Sveti Stjepan Teodor Cuenot

Velik dio svoje biskupske službe Stjepan Teodor Cuenot proveo je skriven među kršćanima kojima je bio poslan. Nije mogao slobodno obilaziti sve zajednice, ali je iz svojih utočišta vodio misiju, pisao suradnicima, obnavljao sjemeništa i pripremao domaće svećenike. Kada se 1861. predao vlastima, završio je u zatočeništvu u Bình Địnhu. Ondje je umro teško bolestan, prije nego što je stigla zapovijed da mu se odrubi glava. Crkva ga časti među vijetnamskim mučenicima.

Rođen je 8. veljače 1802. u Francuskoj, u mjestu Le Bélieu na području biskupije Besançon. Školovao se u nekoliko mjesta svojega kraja, a zatim u bogosloviji u Besançonu. Od 1823. boravio je u Aix-en-Provenceu, u jednoj od kuća zajednice Retraite chrétienne. Ondje je 24. rujna 1825. zaređen za svećenika. Oko godinu i pol dana bavio se poučavanjem.

U sjemenište Pariške misijske družbe stupio je 23. lipnja 1827. godine. Već 27. siječnja 1828. krenuo je prema Aziji. Najprije je stigao u Makao, a u svibnju sljedeće godine prešao u Kočinkinu, područje današnjega Vijetnama. Počeo je u malom sjemeništu Lai-thieu, a zatim preuzeo pastoralnu skrb za kršćane. Bolest ga je usporila na početku rada. Kada se početkom 1833. oporavio, pred njim se našla nova teškoća: progon Crkve.

Morao je potražiti utočište u Sijamu, današnjem Tajlandu. Neko je vrijeme vodio kršćansku zajednicu u Chantabounu. Kada je položaj europskih svećenika u Bangkoku postao nesiguran, sa sjemeništarcima iz Vijetnama povukao se u Singapur. Briga za buduće svećenike pratila ga je i u izbjeglištvu. U Singapuru mu se pridružio apostolski vikar Taberd, koji ga je odabrao za svojega koadjutora. Za biskupa ga je posvetio 3. svibnja 1835.

Cuenot se već u lipnju iste godine vratio u Kočinkinu. Taberd se više nije mogao vratiti, pa je njegov koadjutor preuzeo upravljanje misijom, ostajući skriven u sigurnijim kršćanskim zajednicama. Najviše se zadržavao u mjestima Go-thi i Gia-huu. Vjernici su mu pružali zaklon, a on je odatle nastojao održavati veze sa svećenicima i zajednicama. Takav način života tražio je da se svakodnevno pastoralno vodstvo obavlja uz opasnost od otkrivanja i uhićenja.

Nakon Taberdove smrti 1840. postao je apostolski vikar. Posebno se posvetio odgoju domaćega klera. Dao je obnoviti dva sjemeništa te je tijekom nekoliko godina porastao broj svećenika. Za zajednice koje su živjele pod progonom bilo je važno da imaju pastire iz vlastitoga naroda. Godine 1841. sastavio je pregled glavnih crkvenih zakona i njihove primjene u Kočinkini, namijenjen upravo domaćim svećenicima.

U svibnju 1841. održao je sinodu u Go-thiju, na kojoj su donesena zajednička pravila za djelovanje misije. Iste je godine za svojega koadjutora posvetio biskupa Lefebvrea. U okolnostima u kojima su biskupi i svećenici mogli iznenada biti uhićeni ili umrijeti, briga za nastavak službe bila je vrlo konkretna zadaća. Trebalo je osigurati da zajednice i nakon gubitka jednoga pastira ne ostanu bez vodstva.

Mnogo je toga ostvarivao pismima. Suradnike je hrabrio da ustraju u službi te ih poticao da ne zanemaruju teološki rad. Učvršćivao je vjernike u vjeri i poticao ih da je prenose drugima. Dao je započeti i naviještanje Evanđelja među narodima planinskih krajeva zapadno od dotadašnjih misijskih postaja. Istodobno je pomno prikupljao i zapisivao svjedočanstva o ispovjednicima vjere i mučenicima Kočinkine. Uz skrb za žive zajednice čuvao je i spomen na njihovu vjernost u progonu.

Njegovo se područje službe postupno mijenjalo. Godine 1844. dotadašnji je vikarijat podijeljen, a njemu je povjerena Istočna Kočinkina. Nakon nove podjele 1850. zadržao je šest pokrajina središnjega područja i planinske misije. Novi sjeverni vikarijat povjeren je biskupu Pellerinu, kojega je Cuenot ranije posvetio za svojega koadjutora. Cuenot je pritom ostao uključen i u život Pariške misijske družbe: razmatrao je njezin rad i iznosio prijedloge pri pripremi izmjena zajedničkih pravila.

Godine 1854. zamalo je bio uhićen, ali su ga kršćani uspjeli spasiti. Zdravlje mu je s vremenom slabilo. Njegovi su ga misionari nagovarali da se udalji na sigurnije mjesto, no on je htio ostati uz povjereno mu stado. U odgovoru im se pozivao na Krista, Dobroga Pastira koji daje život za svoje ovce. Kada se nakon francuskoga zauzimanja Saigona progon kršćana još pojačao, zatražio je da njegov provikar Herrengt ode na sigurno. Sam je ostao u Go-thiju.

Godine 1861. doznao je da će u toj župi biti provedene pretrage. Sklonio se u Go-boi, u kuću jedne kršćanke. Vlasti su ga gotovo odmah ondje tražile. Dan i pol proveo je u tijesnu skrovištu, bez hrane, a zatim se sam predao. Bilo je to 28. listopada. S nekoliko je vjernika odveden u Bình Định i zatvoren u nastambu za ratne slonove. U tim se uvjetima teško razbolio.

Umro je 14. studenoga 1861. oko ponoći. Zapovijed kralja Tự Đứca da bude pogubljen odrubljivanjem glave stigla je kada je već bio mrtav. Njegovo tijelo pokopano je bez lijesa nedaleko od citadele. Prema povijesnom misijskom zapisu, sljedeće je godine vlast naredila da se tijela katolika umrlih u zatvoru bacaju u more, a posebna je odredba obuhvatila i biskupovo tijelo. Iskopano je i bačeno u rijeku. Kršćani ga, premda su ga tražili, nisu uspjeli pronaći.

Biskup koji je odgajao svećenike i zapisivao svjedočanstva drugih progonjenih kršćana i sam je ostao u spomenu Crkve kao mučenik. Papa Pio X. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1909., a Ivan Pavao II. svetim 19. lipnja 1988., zajedno s ostalim vijetnamskim mučenicima. Rimski martirologij spominje ga 14. studenoga.