Sveti Tarcizije
- Slavi se
- 15. kolovoza
Sveti Tarcizije u crkvenom je pamćenju ostao kao mladić koji je vlastitim tijelom zaštitio euharistiju. Njegova priča govori o vjeri koja u posvećenome kruhu prepoznaje Kristovu stvarnu blizinu i zato mu ostaje vjerna i pred nasiljem. O Tarciziju znamo malo, ali najranija sačuvana jezgra njegova kulta dovoljno je snažna: nosio je sveta otajstva, bio napadnut i radije je umro nego ih predao oskvrnuću.
Živio je u Rimu u 3. stoljeću. Tradicija njegovo mučeništvo najčešće smješta u Valerijanov progon i u 257. godinu, ali godina njegova rođenja i dob nisu pouzdano poznate. Često se prikazuje kao dječak ili mladi akolit. Takav je lik duboko ukorijenjen u pobožnosti, no najstariji dokaz ne govori izričito koliko je imao godina niti precizno opisuje njegovu crkvenu službu.
Najvažnije rano svjedočanstvo jest natpis koji je papa Damaz dao sastaviti u 4. stoljeću, otprilike stotinu godina nakon pretpostavljenoga mučeništva. U njemu Tarcizija uspoređuje sa svetim Stjepanom: dok je nosio Kristova otajstva, nasilna ih je skupina pokušala oteti, a on je radije predao život nego „nebesku hranu” bijesnim napadačima. Natpis ne donosi sve pojedinosti poznate iz kasnijih životopisa, ali potvrđuje da je rimska Crkva rano častila mučenika povezana s euharistijom.
Kasnija predaja smješta događaj na Apijsku cestu. Govori da je Tarcizije nosio pričest kršćanima zatočenima zbog vjere te da ga je skupina pogana zaustavila i zahtijevala da pokaže što čuva. Kad je odbio, pretukli su ga kamenjem i toljagama. Dodana je i priča o vojniku Kvadratu koji ga je oteo napadačima i predao kršćanima. Te su pojedinosti moguće, ali nisu jednako rano potvrđene kao Damazova sažeta pohvala.
Predaja nadalje govori da napadači nakon njegove smrti nisu pronašli euharistiju. Neki su u tome vidjeli čudo, drugi jednostavno znak da je sakrament bio spašen prije pretrage. Ni ovdje nemamo podatak koji bi dopuštao sigurnu rekonstrukciju. Težište zato nije na načinu na koji su posvećene prilike nestale, nego na Tarcizijevu uvjerenju da se s Kristovim tijelom ne može postupati kao s predmetom plijena.
Kršćani su ga pokopali u Kalistovim katakombama. Papa Pavao I. prenio je u 8. stoljeću njegove relikvije u rimsku baziliku svetoga Silvestra in Capite. Njegov se kult osobito proširio u 19. stoljeću, kada je književnost ponovno približila priču o mladome mučeniku širokoj publici. Umjetnici su ga prikazivali kako na prsima čvrsto drži euharistiju, čime je postao prepoznatljiv uzor mladim služiteljima oltara.
Tarcizije je zaštitnik ministranata i ministrantica, prvopričesnika te onih koji na poseban način služe euharistijskomu otajstvu. Taj patronat ne počiva ponajprije na njegovoj mladosti, koja nije sigurno utvrđena, nego na službi koju mu pripisuje najstarija predaja. Nositi pričest zatvorenim kršćanima značilo je povezati oltar s članovima zajednice koji nisu mogli sudjelovati u slavlju. Euharistijska pobožnost tako se očitovala kao služenje, zajedništvo i hrabrost.
Njegov spomendan slavi se 15. kolovoza, premda ga u općem kalendaru zasjenjuje svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tarcizijev kratki životopis ne nudi mnogo datuma ni događaja, ali čuva jednu jasnu odluku. Krist kojega je nosio nije mu bio apstraktna ideja. Bio je povjereno blago i hrana za braću, vrijedna zaštite do smrti. Zato Tarcizije i danas uči da služenje kod oltara traži poštovanje koje se nastavlja u životu izvan crkve.
