Sveti Stanislav Krakovski

Sveti Stanislav Krakovski pripada među one crkvene ljude čija se uspomena nije sačuvala samo zbog službe koju su obnašali, nego zbog cijene koju su platili kada su se suprotstavili samovolji vlasti. Bio je krakovski biskup u 11. stoljeću, u vrijeme kada je mlada poljska država tek učvršćivala svoje kršćanske ustanove. Njegov sukob s kraljem Boleslavom II. završio je nasilnom smrću 11. travnja 1079., a stoljećima poslije postao je snažan simbol savjesti, moralnoga poretka i jedinstva Poljske.

Prema predaji, Stanislav je rođen 26. srpnja 1030. u Szczepanówu u Maloj Poljskoj. Bio je sin Wielisława i Bogne, pobožnih i imućnih roditelja koji dugo nisu imali djece. Najstariji životopisni podatci o njemu zapisani su tek više od stoljeća nakon njegove smrti, pa pojedinosti iz djetinjstva i mladosti valja primati oprezno. Predaja ga opisuje kao darovita, blaga i pobožna mladića, osjetljiva za siromašne. Školovao se u katedralnoj školi u Gnieznu, tada važnom crkvenom i političkom središtu Poljske, a vjerojatno je nastavio studij u Parizu. Tvrdnja da je učio i u Liègeu slabije je potvrđena.

Nakon povratka u domovinu krakovski biskup Lambert II. Suła zaredio ga je za svećenika. Stanislav je postao kanonik krakovske stolnice i stekao ugled kao propovjednik. Predaja mu pripisuje i službu župnika u Czemboczu te generalnoga vikara Krakovske biskupije. Imovinu koju je naslijedio od roditelja, prema predaji, razdijelio je siromašnima. Takav životni put prikazuje ga kao čovjeka kojemu crkvena služba nije bila sredstvo društvenoga uspona, nego obveza prema povjerenom narodu.

Nakon Lambertove smrti Stanislav je 1072. izabran za krakovskoga biskupa. Nije bio nadbiskup: Krakov je u njegovo doba bio biskupija, dok je metropolitansko sjedište bilo u Gnieznu. Predaja kaže da je novu službu prihvatio tek na izričit zahtjev pape Aleksandra II. Kao jedan od prvih biskupa domaćega poljskog podrijetla sudjelovao je u izgradnji crkvenoga života mlade države. Podupirao je obrazovanje klera, propovijedanje i osnivanje benediktinskih samostana, a izvori ga povezuju i s dolaskom papinskih legata te obnovom položaja gnieznenske metropolije.

U početku je surađivao s vladarom Boleslavom II. Hrabrim, koji je 1076. okrunjen za poljskoga kralja. Biskup je bio i vladarev savjetnik, no njihov se odnos postupno pretvorio u otvoren sukob. Njegov pravi uzrok nije moguće sa sigurnošću rekonstruirati. Najbliži kroničar, Gallus Anonymus, vrlo je škrt na riječima i govori i o „izdajničkom biskupu” i o nasilnom kralju. Kasniji kroničari tvrde da je Stanislav ukorio Boleslava zbog okrutnosti i spolnoga nemorala. Prema jednoj predaji, kralj je surovo kažnjavao žene vojnika koji su napustili dugotrajan ratni pohod u Ruteniji. U tim različitim prikazima zajednička je jezgra jasna: biskup je javno osudio kraljevo ponašanje, a kralj je njegov otpor protumačio kao izdaju.

Uz taj povijesni sukob vezana je i poznata legenda o zemljištu uz Vislu. Stanislav je navodno za biskupiju kupio posjed od čovjeka po imenu Piotr. Nakon Piotrove smrti njegovi su nasljednici osporili prodaju, a kraljevski je sud odlučio protiv biskupa. Stanislav je tada zatražio tri dana da dovede prodavatelja kao svjedoka. Nakon molitve otišao je na groblje i, prema hagiografskoj predaji, uskrisio Piotra, koji je pred kraljem potvrdio prodaju i ukorio vlastite sinove. Ta se pripovijest ne može čitati kao provjerljiv povijesni izvještaj, ali je stoljećima oblikovala ikonografiju sveca: Stanislav se često prikazuje u biskupskom ruhu, dok pred njim iz groba ustaje Piotr.

Sukob s kraljem dosegnuo je vrhunac kada je Stanislav izopćio Boleslava. Kraljevski ga je sud potom proglasio izdajnikom. Prema predaji, kralj je poslao ljude da pogube biskupa, ali oni se nisu usudili izvršiti zapovijed. Boleslav je tada sam nasrnuo na Stanislava dok je ovaj slavio misu u crkvi svetoga Mihaela na Skałki, izvan tadašnjih krakovskih zidina. Biskup je ubijen 11. travnja 1079. Njegovo je tijelo, kaže kasnija predaja, raskomadano i razbacano, a dijelove su od zvijeri čuvala četiri orla; naposljetku su se čudesno ponovno spojili.

Sačuvani zapisi ne dopuštaju da se svaka pojedinost toga prikaza potvrdi. Čak se i mjesto ubojstva u nekim tumačenjima smješta na Wawel, dok je u poljskoj predaji Skałka ostala glavnim mjestom mučeništva. Ipak, nema dvojbe da je biskup stradao u sukobu s kraljem i da je njegova smrt imala goleme političke posljedice. Ubojstvo je izazvalo ogorčenje, oslabilo Boleslavov položaj i pridonijelo njegovu bijegu u Ugarsku. Kralja je na prijestolju naslijedio njegov brat Vladislav I. Herman.

Stanislav je ubrzo nakon smrti čašćen kao mučenik. Njegove su relikvije prenesene u katedralu na Wawelu, koja je postala središte njegova štovanja i jedno od najvažnijih poljskih nacionalnih svetišta. Pripreme za kanonizaciju pokrenute su u 13. stoljeću, a papa Inocent IV. proglasio ga je svetim u Asizu 17. rujna 1253.. Bio je prvi svetac domaćega poljskog podrijetla čije je štovanje dobilo takvu crkvenu potvrdu.

Njegov se spomendan u općem kalendaru slavi 11. travnja, na datum smrti, dok je u Poljskoj snažno ukorijenjena proslava 8. svibnja. Prve nedjelje nakon toga datuma tradicionalna procesija prolazi od Wawela do Skałke. Stanislav je zaštitnik Poljske i Krakova, a zaziva ga se i kao zaštitnika moralnoga poretka. U umjetnosti se prikazuje s biskupskim oznakama i mačem, oruđem mučeništva, ili uz Piotra koji ustaje iz groba.

Legenda o ponovnom spajanju raskomadanoga tijela s vremenom je dobila nacionalno značenje. U razdobljima političke podijeljenosti Poljaci su u njoj prepoznavali nadu da će se i njihova zemlja ponovno ujediniti. Pred njegovim su relikvijama na Wawelu klečali poljski kraljevi, a njegov je lik povezivao vjersku odanost s odgovornošću vladara pred moralnim zakonom. U 20. stoljeću krakovski nadbiskup Karol Wojtyła, poslije papa Ivan Pavao II., nazvao ga je zaštitnikom moralnoga poretka i njegovo mučeništvo usporedio s „potvrdom” kršćanskoga sazrijevanja Poljske.

Sveti Stanislav nije ostavio vlastite spise po kojima bismo izravno upoznali njegov glas. Njegovu su sliku oblikovali kroničari, hagiografi i stoljeća narodnoga štovanja, pa se u njegovu životopisu povijest neprestano dodiruje s predajom. Iza svih kasnijih slojeva ipak ostaje snažna činjenica: krakovski je biskup izgubio život u sukobu s kraljem čiju je vlast smatrao moralno neprihvatljivom. Upravo je zato postao trajan znak da se crkvena služba ne mjeri blizinom moći, nego spremnošću da joj se postavi granica kada ugrožava ljudsko dostojanstvo i pravednost.