom, pa samo putovanje nije nezamislivo. Ipak, pojedinosti o mjestima, obraćenim obiteljima i točnom slijedu putovanja nisu jednako povijesno potvrđene te ih treba predstavljati kao predaju.

Prema istoj baštini Toma je zatim djelovao na istočnoj obali Indije, u području Mylaporea kraj današnjega Chennaija. Ondje je propovijedao, pomagao siromašnima i bolesnima te gradio crkvene zajednice. Predaja kaže da je oko 72. ubijen kopljem dok je molio na brežuljku koji se danas naziva Brdom svetoga Tome. Koplje je zbog toga postalo njegov uobičajeni umjetnički atribut, uz tesarski kutnik koji podsjeća na priče o gradnji.

Tomine relikvije povezivane su s Edesom, važnim središtem sirijskoga kršćanstva. Dio je 1258. prenesen u Ortonu u Italiji, gdje se čuva u bazilici posvećenoj apostolu. U Mylaporeu se njegov grob časti u katedralnoj bazilici svetoga Tome. Ta udaljena svetišta pokazuju koliko je široko njegovo ime povezalo zajednice Bliskoga istoka, Indije i Europe.

Njegov se spomen u suvremenom rimskom kalendaru slavi 3. srpnja. Ranije je bio 21. prosinca, datum koji neke zapadne zajednice i dalje čuvaju, dok istočne Crkve imaju vlastite datume, među kojima je osobito važan 6. listopada. Raznolikost kalendara odražava širinu Tomina štovanja. Kršćani svetoga Tome u Indiji ne doživljavaju ga kao dalekoga putnika iz prošlosti, nego kao apostolskoga začetnika svoje zajednice.

Umjetnost ga često prikazuje upravo u susretu s Uskrslim, s rukom pruženom prema rani na Kristovu boku. Drugi prikazi daju mu koplje ili graditeljski kutnik, povezujući mučeništvo i istočne predaje o gradnji. Ti atributi zajedno sažimaju njegov put: od učenika koji traži vidljiv znak do apostola čija je vjera dobila oblik rada, putovanja i predanja života.

Toma je čašćen stoljećima prije nastanka formalnoga postupka proglašenja svetaca. Zaštitnikom ga smatraju kršćani u Indiji, a povezuje ga se i s arhitektima, graditeljima, geodetima, teolozima te ljudima koji se bore sa sumnjom. U Puli mu je posvećena katedrala, što njegovo štovanje povezuje i s hrvatskim prostorom.

Njegova je trajna snaga u tome što vjera u njegovu životu nije prikazana kao odsutnost pitanja. Toma ne glumi sigurnost koju nema. Izgovara strah, nerazumijevanje i zahtjev za osobnim susretom, ali se nakon odgovora ne zatvara u tvrdoglavost. Prvi je spreman krenuti prema Judeji, za stolom postavlja pitanje koje otkriva put, a pred Uskrslim prelazi iz sumnje u klanjanje. Tako njegov život svjedoči da iskrena potraga može postati početak hrabroga poslanja.

Predaja o njegovu odlasku u Indiju dovršava taj evanđeoski luk. Apostol koji je tražio da vidi postaje svjedok među narodima koji nisu vidjeli događaje u Jeruzalemu. Njegova se vjera više ne oslanja na zatvoren krug osobne sigurnosti, nego se pretvara u putovanje, služenje i spremnost na mučeništvo. Zbog toga Toma ostaje blizak i onima koji pitaju i onima koji su pozvani prijeći velike udaljenosti kako bi ono što su primili prenijeli drugima.