Sveti Timotej i Tit, biskupi

Sveti Timotej i Tit pripadali su prvomu naraštaju kršćanskih navjestitelja i bili među najpouzdanijim suradnicima apostola Pavla. Nisu bili braća niti ista osoba: Timotej je potjecao iz Listre ili Derbe u Maloj Aziji i povezuje se s Crkvom u Efezu, dok je Tit bio kršćanin grčkoga podrijetla kojemu je povjerena služba na Kreti. Zajedno ih se slavi jer njihovi različiti putovi pokazuju kako se apostolsko poslanje prenosilo na nove pastire.

Timotejeva majka bila je Židovka koja je prihvatila kršćansku vjeru, a otac mu je bio Grk. Pavao u jednoj poslanici spominje njegovu majku Euniku i baku Loidu te vjeru koja je živjela u njihovoj obitelji. Timotej je od djetinjstva poznavao židovska Pisma, premda je odrastao u domu koji nije bio potpuno uređen prema židovskim običajima. Njegovo je podrijetlo povezivalo židovski i grčki svijet u kojemu se širilo evanđelje.

Pavao i Barnaba došli su u Listru tijekom prvoga misijskog putovanja. Ondje je nastala zajednica koja je poslije dobro svjedočila o Timoteju. Kada se Pavao na drugom putovanju vratio u taj kraj, pozvao ga je da mu se pridruži. Timotej je prihvatio obrezanje kako njegovo podrijetlo ne bi postalo zapreka navještaju među Židovima. Taj čin nije predstavljao uvjet spasenja, nego pastoralnu spremnost da se ukloni nepotreban povod za odbijanje poruke.

Od tada je Timotej pratio Pavla kroz više gradova. Povezuje se s Filipima, Solunom, Atenom i Korintom, a Pavao ga je slao zajednicama kada ih je trebalo učvrstiti, ohrabriti ili doznati njihovo stanje. U Poslanici Filipljanima hvali njegovu iskrenu brigu za vjernike i opisuje ga kao sina koji s ocem služi evanđelju. Takvo povjerenje pokazuje da Timotej nije bio tek putni pratitelj, nego suradnik kojemu su povjeravane osjetljive zadaće.

Predaja ga smatra prvim biskupom Efeza. Dvije novozavjetne poslanice nose njegovo ime i prikazuju ga kao pastira koji treba čuvati primljeni nauk, birati prikladne službenike i ostati postojan unatoč mladosti i slabosti. Iz istih se tekstova naslućuje osjetljiv i možda plah karakter, ali upravo takvoj osobi Pavao povjerava odgovornost. Njegova snaga nije predstavljena kao samouvjerenost, nego kao vjernost daru koji je primio.

Kasna predaja govori da je Timotej u dubokoj starosti stradao u Efezu nakon što se suprotstavio poganskoj povorci te da je kamenovan. Budući da novozavjetni spisi ne opisuju njegov kraj, pojedinosti o mučeništvu ne mogu se držati jednako sigurnima kao njegovo podrijetlo i suradnja s Pavlom. U štovanju je ipak ostao zapamćen kao biskup i mučenik.

Titov je put bio drukčiji. Bio je Grk i pripadao je obraćenicima iz poganstva. O njegovu rođenju i mladosti nema pouzdanih podataka. Predaja ga ponekad povezuje s Kretom i grčkim obrazovanjem, ali iz najranijih svjedočanstava sigurno je prije svega to da je rano postao blizak Pavlov suradnik.

Pavao je Tita poveo u Jeruzalem kada se raspravljalo moraju li obraćenici iz poganstva prihvatiti obrezanje i druge odredbe židovskoga Zakona. Tit nije bio obrezan, a ipak je prihvaćen kao punopravni član zajednice. Njegova prisutnost tako je imala snažno praktično značenje: na njemu se vidjelo da pripadnost Kristu nije ograničena etničkim podrijetlom niti uvjetovana prethodnim ulaskom u židovski narod.

Posebno važnu službu Tit je obavio u Korintu. Odnos između Pavla i tamošnje zajednice prolazio je kroz ozbiljnu krizu. Tit je prenio poruke, pomogao obnoviti povjerenje i Pavlu donio vijest o čežnji i zauzetosti Korinćana. Apostol njegov dolazak opisuje kao utjehu u času vanjskih sukoba i unutarnjih strahova. Taj prikaz otkriva Tita kao razborita posrednika sposobnog nositi napetost između autoriteta apostola i ranjene zajednice.

Prema Poslanici Titu, Pavao ga je ostavio na Kreti kako bi dovršio uređenje mjesnih zajednica i postavio starješine. Zbog toga ga predaja smatra prvim biskupom Krete. Poslanica naglašava trijeznost, gostoljubivost, vjernost nauku i sposobnost poučavanja kao obilježja crkvenih pastira. Titova služba nije bila samo propovijedanje nego i strpljivo oblikovanje zajednica koje su trebale naučiti živjeti vjeru u svakodnevnim odnosima.

U jednoj od posljednjih Pavlovih poslanica spominje se da je Tit otišao u Dalmaciju. Taj kratki navod povezuje ga i s prostorom istočne obale Jadrana, premda ne donosi pojedinosti o njegovu djelovanju. O njegovoj smrti nema pouzdana izvještaja. Predaja ga uglavnom smatra biskupom koji je život završio na Kreti, bez potvrđena opisa mučeništva.

Timotej i Tit zajedno pokazuju koliko je Pavlovo djelovanje ovisilo o pouzdanim suradnicima. Apostol je putovao, osnivao zajednice i pisao poslanice, ali su drugi ostajali na mjestima, smirivali sukobe, prenosili poruke, poučavali i birali nove službenike. Timotej je u misiju unio iskustvo čovjeka židovskoga i grčkoga podrijetla; Tit je kao obraćenik iz poganstva postao živi znak slobodna pristupa evanđelju.

Poslanice povezane s njihovim imenima često se nazivaju pastoralnima jer govore o odgovornosti za zajednicu. Timotej se potiče da ne dopusti da ga drugi podcjenjuju zbog mladosti, nego da bude primjer u riječi, ponašanju, ljubavi, vjeri i čistoći. Titu se nalaže da njegov nauk bude potvrđen dobrim djelima i zdravim govorom. U oba slučaja autoritet nije predstavljen kao pravo na povlasticu. Mjeri se vjerodostojnošću života, sposobnošću poučavanja i brigom da zajednica raste u dobru.

Njihove se uloge i nadopunjuju. Timotej se često pojavljuje kao izaslanik poslan da provjeri stanje i ohrabri vjernike, dok Tit osobito jasno nastupa kao posrednik u sukobu i organizator crkvenoga života. Nijedan nije preslika Pavla. Apostol im povjerava istu poruku, ali računa na njihove različite darove i iskustva. Tako zajednički spomendan ne briše njihove osobnosti, nego pokazuje jedinstvo poslanja koje se ostvaruje na više načina.

Njihov zajednički spomendan slavi se 26. siječnja, odmah nakon spomena Pavlova obraćenja. Taj raspored ističe da apostolsko djelo nije ostalo vezano uz jednu veliku osobu. Timotej i Tit primili su povjerenje, svaki sa svojim značajem i zadaćama, te su ga pretvorili u služenje konkretnim crkvama. Jedan je povezan s Efezom, drugi s Kretom; jedan je prema predaji umro kao mučenik, dok okolnosti smrti drugoga nisu poznate. Obojica su, međutim, ostala uzori pastira koji ne rade za vlastiti ugled, nego za dobro povjerenih ljudi i nastavak evanđeoskoga poslanja.