Sveti Toma Akvinski, svećenik i crkveni naučitelj

Sveti Toma Akvinski bio je dominikanac, svećenik, teolog i filozof čije je djelo snažno oblikovalo zapadno kršćansko mišljenje. Rođen je oko 1225. u Roccasecci blizu Aquina, u plemićkoj obitelji povezanoj s političkim svijetom južne Italije. Obitelj mu je namijenila ugledan crkveni položaj, ali je Toma izabrao siromašni prosjački Red propovjednika. U kratkom životu spojio je neumoran intelektualni rad, poniznost i duboku molitvu.

Kao dječak poslan je u benediktinski samostan Monte Cassino, gdje mu je rođak bio opat. Roditelji su se nadali da će jednoga dana i sam preuzeti tu uglednu službu. Zbog političkih i vojnih nemira nastavio je školovanje na Sveučilištu u Napulju. Ondje se susreo s Aristotelovom filozofijom, koja je preko arapskih i židovskih tumača ponovno ulazila u europska učilišta, te s novim dominikanskim redom.

Oko 1244. odlučio je pristupiti dominikancima. Ta je odluka bila neprihvatljiva njegovoj obitelji: prosjački red bez imanja i tradicionalnoga društvenog ugleda nije odgovarao planovima za plemićkoga sina. Braća su ga presrela na putu, a obitelj ga je gotovo godinu dana držala zatvorena u svojem dvorcu, pokušavajući ga nagovoriti da promijeni odluku. Toma je ostao postojan. Napokon mu je omogućen povratak dominikancima.

Red ga je poslao na studij u Pariz i Köln, gdje je učio kod svetoga Alberta Velikoga. Toma je bio krupan, miran i šutljiv, pa su ga kolege podcjenjivali i prozvali „nijemim volom”. Albert je, međutim, prepoznao njegovu iznimnu sposobnost i predvidio da će se glas njegova nauka čuti po cijelome svijetu. Pod Albertovim vodstvom Toma je usvojio temeljitu metodu istraživanja, široko poznavanje filozofije i povjerenje da se istina otkrivena vjerom ne može konačno sukobiti s istinom do koje razum ispravno dolazi.

Nakon studija predavao je u Parizu, a zatim u različitim talijanskim gradovima, među njima Orvietu, Rimu i Napulju. Njegov život nije bio mirno povlačenje u knjižnicu. Poučavao je, propovijedao, sudjelovao u sveučilišnim raspravama, savjetovao crkvene poglavare i neumorno pisao. Izlagao je tuđe prigovore u njihovoj punoj snazi, potom razlučivao pojmove i odgovarao uređenim argumentima. Takav način rada nije skrivao teškoće, nego ih je pretvarao u put prema jasnijemu razumijevanju.

Toma je nastojao razlučiti, ali ne i rastaviti filozofiju i teologiju. Neke istine o Bogu čovjek može spoznati razumom iz stvorenoga svijeta, dok su otajstva poput Trojstva i utjelovljenja poznata po objavi. Milost ne uništava narav, nego je usavršava; vjera ne ponižava razum, nego mu otvara obzor koji sam ne bi mogao dosegnuti. Takvo povjerenje omogućilo mu je da preuzme mnogo iz Aristotelove misli, a da pritom kritički odbaci ono što nije bilo spojivo s kršćanskim razumijevanjem stvaranja, duše i Boga.

Njegova su djela brojna: komentari Svetoga pisma i Aristotela, rasprave o spornim pitanjima, djela o istini i protiv pogrešaka te sažeti prikazi nauka. Najpoznatija je Summa theologiae, zamišljena kao sustavan uvod u teologiju za početnike. U njoj pitanja raspoređuje od Boga i stvaranja, preko čovjekova cilja, kreposti, zakona i milosti, do Krista i sakramenata. Djelo nije dovršio, ali je njegova arhitektura stoljećima ostala važan model teološkoga mišljenja.

U djelu Summa contra gentiles razmatrao je istine do kojih razum može doći i otajstva koja poznajemo samo po objavi. U kraćim spisima bavio se bićem i biti, jedinstvom ljudskoga razuma, vladanjem, anđelima i brojnim pitanjima tadašnje znanosti. Njegov golemi opus nastao je u približno dva desetljeća, uz svakodnevno poučavanje i redovničke obveze. Toma je često diktirao više tekstova različitim pisarima, ali brzina nije poništila pažnju kojom je razlučivao značenje pojmova.

Njegov postupak u Sumi teologije odražava poštovanje prema istini i sugovorniku. Najprije postavlja pitanje, zatim iznosi snažne prigovore, navodi mjerodavan oslonac, oblikuje vlastiti odgovor i naposljetku odgovara na svaku prigovornu teškoću. Protivnika ne pobjeđuje karikaturom. Nastoji razumjeti zašto se neka tvrdnja čini uvjerljivom i tek tada pokazati gdje je potrebno uvesti razliku.

Za Tomu teologija nije bila samo slaganje pojmova. Njezino je polazište Bog, a cilj čovjekovo zajedništvo s Bogom. Zato su njegove rasprave o ljudskim činima, savjesti, krepostima i zakonu usmjerene prema blaženstvu. Čovjek je razumno i slobodno biće koje raste dobrim navikama, ali konačno ispunjenje ne može proizvesti vlastitim snagama. Potrebna mu je milost koja liječi, uzdiže i osposobljava za ljubav.

Poznati „Pet putova” nisu zamišljeni kao potpuna slika Boga ni kao zamjena za vjeru. Oni polaze od kretanja, uzročnosti, prolaznosti bića, stupnjeva savršenstva i uređenosti svijeta te pokazuju da razum može doći do priznanja prvoga izvora svega postojećega. Objavu Trojstva, utjelovljenja i spasenja razum ne može sam izvesti. Upravo zato Toma razlikuje, ali ne suprotstavlja ono što čovjek spoznaje naravnim razumom i ono što prima u vjeri.

Njegovo promišljanje zakona polazi od Božje mudrosti koja vodi stvorenje prema dobru. Naravni zakon označuje čovjekovo razumno sudjelovanje u tome redu: temeljni poziv činiti dobro i izbjegavati zlo razvija se u odgovornost prema životu, obitelji, istini i zajednici. Ljudski zakon ima smisla kada služi zajedničkom dobru i poštuje pravednost. Takvo je učenje snažno utjecalo na kasniju katoličku moralnu i društvenu misao.

Posebno mjesto u njegovu životu i djelu imala je euharistija. Na molbu pape Urbana IV. sudjelovao je u oblikovanju liturgijskih tekstova za svetkovinu Tijelova. S njim se povezuju himni Pange lingua i Lauda Sion, koji su postali trajni dio zapadne liturgijske baštine. U tim pjesmama ista se teološka preciznost koja obilježava njegove rasprave pretvara u molitvu i pjesničko klanjanje.

Stihovi Tantum ergo i O salutaris Hostia, uzeti iz himana povezanih s njegovim djelom, i danas prate euharistijsko klanjanje. Toma je znao da se otajstvo ne iscrpljuje definicijom. Pojmovi služe istini vjere, a teolog na kraju kleči pred stvarnošću koju proučava. Zbog toga se u njegovu životu ne mogu odvojiti učionica, ćelija, kor i oltar.

Rani životopisci prenose zgodu u kojoj mu je Krist s raspela rekao da je dobro pisao i upitao ga kakvu nagradu želi. Toma je navodno odgovorio: „Ništa osim tebe, Gospodine.” Bez obzira na književni oblik predaje, odgovor vjerno sažima smjer njegova života. Znanje mu nije bilo sredstvo samopotvrđivanja, nego traženje Boga. Odbijao je ponuđene crkvene časti i ostao redovnik usredotočen na poučavanje i pisanje.

Dana 6. prosinca 1273., nakon mise u Napulju, doživio je snažno mistično iskustvo. Poslije toga više nije htio nastaviti pisati. Svojemu suradniku Reginaldu rekao je da mu se sve što je napisao čini poput slame u usporedbi s onim što mu je bilo pokazano. Te riječi nisu odbacivanje razuma ni vlastita životnog rada. One svjedoče o svijesti da ni najveći teološki sustav ne može obuhvatiti Božje otajstvo.

Početkom 1274. papa Grgur X. pozvao ga je na sabor u Lyonu. Toma je krenuo na put, ali se razbolio i zaustavio u cistercitskoj opatiji Fossanova. Ondje je umro 7. ožujka 1274., u dobi od približno četrdeset devet godina. Njegovi su posmrtni ostatci poslije preneseni u Toulouse.

Papa Ivan XXII. proglasio ga je svetim 1323., a papa Pio V. crkvenim naučiteljem 1567. Zbog jasnoće i širine nauka dobio je naslove Anđeoski i Zajednički naučitelj. Proglašen je zaštitnikom škola, sveučilišta i studenata, a njegov se utjecaj proširio daleko izvan crkvenih učilišta na filozofiju, pravo, etiku i promišljanje odnosa vjere i razuma.

Papa Lav XIII. snažno je potaknuo obnovljeno proučavanje Tomina djela i proglasio ga zaštitnikom katoličkih škola, akademija i sveučilišta. Crkva pritom Tominu misao ne čuva kao zatvoren sustav koji oslobađa od daljnjega istraživanja. Njegova baština ostaje živa upravo ondje gdje se s jednakom ozbiljnošću slušaju objava, razumski argument, iskustvo i pitanja vlastitoga vremena.

Spomendan svetoga Tome Akvinskoga slavi se 28. siječnja. Taj je datum povezan s prijenosom njegovih relikvija, dok je 7. ožujka, dan smrti, u liturgijskom razdoblju koje često pada u korizmu. Toma ostaje uzor intelektualne poniznosti: postavljao je velika pitanja, ozbiljno uzimao protivničke argumente i vjerovao da svaka istina pripada Bogu. Istodobno je znao da znanje doseže svoju puninu tek kada vodi prema mudrosti, molitvi i ljubavi.